05 svibanj 2010 ~ 5 Comments

Četvrta svjetska kriza

Takozvana Velika depresija bila je nastavak krize koja je izbila 1929. godine a protezala se tridesetih godina sve do početka Drugoga svjetskog rata. Duga stagflacija svjetskog i posebice zapadnog gospodarstva sedamdesetih godina počela je, zapravo, 1969. godine ulaskom Richarda Nixona u Bijelu kuću, čime je počelo prepuštanje Vijetnamskog rata Vijetnamcima, koje je potuklo SAD. Današnja svjetska kriza, zahvatila je svijet početkom 2009. godine – nova kriza ponovo nakon četrdeset godina.
Za današnju se krizu mnogi ne usuđuju reći, hoće li se ona prometnuti u depresiju ili će završiti kao kratkotrajna recesija gospodarskih aktivnosti. Obične krize s recesijom redovito su se javljale u devetnaestom stoljeću, ali su se javljale i ranije. Poslovne cikluse sa širenjem i stezanjem gospodarskih aktivnosti poznavala su sva europska nacionalna gospodarstva. Ciklusi u različitim nacionalnim gospodarstvima nisu se međusobno poklapali a bili su uzrokovani prvobitno mjesnim prilikama. Dolazilo je do pada dionica, likvidacije poduzeća i otpuštanja radnika, ali su se gospodarstva oporavljala „sama od sebe“, bez intervencije država. Krize su smatrane „prirodnom“ pojavom koju ne treba suzbijati i koju se ne može suzbiti.
Velika depresija tridesetih godina i stagflacija (kombinacija stagnacije gospodarstva, visoke inflacije i velike nezaposlenosti radnika) sedamdesetih godina, razlikovale su se od ostalih kriza po tome što u njima nje došlo samo do sloma tržišta kapitala i novca te do pada zaposlenosti i poslovanja. Pod upitnik su bile stavljene ideološke i političke postavke na kojima je dotad počivao kapitalizam a međunarodni ekonomski poredak bio je prestao funkcionirati. Te dvije krize su se razlikovale od ostalih, jer su bile bitno političkim i ideološkim krizama, a nisu zahvatile samo pojedine zemlje nego cijelo svjetsko gospodarstvo.
Ne bi trebalo ni spomenuti da su objema dubokim svjetskim depresijama prethodila razdoblja neočekivanog i prekomjernog rasta gospodarstva. Bili su stvoreni poslovni i financijski mjehuri koji su se morali rasplinuti. Velika depresija počela je u SAD, tad već najjačem svjetskom gospodarstvu, zbog olake dodjele kredita manje-više za domaću potrošnju. U osam dotadašnjih godina republikanske vladavine, bez znanja Kongresa Pričuvna banka (Federal Reserve) povećala je kredite od 45 na 78 milijardi američkih dolara. Kako je ekspanziji gospodarstva utemeljenoj na novcu bez podloge jednom morao doći kraj, došlo je do sloma tržišta, koji je ostavio teške društvene posljedice u svim tadašnjim industrijskim zemljama i u cijelom svijetu.
Problemi zbog kojih je izbila kriza 1929. godine nakupljali su se od svršetka rata i nije čudo što su se mnoge europske zemlje ususret krizi i poslije njezina izbijanja odlučile za revolucije, kako bi drukčijim društvenim poretkom zaštitile svoja gospodarstva i narode: carska Rusija već u ratu, Italija, Turska, Staljinova Rusija, Njemačka i Austrija, Španjolska a poslije Drugoga svjetskog rata Kina, koja je svoju revoluciju pravo počela u doba Depresije. (Dugi marš komunističke vojske počeo je 1934. godine.) Konačno, svojevrsnu demokratsku, predsjedničku revoluciju izvele su SAD pod Rooseveltom.
SAD su svladavanje krize počele odbacivanjem liberalnog kapitalizma, koji je zabranjivao svako upletanje države u tržište. Liberali su smatrali da se za vrijeme snažne ekspanzije – zašto ekspanzija mora biti prekomjerna? – u poslovanju nađu i oni koji to ne zaslužuju, pa je vrijeme recesije potrebno za „čišćenje“ gospodarstva od uljeza u nj. (Ne etničko, nego poslovno čišćenje!) Međutim, pad gospodarstva i cijelog društva bio je početkom tridesetih godina toliko dubok, da je u pitanje došao i sam kapitalizam, a Sovjeti su tad vrebali i na Europu i na SAD.
Rooseveltov New Deal bio je plod nove ideologije, političke doktrine i političke ekonomike kojom je država uzela na se i na buduće naraštaje teret spašavanja „pogođena naroda u pogođenu svijetu“. Liberalni kapitalizam bio je zamijenjen kejnzijanstvom, po kojem je u recesiji država dužna stvoriti potražnju roba i usluga koja će obnoviti gospodarstvo. Stvoren je novi uzorak rasta gospodarstva, koji je počivao na snažnoj poduzetničkoj ulozi države.
Međutim, neke od razvijenih zemalja ostatka svijeta već su za ekspanzije američkog gospodarstva pošle putem protekcionizma. Zemlje su, svaka na svoj način, počele štititi svoje ljude, narod, zemlju, poslovanje, valutu i prirodno blago. Za spas svojih naroda i gospodarstava, većina se zemalja, posebice onih koje nisu imale kolonije, nije zadovoljila kejnzijanstvom. One su napravile političke revolucije i odustale od kapitalizma, stvarajući fašizam (Italija, Španjolska), nacionalni socijalizam (Njemačka, Austrija), industrijski militarizam (Japan), državni kapitalizam (Kina pod Čang Kai-šekom) ili industrijski, državni socijalizam (Rusija pod Staljinom).
Uz tako različita ideološka i politička određenja na kojima su narodi pokušali temeljiti svoju zaštitu i povratak prosperiteta – u jednom su času u savezu bile Njemačka, Italija, Rusija, Austrija, Španjolska i Francuska(!) – jedini izlazak iz gotovo desetljetne depresije bio je rat. Danas se mirno može reći da su SAD iz Velike depresije izišle putem rata koji nisu počele one. U rat su stupile zadnje. Kejnzijanski kapitalizam je pobijedio, ali je rat ispao njegovim glavnim sredstvom. Kapitalizam je bio spašen, ali su posljedicama rata bili smrt (55 milijuna ljudi) i razaranje diljem Europe. Rat je za SAD de facto bio nastavak New Deala.
Za rata su se mnogi ugledni ekonomisti pribojavali obnove recesije nakon svršetka rata. Alvin Hansen sa Sveučilišta u Harvardu, vodeći ekonomist svojeg doba, napisao je 1942. godine: „Svi odreda očekuju i pribojavaju se poslijeratnog sloma.“ Do sloma nije došlo, jer se gospodarstvo cijelog Zapada dokopalo nove tehnologije razvijene tijekom recesije i rata prvobitno u izoliranom i „zaštićenom“ gospodarstvu Trećeg Reicha. Drugi razlog izostanku sloma bio je neočekivano brz poslijeratni oporavak gospodarstava Njemačke i Japana.
Liberali se od početka New Deala nisu mirili sa zamjenom doktrine Adama Smitha Keynesovom. Rat im nije dopuštao da se ozbiljnije suprotstave demokratima Rooseveltu i Trumanu a narodi su dovoljno trpjeli oskudicu i žrtve tijekom rata, da im je poslije rata odgovarala zaštita država koje su se bile prometnule u poduzetnice. Američka je država svim razvojačenim mladićima i djevojkama velikodušno plaćala studij. Tri i pol milijuna veterana vratilo se u koledže i na sveučilišta. (Osim toga, tijekom recesije u SAD i za čudesne obnove njemačkog gospodarstva pod Hitlerom i u Americi je bilo dosta simpatizera nacističkog načina uporabe države. Roosevelt nije bio najcrnji vrag za liberale. On je spasio kapitalizam, ali to liberali ne bi priznali.)
