Archive | srpanj, 2009

24 srpanj 2009 ~ 0 Comments

Osloboditeljska uloga globalizacije

U siječnju ove godine MMF je objavio postotke promjene gospodarskog rasta po zemljama. Godine 2007. svjetsko gospodarstvo je raslo 5.2%, razvijena gospodarstva 2.7% a gospodarstva u razvitku 8.3%; 2008. godine rast je bio 4.3%, 1% odnosno 6.3%. Rast za 2009. godinu procijenjen je na 0.5%, 2.0% odnosno 3.3% a za 2010. godinu 3.%, 1.1% odnosno 5%. Tijekom navedenih četiriju godina zemlje u razvitku nadmašile bi u rastu napredne zemlje za preko 20%. Zemlje u razvitku se doista razvijaju, a razvijene zemlje stoje. Na dosadašnjoj razini tehnologije Istok je dobio industrijsku bitku protiv Zapada. Uz sadašnje slabljenje financijskog sektora na Zapadu razlika u stupnju razvitka bivat će sve veća.

Ovih sam dana pročitao knjigu Otvorene žile Latinska Amerike, Eduarda Galeana, slavnog urugvajskog novinara i pisca, koja je prvi put objavljena 1973. godine. Knjiga je dotiskana u golemoj nakladi ove godine, nakon što ju je venezuelanski predsjednik Chavez poklonio američkom predsjedniku na sastanku američkih zemalja u Trinidadu u travnju ove godine. Knjiga je pisana dok je Latinska Amerika bila u beznadnom stanju, pod potpunim nadzorom svjetskog kapitala i potpuno ovisna o stanju na svjetskim tržištima.

Galeano knjigu počinje tvrdnjom da „u svijetu postoji podjela rada: jedni su se specijalizirali da gube, a drugi da pobjeđuju“. Knjiga opisuje postupak iskorištavanja prirodnih bogatstava Latinske Amerike od početka kolonizacije i dakako počinje izvlačenjem srebra iz područja Anda, gdje je nekad bilo kraljevstvo Inka. Srebro koje je izvlačeno iz područja oko grada Potosí prisilno su kopali i živom izdvajali slabo hranjeni i polugoli domaći ljudi, koji bi nakon nekoliko tjedana, mjeseci ili godina rada umirali kao živi kosturi ovisni o koki. Umjesto zatečenog kompletnog agrarnog gospodarstva Španjolci su stvorili gospodarstvo s jednom granom – rudarstvom.

Srebro je u Europi stvorilo novu vrijednost koja je, zbog golemih trajnih ratnih dugova španjolske krune, dospijevala u ruke nizozemskih, francuskih i njemačkih bankara i poduzetnika. Na tom „višku vrijednosti“ temeljili su se razvitak i industrijalizacija Zapada. Potosí je u tri stoljeća uništio 8 milijuna života. Danas se Potosí pred turistima diči napuštenim i opljačkanim crkvama, samostanima i palačama. Ni matične vlasti u Španjolskoj ni mjesne kolonijalne vlasti nisu se bile brinule da se organizira bilo kakva mjesna proizvodnja, nego je sve što su trebali europski kolonisti uvoženo iz europskih zemalja. Domaći ljudi i uvezeni crnci nisu ništa trebali.

Slična priča se ponavlja oko izvlačenja zlata u drugim područjima Latinske Amerike, posebice kasnije u Brazilu, gdje su koncesije za vađenje zlata i dragog kamenja, poslije sporazuma iz 1700. godine, imali Englezi, koji su zauzvrat od Portugalaca za englesko tržište kupovali vino po visokoj cijeni. Stotine tisuća domaćih ljudi i dovezenih crnaca iz Afrike bile su prisiljene, opet kratkotrajno ali do prerane smrti, baviti se samo jednom djelatnošću. Tjedne isporuke zlata u London znale su dosezati £50.000. Obična obitelj u Britaniji je tada za život imala £6 godišnje.

