Zdravko Mršić – Konsenzus

Uvod

Hrvatski narod živi bez nade, a njegova zemlja stupa u budućnost bez jasne svrhe, iako tekuća politika govori o pristupu Europskoj uniji i Atlantskom savezu kao o nacionalnim strategijskim svrhama.

Pripuštanje Hrvatske Organizaciji sjeverno-atlantskog sporazuma (Nato) i njezin pristup Europskoj uniji (EU) ne mogu i ne smiju biti svrhama djelovanja jednog cijelog naroda i smisao razvitka njegove zemlje, čak i da NATO ima novu misiju i da EU ima jasnu viziju svoga širenja, preobrazbe, sređivanja i jačanja. Stupanje Hrvatske u NATO i pristup EU mogu biti svrhe samo privremene stranačke politike, a zemlja i narod oslanjaju se na dugoročnu politiku te na gospodarstvo, na sigurnost i na sustav ljudskih vrijednosti.

I NATO i EU razdiru unutarnja trvenja i dvojbe glede njihova pravog poslanja. Borba protiv međunarodnog terorizma proglašena je novom, privremenom misijom Atlantskog saveza koja se, međutim, ne provodi s velikim uspjehom. To je učinjeno iako se nijedna zemlja na svijetu ne bavi terorizmom. Borba protiv međunarodnog terorizma nije zadaća vojske ili vojnih saveza. Stoga, nova misija NATO-a biva samo izlikom za očuvanje tog saveza. Sad se taj savez stvarno svodi na sve slabije sredstvo političkog utjecaja svoje vodeće članice na neke europske države koje su pristupile ili koje pristupaju EU.

Europska unija još nije uspjela smisliti način svoje pretvorbe iz zajednice poslovnih sustava u opću zajednicu koja će voditi jednu politiku, imati zajedničku obranu i sigurnosni sustav te se pridržavati općeprihvatljivog sustava ljudskih vrijednosti. To će još teže učiniti kad joj se broj članica udvostruči. Usprkos tome, administrativni ustroj EU neprestance nastoji ujednačiti ponašanje svojih poslovnih sustava i život svojih građana pomoću sve podrobnijih i sve obuhvatnijih propisa. EU tako postupa iako će je uskoro činiti zemlje koje se stupnjem razvitka, poslovnom tradicijom, načinom života i vjerom ljudi razlikuju koliko su se zemlje u Europi mogle razlikovati.

Kad bi Hrvatska sad bila pozvana da odmah pristupi EU taj bi poziv morala otkloniti. Hrvatska nije pripravna biti članicom EU. Usklađenje domaćih propisa s propisima EU koji su na snazi u sadašnjim njezinim članicama, ne bi učas moglo promijeniti hrvatsku političku praksu, poboljšati gospodarstvo, osloboditi zemlju organiziranog kriminala, zaštiti zakonita prava ljudi, zaustaviti kulturno srozavanje, zapaliti u zemlji žeđ za znanjem, stvoriti učinkovit sustav za obrazovanje djece i mladeži, suzbiti nezaposlenost i nerad, ukloniti potkupljivost iz državnog ustroja ili povećati odgovornost i poštenje ljudi te solidarnost među njima. Hrvatska nije zrela ni da podnese članstvo u EU ni da se kao članica nosi s drugim članicama Unije ili s Europskim povjerenstvom.

Teško je reći kad bi Hrvatska mogla pristupiti EU bez straha za svoju budućnost i kad će Hrvati istinski vjerovati da im je EU šira domovina, a ne sustav koji se želi okoristiti položajem njihove zemlje i njihovom nadarenošću. Za spokojan pristup Europskoj Uniji hrvatska država treba biti znatno uređenija i jača, a hrvatski narod snažniji i gospodarski učinkovitiji. To su, međutim, nužni uvjeti i za razvitak zemlje i naroda bez obzira hoće li Hrvatska pristupiti EU i hoće li EU opstati u vremenu kojim se mjeri trajanje jednog naroda. Ono što je Hrvatskoj potrebno kako bi opstala i kako bi se razvijala u širem, globalnom svijetu Europska joj unija ne može dati. To Hrvatska mora stvoriti sama i to mogu izboriti samo njezini ljudi.

Međunarodni pravni poredak poslije Drugoga svjetskog rata jamčio je opstanak nacionalnim državama. Čak su stvorene brojne nove nacionalne države. Međunarodni poredak nije jamčio i nije mogao zemljama jamčiti sređenost, državama jakost a narodima procvat. Gospodarsko propadanje neke zemlje te demografsko i moralno slabljenje njezina naroda postupno čine izlišnom zaštitu  suverenosti države. Otpornost zemalja utemeljena je na sređenosti države i na snazi naroda. Ni NATO ni EU ne mogu Hrvatskoj ništa jamčiti. Mogli bi joj biti i na korist i na propast. Hrvatska će sudbina ovisiti samo o Hrvatima. Stoga se narod i politika koju je narod pripravan slijediti trebaju usmjeriti prema jačanju, rastu i razvitku, koji će narodu dati pouzdanje i koji će ga osposobiti za ravnopravnu suradnju i zajedništvo s drugim narodima na opću korist.

Hrvatska država obnovljena je 1990. godine, a do 1992. prekinula je pravne i državne sveze s bivšom državom, obranila se od srbijanske agresije uz zaštitu međunarodne zajednice i stekla međunarodno priznanje. Sad hrvatski narod teško nosi breme svoje države i, slobodno se može reći, ne zna što bi s njom. Od izborâ do izborâ narod svoju državu naizmjenice daje u ruke političkih skupina kojima ona služi da vladaju prvobitno sebi na korist.

Godine 1918., poslije raskida državnih i pravnih sveza s Austro-ugarskom, u sličnoj nedoumici, ali u drukčijim međunarodnim političkim okolnostima, nepriznata je hrvatska država brzo utonula u Jugoslaviju. Sad Hrvati trebaju nastojati da svoju državu i svoju slobodu sačuvaju i ojačaju za budućnost.

Mogući pristup Hrvatske EU i njezino vezanje uz NATO nose veliku neizvjesnost, jer se ne zna u što se mogu prometnuti te organizacije. U sadašnjem ukupnom slabljenju položaja sjeverno-atlantskih zemalja, odnosno zemalja bijeloga čovjeka, u globalnom svijetu, teško je predvidjeti kojih se načina mogu prihvatiti te organizacije u nastojanju da obrane svoj skupni interes i kako će u postavljanju takve zajedničke zaštite proći ne samo male, nego i velike pojedinačne zemlje. Bilo da u solidarnosti budu pripravne dijeliti zajedničku sudbinu bilo da se pokušaju snalaziti same, malim je zemljama prijeko potrebna sređenost države i jakost naroda. One će samo tako moći u zajednici s drugim zemljama očitovati svoju suverenost.

Hrvatska je sad vjerojatno pred težom i sudbonosnijom odlukom nego 1990. godine. Vjerovalo se da uklanjanje Berlinskog zida i rasap Istočnoga bloka vode svijet miru i slobodi. Tada se još nije vidjelo kamo vode iračka agresija na Kuvajt i Zaljevski rat. Sadašnja, vjerojatno privremena, olaka uporaba američke države u rješavanju svjetskih gospodarskih i političkih protuslovlja navodi sve narode da srede i ojačaju svoje države i da nađu prikladne ortake za suradnju ili čak za integraciju. U sadašnjem burnom geopolitičkom i svjetskom gospodarskom previranju postupak jačanja vlastite države postaje prijekost svih naroda, a posebice malih.

Nedavna izborna promjena vlasti u Hrvatskoj, izborna kampanja koja je prethodila toj promjeni i pitanja kojima je nova vlada izazvala reakciju oporbe te privukla pozornost medija i javnosti pokazuju da hrvatska politika još nije prozrela ni zamašitost sadašnjih promjena u svijetu ni nove zadaće pred kojima stoje hrvatska država i hrvatski narod.

Od nove se političke vlasti nije očekivalo, a nije se ni moglo ni smjelo očekivati, da postavi temelje nove hrvatske nacionalne i državne strategije. Građani su očekivali i svojim izborom izveli promjenu vlasti, kako bi se unaprijedio i ubrzao postupak traženja i nalaženja pravog strategijskog usmjerenja Hrvatske. Dodatne četiri godine vladavine dosadašnje koalicije bile bi zadržavanje Hrvatske u prošlosti. Najnoviji nacionalni politički pokus i njegov ishod izazvat će nove i svježe političke snage da formuliraju nov nacionalni konsenzus – konsenzus za budućnost Hrvatske i da pruže pravo nadahnuće koje je potrebno za sređenje i jačanje hrvatske države te za ukupnu obnovu hrvatskog naroda.

1. Obnova hrvatske države kao nacionalne države

Obnova hrvatske države odnosno stvaranje suvremene nacionalne države Hrvata učinak je stočetrdesetgodišnjeg postupka koji je počeo sredinom devetnaestog stoljeća, povratkom Ante Starčevića iz Budimpešte u Hrvatsku i njegovim dolaskom u Zagreb revolucionarne 1848. godine.

Te su se godine Poljaci, Danci, Nijemci, Talijani, Mađari, Česi, Slovaci, Srbi, Rumunji i Hrvati prihvatili oružja svojatajući pravo na samostalnost. U veljači 1848. godine revolucija je zahvatila Francusku pa je jedna od europskih velesila postala predvodnicom nacionalizma uperenog protiv Bečkog poretka uspostavljenog 1815. godine. U ožujku je ministar vanjskih poslova Francuske objavio da Francuska republika više ne priznaje mirovne ugovore iz 1815. godine i da će silom braniti prava potlačenih naroda od mogućih napadača.

U prosincu iste godine Louis-Napoleon Bonaparte, nećak Napoleona I., izabran je na općim izborima za predsjednika Francuske republike i odmah počeo koristiti raspoloženje europskih naroda za stvaranje nacionalnih država. Tri godine kasnije Louis-Napoleon je izveo državni udar te putem plebiscita potvrdio novi ustav koji je prihvatilo 75% od 10 milijuna građana koji su pristupili plebiscitu. Godine 1852. Louis-Napoleon se proglasio carem (Napoleon III.), ne samo da svoj položaj učini nasljednim, nego i da naglasi novu ulogu države.

U temelje svoje vanjske politike Francuska je uzidala ideju prava naroda na samoodređenje, kako bi razorila habsburšku dinastiju, koja je tada osim Austro-ugarskom monarhijom vladala Španjolskom, nekadašnjom Mletačkom republikom, Milanskim kraljevstvom te Italijom južno od Papinske države. U naše su doba SAD pod predsjednikom Carterom slično postupile kad su ideju ljudskih prava uzele za jedan od stupova svoje vanjske politike kako bi potkopale Sovjetski savez i raspršile sovjetski blok. Napolen III. aktivno je pomagao ujedinjenje Italije pod predsjednikom vlade Sardinije Cavourom i kraljem Pijemonta Viktorom Emanuelom. Pobjede nad Austrijom kod Magente i kod Solferina 1859. godine bile su pobjede francuske vojske.

Ante Starčević se u Budimpešti nadahnuo idejom nacionalnog samoodređenja. koju je promicala Francuska pod Napoleonom III. On je upravo na temelju te ideje osnovao Hrvatsku stranku prava (danas bismo rekli “prava na samoodređenje”). Stoga nije neobično što je Ante Starčević, osim što je zagovarao osamostaljenje Hrvatske, zastupao mišljenje da bi se južni krajevi Austro-ugarske trebali ujediniti pod vodstvom Zagreba tako da bi Hrvatska igrala ulogu drugog Pijemonta. Iako su bečke, i osobito peštanske, vlasti suzbijale ideju samoodređenja Hrvata, ona se ukorijenila među Hrvatima, bez obzira na praktično zatomljivanje te ideje u okolnostima koje nisu dopuštale njezino ostvarenje.

Na ideji samoodređenja naroda stvoren je u Europi niz nacionalnih država, uglavnom ratovima i revolucijama: Italija, Njemačka, Mađarska (u sklopu Austro-ugarske), Rumunjska, Srbija i druge. Ideja nacionalnog samoodređenja dobila je puno priznanje objavom “Četrnaest točaka” kojima je u siječnju 1918. američki predsjednik Wilson odredio svrhe ulaska SAD u rat i načela za sklapanje mirovnog sporazuma. Rasapom Austro-ugarske koncem I. svjetskoga rata Hrvatska se bila privremeno osamostalila, ali je brzo pristupila državnoj tvorevini koja je kasnije nazvana Jugoslavijom.

Pogrešku europskih velesila i hrvatskih političara kojom se Hrvatska našla u Jugoslaviji Pariz i Beograd nastojali su donekle ispraviti davanjem Hrvatima srazmjerno široke unutarnje samouprave koja je ostvarena istom uoči početka II. svjetskoga rata. Stvaranje Banovine Hrvatske bio je početak punog ostvarivanja prava Hrvata na samoodređenje. Raspad monarhističke Jugoslavije donio je Hrvatima novu prigodu za osamostaljenje, ali se osamostaljena Hrvatska morala uklopiti u fašistički poredak u Europi pa je izgubila samostalnost kad je propao taj poredak.

Hrvatski antifašisti su pod zaštitom Sovjetskog saveza i uz potporu njegovih zapadnih saveznika na zasjedanju privremenog ratnog parlamenta pokreta otpora fašizmu (ZAVNOH) nastojali obnoviti hrvatsku državu u sklopu takozvane federalne jugoslavenske države, ali je nova država bila ubrzo centralizirana i unitarizirana putem stvarne vlasti Komunističke partije uz uporabu tajnih službi. Poslije 1918. i 1941. godine, hrvatska se samostalnost 1945. godine izjalovila treći put.

Sve tješnja integracija zemalja EU, ponovno ujedinjenje Njemačke, raspad socijalističke Jugoslavije koji je u velikoj mjeri bio izazvan djelovanjem demokratski izabranih vlasti u ondašnjoj SR Hrvatskoj, rasap Sovjetskog saveza i cijelog Istočnog bloka te djelomična revizija rezultata Drugoga svjetskog rata donijeli su Hrvatskoj osamostaljenje usprkos srbijanskoj vojnoj agresiji te međunarodno priznanje i prijam u UN. Tako je u krajnjem povijesnom trenutku, uoči pristupanja zemalja Istočne Europe EU, Hrvatska postala međunarodnim subjektom. Ona će stoga kao samostalna država, a ne kao privjesak Beogradu, svoja suverena državna prava udružiti s drugim državama u političku i gospodarsku uniju slobodnih i samostalnih država.

Osim prikladnih vanjskih okolnosti, među kojim svakako treba istaknuti agresivni i zakašnjeli velikosrpski hegemonizam, Hrvatska je u godinama osamostaljenja imala snažne izvore koje je crpila za ostvarenje želje naroda za osamostaljenje. Među njima je svakako energija koja se u Hrvatskom narodu nakupljala sve od hrabre objave Starčevićeve ideje osamostaljenja Hrvatske. Hrvati SR Hrvatske živjeli su 1990. godine u istoj državi s Hrvatima BiH koji su pridonijeli političkoj i obrambenoj snazi Hrvatske. Predsjednik Tuđman je objavio i politički iskoristio ideju pomirbe među Hrvatima koji su bili ideološki podijeljeni i prije II. svjetskog rata, a posebice u ratu i nakon rata. Uoči i tijekom Domovinskoga rata bilo je ostvareno puno jedinstvo “domovinske i iseljene” Hrvatske. Crkva se našla u izvanredno izdašnom položaju, jer uz svoju privrženost narodu nije njegovala privrženost zatečenoj vlasti ili državi koja ju je od sebe bila odvojila i zapravo gurnula u zagrljaj s narodom. Usto je Sveta Stolica još u početku prošloga stoljeća Hrvatskoj bila odredila posebnu strategijsku ulogu. U europskim zemljama još je stranačkom političkom pozornicom vladala poslijeratna politička i ideološka podjela na socijaldemokratske, liberalne i demokršćanske stranke pa su vrlo brzo uspostavljeni razumijevanje i uzajamnost među srodnim političkim strankama u Europi i Hrvatskoj, što je za hrvatsku vladu Demokratskog jedinstva namaknulo potporu svih stranačkih grupacija Europe.

Hrvatska i hrvatski narod imali su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća golemu ljudsku i političku energiju koja je uporabljena za nacionalno osamostaljenje, ali koja je u Domovinskom ratu i njegovom poraću u velikoj mjeri iscrpljena.

2. Pojava novoga svijeta

Stvaranje vlastite države ostalo je Hrvatima velikom novinom koja još zaokuplja pozornost hrvatske politike i hrvatskog društva. Posljedice rata ostavile su na ljudima i u ljudima, u obiteljima, u gospodarstvu, u politici i u cijelom narodu posljedice koje neprestance svrću pozornost cijeloga društva u prošlost. Čak i pitanja kao što su obnova kuća i gospodarstva ili pitanje povratka Srba koji su s “krajinskom” vojskom samovoljno napustili Hrvatsku trajno odvlače pozornost politike i društva u prošlost. Opći je dojam da se Hrvatsku, koja je već dugo samostalna, nastoji vratiti u 1990. godinu iako su promjena stanja u hrvatskom društvu i promjena položaja Hrvatske u svijetu nepovratne.

Nasuprot tome, u međuvremenu je oko Hrvatske nastao novi svijet koji se i dalje burno mijenja.

Promijenili su se geopolitički odnosi u svijetu. Od svijeta koji je bio podijeljen u dva ideološka, politička, obrambena i gospodarska bloka bio je stvoren monopolarni svijet, koji se pretvara u multipolarni svijet u kojem rastu novi politički i gospodarski divovi kao što su Europska unija, Kina i Indija.

Svjetsko gospodarstvo se uvelike globaliziralo, a sva nacionalna gospodarstva podvrgnuta su dubokim i obuhvatnim reformama. Potrebu snažnih i dubokih reformi nisu uzrokovali samo brz razvitak i snažan napredak u tehnologiji koji neprekidno mijenjaju strukturu gospodarstva, nego i širenje i prihvaćanje ideologije liberalizma. Liberalizam je vjerojatno i uzeo maha zato što napredak tehnologije prisiljava kapitalizam na sve snažnije nakupljanje kapitala. Dodatno i sve bezobzirnije nakupljanje kapitala uzrok je daljne afirmacije ideologije liberalizma.

Takvo novo stanje prisililo je “nacionalne” države da provedu restrukturiranje gospodarstva i kresanje ustroja poslovnih sustava, liberalizaciju ulaganja i trgovine, deregulaciju države i privatizaciju.

U njegovu nastojanju da utaži neprestanu glad za dodatnim slobodnim kapitalom kapitalizmu su prvo zasmetali radnici u uvriježenim industrijskim granama, što se prvo očitovalo koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad su u zapadnom svijetu žrtvovane cijele industrijske grane kao što su tekstilna industrija, crna metalurgija ili brodogradnja. Druge industrijske grane počele su trajno kresati ustroj svojih poslovnih sustava što je dobilo maha u snažnom transnacionalnom postupku okrupnjivanja poduzeća putem spajanja i preuzimanja poduzeća. Razvile su se nove industrijske grane i sustavi usluga utemeljeni na digitalnoj elektronici. Prvih godina ovoga stoljeća počelo je restrukturiranje i u tim izdašnijim novim industrijskim granama u kojima se u najrazvijenijim zemljama smanjuje broj radnih mjesta koja se otvaraju u budućim novim elektroničkim divovima kao što su Kina i Indija.

Poslije radnika sve snažnijom nakupljanju kapitala zasmetala je nacionalna država koju je liberalizam prisilo da provede liberalizaciju trgovine i finacijskih ulaganja te deregulaciju, to jest da ukloni sve zapreke slobodnom svjetskom kolanju proizvoda, usluga, novca i kapitala te da se odrekne svojih ovlasti u uređenju tržišta i gospodarskog života naroda. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ovlaštena je kažnjavati države koje pokušaju štititi svoje gospodarstvo, koliko god ono bilo nerazvijeno ili razvijeno, i utjecati na razvitak domaćeg tržišta.

Poslije nacionalne države kapitalizmu je zasmetala i socijalna država koja je počela “gutati” kapital, odnosno prisvajati dio viška vrijednosti kapitala za potrebe državne zaštite i osiguranja ljudi za slučaj nezaposlenosti, u bolesti i u starosti. Putem participacije građana u izdatcima liječenja te privatnim osiguranjem za slučaj besposlice, u bolesti i u starosti država je prisilila svoje građane da umjesto državne zaštite i narodne uzajamnosti potraže zaštitu i sreću na tržištu osiguranja koje postaje sve nepouzdanjije zbog nesigurnosti uloga na tržištu kapitala, gdje su ulaganja vrlo često spekulativna.

Financijske i tržišne spekulacije nisu novost. Razdoblja spekulativne groznice i naknadnog sloma tržišta redovito su se pojavljivala u prošlosti upravo u vrijeme naglog razvitka tehnologije, kao što je bilo u vrijeme širenja željezničke mreže u Europi i SAD. Budući da se više ne mogu očekivati razdoblja zastoja u napretku i razvitku tehnologije, jer goleme nakupine kapitala koje su nastale razvitkom tehnologije traže njezin daljni razvitak, pouzdanost ulaganja novca osiguranika ne će se obnoviti, ako se osiguranje ponovo ne nacionalizira. Država je zasada nemoćna da spriječi smanjivanje vrijednosti ili gubitak uloga osiguranika.

Kako bi se izbjegnula bilo kakva odgovornost i uklonile obveze poslodavatelja u slučaju otpuštanja radnika, poslovni sustavi zapošljavaju radnike najčešće na određeno vrijeme, što diljem svijeta stvara golemu ljudsku i društvenu nesigurnost, zbog čega su radnici prisiljeni dio dohotka ustupiti osiguravateljima, koji bi im trebali isplaćivati minimalne naknade u slučaju besposlice.

Pojava i širenje gospodarskih višenacionalnih integracija – zajed-ničkih tržišta ili ekonomskih pa i političkih unija – koje će poprimiti kontinentalni ili potkontinentalni karakter moći će u stanovitoj mjeri zaštiti tržišta i gospodarstva zemalja koje su im pristupile, ali će u tim zajednicama zemalja neizbježno doći do jačanja utjecaja velikih zemalja na račun manjih te do snažnijeg promicanja interesa velikih poslovnih sustava.

Pomna provedba restrukturiranja i kresanja poslovnih sustava, liberalizacije i deregulacije te privatizacije praktički je uklonila pojam “nacionalnog” gospodarstva iz gospodarskog rječnika, posebice stoga što je kapital gotovo potpuno iscrpljen iz proizvodnih poduzeća, koja se sve više zadužuju kod banaka, osiguravajućih društava i ulagateljskih fondova. Reforme su svele državu na kupca proizvoda i usluga te na krajnjeg jamca koji novcem poreznih obveznika treba jamčiti otplatu inozemnih zajmova koje uzmu domaće građanske i pravne osobe. Države su pretvorene u “mjesta duga” kojima je ostavljena dužnost prikupljanja poreza.

Zbog neravnomjerne geografske, nacionalne i rasne razdiobe golemih nakupina kapitala te zbog nepopustljivog promicanja liberalizma kao sustava ljudskih vrijednosti i načina života pojavila su se opasna društvena protuslovlja u cijelom svijetu. Jedno od temeljnih protuslovlja sastoji se u tome što stranačka, parlamentarna demokra-cija koja je prihvaćena u gotovo svim zemljama nije donijela više slobode i veći izbor ni ljudima ni narodima. Kako su gotovo sve nacionalne države svijeta pokleknule pred navalom liberalizma mnogi se ljudi, u pokušaju suzbijanja liberalizma – koji razara njihove uvriježene sustave ljudskih vrijednosti, nacionalnu kulturu i poslovnu tradiciju – prihvaćaju terorizma koji je postao transnacionalna, globalna pojava kao i kapitalizam odnosno liberalizam. Kako se u velikom dijelu svjetskog pučanstva glavnim izvorištima takvih protuslovlja smatraju SAD i Izrael, djelovanje međunarodnog terorizma posebno je upereno u te dvije zemlje.

Pojava opasnog međunarodnog terorizma, koji se pokušava opskrbiti nuklearnim, kemijskim i biološkim proizvodima i sredstvima za uništavanje mnoštva, učinila je borbu protiv međunarodnog terorizma prijekom zadaćom međunarodne zajednice. Kako sigurnost bilo kojeg sustava, od obitelji do svjetske zajednice država, uvijek traži oprez, budnost i prisilno ili voljno ograničenje slobode, mnoge “nacionalne” države te društveni slojevi i pojedinci u njima moraju prihvatiti do sad nepoznate obveze, dužnosti i ograničenja u djelovanju i životu. Osim ograničenja koja je državama nametnuo liberalizam borba protiv međunarodnog terorizma nameće nova ograničenja i stvara nova protuslovlja unutar nacionalnih društava i u međunarodnoj zajednici.

Kapitalizam je bio zatomio svoj liberalizam nakon izbijanja Velike oktobarske revolucije 1917. godine i pojave Velike depresije 1929. godine koje su potaknule stvaranje socijalne države koja se posebice razvila u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme ideološke i političke podjele u blokove kapitalizam se počeo licemjerno oslanjati na kršćanski sustav ljudskih vrijednosti kako bi se djelotvornije suprotstavio komunističkom sustavu koji se nepotrebno odlučio za bezboštvo i protukršćansko djelovanje, umjesto da ateizam prepusti liberalnom kapitalizmu kojemu ateizam stvarno i pripada. U borbi protiv komunizma poželjan ortak kapitalizmu bila je i Katolička crkva, koja je do razaranja Berlinskog zida zadržala privid obavljanja određene globalne društvene misije.

Sad je Crkva svoje djelovanje zatvorila u nacionalna društva u čemu vodeću ulogu imaju mjesne biskupske konferencije. Crkva se postupno pretvara u skup nacionalnih “nevladinih udruga” koje pripadaju takozvanom građanskom ili “civilnom” društvu. U svijetu koji se gospodarski, politički, sigurnosno i ideološki nepovratno globalizira Katolička se crkva “nacionalizira” u vrijeme kad sahnu nacionalne države. Crkva je prvi put u povijesti sama sebe lišila globalne misije kakve su bile misije Palva iz Tarza, Benedikta iz Nursije, Franje iz Assisija ili Ignacija Loyole. Takva nova uloga Opće crkve nije bila vidljiva 1990. godine iako je upravo usmjerenje Crkve na nacionalna društva pomoglo Hrvatima da dođu do vlastite države i da se beatifikacijom kardinala Stepinca oslobode ljage genocidnosti. Teško je predpostaviti da bi Crkva skupom odvojenih “nacionalnih” poteza mogla odigrati globalnu ulogu u otrježnjenju kapitalizma od liberalizma.

3. Nova narav i uloga države

Jedan od temeljnih problema hrvatskog društva jesu prevelika i nerealna očekivanja goleme većine građana da im država ukloni osobne, obiteljske, poslovne, gospodarske i opće ljudske probleme, (iako neki građani žele samo da im država ne stvara probleme). Mnogi se stariji građani pozivaju na pogoršanje u odnosu na stanje koje je bilo u staroj državi, posebice na stanje u njoj za života jugoslavenskog predvodnika Josipa Broza. Sadašnje stanje ne valja uspoređivati sa stanjem u nekadašnjoj državi, nego se valja pitati kakvo bi bilo sadašnje stanje u Hrvatskoj da je, nedajbože, bivša država opstala, posebice stoga što se stanje u njoj posljednjih godina njezina postojanja burno pogoršavalo. Stoji česta tvrdnja da Tuđman nije bio ravan Brozu, ali stoji i tvrdnja da ni čovjek Brozova kova te iskustva iz rata i poraća ne bi u novim okolnostima mogao mnogo poboljšati sadašnje stanje.

Zatečena država više ne može ostvariti ili ispuniti uobičajena i uvriježena očekivanja i priželjkivanja građana. Država se već od početka sumnje u učinkovitost nacionalne socijalne države, kakva je bila uspostavljena u Velikoj Britaniji nakon Drugoga svjetskog rata, počela pretvarati u nešto novo. U glavama sociologa, povjesničara, pravnika i politologa zatečena nacionalna država, kakvu su Hrvati priželjkivali, nastojali stvoriti i stvorili, više gotovo ni ne postoji. Nacionalna država sahne i kopni a umjesto nje javlja se država koja ima novu narav i novu ulogu.

S pitanjem promjene naravi i uloge države suočavaju se i drugi narodi i društva. To je pitanje najoštrije u Europi u kojoj je bila izgrađena socijalna država. Posebice se to pitanje rasplamsalo u Njemačkoj koja je poslije ponovnog ujedinjenja dovela socijalnu državu do najvišeg stupnja, koja se brinula ne samo za slabe i siromašne građane, nego i za posrnulo gospodarstvo bivše socijalističke DDR, čime se socijalna država u novim okolnostima našla pred slomom. Međutim, usprkos činjenicama da se mijenjaju narav i uloga države te da stvarne tegobe društava nastaju zbog neprimjerenosti države u zadovoljavanju prekomjernih očekivanja ljudi, u europskim se zemljama još uvijek govori samo o reformama – o nizu reformi kao što su reforma tržišta rada, reforma poreznog sustava ili reforma sustava zdravstvene zaštite. Problemi prostrane i prirodno bogate američke države donekle su ublaženi i prikriveni umjetnim podmlađivanjem pučanstva liberalnom politikom useljavanja.

Kako bi se procijenilo i prihvatilo to što se događa s državom valja uzeti u obzir učestalu mijenu u naravi i ulozi države u europskoj povijesti te uzroke koji su stvarali potrebu nastanka nove vrste države, način ostvarenja strategijskih interesa države te konstituiranje države temeljem stvarnog nacionalnog suglasja, bez obzira na to što uspostava takvog suglasja nije obavljana putem stranačke demokracije kakav je danas uobičajen na Zapadu. Promjene koje donese povijest naroda ili krajeva, temeljna načela na kojima se nanovo uređuje država i njezin monopol za uporabu prisile te državna strategija koju određuju svrhe njezina postojanja – među kojima su prvobitno potreba opstanka i sloboda djelovanja – tri su temelja državnosti koja su međusobno ovisna. Ovaj odjeljak pruža slijed vrsta države koje je donijela povijest Europe.

Početkom drugoga tisućljeća Europa je imala postojan feudalni poredak koji je bio uspostavljen tijekom teških stoljeća poslije rasapa Rimskog carstva i provale barbarskih naroda na europski zapad i jug. U srednjevjekovnom europskom poretku temelj reda nije bila područna, teritorijalna, “horizontalna” podjela, nego staleška, “vertikalna” na vlastelu, svećenstvo, gradsko pučanstvo i kmetove. Odgovornost i prava Crkve protezali su se širom Europe. Veliki crkveni redovi bili su doista internacionalni. Papa je imenovao biskupe po sposobnosti, privrženosti i primjerenosti, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Sam Papa bio je demokratski biran od pripadnika svih naroda i “jezika” Europe. Latinski jezik je bio lingua franca. Posjedi velikaša, koji su bili nasljedni ili su mjenjali vlasnike darovnicama i bračnim svezama, nisu bili okupljeni u jedno neprekidno područje, nego su znali biti raštrkani diljem Europe. Normanski su kraljevi imali posjede od Sicilije do Engleske, a Habsburzi od Španjolske do Ukrajine.

Plemstvo je bilo odgovorno za politiku, gospodarstvo, sigurnost i za pravni poredak. Crkva, koja je bila najvažniji politički čimbenik, bila je odgovorna za administrativni i školski sustav, sustav ljudskih vrijednosti i društvenu skrb, ali djelomice i za obranu i za pravni sustav (na pr. ženidbena pitanja). Bila je i značajan sudionik u gospodarstvu (posjedi, obrt, hodočašća), jedan od stožera financijskog sustava te važan čimbenik u sigurnosti (križarski ratovi, sprječavanje unutarnjih ratova, mirovni sporazumi). Crkva i kršćanstvo bili su utemeljili međunarodni pravni sustav. Velikaši nisu pripadali određenom području u smislu trajnog prebivanja na određenom mjestu i nisu se poistovjećivali s određenim područjem i njegovim stanovnicima. Privrženost određenom posjedu i njegovim stanovnicima bila je samo djelomična. Za velikaše su ratovali vitezovi, koji su kao pojedinci polagali vitešku prisegu velikašu. Velikaši su bili bez države i bez naroda o kojem bi ovisili. Ovisli su prvobitno o međusobnim ugovorima, što je zahtijevalo uspostavu međunarodnog prava, koje je uređivalo odnose među velikašima, sankcije za prekršitelje zakona, vlasništvo i nasljeđivanje, teritorijalna osvajanja ili skupno odlučivanje.

Rušenje 1453. godine zidina najtvrđeg grada na svijetu, Carigrada, od Mehmeda II. Osvajača golemim kamenim kuglama koje su ispaljivali teški željezni topovi lijevani pod zidinama grada bio je znak za uzbunu među europskim velikašima. Kugle ispaljene iz teških topova postale su važnije od teoloških rasprava između Carigrada i Rima. Godine 1494. francuski kralj Karlo VIII. učas je osvojio Apeninski poluotok pomoću 40 laganih topova koje su vukli konji, izlivenih u bronci s kuglama iz bronce, s malom potrošnjom baruta, dugim dometom i velikom točnošću hitaca. Odjednom su zidine, tvrđave i opkopi s vodom postali zastarjelima. Topništvo je odlučivalo više od naoružnih vojnika.

Nova ratna tehnologija nametnula je stvaranje ne samo nove vrste utvrda s debelim i niskim zemljanim nasipom, sa stalnom posadom i topništvom koje je moglo braniti jedne dijelove utvrde s njezinih drugih dijelova, nego i nov način držanja, obuke i financiranja privatne, najamničke vojske, za što su bili potrebni primjeren administrativni ustroj i nov porezni sustav. To je po uzoru na snažne talijanske gradove Rim, Veneciju, Milano, Firencu i Napulj dovelo do stvaranje kneževine, kneževske države, često pod nazivom “republika”, kojom se vladalo ne po nasljednom pravu, nego izborom od bogate lokalne oligarhije, kao što je bio slučaj i u Dubrovniku. Neke jake kneževske države, koje su sebe smatrale i nazivale kraljevinama, kao što su bile Aragon, Engleska ili Francuska, imale su naslijeđen feudalni parlamentarni sustav (primjerice engleski sustav uspostavljen Velikom poveljom – Magna carta) u kojem se odlučivalo o financijama i politici države. Povijest je donijela nova ustavna rješenja za državu koja se počela oslanjati na prihode komercijalnih i financijskih krugova, a teritorijalna strategija države sve je snažnije potiskivala dinastičke motive jačanja države.

Renesansna pojava kneževskih država označila je početak slabljenja utjecaja Crkve. Za mobilizaciju građanstva, koja je bila potrebna u sukobima među kneževskim državama u vrijeme Reformacije i Katoličke obnove do sredine sedamnaestog stoljeća, kneževska država nastojala je pozive na žrtvu i upornost koje je tražio nov način ratovanja utemeljiti na sektaškoj privrženosti. Takav pristup diljem Europe donio je kao posljedicu krvavi Tridesetogodišnji rat koji je ne samo desetkovao vojske, nego je i opustošio zemlje. U središnjim dijelovima Europe izginula je polovica pučanstva, jer je djelovanje vojski nakon mnogih stoljeća, upravo zato što je pučanstvo bilo sektaški zadojeno, opet bilo sračunato na uništavanje pučanstva, a ne na osvajanja prostora i pučanstva.

Okončanje Tridesetogodišnjeg rata (u kojem su sudjelovali Česi, Šveđani, Poljaci, Nijemci, Austrijanci, Španjolci, Talijani, Danci, Francuzi i pripadnici baltičkih naroda) takozvanim Vestfalskim mirom 1648. godine donijelo je uzajamno priznanje golemom broju teritorijalnih jedinica među kojima je bilo carstava (Austrija), kraljevina (Francuska), kneževina (Parma), crkvenih gospoštija (Salzburg), gradskih republika (Venecija). Njima su upravljali dinastički vladari, izabrani dužnosnici, skupna tijela ili njihove kombinacije. Tim je mirom suzbijeno nastojanje vladara da vode ratove koristeći vjersku podjelu u Europi. Jedino je Habsburškoj monarhiji bilo dopušteno da unutar svojih granica brani i nameće katoličanstvo.

Zapodijevanje rata, ratna pustošenja u Središnjoj Europi, rezultati rata i uspjesi nekih zemalja u ratu, prvobitno Švedske, donijeli su napuštanje kneževskog tipa države u kojoj je državni ustroj provodio volju vladara te stvaranje nove vrste države, kraljevske države, u kojoj je državnom ustroju bio prepušten izravan nadzor nad državnim poslovima te u kojoj je vladar bio oličenje države i imao ulogu poticanja domovinske solidarnosti i suradnje. Apsolutistička država uvela je veće delegiranje poslova vladi i osigurala širi konsenzus utjecajnih krugova. Ustavno rješenje kraljevske države osiguravalo je postojanost države, što se posebno pokazalo u primjeru Švedske. Opet su nove povijesne okolnosti donijele novo ustavno rješenje koje je osiguravalo uspjeh nove nacionalne strategije.

Od konca sedamnaestog stoljeća u nekim se zemljama, kao što su Pruska, Nizozemska i Britanija, počeo stvarati nov državni sustav koji je potiskivao sustav usredotočen na kralja, kao što je bilo u primjeru Ljudevita Četrnaestoga u Francuskoj. Država je postajala neprimjetnim mehanizmom gospodarskog rasta i stvaranja bogatstva, posebice putem gradnje suvremenije prometne infrastrukture.

Jedan od pionira takvoga pristupa bio je Friedrich Veliki u Pruskoj koji je sebe smatrao i prikazivao slugom države te upravljao materijalnim blagom države tako da poveća njezinu učinkovitost. Nastajala je i s vremenom nastala nova vrsta države, teritorijalna država, kojoj su svrhama više bili postojanost i stjecanje teritorija nego osobne, dinastičke ili vjerske svrhe. Nove svrhe u novim povijesnim okolnostima opet su donijele novi način utemeljenja države. Najžešći izazov teritorijalne države bio u tome da ona sama, a ne kralj, bude temeljnom vrijednošću društva, ali bez rasplamsavanja nacionalizma. Riječi zemlja i država još nisu kao sinonim bile dobile riječ narod. Valja se prisjetiti činjenice da su Francuska i Austrijsko carstvo, dvije zemlje koje su u osamnaestom stoljeću bile zaostale u razvitku i pretvrobi države, prvo, stupile prvi put u povijesti u savez kako bi se oduprle utjecaju manjih, ali učinkovitijih država, što je i Austrijanku Mariju-Antoinetu dovelo u Francusku za kraljicu, i, drugo, da je zbog tog zaostanka jedna od tih država doživjela žestoku revoluciju koncem istoga stoljeća, a druga raspad jedno stoljeće kasnije.

Revolucija 1789. godine u Francuskoj izazvala je na poticaj pripadnika staroga režima (ancien regime) agresiju Austrije i njezinih saveznica na tu zemlju. Austrijska i pruska vojska ušle su u Francusku, ali su bile teško potučene kod Valmyja 1792. godine. Francuzi su nakon toga izabrali novi parlament, konvenciju po američkom modelu, proglasili republiku, ponudili svoju pomoć svim narodima da svrgnu svoje nasilne režime te pogubili svoga dotadašnjeg kralja. Slijedeći austrijsku vojsku u povlačenju Francuzi su ušli u Austriju, zaposjednuli Bruxelles te sebi pripojili Savoju i Nicu. Parlament je objavio rat Velikoj Britaniji i Nizozemskoj republici u veljači 1793. a Španjolskoj mjesec dana kasnije. Britanija je financirala ulazak Portugala, Pijemonta, Sardinije, Papinskih država i Napuljskog kraljevstva u rat protiv Francuske, a mnoge njemačke državice pridružile su se Austriji i Pruskoj. Francuzi su nato suspendirali Ustav iz 1792. i uveli Teror, zatim su skršili pobune u Lyonu, Marseillesu i Toulonu, a onda su postigli zapanjujuću pobjedu protiv saveznika u Fleurusu, nakon čega je zaposjednuta Nizozemska. Početkom 1795. u ratu protiv Francuske ostale se samo Britanija i Austrija.

Francuzi su vojnički pobijedili jer je u rat bio uključen cijeli narod kojim je Napoleon Bonaparte ubrzo počeo svoje osvajanje Europe. U ratu je zapravo nastala nova vrsta države, država državnog naroda. (Francuska himna, La Marseillaise, smatra Francuze djecom države: Alons enfents de la Patrie!) Nakon sklapanja mira s Engleskom 1802. godine Napoleon je objavio da je stvorena država koja utjelovljuje načela na kojima je počela revolucija. U novoj vrsti države koju je Napoleon proglasio carstvom, suveren zemlje bio je i zapovjednik vojske, a zemlja je utemeljena na vojnoj osnovi. Uvedena je gotovo potpuna regrutacija. Još koncem 1893. francuska je vojska bila šest puta brojnija nego što je pruska vojska ikad bila. Sve su državne ustanove oblikovane u svrhu stvaranja i održavanja vojske u nakani osvajanja. Svi položaji i povlastice bile su rezervirane za vojsku. Domovina je postala žarištem i stožerom naroda. Narod je bio sredstvo ostvarenja svrha države.

I SAD su u početku bile država državnog naroda, a nastale su u oslobodilačkom ratu, u revoluciji u kojoj je sudjelovalo cijelo pučanstvo koje se dragovoljno, a ne prisilno, kao i u Francuskoj, stavilo u službu države. Francuski republikanski ustav od 1792. godine i prvi američki (republikanski) ustav od 1787. godine doneseni su nacionalnim konsenzusom.

Sljedeći korak u razvitku i pretvorbi europske države bilo je stvaranje nacionalne države. Umjesto da narod bude instrumentom države, država je postala sredstvom ostvarenja svrha i interesa naroda. Stvaranjem nacionalne države Talijana i nacionalne države Nijemaca godine 1870. počelo je povlačenje države državnog naroda. Treba napomenuti da su obje novostvorene velike nacionalne države bile stvorene u vrijeme divljeg liberalizma u Europi i SAD, kad su tehnološki razvijenije atlantske zemlje (Britanija, Nizozemska, Francuska, Belgija i SAD) koristile slobodu tržišta na štetu nerazvijenih zemalja središnje Europe. Njemačka nacionalna država pod vodstvom von Bismarka u prikladnom je času uvela uvozne carine radi zaštite svog gospodarstva, a prikupljeni novac počela je koristiti za socijalnu zaštitu građana u bolesti i starosti. To je bio zametak buduće socijalne države unutar nacionalne države.

Dva zastranjenja nacionalne države – dva pokusa s nacionalnom državom u kojoj je trebalo ubrzati stvaranje socijalne države – bila su stvaranje države državnog socijalizma u Rusiji i stvaranje države nacionalnog socijalizma pod Hitlerom u Njemačkoj. Istodobno je tekao veliki pokus sa socijalnom državom u SAD pod Rooseveltom. (Hitler je preuzeo vlast 30. siječnja, a Roosevelt ušao u Bijelu kuću 4. ožujka 1933. godine. Roosevelt je umro 12. travnja, a Hitler se sam ubio 30. travnja 1945. godine.) Stabilizacija komunističkog sustava u Sovjetskom savezu, izbijanje Velike depresije u tridesetim godinama prošloga stoljeća te komunistička revolucija u Kini nametnuli su slobodnim nacionalnim državama izgradnju socijalne države koja je štitila radnike, jer je vladao strah od propasti kapitalizma kao gospodarskog i društvenog sustava.

Mnogima se danas čini prirodnom podjela svijeta na države koje imaju nepromjenljive granice i koje su zbijene jedne uz druge te im se čini prirodnim da podjela svijeta u države odgovara podjeli svijeta u narode. (Usprkos svemu, iako sad nema mnogo višenacionalnih država kao što je bila Jugoslavija, ipak ima mnogo država s jednom ili više etničkih manjina ili useljeničkih skupina.) Još uvijek se naširoko smatra da politički svijet treba bili podijeljen u nacionalne države, upravo zato kako bi se osigurala stabilnost u svijetu. Međutim, kao što smo vidjeli, svijet nije uvijek bio podijeljen u nacionalne države, pa se postavlja pitanje moguće pretvorbe sadašnje vrste države u nov tip države, ali i pretvaranje sadašnjeg sustava država u zajednicu država, na što upućuju mnogi problemi s kojima se susreću narodi, države, zemlje i društva utemeljeni na načelu područne političke podjele svijeta.

Ako se povede računa o tome da su sve rjeđi ratovi među državama, da se zemlje sve manje odaju državnom terorizmu ili potpori privatnom terorizmu, ali i o tome da svijet često potresa nestabilnost, može se zaključiti da teritorijalna podjela svijeta na države više ne jamči sigurnost i stabilnost. Treba isto tako spomenuti da su ratovi stvarali potrebu za pretvorbom načina utemeljenja i ustroja države te da su mirovni sporazumi privremeno jamčili opstanak država novoga tipa te sigurnost i stabilnost na kontinentu ili u svijetu. Novu vrstu države stvara povijest, a sustav sigurnosti i stabilnosti stvaraju odgovorni ljudi u državama utemeljenim ili konstituiranim na nov način. Stoga novo uređenje svijeta kasni za pojavom nove vrste države. Završetak dugog i iscrpljujućeg Hladnoga rata stvorio je uvjete za uspostavu novog svjetskog poretka među državama i za utemeljenje nove vrste države koja sad izranja.

Još se ne nazire kako će izgledati budući svjetski sustav, ali poteškoće u vođenju sadašnjih nacionalnih država i posebice upravljanje socijalnom državom unutar njih pokazuju da se javlja nova vrsta države koja će biti odgovor na probleme koji se nakupljaju u društvima, zemljama i državama bijeloga čovjeka općenito. Postoje posebni, vlastiti problemi u svakoj državi, ali ima mnogo pitanja koja muče ljude, političke stranke i državnike u svim državama. Sastanak trojice predvodnika gospodarski najsnažnijih zemalja Europe, koji je održan u ožujku 2004. godine u Berlinu, upravo je postavio naglasak na zajedničke probleme Njemačke, Francuske i Velike Britanije koji traže “zajedničko” rješenje.

Čini se da je rješenje problema koji sad tište ljude i koji stvaraju zagonetke državnicima – koji su posljedica navale globalizacije i liberalističke evangelizacije svijeta – u pretvorbi sadašnje nacionalne države u tržišnu državu, čije obrise naziru vidoviti ljudi i stručnjaci, a koja je još zastrta koprenom stranačkih nadmetanja i nadigravanja oko načina reformi u postojećoj državi. U zemljama Europske unije taj je postupak pretvorbe države dodatno prekriven prijeporima o postupku “sve tješnjeg sjedinjenja”.

Čini se da će se prava strategijska uloga nove države sastojati samo u pružanju prigode njezinim građanima da kao pojedinci nađu i iskoriste mogućnost da se uključe u svjetsko tržište. To se može zaključiti po dva postupka koji teku usporedno i koji su jedan drugom naličje: globalizacija i individualizacija svijeta. O globalizaciji se dosta govori, ali individualizacija nosi jednako teške probleme. Glavna značajka globalizacije je uklanjanje nacionalnih gospodarstva, a individualizacija je posljedica nestanka obitelji u društvima bijeloga čovjeka, što je presedan u povijesti čovječanstva. Globalizacija i individualizacija izručili su čovjeka kao pojedinca tržištu. Kako uskoro ne će biti obitelji koja bi sama stvorila i podigla novog čovjeka i kako nema nacionalnog gospodarstva da ljude zaštiti i uključi u društvo, izgleda da će jedinom ulogom države biti podizanje ljudi za “uspješno” uključenje u svjetsko tržište s globalnim sustavom i globalnom arenom nadmetanja. Država ne će moći zaštititi čovjeka, ali će ga možda moći učiniti sposobnim za nadmetanje znanjem i vještinama.

Ni tržišna država, očito, ne će biti vječna, a njezino trajanje ovisit će o brzini kojom bi se uspostavio očekivani socijalni svijet, koji bi u globalnom društvu morao obavljati ulogu koju su od Drugoga svjetskoga rata donedavno obavljale socijalne države. Izgradnja socijalnog svijeta, tj. socijalnog društva koje bi se prostiralo diljem svijeta, prijeka je potreba. Ako svijet ne može opstati bez političke sigurnosti, pojedinci ne mogu opstati bez socijalne sigurnosti.

4. Stanje i mijena u hrvatskoj državi

Četrnaest godina hrvatske samostalnosti koja je počela odbacivanjem komunističkog sustava na izborima u svibnju 1990. godine, poslije kojih je hrvatska vlada počela samostalno djelovati unutar bivše države, ili dvanaest godina države koja je suzbila srbijansku agresiju i stekla međunarodno priznanje dugačka su razdoblja nakon kojih se može ocijeniti stanje u Hrvatskoj, njezin položaj i stanje hrvatskoga naroda. Ocjena stanja svakako treba početi od pretpostavke da je hrvatska država nacionalna država hrvatskoga naroda (i ostalih građana koji u njoj žive) iako, kako smo vidjeli, država ubrzano mijenja svoju narav i ulogu. Nacionalna država je još uvijek zakonit, u svijetu priznat instrument ostvarenja interesa i zaštite naroda od nepovoljnih utjecaja i neprijateljskog djelovanja.

Međutim, država kao sredstvo naroda nije nigdje i nikad mogla sâma ostvariti interese i ispuniti očekivanja naroda. Narod može i mora sâm za sebe mnogo učiniti putem planiranja, odlučivanja, znanja, rada, ulaganja i strpljenja pojedinaca, obitelji, mjesnih zajednica, trgovačkih društava i ostalih sudionika gospodarskog života. Stoga je potrebno ocijeniti stanje države, mijenu kojoj je podvrgnuta i njezinu sposobnost da promiče interese naroda, ali i stanje, raspoloženje i sposobnost naroda i pojedinaca da pridonesu svom ukupnom napretku te jačanju i uređenju države. Država je sredstvo, ali i proizvod naroda.

Hrvatska država nije tranzicijska zemlja. Iako je u Hrvatskoj trebalo socijalistički samoupravni sustav (uključujući i gospodarstvo) preinačiti u parlamentarni kapitalistički sustav, golema razlika između Hrvatske i tranzicijskih zemalja, poput Mađarske, bila je u tome što je hrvatsku državu trebalo prvobitno stvoriti, a zatim je u ratu početi pretvarati u kapitalističku, tržišnu državu. Rat je donio razaranja, protjerivanje pučanstva, privremeno otcjepljenje trećine državnog prostora, gotovo potpun zastoj gospodarstva, gotovo potpunu ratnu mobilizaciju pučanstva (kao u Napoleonovoj državi državnoga naroda), gubitak jugoslavenskih i trećih tržišta koja su prije bila tehnološki zaostalija od hrvatskoga.

Svoje goleme potrebne i nepotrebne ratne izdatke te poratne izdatke vezane uz obnovu dijela onoga što je u ratu bilo uništeno, država je uvelike podmirivala prodajom stanova i nekadašnjih društvenih poduzeća koja su prije toga bila ili djelomice ili potpuno podržavljena. Veliki distribucijski sustavi kao što su INA i HEP, komercijalne banke ili komunalna poduzeća bili su podržavljeni još 1990. godine, a pedeset posto svakog proizvodnog i trgovinskog poduzeća koje nije bilo pretvoreno do prosinca 1992. godine (do tada je vrlo malo poduzeće bilo obavilo pretvorbu) bilo je podržavljeno. U pretvorbi su bili podržavljeni svi vlasnički udjeli koje nisu kupili mali dioničari tako da je država prisvojila golem dio (nacionalnog) gospodarstva i bogatstva.

Umjesto da pretvorba društvenih poduzeća, kako ju je izvorni zakon o pretvorbi bio postavio, bude sredstvom razvitka gospodarstva i poticanja domaćeg i inozemnog ulaganja, pretvorba je poslužila za podmirenje golemih ratnih izdataka, izdataka obnove i tekućih proračunskih izdataka. Država je svoje izdatke podmirivala prodajom i trošenjem nakupljenog nacionalnog kapitala, čak i kad se zanemari nezanemarljiva otimačina nacionalnog, društvenog ili državnog kapitala od ljudi na vlasti ili oko vlasti. Ostaje nepobitnom činjenica da je hrvatska država znatan dio svojih izdataka podmirivala prodajom onoga što je bilo stečeno u prošlosti i da hrvatski domaći proizvod nije bio ni izdaleka dovoljan da podmiri izdatke države.

Jedan dio nacionaliziranog kapitala (INA, HT, pojedine državne banke) prodala je koalicijska vlada koja je zamijenila deset godina vladavine HDZ-a, ali kako joj ni to nije bilo dovoljno država se sve više zaduživala kod domaćih i stranih banaka i investicijskih fondova, uglavnom nakladom i izvozom obveznica na koje do datuma dospjelosti država plaća samo kamate. S istom praksom nastavlja i sadašnja manjinska koalicija, a novo zaduženje države svake godine biva sve veće ne samo nominalno, nego i u odnosu na ukupni domaći proizvod. K tome, novo zaduženje države svake je godine veće od povećanja domaćeg proizvoda, tako da veći dio uzajmljenih sredstava država troši za javnu potrošnju, a manji za ulaganja. Međutim, nisu na vidiku promjene koje bi omogućile hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj državi da žive od tekuće domaće zaslužbe.

Takozvana pljačka ili otimačina u pretvorbi imala je osim gospodarskih vidika i ustavni. Jedan od gospodarskih vidika olakog prisvajanja poduzeća od ljudi koji nisu imali kapital bio je izostanak pravih dodatnih ulaganja u prisvojena poduzeća, što je izazvalo plimu stečajeva, ali i tehnološko zaostajanje cijelog hrvatskog gospodarstva i to u svijetu koji doživljava gotovo nepojmljivu tehnološku revoluciju u komunikacijama, informatici, poljoprivredi, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji, medicini, obrazovanju, znanosti, graditeljstvu i u drugim područjima.

Ustavni vidik olakog stjecanja nacionalnog bogatstva je u tome što je država bila sredstvo bogaćenja sloja koji nije bio u stanju sam od sebe stvoriti novu vrijednost, nego je koristio državu za stjecanje bogatstva i dobiti. Hrvatska je država u tolikoj mjeri poslužila pojedinačnim interesima da se može reći da ona de facto nije postala nacionalnom državom. Od države državnog naroda koji je hrvatska država uporabila za svoje stvaranje, obranu i opstanak – Alons enfants de la Patrie! – ubrzo je nastala država koja služi jednom tankom poslovnom sloju koji uglavnom djeluju ili na granici zakonitosti ili preko nje te koji je uspostavio sustav političkih stranaka, kroz koje volja naroda ne može doprijeti do države i njome upravljati u općem interesu. Zakašnjelo otkriće tobožnjeg štetnog djelovanja dijela uprave INE pokazuje da su za dosadašnje koalicijske vlasti veliki državni poslovni sustavi, kao što su INA, HEP, Hrvatske vode, HŽ ili Hrvatska lutrija te golemi dijelovi proračuna (javni radovi, zdravstvo, poticaji u poljoprivredi) bili dodijeljeni pojedinim strankama koalicije na diskrecijsko upravljanje.

S obzirom da stvaranje države nije bilo moguće bez presudnog doprinosa naroda, pri čemu je narod služio ili poslužio državi, narod kao narod nije imao prave koristi od dohotka države, bilo da je taj dohodak bio iznimno namaknut prodajom poduzeća i obveznica bilo da je redovito ubran putem poreza, carina ili trošarina. Država je za svoje stvaranje i svoj opstanak uzela od naroda danak u krvi (progonstvo, smrt, sakatost, razaranje obitelji, porušeni domovi, propala poduzeća, golema nezaposlenost u opustošenim dijelovima Hrvatske, poratne bolesti, jadan život), ali je narodno blago i narodnu zaslužbu prepustila ljudima koji su se našli u vodstvu ili uz vodstvo države. Država ili ljudi u državnom vodstvu gotovo od same obnove hrvatske države pa sve do sad – za prve, druge i treće vlasti – prepuštaju dio zakonitog prihoda države (porez, carina, trošarine) uspostavljenom sloju koji se drži vlasti i svih parlamentarnih stranaka. Taj sloj pomaže strankama da naizmjenice zauzimaju vlast, a one, jer su im dužne, svojim skrbnicima ustupaju dio novca uzajmljenog u državni proračun. Stranke ni ne pomišljaju da promijene način na koji je hrvatska država postavljena, konstituirana ili utemeljena, jer to ne bi bilo u interesu stranačkih skrbnika. Hrvatska država nije sredstvo naroda kojim on ostvaruje svoje interese i zadovoljava svoje potrebe, nego sredstvo uspostavljenih političkih, poslovnih i medijskih krugova koji iskorištavaju, crpe i iscrpljuju hrvatsku državu. Ukratko, hrvatskom je narodu priznata suverenost, ali on nema nacionalnu državu koja bi bila samo njegovim sredstvom.

Zbog načina na koji je utemeljena država u kojoj prisvajanje tuđega nije bio jednokratna mjera prvobitnog nakupljanja kapitala (“dvjesto bogatih obitelji”) nego neprekinut, trajan postupak, stvoreno je sudstvo koje ne smije štititi ničija zakonska ili ljudska prava od ljudi i ustanova koji imaju silu i novac. Jedan od razloga vladavine nepravde i nasilja posebnih interesa koju je u Hrvatskoj iskusila golema većina građana je i slab, nepotpun, unutar sebe protuslovan sustav zakona, koji nije samo razultat trajne nesposobnosti državne uprave da sastavi dobre, neprijeporne i provedljive zakone (primjerice zakon o zabrani rada nedjeljom), nego i rezultat nastojanja da nezakoniti postupci dugo ili zauvijek ostanu nekažnjeni što po slabim zakonima što po labavim pravnim postupcima. Državna uprava ne zna, ali ni ne želi uvesti dobre zakone. Nije riječ o nasilju države, nego o njezinoj neotpornosti i o slabosti njezinih postupaka

U prilikama u kojima narod i država nemaju dovoljan vlastiti dohodak neizbježne su nepovoljne posljedice za narod: smanjenje pučanstva, iseljavanje, neprimjeren obrazovni sustav, iščezavanje volje za stjecanje znanja i spremnosti za sustavan napor, sve manje općeg znanja i vještina u narodu i u državi, sve veća ravnodušnost prema vlastitoj državi, sve veće unižavanje mjerila znanja, vrijednosti, sposobnosti i istine što pospješuje propadanje umnih sposobnosti i pravilne, složene uporabe jezika bez koje nema prave komunikacije. U ratnom je stanju država osiromašila zatečene umirovljenike, a sad financijski upropaštava ljude koji stupaju u mirovinu, iako su desetljećima plaćali prinose za svoju vlastitu mirovinu. Dostupnost informacija putem Interneta nije zamjena za znanje, stručnost, dobru uporabu jezika, znanstveni rad i mudrost. Hrvatska država kakva jest, koja propušta ne samo promicanje povećanja bogatstva naroda nego i ubiranje dijela svojih zakonitih prihoda, ne će biti u stanju ni u budućnosti mnogo učiniti za poboljšanje stanja naroda i položaja naroda u svijetu.

5. Uređenje države i obnova naroda

Spomenuli smo prije da se u suvremenom svijetu, koji se sve brže globalizira, mijenjaju narav i uloga države, ali da postupak sahnjenja nacionalne države nije nepovratan. Može se dogoditi da integracije, u kojima zemlje skupno očituju svoju suverenost, u načelu i po nazivu očuvaju nacionalnu državu. Kako god to ispalo, današnja država i sa smanjenim i ograničenim ovlastima ima važne zadaće i ona te zadaće mora obavljati. Kako bi dorasla tim malobrojnim, ali za narod važnim zadaćama (zaštita ljudi, prirodnih izvora i okoliša) država mora biti primjereno uređena i učinkovita. K tome, kako se stanje u svijetu i u narodima neprekidno mijenja, država mora, zadržavajući svoju odgovornost i učinkovitost, neprestance usklađivati svoje uređenje s novim, promijenjenim okolnostima. Zato država mora stalno motriti zbivanja oko sebe, ali i procese koji teku u njoj samoj.

U tom smislu država se sâma mora pobrinuti da u skladu s političkim sustavom parlamentarne demokracije uspostavi prikladne državne ustanove te primjereno i sposobno državno vodstvo. Državni ustroj treba počivati na administrativnim postupcima kojih se moraju pridržavati i izabrani i imenovani dužnosnici, na strogom nadzoru načina rada i djelotvornosti svih dijelova ustroja, stava i ponašanja dužnosnika te njihove stručnosti i objektivnosti. Komunikacija državnih dužnosnika s dužnosnicima drugih država te međunarodnih ustanova i organizacija mora postati odgovornom. U maloj zemlji poput Hrvatske državni ustroj mora biti malen i upravo zato mora biti savršeno uređen.

Uzroci nedaća hrvatske države posebice su sljedeće pojave: krijumčarenje običnih, komercijalnih proizvoda unutar zemlje i preko državne granice, krijumčarenje i raspačavanje opojnih droga koje crpe kupovnu sposobnost pučanstva, utaja poslovnog prometa, utaja poreza, zapošljavanje u potaji, potkupljivost državnog ustroja u svim područjima, iznošenje ulagateljskog kapitala iz zemlje, zloporaba u izvršavanju državnog proračuna, voluntarizam u vođenju unutarnje i vanjske politike, nenamjerna i namjerna neobaviještenost vlasti o događajima i postupcima u zemlji i inozemstvu koji ugrožavaju sigurnost zemlje.

Nedaće dolaze Hrvatskoj i od nebrige vlasti i odgovornih dužnosnika za: (1) stvaranje suvremene društvene i gospodarske infrastrukture kao što je izradba i trajno poboljšavanje općeg urbanističkog plana zemlje (koje trebaju predvoditi političari i gospodarstvenici a ne arhitekti), (2) reformu sustava obrazovanja za sadašnjost i za budućnost zemlje i ljudi, (3) stvaranje i opremanje suvremene vojske, policijskih snaga i obavještajnih službi koje će služiti državi i narodu, (4) stvaranje otkupne mreže za poljoprivredne proizvode i organiziranje općeg sustava poljoprivrednog osiguranja, (5) razvitak znanosti i akumulaciju tehnologije, (6) stvaranje objektivnog državnog sustava elektroničkih medija javnog priopćivanja, koji trebaju pomoći državi u postavljanju pravih mjerila javnog života, vrjednovanju političkih, gospodarskih i sigurnosnih pojava i procesa te u poticanju pučanstva na čestito ponašanje, učenje i istraživanje, rad, red i poštivanje zakona.

Narod ne čine sposobnim, zadovoljnim i učinkovitim samo pohvalni demografski podaci o njemu. Narodni potencijal prvobitno čini kvaliteta ljudi, njihova pobuda za pozitivno držanje u društvu, pripravnost za sustavan rad i želja da svojim znanjem, vještinama i rukama ostvare svoje interese i zadovolje svoje potrebe. U hrvatskoj državi danas vladaju okolnosti u kojima samo rijetki pojedinci potpuno, pozitivno i konstruktivno iskorite svoje osobne prirodne sposobnosti i to najčešće u inozemstvu. Bistrina i nadarenost naših ljudi mogli bi hrvatski narod i hrvatsku državu odvesti daleko. Međutim, splet vanjskih okolnosti i unutarnjih prilika te sustav vrijednosti koji se nudi mladim ljudima ne idu na ruku dobrom odgoju. Nije neopravdano tvrditi da većina naših mladih ljudi raste, ali se ne odgaja. Nastojanje Crkve i prve vlasti u samostalnoj Hrvatskoj da uvođenjem vjeronaučne nastave u niže i srednje škole stvori sredstvo ucjepljenja pravih ljudskih vrijednosti u mlade ljude nije stvorilo pravo sredstvo za odgoj, iako je upotpunjavanje kućnog odgoja, (za koji se pogrešno predpostavlja da je najčešće kršćanski, premda uz roditelje koji ni sami nisu dobili potpun odgoj), školskim odgojem imalo dobru nakanu. Danas su djeca izložena negativnom utjecaju vršnjaka, pomodarskih voditelja novinskih rubrika te radijskih i televizijskih emisija (a ponekad i nastavnika), opasnostima načina i opsega zabave te nasrtljivom djelovanju udruga takozvanog građanskog društva, koje sustavno uvoze utjecaje koji slabe otpornost mladih ljudi i njihovu pripravnost za preuzimanje obiteljskih obveza i društvenih odgovornosti.

Svijet u kojem rastu mladi ljudi pun je pogibelji koje nosi svjetsko, globalno borilište za opstanak, napredak, prosperitet i zadovoljstvo ljudi i naroda. Iako se u svijetu kapital iscrpljuje iz ljudskog rada i prirodnih izvora u mjeri koja nije zabilježana u povijesti, iako je on nagomilan u nepreglednim financijskim fondovima, neravnomjerno raspoređen i po geografskim područjima i po staležima te u vrlo maloj mjeri nadziran od proizvodnih organizacija, kapital se namjerno usteže ljudima kako bi se bespoštedno borili jedni protiv drugih za vlastitu česticu kupovne sposobnosti. U Hrvatskoj, kao i drugdje, valja izgrađivati ljudske vrijednosti koje će ne samo omogućiti stjecanje osobnog zadovoljstva ljudi nego i promicati solidarnost i uzajamnost koje će jamčiti napredak i blagostanje naroda. Ako država i dalje bude pokazivala malu osjetljivost za stvaranje sustava pravih ljudskih vrijednosti teško će se i ona sama, bez potpore pravih ljudi u njoj, othrvati pritiscima suvremenog političkog i gospodarskog svijeta i pogibeljima koje nosi ideologija liberalizma. Nasreću, problemi u odgoju i stvaranju ljudi nisu vlastitost našeg naroda, nego i svih naroda svijeta, pa ono što treba Hrvatskoj treba i mnogim drugim zemljama. U svijetu u kojem liberalizam potiče svjetski terorizam, koji mnogi smatraju jedinim odgovorom liberalizmu, ljudi se nalaze između čekića terorizma i nakovnja liberalizma.

Za dobro naroda i za svoje dobro hrvatska se država u sadašnjim revolucionarnim okolnostima mora promijeniti i preobraziti te mora preinačiti samu sebe. Sadašnja, inače vrlo oskudna, društvena rasprava neprestance pretresa pitanja prošlosti. Dosadašnja koalicijska vladavina bila je samo naličje, recimo otvoreno, osobne vlasti Franje Tuđmana. Sadašnja vlast nastavlja također prošlost udaljujući se taktički i pažljivo ali bez pozitivne strategije i od vladavine koalicije i od prve vladavina HDZ-a, nastojeći “detuđmanizirati” hrvatsku politiku. (Hrvatska se povijest ne može “detuđmanizirati, jer Tuđman neprijeporno i neuklonljivo pripada hrvatskoj prošlosti i povijesti, kao čovjek koje je mnogo htio i mnogo napravio.) Međutim, to nije dosta, jer se Hrvatska treba pripraviti za budućnost. Ona treba novu državu, novi tip države koja će biti vraćena narodu i doista pripadati narodu te pomoći narodu da kao narod opstane i da se razvija u svijetu koji nije nimalo obziran prema malim narodima i slabim gospodarstvima.

Borba za novu državu koja će pomagati gospodarstvo, koja će biti jamac sigurnosti svojim ljudima te koja će promicati i čuvati pravi sustav ljudskih vrijednosti, prvobitno je politička borba. O stupnju primjerenosti i temeljitosti hrvatske politike ovisit će i budućnost naroda i opstanak države. Naglašeno prizivanje Europe, posezanje za njom i bježanje u nju ne će promijeniti hrvatsku budućnost. Hrvatsku može promijeniti jedino njezina državna politika plebiscitarno poduprta od hrvatskog pučanstva. Stoga su za budućnost Hrvatske i Hrvata naši sadašnji dani presudniji od dana iz 1990. godine, kad su svjetske okolnosti bile za Hrvatsku povoljnije, a narod jači i pripravniji.

U svezi se onim što je izneseno u ovom odjeljku i upravo temeljem toga za Hrvatsku je presudno da se politički postupak ili proces u njoj učini propusnim. To znači da je za Hrvatsku kritično da do vrha države mogu doći drugačiji ljudi, ljudi koji shvaćaju dužnosti i odgovornost vođenja naroda i države, koji imaju ucijepljen smisao za strategijska pitanja u svjetskim odnosima, koji će iz ljubavi za svoj narod pomoći narodu da upravlja sam sobom u svrhu ostvarenja svojih interesa i zadovoljenja svojih potreba.

Za to je pak potrebno da se jednom zauvijek putem ustavnih rješenja uvede izravan ili većinski način izbora ljudi u sva predstavnička tijela, posebice u Hrvatski sabor, putem kojega će se u sebi demokratizirati hrvatske političke stranke (koje su feudalne u smislu napisanom u četvrtom odjeljku) te da se kroz preinačene i demokratizirane stranke trajno profiliraju novi politički ljudi i svježe političke ideje upravo zato da bi Hrvatska i Hrvati mogli pod drukčijom, primjerenijom državom zakoračiti u neizvjesnu budućnost. Pod većinskim izbornim sustavom stranke će nagovarati sposobne političke ljude da im pristupe, jer će vidljivost i kvaliteta kandidata a ne zamagljenost izbornih lista, presuđivati o sastavu Hrvatskoga sabora. Takav izborni sustav omogućio je duže od četiri stoljeća postojanost političkog i društvenog sustava u Velikoj Britaniji i duže od dva stoljeća u Sjedinjenim američkim državama. Uvođenje takvog sustava ne će osigurati budućnost svim sadašnjim hrvatskim političkim strankama, ali bi ono moglo zajamčiti bolju budućnost Hrvatskoj i Hrvatima.

Izravan utjecaj građana na vođenje državnih poslova omogućila bi zakonom uređena provedba općeg referenduma o presudnim političkim pitanjima, čiji bi rezultati obvezivali Sabor i vladu. Vlade su do sada izbjegavale i neobvezujući referendum, jer su se bojale volje naroda.

6. Potreba novog nacionalnog konsenzusa

Opću suglasnost, jednodušje ili konsenzus u nacionalnoj politici najlakše je postići u vremenima opće pogibelji u kojima ta politika uspijeva. Za pristup koji vidljivo vodi uspjehu, ali koji još nije postignut, teško je i nekorisno predlagati ili zastupati pristup drukčiji od odabranog.

Čini se da je u novijoj hrvatskoj politici konsenzus bio postignut u pitanju raskida državne i pravne sveze Hrvatske s Jugoslavijom i u pitanju obrane Hrvatske od srbijanskog agresora koji je htio spriječiti taj raskid. Vlada demokratskog jedinstva bila je izraz suglasja među političkim strankama o potrebi obrane i oslobođenja Hrvatske. Taj je konsenzus bio rezultat i izraz stanja nastalog napadom na Hrvatsku u kojem su ubijeni, nestali ili ranjeni nebrojeni ljudi u krajevima Hrvatske gdje je srpsko pučanstvo bilo brojno. Međutim, taj konsenzus je trajao samo do konca svibnja 1992. godine – do govora predsjednika Tuđmana neposredno po povratku u Zagreb sa zasjedanja Glavne skupšine UN na kojem je Hrvatska primljena za članicu Svjetske organizacije. Oštar i uvrjedljiv napad predsjednika države i HDZ-a na ostale stranke, koje su još bile u njegovoj koalicijskoj vladi, označio je kraj konsenzusa među političkim strankama, otvaranje nove predizborne kampanje te početak autoritarne vlasti i isključivosti u pristupu državnim poslovima u Hrvatskoj.

Treba naglasiti da se u kratkom razdoblju otvorene srbijanske agresije (kolovoz 1991. – siječanj 1992.) održavao konsenzus i među politič-kim strankama. Konsenzus u narodu postojao je i prije i poslije agresije, ali između opće sloge u narodu i slaganja među političkim strankama zna nastati duboka provalija. Stoga se može postaviti pitanje, nije li traženje takvog konsenzusa bilo rezultatom političke taktike i opreza prema “međunarodnoj zajednici”. Sličan potez povučen je prije donošenja državnog Ustava u prosincu 1990. godine, kad su članovima Odbora za Ustav bili imenovani ugledni ljudi svih političkih određenja. Međutim, glasanje za Ustav u Hrvatskom saboru nije pokazalo jednodušnost političkih stranaka.

Jednodušnost nije mogla biti pokazana ni na prvim slobodnim izborima 1990. godine, kad su bila uspostavljena tri jasno razgraničena bloka stranaka: HDZ, KPH-SDP i Koalicija narodnog sporazuma, koji su imali prilično različite vizije hrvatske budućnosti. SDP je bio još uvijek nositelj vlasti u Hrvatskoj “u ime Jugoslavije”, a imao je mnogo pristaša i članova iz redova srpske etničke zajednice ili manjine u Hrvatskoj, čija su posebna politička i druga prava bila upisana u tadašnji hrvatski ustav. HDZ je bio prikazivan ekstremistič-kom, nacionalističkom strankom, a čelnici KNS-a, poučeni gorkim iskustvom iz 1971. godine, jednako su se odalečili od HDZ-a i od SDP-a, za koji je HDZ bio “stranka opasnih manjera”. Opasnost HDZ-a se vjerojatno sastojala u njegovu nastojanju da stvori uvjete u kojima će Hrvati “sami odlučivati o sudbini svoje zemlje”. Isključivost koju je KPH-SDP pokazala na prvim izborima, HDZ je uzvratio tijekom cijelog poslijeratnog razdoblja svoje prve vladavine u Hrvatskoj.

Potpora hrvatskog građanstva HDZ-u koncen 1990. godine, posebice pri povratu spomenika bana Jelačića na staro mjesto i pri donošenju pravog hrvatskog Ustava u listopadu odnosno u prosincu te godine, bila je plebiscitarna. To je stvorilo prigodu da se uspostavi pravo političko jednodušje i unutar vladajuće stranke i među nacionalnim političkim strankama, ali je upravo u tom razdoblju ekstremna, iseljenička, “hercegovačka” struja dobila potporu predsjednika HDZ-a. To je bilo označeno smjenom na položaju glavnog tajnika stranke.

Umjesto da poslije izbora 1992. godine pokuša s ostalim važnijim strankama (HSS, HSLS, HNS, Hrvatska demokratska stranka) stvoriti konsenzus za utemeljenje budućnosti Hrvatske, HDZ je odlučio mamiti viđenije ljude u tim strankama da pristupe HDZ-u i da prihvate značajne funkcije u državnoj upravi. U tom je razdoblju SDP je bio pošteđen odljeva svojih aktivista, ali je ranije golem broj članova te stranke, koji nisu bili kandidirani 1990. godine, pristupio vlasti upisujući se u HDZ i dobio utjecajne funkcije. To je bila posljedica sektaštva u SDP-u. Sektaštvu su bile podložne i druge stranke, koje su se, dok su bile u oporbi, iznutra podijelile glede suradnje s HDZ-om koji je ubrzo poslije rata pokazao netrpeljivost, isključivost i malo poštivanje političkih suparnika, posebice onih koji su se istaknuli u stvaranju Hrvatskog proljeća.

Možda su frakcionaštvo i sektaštvo ipak bili najjači u HDZ-u, koji je imao tri očite frakcije (demokršćanska struja kojoj su pripadali ljudi koji su se za komunizma držali Crkve, takozvani “maspokovci” koji su bili izopćeni iz Partije 1971. godine, ali koji su pridonijeli pobjedi HDZ-a na izborima 1990. godine te oni bivši komunisti koji su usprkos svom protivljenju HDZ-u na izborima bili poslije izbora kooptirani osobno od predsjednika HDZ-a). Buknula je sektaška borba, koja je tinjala još i prije izbora, između ekstremnog iseljeničkog krila pokreta (vezanog prvobitno uz organizirane iseljenike u Kanadi) te umjerene sredine stranke i ljevičarskih “maspokovaca”. Taj se sukob tijekom rata u BiH očitovao kao sukob “hercegovačke linije” s većinom pripadnika stranke. Većina u HDZ-u nije odobravala mnoge poteze predsjednika stranke, posebice one vezane uz pitanje takozvane republike Herceg-bosne, uz normalizaciju odnosa s Miloševićevom Srbijom, uz odnose s Republikom Srpskom i uz pokušaj nagodbe s “krajinskim” Srbima (projekt federalizacije Hrvatske poznat pod imenom Z4) te na poseban način uz zloporabu postupka privatizacije. Način privatizacije i prihvaćanje rata u BiH od hrvatskih vlasti unijele su temeljni politički razdor u hrvatsku politiku.

Nasreću, političke podjele među strankama i u strankama nisu utjecale na konačan rezultat Domovinskog rata, u kojem je pobijedio cijeli hrvatski narod uz nepodijeljenu potporu, brigu i ljubav Crkve. Međutim, nakon pobjeda hrvatske vojske u Bljesku i Oluji te posebice nakon mirne reintegracije Podunavlja hrvatske političke podjele postale su dubokim i otvorenim. Neke oporbene političke stranke koje su čuvale “ekvidistanciju” između vlasti i deklarirane oporbe odustale su od pritajene potpore HDZ-u i počele su mu se otvoreno suprotstavljati. U određenom času, kad je jenjavala fizička i politička snaga prvog hrvatskog predsjednika, i neki utjecajni mediji su se otrgnuli nadzoru HDZ-ovih tiskovnih opunomoćenika.

Promjena vlasti na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000. godine bila je posljedica pogrješne politike HDZ-a, koju više nije mogla prikrivati i nadoknađivati pobjeda u Domovinskom ratu u kojem je Hrvatska obranjena i oslobođena i u kojem je dobila priznanje međunarodne zajednice. Pobjeda združene oporbe na izborima 3. siječnja 2000. godine pružila je prigodu za nov početak i pobjedničkoj koaliciji i cijelom hrvatskom narodu. Međutim, umjesto istinskog novog početka koalicija je, slijedeći SDP, izabrala “novi smjer”, kojim je počelo razlaganje HDZ-ove strukture vlasti, dijametralna promjena politike te uklanjanje vodećeg osoblja u državnom ustroju i u državnim poslovnim sustavima, što je bilo označeno ne jednom nego dvjema promjenama Ustava u samo tri mjeseca.

Pobjednička je koalicija 2000. godine tako teško potukla HDZ da je u Hrvatskom saboru imala ili mogla lagano uspostaviti dvotrećinsku većinu. Imala je sjajnu prigodu da zadre u temeljne hrvatske probleme i da ih počne sustavno rješavati temeljem novog konsenzusa u narodu. Raskid s ranije uspostavljenom političkom praksom mogao se izvesti otkrivanjem i kažnjavanjem zloporaba u pretvorbi, razotkrivanjem i razvlaštenjem ratnih profitera, jamčenjem dostojanstva svim Hrvatima u BiH, omogućenjem povratka domovima svih prognanika i izbjeglica, čime bi se i stabilizirala BiH i okončalo rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, te ozbiljnim restrukturiranjem gospodarstva i aktiviranjem ukupne (bilateralne i multilateralne) vanjske politike. Nakon takvog raskida moglo se pristupiti stvaranju novog konsenzusa političkih stranaka kojim bi se utemeljila budućnost Hrvatske. Takav je raskid ipak bio izostao.

Umjesto toga koalicijska je vlada, u kojoj je nakon istupanja IDS-a iz koalicije sjedio samo jedan stranački predsjednik (predsjednik vlade), nasrćući putem SDP-ovih ministara na stečena prava branitelja, rodilja i djece, počela razarati i onaj uski konsenzus koji je bio uspostavljen glede Domovinskoga rata. Presuda generalu HVO-a Blaškiću i nove optužnice protiv generala HV-a unijele su podjelu na domovinske i internacionalističke stranke u Saboru ali i unutar vladajuće koalicije. Nepromišljeno otvoreno pismo o državnoj politici kojim su se u rujnu 2000. godine oglasili umirovljeni i aktivni generali HV-a, koji nisu bili ni osumnjičeni ni optuženi od denhaškog sudišta, produbilo je podjele i ponovo skrenulo pozornost hrvatske politike i hrvatskog puka na prošlost. Podjela u HSLS-u, bez obzira na vanjske povode (spor oko nuklearne elektrane u Krškom, voluntarizam predsjednika vlade glede teritorijalnih sporova sa Slovenijom i stav vlade prema denhaškom tužiteljstvu), bila je plod smišljene urote protiv jedinstva te stranke i same te stranke, ali je označila i stvarni kraj koalicije. Nova, zapravo trostranačka, koalicija (SDP, HSS, HNS) bila je puko, ali uspjelo nastojanje da se izbjegnu prijevremeni parlamentarni izbori. U tom razdoblju postalo je jasno da ni takva smanjenja koalicija nije imala potrebnu unutarnju suvislost za koju su uvjeti uspostava i održanje konsenzusa.

U tom se razdoblju pokazalo jadno stanje hrvatske stranačke politike: stranke su počele i otvoreno zastupati samo uske posebne interese. HSS se bio usredotočio na svoje dotadašnje biračko tijelo, poljoprivrednike; HNS se bio samozvano proglasio zaštitnikom i skrbnikom stanogradnje i cestogradnje; HSP se ponajviše bavio pitanjima Domovinskog rata i domovinskog poraća; SDP je novcem uzajmljenim od svjetskih i domaćih financijskih ustanova pokušao održavati lažnu zaposlenost u mnogim poduzećima koja su izbjegavala likvidaciju lažnom sanacijom uz državne kredite ili državna jamstva za privatne kredite ugroženim državnim i privatnim poduzećima. Međutim, glasači nisu uvažili davanje posebne važnosti uskim interesima pa su na izborima 2003. godine najviše glasova dali HDZ-u očekujući od novih vlasti da se usredotoče na rješavanje temeljnih problema hrvatske države i “pokretanje Hrvatske”.  HDZ je dobio mandat, jer se jedini obratio svim glasačima, iako je taj mandat dobiven pod uvjetom da se stranka doista pozabavi strategijskim pitanjima naroda i države.  Ovaj bi esej mogao potaknuti sadašnje vlasti da doista počnu stvarati općestranački konsenzus za uređenje i jačanje države.

Nakon nedavnih izbora nova manjinska koalicija – parlamentarna demokracija je do sad imala koalicije i manjinske vlade, ali ne i manjinske koalicije kakvu sad ima i Srbija slijedeći primjer Hrvatske – izabrala je za svoj poseban, isključiv projekt, kojim se distancira od drugih stranaka, jurnjavu po europskim i bliskoistočnim metropolama i domaćim ispostavama etničkih manjina. Takav nasrtljiv pristup zabrinjava sve više glasača, posebice zato što vodeća stranka sadašnje “jednostranačke” koalicije, nakon rasapa Tuđmanovog HDZ-a na pet stranaka, nema ni približno dovoljno sposobnih, iskusnih, staloženih i zrelih ljudi koji bi projekt diplomatskog pritiska učinili vjerodostojnim i uspjelim. Svrha HDZ-a jest da za svog mogućeg četverogodišnjeg mandata žurno privede Hrvatsku Europskoj uniji. Ipak, stupanje u pristupne pregovore s EU, koja već sad traži da njezini prehrambeni proizvodi zamijene još više domaćih proizvoda na hrvatskom tržištu, ne će moći prikriti opću krizu koja postaje sve dubljom i pogibeljnijom, jer Hrvatska ni ubuuće ne će imati ukupan prihod koji bi mogao podmirivati sve veće hrvatske izdatke.

Međutim, pri sljedećim izborima ne će ni uporaba tako važnog ostvarenja kao što je mogući rani pristup  Hrvatske EU donijeti mnogo glasova strankama koje podupiru vladu, ako se vlada ne uhvati u koštac s najprečim i najzahtjevnijim projektom koji hrvatska politika ne može izbjegnuti, a to je uređivanje države koje će svima otkriti pravo stanje zemlje. Uređenje države je nužan uvjet za izvođenje društvenih reformi kojima valja riješiti goruća pitanja i ukloniti teške probleme koji muče i pritiskuju umirovljenike, zaposlene i nezaposlene hrvatske radnike, studente i znanstvenike, roditelje i djecu, muškarce i žene, poslovne ljude i novinare, pacijente i liječnike, vojnike i policajce, samce i obitelji.

Vratimo hrvatsku narodu!

Danas je cijeli svijet, usprkos velikom napretku ili upravo zbog njega, krcat problemima koji teško pogađaju ljude, obitelji i narode. Tako je i u našoj zemlji. Međutim, u iskrenom razgovoru s našim ljudima i među našim ljudima, koji gotovo šutke žive svoj život, ali koji prate što se događa među nama i s nama, brzo se uoči mišljenje većine da je u Hrvatskoj, u našoj zemlji, temeljni problem država. Mnogi će spremno i jednostavno reći da države nema, iskazujući time svoje uvjerenje da od stvorene države narod nema velike koristi, odnosno da država nije sredstvo ostvarenja interesa i zadovoljenja potreba naroda. Za mnoge ljude hrvatska država je promašila.

Naša je država istom stvorena i zato možda nije neobično što nam još pravo ne služi. Naša mlada država je još nejaka i to nas ne brine, ali nas kao ljude i kao građane brine to što naša država nije od svoga rođenja ojačala ili nije dovoljno ojačala, iako je od njezina rođenja prošlo četrnaest godina – djeca koja su rođena o njezinu stvaranju imat će pri slijedećim izborima pravo glasa. Ljude najviše muči to što je u našoj državi uspostavljen i gotovo ukorijenjen politički sustav koji sputava jačanje države i što se ni ne nazire mogućnost da u takvom političkom sustavu država ikad postane jača, čak i da nema promjena u svijetu koje slabe svaku državu. Okolnosti u kojima bi naša država trebala rasti, razvijati se i jačati bivaju sve teže, a dragocjeno vrijeme za njezino jačanje je potraćeno.

Mi ne možemo mijenjati svjetske okolnosti niti možemo ozbiljnije utjecati na promjene i razvitak u svijetu. Jedino što možemo poduzeti i što bismo morali i napraviti – ako se kao narod i kao građani želimo imalo zaštititi te ako želimo za sebe čuvati svoje prirodne izvore i sačuvati svoj okoliš – jest da sebe osposobimo i da svoju državu dovoljno ojačamo za odgovor svjetskim izazovima. Ne postane li naša država jačom postatat će slabijom, a ako postane slabijom, jednoga dana, koji nije daleko, naša bi država za nas mogla postati izgubljenom. Ako naša država ostane nejakom kakva je sad, ako ostane kakva jest, pristup naše države Europskoj uniji mogao bi biti njezinim putem u propast. Ponavljam, ako naša država ostane nejakom kakva je sad.

Hrvatska se vrlo lako može opet uniziti u zemlju, ali tada našom zemljom ne ćemo gospodariti mi putem svoje države. Poslovne sile koje ravnaju Europskom unijom žele prvobitno hrvatsku zemlju i hrvatski položaj a ako hrvatska država bude slaba kao što je sad, to će i imati i to bez ikakvih problema s našom državom koja ne će moći štititi ni svoje ljude, ni svoje prirodne izvore, ni svoj okoliš. Ako sad, prije navale poslovnih ulaganja koja ne će izostati po našem pristupu EU, hrvatska država nije sposobna svoje ljude, svoja bogatstva i svoj okoliš zaštititi od posebnih domaćih interesa, kako će biti u stanju oduprijeti se u naše ime i u našu korist velikim posebnim svjetskim interesima? Drama koja se sad pred našim očima igra s poljopriv-redom, čak i prije našeg pristupa Europskoj uniji, samo je predigra mogućem postupku koji će zahvatiti cijelu zemlju. Dosadašnja i sadašnja poljoprivredna politika vode opustošenju cijelih krajeva koje će po učinku biti sumjerljivo “etničkom čišćenju”.

U Hrvatskoj se mora rasplamsati unutarnja politička, gospodarska, znanstvena i moralna borba za obranu i očuvanje naroda te za obranu i očuvanje zemlje, ali ta borba mora početi bitkom za obranu, očuvanje, uređenje i jačanje države, jer je vlastita država nužno i nezamjenljivo sredstvo naroda za ostvarenje njegovih interesa i zadovoljenje njegovih potreba. Izneseni stav ne polazi od sumnje u Europsku uniju, to nije takozvani euroskepticizam, nego od sumnje da se nesređena i slaba hrvatska država može uspjelo hrvati s pogibeljima i izazovima koje svakoj zemlji u svijetu nosi munjevit razvitak tehnologije i visoka plima globalizacije.

Govor o slabosti i slabljenju naše države te o njezinoj neprimjerenosti da posluži našim potrebama i interesima neizbježno vodi do rasprave o vlasti; ne o vlasti jedne političke stranke ili koalicije stranaka koje imaju vlast, nego o uspostavljenom političkom ili stranačkom sustavu ili o parlamentarnoj demokraciji u našoj zemlji. Prema onome što smo iskusili od obnove hrvatske države, a što gledamo i posljednjih mjeseci i tjedana, sve se stranke ili stranačke koalicije bile one na vlasti ili u oporbi, sve se političke snage bave pojedinačnim, posebnim pitanjima ili problemima samo u svrhu osvajanja vlasti ili održanja na vlasti. Vodeći se takvom političkom mudršću SDP je pao na ispitu vođenja države 1990. godine, ali i na ponovljenom ispitu 2003. godine. HDZ je pao na ispitu 2000. godine, a potezi koje vuče poslije ponovnog osvajanja vlasti pokazuju da bi mogao pasti i na ponovljenom ispitu. Ostale stranke teško će preživjeti sljedeće izbore. Nakon četiri hrvatska politička pokusa izvedena posljednjih petnaestak godina glasači su shvatili da smjene vlasti, koje su bile u velikoj mjeri uvjetovane ideološkim određenjem glasača, ne mogu donijeti poboljšanje ako se ne pojavi korjenito nov politički pristup ili ako jedna od postojećih političkih snaga ne posegne za pitanjima s kojima se suočava cijela zemlja te ako se ne posveti problemima koji tište narod kao cjelinu. Budućnost u našoj zemlji imat će one političke snage koje prve uvide da je naš narod, da su naši ljudi, da su građani, da su glasači zabrinuti za svoju državu. Država nam je velika briga, jer se ona ne brine za nas i jer još ne vidimo da će naša država biti u stanju pobrinuti se za nas. Narodi u svijetu kakav sad jest ne mogu živjeti bez države – svoje ili tuđe – i dok je tako te dok je naša država slaba, narod će biti zabrinut za svoju sudbinu, za svoju budućnost i za svoju državu.

Naša politika nam pokušava nametnuti politički nauk po kojemu se poboljšanje stanja u zemlji ostvaruje samo drukčijom razdiobom proračunskih izdataka, čak i kad se bitan dio proračunskih prihoda ostvaruje uzajmljenim novcem. Poboljšanje u jednoj zemlji i u jednom narodu dolazi prvobitno od nove politike koja iskazuje ukupno nastojanje naroda. Bitan, neizostavan i prvobitan sastojak nove hrvatske politike mora biti uređenje i jačanje države. Ukupan hrvatski politički program ima jednu točku i jedno počelo – uređenje i jačanje države. Samo u uređenoj i jakoj državi mogu se izvesti reforme koje nameću današnje okolnosti i promjene u svijetu. Samo uređena i jaka država može steći i zadržati povjerenje naroda i može pokrenuti narod.

Kako bi se moglo odustati od sadašnjeg političkog nauka koji ispovijeda političku diferencijaciju među političkim snagama putem usredotočenja na pojedinačna pitanja (koja su draga određenoj političkoj tradiciji) bitno je pred narod iznijeti slabo stanje, težak položaj i malu sposobnost sadašnje države te njezine skučene mogućnosti da doista služi narodu. Uvjeravanje naroda da će stanje u njemu postati primjerno čim se provedu obećane sitne, djelomične mjere treba zamijeniti predstavljanjem prave slike sadašnjeg stanja koje se neprestance pogoršava. Bez stvarne svijesti naroda o pravom stanju koje je puno pogibelji ne će se moći izraziti nacionalni konsenzus bez kojega nema novog utemeljenja države koje je nužno izvesti.  Narod ima golemu snagu i mudrost i od njega ne treba skrivati istinu. Tijekom minulih četrnaest godina hrvatska je država otimana i oteta narodu. Država nam nije mogla poslužiti upravo zato što nam je oteta. Ona je prvobitno služila i još uvijek služi određenim posebnim interesima. Dok se istina o tome ne iznese pred narod, on se ne će pokrenuti. Političke snage koje iznesu tu istinu o našoj zemlji i o našoj sadašnjoj sudbini dobit će punu potporu naroda, potporu kakva je potrebna za pravo utemeljenje naše države kao sredstva za ostvarenje interesa i zadovoljenja potreba naroda u budućnosti.

Mi smo zabrinuti za svoju zemlju i za svoju državu, ali se nje ne kanimo odreći. Mi nastavljamo bdjeti nad njom. Od nas, od hrvatskih ljudi doći će glas prave istine o državi. Vrijeme za to brzo dozrijeva, jer je već početak sadašnjeg, četvrtog hrvatskog političkog pokusa, kao što je bio slučaj i s prethodnim, koalicijskim političkim pokusom, pokazao da sadašnje vlasti nisu ni potpuno svjesne što znači voditi državu ni pripravne pružiti narodu pravu istinu o njezinu stanju. Naše stanje i položaj naše države su teški do mjere koja svako parcijalno, posebno rješenjem čini zanemarljivo korisnim i koja nameće potrebu da se sve nacionalne snage posvete traženju izlaska iz takvog stanja. Dubina krize naše države i golem sveobuhvatni napor koji valja uložiti da se iskopamo iz te krize nameću potpuno jedinstvo svih domoljublji-vih političkih snaga. Posao uređenja države bit će tegoban i obuhvatan pa nikome tko se toga posla prihvati ne će izostati politički uspjeh. Na tom se poslu stranke ne mogu diferencirati. Za uklanjanje naših nevolja potrebno je jedinstvo naroda, a jedinstvo političkih snaga mora biti slika jedinstva naroda. Sve su se političke stranke mogle uvjeriti, posebice na zadnjim izborima, da se narod ne da podijeliti taktičkim političkim distanciranjem stranaka i podjelama među njima.

Prvi korak kojim bi stranke pokazale narodu – a narod nije odbacio još samo dvije ili tri sadašnje političke stranke – da im je stalo da se u državi, na korist narodu i za dobro države, stvori pravi politički pristup jest da se uvede i ustavnim odredbama ustali izravno biranje zastupnika u predstavnička tijela. Bez toga nema poboljšanja našega stanja. Uvođenje općeg obvezujućeg referenduma o ključnim političkim pitanjima prisililo bi vladu na poštivanje opće volje naroda.

Borba za uređenje i jačanje hrvatske države zapravo je borba za demokraciju. Hrvatska je oteta narodu, a njezini je otmičari postupno slabe i uništavaju. Čim više slabi, naša država manje služi i svojim otmičarima. Da se naša država uredi i da ojača treba je vratiti narodu. Narod se mora ponovo dokopati svoje države upravo zato da je za se uredi i ojača kako bi ga mogla štititi i kako bi mu mogla služiti.

Za miran početak postupka povrata Hrvatske narodu ključna uloga svakako pripada javnim medijima i Crkvi koju treba promatrati kao provjerenu zaštitnicu naroda, kao ustanovu koja se nakon jednog milenija ponovo dokopala nacionalne države, ali i kao golem, općeprisutan narodni medij. Javni mediji bi morali svoju pozornost usredotočiti na hrvatska strategijska pitanja, a ne na senzacije, međustranačke prijepore ili čak na skandale u politici, gospodarstvu, sigurnosti ili u sustavu ljudskih vrijednosti. Mediji moraju – u stupnju u kojem političko djelovanje ovisi o medijima – odvraćati političare od olakog bavljenja pojedinačnim pitanjima. (Televizijske i radijske prijenose sjednica Hrvatskoga sabora valjalo bi izostaviti na neodređeno vrijeme.) Crkva bi trebala hladno primati sva nastojanja vlasti i političkih stranaka da joj se, kao mediju, umile davanjem proračunskih milodara ugroženim dijelovima pučanstva. Prvobitna zadaća vlasti je urediti i ojačati državu a zatim pokrenuti cijelu zemlju i cijeli narod. Pokretanje naroda i zemlje pred provalijom neuređene države izuzetno je pogibeljno.

Današnja razuzdana ideologija liberalizma skučila je ovlasti svakoj državi, ali je svakoj državi ostavila dužnosti koje nitko drugi ne može i ne želi obavljati. Za postavljanje novog temelja sadašnje države skučenih ovlasti – za njezino novo konstituiranje ili re-konstituiranje – potrebni su jasna nacionalna strategija, državni mehanizam za ostvarenje te strategije i puna potpora ili konsenzus naroda u odnosu i na nacionalnu strategiju i na način funkcioniranja države. Narod želi svoju državu koja će biti uređena, jaka i samozatajna a za strategijske svrhe je odabrao opstanak na svojoj zemlji i prosperitet u globalnom svijetu. U oba pitanja u narodu vlada puno suglasje ili konsenzus. Narod taj konsenzus mora nametnuti hrvatskom političkom sustavu. Ako postojeće političke stranke ne žele prihvatiti takav narodni konsenzus, iz naroda će poteći politički pokret zasnovan upravo na tom narodnom konsenzusu, jer je pravo utemeljenje hrvatske države prijeka potreba.