Novi model gospodarskog rasta sa snažnom ulogom države, vođenje skupog a neisplatljivog američkog rata u Vijetnamu, pojava „gospodarskih čuda“ u Njemačkoj i Japanu, privremeno oživljavanje i modernizacija sovjetskog gospodarstva pod Hruščovom te uspjeh sovjetskog svemirskog programa doveli su u pitanje američko vodstvo u svijetu. Gotovo sve azijske zemlje bile su u orbitama komunističkih sila Rusije i Kine. Već krajem šezdesetih godina, a posebice sedamdesetih, na Zapadu se naveliko pisalo o opadanju utjecaja SAD. Opstanak kubanske revolucije, širenje kineskog i sovjetskog utjecaja na nesvrstane zemlje u Africi, pojava antinuklearnih pokreta u srcu Europe, revolucija mladeži 1968. godine bili su dokazima slabljenja zapadnog i posebice američkog utjecaja u svijetu. Crvena knjižica Mao Zedonga čitala se diljem svijeta.
Zapad je trebao zaokret ili preokret, jer ni socijalna demokracija ni kršćanska demokracija nisu više služile svrsi zaštite kapitalizma, iako su i više nego što je bilo potrebno služile zaštiti ljudi. Usto, sedamdesetih je godina došlo do zasićenja ograničenog (neglobaliziranog) zapadnog tržišta proizvodima temeljenim na mehaničkoj, hidrauličkoj i električnoj tehnologiji. Proizvodnja automobila i kućanskih aparata, gradnja socijalnih stanova, bankarstvo podložno državnoj regulaciji, dogovorno gospodarstvo temeljeno na kolektivnim ugovorima s velikim sindikalnim središnjicama počeli su sputavali gospodarski rast. SAD su usto nosile teret dolara kao svjetske pričuvne valute sa zlatnom podlogom.
Nakon sloma Nixonova predsjedništva – tijekom kojega su SAD odustale od čvrstog tečaja dolara kako bi devalvacijom obezvrijedile tuđe pričuve – te nakon poraznog Carterova predsjedništva, SAD i UK bile su spremne za traženje nove političke i ideološke formule i novog modela gospodarskog rasta Zapada. U pričuvi je stajala nedovoljno iskorištena golema tehnološka riznica SAD, kojoj se bile dodane inovacije napravljene državnim novcem u sklopu brojnih vojnih programa i programa svemirskog istraživanja: elektronička računala, komunikacijski sustavi, cijelo bogatstvo digitalne tehnologije, raketna i navigacijska tehnika, suvremena medicinska oprema, biotehnologija, novi materijali, novi industrijski postupci.
Dolazak na vlast Margaret Thatcher u UK (1979.) i Ronalda Reagana u SAD (1981.) označio je pobjedu neoliberalizma koji je zagovarala takozvana Čikaška škola, odnosno Milton Friedman u SAD i Sir Keith Joseph u UK. Kapitalizam se upustio u novi eksperiment kojim je okončana stagflacija sedamdesetih godina i koji je trajao sve do današnjih dana. Novim modelom rasta američkog (i djelomice europskog) gospodarstva stvoreni su uvjeti za slom sovjetskog gospodarskog, vojnog i političkog sustava, što je uz snažnu orijentaciju gospodarstva kineske jednostranačke države na svjetska tržišta stvorilo uvjete za globalizaciju gotovo svih nacionalnih tržišta i nacionalnih gospodarstava.
Liberalizam je ponovo pokrenuo Zapad i promijenio narav kapitalizma. Izlazak iz stagnacije ili stagflacije koji je donio goleme prednosti Zapadu bio je omogućen gospodarskim putem, putem bjesomučnog razvitka tehnologije i uporabom kapitala nakupljanog na Zapadu, privlačenog na Zapad ili jednostavno stvaranog digitalnim impulsima u Pričuvnoj banci SAD. Liberalizam je stvorio ono što nazivam „digitalnim imperijalizmom“. Tehnologija i kapital privremeno su za Zapad bili osvojili svijet. Vrhunac neoliberalizma i globalizacije, koju su nadzirali i usmjeravali liberali, dosegnut je devedesetih godina za predsjednika Clintona, kad je u SAD bila puna zaposlenost. Naličje blještave slike Zapada bilo je stanje u Rusiji za predsjednika Jeljcina, kad se srozavao životni vijek ljudi.
Liberalizam je bio postao malo osporavanom, ali ipak osporavanom, svjetskom ideologijom, gospodarskom doktrinom i sustavom ljudskih vrijednosti koji graniči s religijom. Po neoliberalizmu, koji je zapravo bio odrastao, zreliji liberalizam, nije smjelo biti naroda i nacionalnih gospodarstva. Sve se moralo individualizirati: ljudi i gospodarski subjekti. Svi su postajali samo sudionicima svjetskog tržišta. Države su morale provesti liberalizaciju, privatizaciju i deregulaciju, a od zaštitnica ljudi, obitelji, naroda, zemlje, blaga, okoliša i klime morale su se prekvalificirati u zaštitarke tržišta i kapitala. Samo američka, britanska i izraelska država smjele su zadržati vojnu i političku silu kako bi pomagale domaćem kapitalu, bankama i proizvodnim korporacijama na tuđim tržištima.
Liberalizam je naveo korporacije da se diljem svijeta nadmeću za osvajanje tržišta proizvodima i uporabom tehnoloških inovacija a ljude i države da se nadmeću i utrkuju u potrošnji tih istih proizvoda. I jedna i druga nadmetateljska utrka odvijala se na kredit. Prezadužena proizvodna poduzeća Zapada prestala su biti izdašnima za nositelje financijskog poslovanja, pa je došlo do oslanjanja zapadnih gospodarstava uglavnom na tehnološke inovacije, pružanje usluga i financijsko poslovanje. Zapad se u dva desetljeća globalizacije predvođene liberalima deindustrijalizarao, a industrijalizirale su se zemlje u razvitku. Azija je postala „radionicom svijeta“ nakon UK u devetnaestom stoljeću i SAD u dvadesetom.
Kao što su SAD dvadesetih godina zahuktavale svoju industrijsku proizvodnju tiskanim novcem, tako su sadašnjih, nultih godina zahuktavale financijsko poslovanje, jer je na Zapadu ostalo razmjerno malo industrije. Jedna od posljedica uvođenja prisilne vjere neoliberalizma je posvemašnja neizvjesnost koja se zavukla u ljude, obitelji, narode, zemlje, nacionalna gospodarstva, korporacije pa i u domaća tržišta promicatelja neoliberalizma. Nitko nigdje nije imao izvjesnost. Tako ne mogu živjeti ni ljudi ni narodi a ni poslovati korporacije i banke. Stvoren je svijet samovolje (na kredit) koja nema nikakvu svrhu i u kojem nitko ne želi ili ne smije preuzeti odgovornost. Stvoren je svijet u kojem je i demokracija proglašena preprekom za gospodarski rast. Kapitalizam je konačno postao pravim kapitalizmom. Međutim, čim mu je to pošlo za rukom, opća neizvjesnost buknula je u krizu.
Jedna opaka posljedica liberalnog vladanja globalizacijom još od početka devetnaestog stoljeća i od početka industrijalizacije Zapada je progresivno pogoršanje klime. U naše je dane postalo očitim da se svjetski gospodarski rast mora ublažiti, preinačiti i nadzirati.
Sad je rasplinuće zapadnog financijskog i kreditnog mjehura dovelo do svjetske gospodarske krize. Teško je proreći koliko će trajati recesija, stagnacija ili depresija svjetskog gospodarstva. Gospodarstvo se može kratkoročno obnoviti nakon golemih obroka državnih ulaganja za rekapitalizaciju banaka i osiguravajućih društava, spašavanje proizvodnih korporacija i obnovu infrastrukture koja ne će donijeti izvozne poslove. Međutim, pitanje je, bi li sad i dodatno zaduživanje države bilo dovoljno za konačan izlazak iz krize. (Za Velike depresije najteže stanje u SAD bilo je 1936.-37. godine, kad je prestala isplata ratnog dodatka veteranima te kad su ponovo i prerano uvedeni porezi i na najniža primanja.)
Monetarna politika SAD nailazi na silan otpor zemalja u razvitku, posebice Rusije i Kine, jer će smanjivanje vrijednosti američkog dolara obezvrijediti njihove devizne pričuve, koje se drže u dolarima. Richard Nixon bio je uklonio zlato kao podlogu dolaru, a sad SAD monetarnom politikom devalviraju dolar. Mnoge zemlje, koje imaju američke državne obveznice, već sad te obveznice stavljaju u prodaju ispod tržišne cijene kako bi ih se riješile i kako bi suzbile novo američko zaduživanje. Zemlje u usponu traže novu pričuvnu valutu koja bi nadomjestila američki dolar.
Međutim, koliko god kriza ili depresija potrajala, svijet ne će trpjeti povratak na stanje kakvo je bilo prije izbijanja krize. Svijetu je dosta neizvjesnosti i pogoršanja klime. SAD više nisu ni približno svjetski hegemon i više ne mogu po svojoj volji određivati model gospodarskog rasta svijeta. Novi model rasta se traži a na Zapadu se žustro raspravlja o tome što treba učiniti, ali se pritom ne misli na to da Zapad više nema dosadašnji stupanj slobode izbora. I druge zemlje će svojom politikom i praksom sudjelovati u određivanju modela svjetskog gospodarskog rasta. (Kao što više ne vrijedi izreka „To što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku!“, tako više ne vrijedi ni tvrdnja „To što je dobro za Zapad dobro je i za cijeli svijet!“) Potpuno je sigurno samo to da će se stvoriti nova ideologija, nova politika i novi model gospodarskog rasta u svijetu. SAD su više ovisne o svijetu, nego svijet o njima. Tako je i s drugim zemljama i gospodarstvima.
Prva velika svjetska kriza okončana je vojnim sredstvima i ratom koji su sijali smrt i razaranje. Druga je okončana užurbanjem tehnoloških inovacija te slobodnim kolanjem kapitala, robe i usluga koji su donosili prednost malom broju naroda, stvorili nepodnošljivu neizvjesnost u svijetu, pogoršali klimu i ostavili narode bez zaštite. Za ublaženje udarca koji je sam sebi zadao američki financijski sustav, koji je bio postao gospodarom proizvodnog gospodarstva svojeg naroda, američka država se zadužila preko svake mjere. Tako su u svojim zemljama učinile i druge države Zapada. Gotovo usahnule države Zapada učas su postale spasiteljicama naroda i gospodarstava svojih zemalja.
Na drugoj strani, u većini zemljama u razvitku, posebice u velikim zemljama drevnih naroda Japana, Kine, Indije i Rusije, države su zadržale snažnu ulogu u gospodarstvu koju su imale odranije. Japan je bio od Drugoga svjetskog rata do sada a Rusija je ponovo de facto jednostranačka država. (Rusija je na stanje koje je stvorio liberalizam reagirala uzimanjem ovlasti predsjedniku Jeljcinu samo šest mjeseci prije isteka njegova drugog mandata. Majka Rusija je bila postala nestrpljivom!) Kina je de iure jednostranačka država. U Indiji, u kojoj se od osamostaljenja konsensualno provodi politika samodostatnosti zemlje, banke su u državnom vlasništvu! Ljudi koji demokratski biraju svoja vodstva a i oni kojih ih ne biraju očekuju od svojih država da ih zaštite. Od država se očekuje ne da liječe zemlje od recesije, nego da sprječavaju njezinu pojavu. Od država se očekuje da trajno nadziru gospodarstvo i da vladaju njime.
Usprkos sloma neoliberalizma ili liberalizma, u SAD još nisu proglašeni nova ideologija, nova politička doktrina i novi model rasta gospodarstva koji bi poslužili kao temelj preporoda zemlje, naroda i gospodarstva. Amerika je sad nijema. Nijem je i novi predsjednik Obama. Nema ruzveltovskog ohrabrenja „pogođenom narodu u pogođenu svijetu“ da će se država „velikodušnošću i u zahvalnosti“ prihvatiti zadaće zaštite ljudi i naroda. Smatram da sad svijet osim jačanja uloge nacionalnih država u domaćim gospodarstvima, u geoekonomiji i u geopolitici nema drugog sredstva za stvaranje najmanjeg rasta svjetskog gospodarstva potrebnog za (1) zadovoljenje potreba novog pučanstva, (2) podmirenje sve većih izdataka održavanja društvene i fizičke infrastrukture, (3) usporavanje pogoršanja klime i za (4) postupno iskorjenjenje siromaštva iz svijeta.
Tako će za izlazak iz depresije nakon uporabe rata, koji je nosio smrt i razaranje, te nakon uporabe gospodarstva, odnosno kapitala i tehnoloških inovacija, koji su svijetu donijeli neizvjesnost i zloporabu prirode, sad doći do uporabe države, kao sredstva obnove gospodarskog rasta i obnove svijeta.
Međutim, nositeljima dosadašnje religije liberalizma sve su države, osim triju određenih država u svijetu, trn u oku. Oni će se, stoga, svim silama odupirati neizbježnom jačanju nacionalnih država, iako su molili države da spase i kapital i tržište i kapitalizam. Liberalne će snage pokušati dosadašnji liberalni kapitalizam zamijeniti ekološkim. (Pogledati moj tekst o tome na portalu www.hakave.org!) Stoga su odmah po izbijanju sadašnje krize liberali počeli klevetati gospodarske nacionaliste da kane obnoviti protekcionizam i zakočiti međunarodnu razmjenu.
Ipak, države nisu sposobne samo za uspostavu protekcionizma i za određivanje visokih poreza korporacijama i bankama. Države su osim toga sposobne, pozvane i odgovorne da uvedu red u svoje narode i u svijet a sposobne su i dobro usmjeravati razvitak tehnologije i biti poduzetnicama. Države su sposobne i da međusobno surađuju i to bolje od korporacija koje su opsjednute nadmetanjem. Ipak, liberalima ne će pomoći to što naglašavaju samo vrline liberalizma i tržišta te samo nedostatke snažne uloge država i narodâ.
Sad je spas svijeta u državama i narodima. Iz svijeta kapitala, tržišta i korporacija koje se međusobno glože ponovo izranja svijet država i njihovih slobodnih područnih asocijacija, koje će pokušati zajednički vladati stanjem svijeta a ne samo srljati za gospodarskim rastom, ne obzirući se na ljude i prirodu. Svijetom će privremeno zavladati gospodarski nacionalizam, koji će uspostaviti ravnotežu između utjecaja korporacija i države, teritorija i tržišta te svima nametnuti društvenu odgovornost. Obnovit će se nacionalna demokracija koja će služiti konsensualnom stvaranju nacionalne strategije, a ne više posebnim interesima da lakše, politički nadziru tržište.
Međutim, u sljedećih četrdeset godina(!) a možda i u kraćem vremenu nakupit će se nove nevolje koje će prouzročiti novu, četvrtu i konačnu svjetsku krizu. U tom razdoblju mnoge slabe države ne će uspjeti razviti sposobnost zaštite svojeg naroda i zemlje, a mnoge (poput Hrvatske) tu će sposobnost izgubiti. Podjela svijeta na slabe i nespremne države, s jedne strane, te dinamične i vitalne narode, s druge strane, stvorit će veliku opću nestabilnost u svijetu. Moguća asimilacija slabih država povećala bi nestabilnost. Klimatske će promjene prouzročiti druge, teže nevolje, posebice migracije ili potrebu preseljenja cijelih narodâ, jer će se pustinje širiti, a vode trajno plaviti mnoga dosad nastanjena područja. Liberalizam je sve narode doveo u neizvjesnost, a nova, sadašnja, logična, očekivana rješenja mogu neke narode s vremenom dovesti do propasti.
Usto, ukupan, kumulativan, civilizacijski rast gospodarstva i stalno povećavanje pučanstva pretvorili su svijet iz čovjekova nepreglednog carstva u oazu okruženu sve neizdašnijom prirodom. Umjesto problema neprimjerenosti ili zastarjelosti modela gospodarskog rasta, koji je prouzročio tri dosadašnje velike krize (1929., 1969., 2009.), pred svijet će se ispriječiti ljudski problem – problem čovjeka. Taj problem više ne će moći ukloniti ni kejnzijanstvo kakvim neželjenim i nametnutim ratom ni liberalizam kapitalom i tehnologijom ni države pomnim planiranjem i zaštitom. Taj će se problem moći riješiti jedino novim stavom čovjeka prema sebi, društvu, prirodi i životu.
Kao što često naglašavam, u društvima djeluju četiri nerazpletljive, spregnute i neuklonljive mreže posebnih utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana te sustav ljudskih vrijednosti. U određenim okolnostima jedna mreža može imati jači utjecaj od drugih, ali joj druge mreže ni tad nisu podređene. Karl Marx je smatrao da je gospodarstvo uvijek presudan faktor utjecaja u društvu, a naš se naraštaj uvjerio u snagu ljudskih vrijednosti, posebice u nedavnim dramatičnim društvenim promjena na istoku Europe. Poslije triju dosadašnjih velikih svjetskih depresija bit će uspjelo iskušani sigurnost, gospodarstvo i politika kao sredstva obnove gospodarskog rasta. Na red još nije došao jedino sustav ljudskih vrijednosti kao sredstvo koje može presudno utjecati na uklanjanje društvenih nevolja i to prilagodbom čovjeka stvarnom stanju svijeta. Jedincatost i pravi smisao sadašnjih milenijskih, evolucijskih promjena u položaju čovjeka u svijetu je u potrebi čovjekova odustajanja od vladanja prirodom i njegov povratak prilagodbi prirodi ‒ iskušanom načinu koji je drugim vrstama omogućio neprekidan opstanak i razvitak. Čovjekov pokus gospodarenja prirodom, koji je počeo u prvoj civilizaciji u Babilonu prije šest tisućljeća, sad se privodi kraju.
Upravo zbog takva razvitka, u svijetu koji će nastati u razdoblju obnovljenog utjecaja nacionalnih država, njihovih asocijacija i njihove suradnje spas će biti u novom, ljudskom sustavu ljudskih vrijednosti. Zbog stalne mijene u ljudskim društvima i u svijetu ili u „ljudskoj oazi“ te zbog stalnog pogoršanja klimatskih prilika svaki će model uređenja društva, koji bi počivao na pravilima, zapovijedima i zabranama, učas postati neprimjerenim. Svijet će morati prihvatiti uzorak ljudskih vrijednosti koji ima samo načela, prvobitno načela ljudske solidarnosti, uzajamnosti i društvene odgovornosti. Novi sustav ljudskih vrijednosti treba omogućiti čovjekovu prilagodbu novoj stvarnosti u kojoj je čovjek zatečen.
U novom svijetu, uz novi sustav ljudskih vrijednosti, ljudska će sloboda dobiti nov smisao i nov sadržaj. Nastat će svijet s malo izbora a s puno iznenađenja, svijet mijene koju nameće priroda koju je čovjek izveo iz ustaljenog stanja. Ljudi će biti slobodni, jer ne će imati izbor, a pravim ih ljudima ne će činiti isticanje pred drugim ljudima i razlučivanje od njih, nego prihvaćanje i obnašanje odgovornosti. Nastat će svijet u kojem će ljudska htijenja biti isprazna i pogubna. Ne će biti ulaska u tuđe ili bježanja u budućnost. Ne će biti lutanja u potrazi za „obećanom zemljom“.
U sličnom stanju na jugu Europe poslije propasti Rima, Benedikt iz Nurcije je početkom šestog stoljeća savjetovao ljudima da „mole i rade“, danas bismo rekli da promijene životna očekivanja i da prihvate odgovornost. Ora et labora! U potpuno globaliziranom, tijesnom svijetu moći će opstati i ostati samo novi ljudi, koji će svjesno i zdušno stvaran novi svijet prihvatiti kao stvarnost. Konačno, to će biti svijet u kojem će liberalizam biti ne samo neprihvatljiv, nego i neshvatljiv poput mnogih drevnih religija te u kojem će slobodarstvo postati opasnim porokom.

Print Friendly
Back to top

5 Responses to “Četvrta svjetska kriza”

  1. Damir 28 rujan 2011 at 11:10 Permalink

    Moram priznati da sam nažalost prvi put upoznat s vašom ličnošću na nedavnoj emisiji “Puls Hrvatske” u kojoj se raspravljalo o općoj gospodarskoj i dužničkoj krizi.
    Stajališta koja se Vi iznjeli vjerojatno su najdublje pogodila u srž problema, to jest u političku koncepciju i ideologiju kreditno-monetarnog sustava.
    Gospodin Kulić već duže vijeme, svojim formulativnim rečenicama, kao kakav prorok, ukazuje na gorući problem gubitka odgovornosti Republike naspram društvenog života. Hrvatska kao da ide suprotnim smjerom od jedinog mogućeg ispravnog, ona gotovo potpuno predaje svoju suverenost i odgovornost na upravljanje velikom anonimusu koji se krije iza pojma EU, da ne kažem prepušta svoj narod “velikom bratu”.

    Potpuno je jasno da se općem ludilu neoliberalizma, čija se disfunkcionalnost u mitskom liku velike svjetske bludnice ragoličeno pokazuje u dužničkoj krizi, može suprostaviti samo društveno osvještena suverana Republika.

    Ono što sam htio ovim komentarom ukazati je da gotovo svi analitičari izbjegavaju jasno reći kritiku na samo srce problema kreditno-monetarnog sustava, na kreditni novac.
    Nije mi jasno dali je u pozadini strah od diranja te dogma ili je samo nesigurnost argumenata koji bi je srušili.

    Kako to jednom reće dr. ekonomskih znanosti Srećko Urgin: „Načelno stvaranje novca putem kredita je postalo toliko imanentno shvaćanju novca da se svaka drugačija varijanta a priori uzima nestvarnom.“

    Danas je poznato da se kreditni novac stvara multiplikacijom realnog novca kroz bankarski sustav djelomične rezerve, da se inflacija, odnosno gubitak vrijednosti koju ta multiplikacija a priori stvara, skiva u onom pravnom factu duga kojeg priznaju Vlade, a čuvaju i s represivnim aparatom.
    Taj dug očito počiva na jednoj elitnoj ideologiji, pa mi danas u stvarnosti živimo pod vlašću svojevrsnih nedodirljivih farona i njihove religije čiju dogmu čuvaju moderni veliki svećenici, tkz. financijski “eksperti”.

    Pojam “nekreditni novac” je čini se nastao u analitičkoj duši samoupravnog socijalizma. Čini se da ga prvi pominje Srećko Urgin, ali prve, najosnovnije teoretske postulate donosi u listu Ekonomska Politika pokojni Stojan Nenadović.

    Nekreditni novac dakako ima svoju dugu povijest i aktere koji su ga zastupali u borbi protiv centralnih bankara, ali prve pokušaje znanstvenog pristupa stvaranja novca nekreditnim putem, nalazimo čini se ipak kod Nenadovića, odnosno kod Urgina, koji je dao i prvu definiciju nekreditnog novca, ona glasi:

    “Nekreditni novac se stvara uvijek kada se otpisuju dugovi”.

    Neznam koliko ste proučili samu ideju i koliko znate o njoj, Kulić ju je nazvao slobodarskom, ali volio bih ako je ikako moguće čuti vaš komentar, ili čak analizu.

    Lijep pozdrav i zahvala na vašem društvenom angažmanu.

  2. Milly 25 studeni 2016 at 15:13 Permalink

    Hellο! Тhis post сould not be ωritten any bÐniteг!Reаdtµg this poÑ•t reminds me of my previous room mate!Hе alwауs kept chаtting abоut this. I ωill forωаrd this write-up to hÑ–m.Prеtty sure he will have а good rеad.Тhanks foг sharing!Feel free to Ñ•urf to mу wеblog … Feel free to visit my blog post ;

  3. http://www./ 30 prosinac 2016 at 12:52 Permalink

    That insight’s perfect for what I need. Thanks!

  4. Hors sujet (désolée) : je crois reconnaître un vernis OPI que j’ai choisi pour une manucure et que je n’ai jamais réussi à retrouver. Si c’est bien cette marque, pourrais-tu me donner la référence stp ?Merci beaucoup.

  5. 21 century log in 20 svibanj 2017 at 19:25 Permalink

    The demographic breakdowns for the CROP poll in Quebec were released.Among non-francophones: NDP – 45%, Cons – 26%, Lib – 20%, BQ – 4%, Green – 4%


Leave a Reply

Login with Facebook: