03 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Olako utapanje u balkansku suradnju

Hrvatska parapolitička suradnja s obližnjim zemljama na Balkanu postala je svojevrsnom modom hrvatskih vlasti. Takva suradnja je postala modom i u obližnjim zemljama. Takozvana regionalna suradnja na Zapadnom Balkanu uvrštena je kao važna zadaća u dnevni red EU, koja se boji nestabilnosti Balkana. Ta bi se nestabilnost, nedajbože, mogla proširiti i na EU, koja ni sama nije više potpuno stabilna. Ozbiljno unutarnje stanje u Europi uvelike je prouzročeno slabljenjem položaja cijelog Zapada, koji je zapao u ozbiljnu, samrtnu krizu. Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada. U Aziji nema ni recesije, a kamoli krize.

Suradnja u „regionu“, kako govore sadašnji srbijanski predsjednik i donedavni hrvatski predsjednik, je svojevrsna lokalna anestezija ili mjesno umrtvljenje političke sjetilnosti. Međutim, ta lokalna anestezija se na Hrvatskoj očituje kao opća (totalna) anestezija. Čak bi se moglo zaključiti da je europski politički anestetik ubrizgan u Hrvatsku i da je samo djelomice omamio Srbiju, Bosnu i Sloveniju, koje u blagoj omamljenosti pokušavaju nešto zaraditi na račun Hrvatske. Hrvatske vlasti su izuzetno podložne djelovanju europskih obroka anestezije, što su baštinile od naraštaja određenog soja hrvatskih ljudi vlasti, koje nacionalne interese podlažu volji, raspoloženju i slabostima i zapadnih i istočnih europskih sila. Banski dvori su za posebnu partnerice izabrali Sloveniju i Crnu Goru, a Predsjednički dvori Srbiju i BiH.

Međutim, takozvana regionalna suradnja nije prava politička suradnja, nego drugovanje radi drugovanja, svojevrstan ples pod europskom hipnozom. Čak se čini da hrvatski dvori vlasti međusobno nadmeću u učestalosti susreta sa svojim partnericama. Svođenje ukupnih vanskoplotičkih odnosa Hrvatske na „regionalnu suradnju“ nije samo sramotno za hrvatske vlasti, nego i pogibeljno za hrvatski narod, hrvatsko društvo i za hrvatsku državu. Sadržina „regionalne suradnje“ je politička prošlost Zapadnog Balkana. Ni hrvatske koalicijske vlasti, a ni oporbene stranke ne uviđaju da su se u hrvatskoj politici i geopolitici (kojih u Hrvatskoj nema) nakupili golemi problemi te da pred hrvatskom politikom stoje teške zadaće koje su vezane za budućnost Hrvatske pa čak i za prehranu naroda u neposrednoj budućnosti.

U sadašnjem bujanju političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom bujanjeu Azije i iz sadašnje teške krize Zapada nastaje novi svijet. Došao je kraj petostoljetnom gospodstvu Zapada nad svijetom koje je i Hrvatskoj bio donio razvitak i razmjeran procvat. Novi svijet će politički i gospodarski biti obilježen slijedećim:

  • burnim razvitkom tehnologije,
  • jačanjem industrijskog sektora gospodarstva na račun financijskog sektora,
  • jačanjem uloge države u nacionalnom gospodarstvu,
  • jačanjem bilateralne političke i gospodarske suradnje među državama i slabljenjem opće, svjetske suradnje,
  • stvaranjem političkih i gospodarskih „grozdova“ zemalja u kojima će se manja, nepotpuna gospodarstva okupljati oko velikih, gotovo potpunih gospodarsatva.

Hrvatska nije pripravna za novi svijet i ona, kakva je sad, nije sposobna za borbu za opstanak u takvom, novom svijetu. Temeljni razlozi takva položaja Hrvatske su slijedeći:

  1. U Hrvatskoj nema politike: Nije riječ o tome da se vodi pogrešna politika, nego jednostavno nema ni politike ni geopolitike. Ljudi koji zauzimaju mjesta političara politiku su zamijenili borbom za vlast.
  2. Hrvatska nema tehnologiju pomoćukoje se mogu praviti proizvodi koje suvremeni svijet traži. Hrvatska još prije trideset godina prestala akumulirati tehnologiju, upravo u vrijeme kad ja Zapad izlazak iz krize sedamdesetih godina temeljio na dvjema novim tehnologijama: digitalnoj i biokemijskoj.
  3. Hrvatska nema znanje potrebno ni za akumuliranje tehnologije, a kamoli za razvitak nove.
  4. Hrvatska nema prirodno blago koje se danas traži u svijetu.
  5. Pozitivna, aktivna, poduzetnička uloga hrvatske države u gospodarstvu je zanemarljiva. Država je teret teret gospodarstvu. Briga vlasti svedena je na ublaživanje nezadovoljstva pučanstva u svrhu održanja na vlasti, a oporba pokazuje sućut prema ugroženim građanima kako bi se dokopala vlasti.