Galeano slijedi sustavno nastojanje tuđih koncesionara te koloniziranih zemljoposjednika i svećenstva da se stvore monokulturna gospodarstva s kaučukovcem (čije je sjeme prokrijumčareno pod prijetnjom smrtne kazne u znamenite Kew Gardens u Londonu, otkud je rasađeno u Malaju), kavom, šećerom, duhanom ili kakaovcem. Svagdje je određeno vrijeme bujala jedna poljoprivredna kultura. Svagdje je nakon par desetljeća došlo do pada svjetskih cijena, svagdje je iscrpljena zemlja bila napuštena a preživjelo pučanstvo ostalo u bijedi i besposlici. Najteže je stradao Haiti, kamo je samo jedne godine, 1786., dovezeno 27.000 robova iz Afrike.

Za jednogodišnje vladavine Britanaca Havanom 1762. godine kubansko gospodarstvo, koje je bilo zasnovano na malim seljačkim plantažama duhana, uzgoju stoke, lijevanju topova i brodogradnji velikih ratnih i trgovačkih brodova za cijelu Latinski Ameriku, pretvoreno je u gospodarstvo utemeljeno samo na šećeru. U godinu dana Britanci su dovezli više robova, nego što ih je obično stizalo u petnaest godina. Kuba je bila „deindustrijalizirana“.

Od godine 1840. Zapad je vojnim putem i ponudom tehnološki boljih i jeftinijih proizvoda prisiljavao i konačno prisilio na deindustrijalizaciju Kinu, koja je 1800. godine davala trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda a 1820. godine imala industrijsku proizvodnju (manufakturu) veću od ukupne industrijske proizvodnje razvijenih zemalja uzetih skupa. Indiju je 1757. godine pokorila i njom više od stoljeća vladala jedna engleska (britanska) korporacija, East India Chartered Company. Rusiju su, koja je cijelo devetnaesto stoljeće bila velesilom, zapadni liberalni kapitalizam i svjetsko tržište prisilili na komunističku revoluciju ne bi li postala slobodnom, samostalnom i sposobnom napraviti potrebne reforme. SAD su mornaricom prisilile Japan na otvaranje njegova tržišta svojim naprednijim proizvodima, ali je Japan odgovorio snažnom industrijalizacijom za koju ubrzo nije imao vlastitih sirovina pa se morao upustiti u imperijalizam i to samo pedeset godina od prisilnog otvaranja svijetu.

Anglo-Amerika je vojnom, tehnološkom i financijskom prednošću kažnjavala i najveće stare civilizacije zato što se nisu modernizirale ukorak sa Zapadom, a Zapad je svoju modernizaciju i preporod izvorno utemeljio na zemljopisnom odnosno političkom atlantskom kolonijalizmu. („Euroatlantske integracije“!)

Tako su sve do druge polovice prošlog stoljeća gospodarstva koloniziranih ili prividno samostalna zemalja „svijeta u razvitku“ služila opskrbi Zapada jeftinim rudnim blagom, industrijskim biljem ili hranom koji su vađeni ili proizvođeni najbjednije plaćenim radom. Industrijska proizvodnja utemeljena na naprednoj tehnologiji Zapada napredovala je i razvijala se samo na Zapadu.

Međutim, Zapad je koncem prošlog stoljeća zamislio da može živjeti od tehnoloških inovacija i financijskog poslovanja. Odlučio se za „kruh bez motike“. Sam je smislio, organizirao i proveo deindustrijalizaciju sama sebe. Industrija je, kao grana manje profitabilna od usluga i financijskog poslovanja, gurnuta u nekadašnje kolonije ili polukolonije – u zemlje u razvitku.

Kad se sad čita Galeanova knjiga Otvorene žile Latinske Amerike neobično se doima Galeanov prigovor svjetskim gospodarima i koncesionarima u Latinskoj Americi što nisu nastojali i što su izbjegavali organizirati industrijsku proizvodnju za domaće potrebe i za izvoz. Mjesni vladari su to mogli, ali nisu činili. Svoje su bogatstvo tratili na uvoz luksuzne robe iz Europe te gradnju crkava i palača. Sad se, uz dosadašnju tehnologiju, svijet u razvitku počeo snažno razvijati i industrijalizirati pa će u bogatstvu u dogledno vrijeme dosegnuti i nadmašiti Zapad. Spomenut ću samo Kinu, Indiju, Brazil i Rusiju. Bogatstvo se ne stvara na burzama. Ono tamo mijenja vlasnike, ali se stvara radom i proizvodnjom. Liberalizam se prije svojeg sloma okrenuo protiv Zapada koji ga je smislio, promicao i provodio. Sadašnje „zemlje u razvitku“ ipak moraju biti oprezne pred pojavom hiperkibernetike i ekološkog kapitalizma, koji se pripremaju na Zapadu kao njegova nova moguća sredstva svjetske dominacije.

Sad se radi i proizvodi u „svijetu u razvitku“. Rad i proizvodnja koji stvaraju bogatstvo donose slobodu. Tako su „neočekivano“ užurbanje globalizacije i usporedna deindustrijalizacija Zapada donijele svijetu oslobođenje i slobodu. Charles Kindleberger, profesor ekonomike na MIT-u, temeljni uzrok „Velike depresije“ – prema knjizi World in Depression, 1929-1939, objavljenoj 1973. godine kad i Galeanova knjiga, vidio je u slomu međunarodnog financijskog sustava i najšire strukture vladanja svjetskim gospodarstvom. Po njemu je pogrešno bilo to što nitko nije preuzeo ulogu svjetskog hegemona. „Britanija je to htjela a više nije mogla, a Amerika je to već mogla a nije htjela.“ U sadašnjoj krizi nitko to ni hoće ni može. To je slika sadašnjeg višeg stupnja slobode svijeta, koja još nije potpuna. Sad se sve države – uključujući SAD, UK i Hrvatsku(!) – moraju ponovo navikavati na svoju i tuđu slobodu. Države sa slobodom moraju prihvatiti i odgovornost.

Continue Reading

17 srpanj 2009 ~ 0 Comments

Umjesto liberalnog – ekološki kapitalizam

Za prvog službenog puta u tuđinu sadašnja državna tajnica SAD posjetila je Kinu, a za razgledanja Beijinga energanu Taijang Gong. To postrojenje na plin proizvodi struju te vruću i mrzlu vodu (CHCP). Napravili su ga Kinezi uz sufinanciranje Britanaca, ali je turbine i generatore za nj isporučio američki General Electric. Pogon je 13% učinkovitiji od najnaprednije svjetske elektrane na ugljen i godišnje pravi preko 3 GWh energije, ali otpušta 50% manje CO2 i troši 2/3 manje vode od kineskih elektrana na ugljen. Upitana zašto nije naglašavala pitanje ljudskih prava za svojeg posjeta, Hillary Clinton je ogovorila da to nije prijeko pitanje. Prijekosti su joj bile financijska kriza i suradnja u zaštiti klime i Zemlje.

U SAD ima preko sto „vjetrenih rančeva“ za proizvodnju električne energije snage veće od 120 megavata, jedna od 750 MW. (Snaga elektrane Krško je 2000 MW.) Vlasnik jednog od vjetrenih rančeva u Teksasu kaže: „Na ranču nema stoke i otpuštanja CO2. Dok se vrte noževi propelera na mojim turbinama, ja vrtim svoje palce.“ U SAD je i solarna groznica u punom jeku, a utrku predvodi Novi Meksiko, s guvernerom Richardsonom, Clintonovim i nesuđenim Obaminim ministrom energetike. Nijemci imaju u SAD veliko tržište za opremu i proizvodnju energije.

Sadašnja svjetska kriza dovela je liberalni svijet u smrtnu agoniju. U 10 minulih godina globalizacije, na dosadašnjoj razini tehnologije i uz davanje prednosti financijskom sektoru pred proizvodnjom, Zapad je izgubio industrijsku bitku s Azijom. Ako dosadašnje držanje Zapada ostane, on će i dalje slabiti. Zapad se može obnoviti, ali mora izabrati način. Jedan put obnove bio bi povratak radu i proizvodnji uz pretvaranje anglosaksonskih zemalja u obične zemlje, zemlje bez posebne misije u svijetu. UK i SAD još misle da imaju misiju stvaranja svijeta mira i blagostanja, i to slabljenjem tuđih nacionalnih država te slobodnim kolanjem kapitala, robe i ljudi diljem svijeta. Međutim, uspostava potpune neizvjesnosti u svijetu, – čak i za kapital, korporacije i tržišta, a ne samo za ljude, obitelji i narode – koja je dovela do krize, potkopala je i pokopala religiju liberalizma.

U globalizaciji su civilizacije banule jedne pred druge. Time su relativizirani svi sustavi ljudskih vrijednosti pa i liberalizam. Nijedan sustav vrijednosti zasnovan na pravilima, zapovijedima i zabranama ne može služiti svijetu koji se brzo mijenja. Sadašnje stješnjenje svijeta više ne dopušta političko, industrijsko ili financijsko nomadstvo ili kolonijalizam. Globalizacija je nomadski svijet pretvorila u sjedilački. Tijesan globalni svijet nameće ljudsku uzajamnost i solidarnost te društvenu odgovornost. Drugi put obnove Zapada moglo bi biti umetanje u svijet dodatne „dimenzije“, koja bi stvorila nov prostor i dodatan stupanj slobode za poslovne nomade kakvi su Anglosaksonci. Ima dovoljno znakova – kakvi su interes Hillary Clinton za energetsku i ekološku suradnju SAD i Kine ili stav SAD prema klimi iznesen na sastanku G8 – da će i SAD, nasuprot stavu Busha sina, na velika vrata stupiti u pokret „zelenih“. Kandidat Obama je obećavao obnovu američkog sna, za koji se zna da je stvarao noćne more drugdje po svijetu, uključujući i domorodačku Ameriku. SAD mogu pokušati obnoviti Lincolnovu viziju ili urotu stvaranja svijeta kredita i tehnoloških inovacija (zbog koje je Lincoln platio glavom) ili Rooseveltovu viziju svjetske dominacije SAD temeljem usredotočenja kapitala i prednosti u tehnologiji, zbog koje je Staljin odustao od poslijeratne suradnje sa Zapadom.

Sve govori da će Zapad, a posebice SAD, stvoriti novu, velebnu „zelenu“ ideologiju zaštite Zemlje, s dogmama, pravilima, zapovijedima i zabranama, kojom bi se nametao način osobnog i društvenog ponašanja. Pokušat će se iskoristi potrebu zaštite okoliša, klime, Zemlje i života za stvaranje obvezujućeg svjetonazora, sustava ljudskih vrijednosti te držanja i vladanja ljudi i naroda, kako bi se iskoristila sadašnja prednost Zapada u tehnologiji. Ona bi omogućila stvaranje proizvoda i usluga koji bi Zapadu jamčili, bar privremeno, gospodarsku obnovu, blagostanje i obnovu njegova gospodstva nad svijetom. Alternativna energetika uključit će novo projektiranje građevnih objekata, uređenje prostora, prometa i komunikacija te revolucijsko restrukturiranje većine industrijskih grana. Osim „zelene“ tehnologije osnovu novog svijeta činila bi i hiperkibernetika.

Time bi liberalni kapitalizam bio zamijenjen zelenim kapitalizmom ili ekokapitalizmom, kao novom svjetskom gospodarskom doktrinom i društvenom ideologijom ili vjerom. Lakoća kojom bi mase prihvatile novu vjeru, koja bi obvezivale i njihove političare, podsjetila bi na lakoću kojom je posrnulo Rimsko carstvo prihvatilo kršćanstvo. Čini se da SAD ne bi htjele zadržati Britaniju kao ortakinju u novom nomadstvu. SAD bi vjerojatno pokušale namamiti Kinu da im postane strategijskom, milenijskom ortakinjom. Tako bi dvije zemlje, koje sad najviše kvare klimu, postale nositeljicama ekokapitalizma i misionarkama religije zaštite Zemlje i života na njoj. (Kina je već rekla, da mjere za olakšanje stanja Zemlje koje predlaže Japan ne će biti dostatne.) Ipak, upitno je, bi li se dugovječna, sjedilačka Kina, zemlja nebeskog mira, upustila u bilo kakvo nomadstvo. Ako bi to učinila, geopolitika bi dobila novu os. Ako ne bi, zeleni kapitalizam bi ostao samo zapadnim nadomjeskom za dosadašnji liberalni kapitalizam.

Continue Reading