Ako se spari oznake budućeg svijeta i značajke stanja Hrvatske, očite su političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zadaće koje stoje pred nepostojećom hrvatskom politikom ali i geopolitikom. Sadašnja reduciranost hrvatske politike na prisilnu, hipnotičku „regionalnu suradnju“ je slijepa ulica. Njome se, ako se i to može reći, hrvatske vlasti ne brinu za bolju budućnost, nego za bolju prošlost. Bitan nedostatak moguće regionalne suradnje, čak i da je iskrena i konstruktivna, je u tome što se obližnje zemlje nalaze u slabom stanju u kakvom se nalazi Hrvatska, ako ne i slabijem. Regionalna suradnja ne će povesti ni Hrvatsku ni obližnje zemlje u budućnost.

U Hrvatskoj borba za vlast i „regionalna suradnja“ zauzimaju mjesta koja pripadaju politici i geopolitici. To je bitna oznaka sustava vlasti koji je uspostavljen u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ljudi na vlasti nisu, s jedne strane, svjesni koja je uloga države jednog naroda, a s druge, koliko je malo Hrvatska daleko od svoje propasti. Stanje u kojem se zatekla Hrvatska i stanje svijeta u kojem će narodu valjati živjeti nisu posebnost Hrvatske. Slabo stanje i slab položaj već su se pokazali u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Latviji i brojnim drugim zemljama Europe. U svim takvim zemljama vidljiva je tehnološka zaostalost odnosno neadekvatnost akumulirane tehnologije za stvaranje proizvoda koje svijet traži. U Europi ozbiljnu sposobnost razvijanja tehnologije imaju Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska i djelomično (u odnosu na svoju veličinu) Italija.

Neujednačenost u raspolaganju znanjem i tehnologijom jedna je od najvećih svjetskih problema, ako ne i najveći. Stoga se čak i zemlje poput Velike Britanije (što je naglašeno u sadašnjoj izbornoj kampanji) pripremaju za modernizaciju gospodarstva i zemlje, kako bi su mogle nositi s izazovima novog, tijesnog, globaliziranog svijeta. Naprotiv tome, hrvatske vlasti trate dragocjeno vrijeme na „regionalnu suradnju“ sa zemljama kojima bi također bilo bolje da, kao što treba činiti i Hrvatska, da razvijaju suradnju sa sposobnim narodima. Takva suradnja je put za modernizaciju i malih i velikih zemalja, na koje se male zemlje moraju oslanjati.

Hrvatski narod sad nestrpljivo čeka da njegove vlasti priznaju i objave stanje u kojem se zatekla Hrvatska, bez obzira tko za to nosi krivicu. Očekuju također da se i vladajuće i oprobene stranke odreknu političkog režima pod kojim Hrvatska propada i koji one podržavaju i brane. Ako se vlasti i oporba nisu u stanju distancirati ili odalečiti od sustava u kojem narod propada ne zaslužuju da vode državu. Strpljivost naroda u kojem propadaju svi društveni slojevi mora biti pri kraju. Zašto se vlast-oporba ne nakani napustiti politički režim pod kojim narod propada? Trebaju li je na to nagnati nazevidne izborne liste?

(Objavljeno u Krapinskom vjesniku)

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

One Response to “Olako utapanje u balkansku suradnju”

  1. Maestro 26 svibanj 2010 at 14:03 Permalink

    Britki i matematički precizan prikaz žalosnog stanja u državama “regiona”. Pišem iz Srbije, tj. Vojvodine, i uveren sam da je stanje kod nas još lošije nego u Hrvatskoj. Pitam se zašto ljudi ovakvog znanja i iskustva ne dolaze na pozicije sa kojih bi mogli nešto promeniti, već su osuđeni na pisanje sjajnih kritika, ali bez realnog efekta!? Pozdrav gospodinu Mršiću!


Leave a Reply

Login with Facebook: