Zdravko Mršić – Konsenzus

Zdravko Mršić: Predavanje u Europskom domu u Zagrebu 1. ožujka 2011. godine

U predavanju ću pokušati navesti razlog pisanju knjige „ANTIBIBLIKUS, Korijeni neizdašnosti kršćanstva“.

Počet ću tvrdnjom iz naslova predavanja. Zapad je uistinu ostao bez sustava ljudskih vrijednosti. Sve zapadne ideologije, kojima se proteklih stoljeća nastojalo sačuvati ili iznova utemeljiti sustav ljudskih vrijednosti, kršćanstvo, komunizam i liberalizam, ili su propale ili su postale neizdašnima. Praktično govoreći, nijedna od njih nije u stanju nimalo pridonijeti odgoju ljudi ili ucjepljenju u mlade ljude zasada, vrijednosti ili ljudskih vrlina, koje bi omogućile da ljudska društva sačuvaju koheziju i otpornost, koje su potrebne u suočenju s izazovima globalnog svijeta.*

Kršćanstvo je na samrti i pokušava se spasiti infuzijom jakih obroka ekumenizma, koji je negacija svake od religija, koja se iskreno ili neiskreno predala ekumenizmu. Komunizam, komunističku utopiji ili komunističku postavku, ukopala je boljševička praksa nasilne kolektivizacije i „uravnilovke“ naroda. Liberalističku utopiju razotkrilo je sadašnje posvemašnje sukobljavanje unutar narodnih političkih zajednica, rasap dugovječnih naroda i propadanje ljudskog tkiva općenito. Opsjednutost liberala ucjepljivanjem u mlade i u zrele ljude – putem gospodarskih i političkim sredstava – zasada slobodarstva i nadmetanja među ljudima i narodima dovela je ljude i narode diljem svijeta u stanje teške, gotovo neizlječive bolesti.

U „Antibiblikusu“ sam pokušao objasniti korijene neizdašnosti kršćanstva. Naime, razlozi sloma komunističke hipoteze postali su jasni davno prije sloma kratkovjekog komunističkog sustava na istoku Europe i drugdje. S druge strane, liberalizam – koji je stariji od komunizma, ali koji je imao razdoblja pritajenosti iz opreza – pred našim očima pokazuje sav besmisao svojih privlačnih utopijskih postavki (1) da je briga svakog pojedinca samo za vlastito dobro najbolji put do ostvarenja zajedničkog ili općeg dobra, i (2) da je uspostava slobodnog svjetskog tržišta jedini jamac uspostave vječnog mira i njegova očuvanja. Međutim, pravi razlozi propadanja, sahnjenja ili agonije kršćanstva nisu očiti, jer je dugovječno kršćanstvo prvo europske narode spasilo od potpune propasti i izbavilo ih iz barbarstva, a zatim sve do uspostave industrijskog kapitalizma pokazalo neobičnu sposobnost vlastite obnove: benediktinska obnova od šestog stoljeća, franjevačka obnova uoči Renesanse te obnova putem Reformacije i isusovačke Protivreformacije od šesnaestog stoljeća.

Vrijedno je napomenuti da su se iz krila kršćanstva rodili liberalizam i komunizam, koji su utopije nastale u ozračju kršćanske eshatologije ili očekivanja pojave mesije na kraju vremena, ali i ateizam, koji je endemna zapadna pojava. To se sve dogodilo u minula dva i pol stoljeća, upravo u vrijeme kad se u Europi snažno razvijala prava znanost, čijem je unapređenju Crkva dala neprocjenljiv obol. Neizdašnost kršćanstva kao ideologije, na kojoj bi se mogao i dalje temeljiti sustav ljudskih vrijednosti, nije uzrokovana pojavom prave znanosti, ali je znanost razotkrila sve slabosti kršćanskog pristupa svijetu, životu, društvu i čovjeku.*

U traženju uzroka sadašnje jalovosti kršćanstva kao ideologije ne smije se izgubiti iz vida sadašnje stanje svijeta. Sredinom studenoga prošle godine kod objave knjige „Svijet bez ideje“ održao sam predavanje pod naslovom „Kapital bez domovine i svjetska revolucija“. Događaji na početku ove godine pokazali su da svjetska revolucija počinje.

Naglasit ću nešto na što se često navraćam. To što karakterizira pojedina društva nisu ni posebne potrebe ni svrhe, koje snažno potiču ljude da ih zadovolje i ostvare, nego sredstva i načini, kojima se ostvaruju opće ljudske svrhe i zadovoljavaju potrebe. Društva označuje dinamika utjecaja društvenih sredstava u postupku zadovoljenja potreba i ostvarenja svrha. Za dobro razumijevanje društvene dinamike dobro je razlučiti četiri glavna organizacijska sredstva društvenog utjecaja, snage ili vlasti odnosno četiri glavne mreže utjecaja, koje se međusobno preklapaju i prepleću: politiku ili državu, gospodarstvo, vojsku ili sigurnosne snage i sustav ljudskih vrijednosti. Te mreže su organizacije – institucionalizirana sredstva ostvarenja ljudskih svrha. Njihova snaga, vlast, utjecaj ili „moć“ ne izvire iz čovjekova nastojanja da namakne ideološka, ekonomska, vojna ili politička dobra, nego iz njihove organizacijske sposobnosti da zadovolje ljudske potrebe i da ostvare ljudske svrhe. U pozadini odnosa i međuovisnosti glavnih mreža društvenog utjecaja stoji narav čovjeka kao vrste, kojega nakane, svrhe i nastojanja, a ne potrebe razlučuju od drugih živih vrsta. Stoga, utjecaj sustava ljudskih vrijednosti nije manje važan od drugih vidika vlasti: gospodarstva, politike ili sigurnosti.

Želim usto razlučiti ideologiju od ideje. Ideja ili zamisao ima svrhu koju valja postići držeći se samo određenog načela. Ideja, koju slijede sustav ljudskih vrijednosti i politički poredak kojemu taj sustav služi, ima jednostavnu svrhu i jednako jednostavno načelo, kao mjerilo ostvarenja svrhe. Ideja ima bitno regulacijsku funkciju. Ako društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, praksa se mijenja. Ideologija ili opća doktrina kao temelj sustava ljudskih vrijednosti, predstavlja program, koji moraju provoditi ljudi u svojem ponašanju i društvene ustanove u svojem djelovanju. Ako u takvom slučaju društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, nju se ne smije mijenjati. Ona postaje zaprekom ostvarenja svrha na mogući drugi način i sredstvom opravdanje pogrešne, nekorisne i štetne prakse.

Dodat će još to, da bi se svim društvima, čim bi došlo i do kakve podjele rada, pojavili pojedinci, koji su svoje životne potrebe zadovoljavali stvaranjem kulturnih simbola i znakova te rukovanjem njima. Od čarobnjaka i šamana, preko dvorskih pisara i svećenika, do crkvenog klera i dvorskih luda ili umjetnika, kulturna se elita javljala u svim agrarnim društvima. Ona je imala zadaću pružati, organizirati i raspačavati ili širiti riječi ili slike u tri temeljna područja: (1) prikupljanju stvarnog, objektivnog znanja, (2) smišljanju ideologije, koja će čuvati postojanost društvenog poretka, i (3) pružanju i organiziranju metafizičkog objašnjenja kozmičkog reda, koji se očito činio magičnim. Ja taj poseban sloj namjerno nazivam pismoznacima.

To nas uvodi u temu izlaganja. Pismoznanski sloj drevnožidovske plemenske federacije imao je vrlo tešku zadaću. Drevni su Židovi živjeli na palestinskoj vjetrometini između velikih političkih zajednica pa im je bilo teško uspostaviti i održati vlastitu državu, za kojom su čeznuli. To im je nakratko pošlo za rukom uspostavom slabe judejske kraljevine pod samo tri vladara: Saulom, Davidom i Solomonom i to oko osmog stoljeća. Povjesničari i arheolozi znaju da su gotovo cijelo ostalo vrijeme Židovi živjeli pod tuđom vlašću: egipatskom, asirskom, babilonskom, perzijskom, grčkom i rimskom. Sigurno je da Židovi kao narod nisu nikad prebivali u Egiptu. Zna se da ni za silnog Solomona Izrael i Judeja nisu bili ujedinjeni. Zna se da nema traga tobožnjem razaranju silnog broja gradova od Mojsija u četrnaestom stoljeću; da je Jerihon u to vrijeme bio trgovište s drvenim kućama i bez ikakvih zidina; da nema traga velebnim palačama u kojima je Solomon čuvao sedamsto žena i tristo priležnica, da Mojsije – sve da je i postojao i da je bio u Egiptu – nije mogao u jednu noć izvesti iz Egipta šesto tisuća ratnika i ukupno tri milijuna ljudi, s kojima je četrdeset godina lutao Sinajem, hraneći ih kruhom, koji je redovito padao s nebesa;* da je velebni Ur Kaldejski iz kojeg je navodno potekao Abraham postao blještavom metropolom istom u sedmom stoljeću; da Židovi na putu u Egipat u petnaestom stoljeću nisu mogli voditi i jahati deve, koje su pripitomljene istom u desetom stoljeću i koje su uvedene u komercijalnu uporabu istom u osmom stoljeću. Sve to i mnogo drugoga upućuje arheologe i povjesničare na čvrst zaključak da Bibliju odnosno Zakon, Toru ili Petoknjižje nije pisao Mojsije u četrnaestom stoljeću, nego netko mnogo kasnije. Stoga je nizozemski židovski filozof Baruh Spinoza još u sedamnaestom stoljeću napisao da je „jasnije od Sunca u podne da je Zakon pisao netko tko je živio stoljećima poslije Mojsija“. To ga je koštalo ekskomunkacije. Učenjaci pisanje Zakona smještaju u razdoblje između šestog i drugog stoljeća prije pojave Isusa.

Očito je da su drevni Hebreji rekonstruirali svoju prošlost i to u državotvorne svrhe. Nije riječ o običnom mitu, koji je srican malo po malo u davna vremena, nego o rekonstrukciji prošlosti, tijekom koje su skovani mitovi o Božjoj odabranosti Židova kao naroda koji će preplaviti svijet i o Božjem obećanju Židovima jednog posebnog malog dijela Zemljine plohe zauvijek, bez obzira na demografski razvitak svijeta i na moguće i stvarne migracije u svijetu. Zakon čak navodi silna razaranja i etničko čišćenje, koje je izveo Mojsije po „povratku“ u zemlju, koja je obećana Židovima sedam stoljeća ranije. Jasno je, da do Isusova vremena nije bilo ništa ni od tobožnjeg Božje odabranosti Židova ni od tobožnjeg Božjeg obećanja zemlje. Židovi su se prije Isusova vremena suočili i s mnogo naprednijim Grcima i Rimljanima, ali i s rimskom okupacijom, koja se činila nepovratnom. Tad je bila izgubljena nada da će se stara Božja „obećanja“ ostvariti putem zemaljskog mesije ili pomazanika. Stoga je sekta farizeja u očajanju posegnula za idejom izravnog Božjeg zahvata u židovsku politiku putem nebeskog izaslanika te očekivala njegov dolazak i uspostavu vječnog židovskog kraljevstva.

U vrijeme Isusove pojave grčka je velebna civilizacija već bila propala, a da nijedan okolni narod pa ni odabrani židovski nije znao naslijediti grčku znanost, filozofiju, matematiku, mudrost, likovnu, glazbenu, dramsku i graditeljsku umjetnost te grčke praktične vještine. Židovskim društvom vladali su pomutnja i propadanje, a propast Rima i rimskog pristupa životu već je bila na vidiku. U takvom poraznom stanju svijeta, koji je bio globaliziran (na vesla) i koji je imao 75 milijuna stanovnika ili četvrtinu svjetskog pučanstva, tražio se novi pristup životu, nova ideja i novi sustav vrijednosti.

U takvom stanju naroda te u okolnostima izvan Izraela i u prilikama u Izraelu pojavio se Isus, koji je svoj stav temeljio na zaključcima svojeg promatranja prirode, društva i ljudskog života uvažavajući tadašnje stanje duhova. Isus je najavio dolazak novog svijeta ljudske uzajamnosti, solidarnosti i društvene kohezije te borbu za taj svijet. On je kao svrhu djelovanja ljudi i ljudskih zajednica postavio to da „svi ljudi imaju život“. Sebe je nazivao dobrim ili odgovornim pastirom ljudi, a Boga je proglasio „ocem svih ljudi i naroda“ upravo zato da bi mogao opravdati borbu za novi svijet i potaknuti ljude da se odgoje za funkcioniranje takvog novog svijeta. Za stvaranje novog svijeta potrebno je u ljude usaditi sustav ljudskih vrijednosti, koji je on nazvao „nebeskim kraljevstvom“ i koji je definirao u takozvanom Govoru na gori, koji neću navoditi. Ipak ću spomenuti da na kraju svojeg Govora na gori Isus zanosno govori o zadovoljstvu vlastitim životom, o pouzdanju, sreći i ispunjenosti smisla života ljudi, koji će biti progonjeni, kao što je i on sam bio progonjen, zbog promicanja novog svijeta. Po Isusu, zatečeni, sadašnji svijet – to govore sve njegove prispodobe o „nebeskom kraljevstvu“ – vrijedan je samo napuštanja, nestanka, prestanka, preinake i postupnog prerastanja u novi „Božji“ svijet u ljudima i među ljudima.

Govor na gori je doslovce objava ili deklaracija slobode čovjeka; slobode nad društvom čovjeka kao vrste, a ne slobode pojedinca u društvu; slobode u nastojanju da se stvori novi, drukčiji svijet, svijet za sve ljude, a ne slobode svakog pojedinca ili društvene skupine u nastojanju da samo za se namiče dobrobiti.

Ivan Evanđelist piše da farizeji nisu razumjeli jednu Isusovu prispodobu te da im je Isus nato rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.” Sjajna ocjena pismoznanaca i pismoznanske uloge.

Isusov sustav vrijednosti utemeljen na njegovu sustavu uvjerenja je jedincat, potpun, univerzalan i nenadmašljiv. „Kraljevstvo nebesko“ je sustav ljudskih vrijednosti za sva vremena. Za Isusovo učenje može se slobodno reći da sadrži samo ideju, a da u njemu nema ideologije odnosno programa, koji ljudi moraju provoditi u svojem ponašanju, a društvene ustanove u svojem djelovanju. Isus ima ideju, koja sadrži načelo koje omogućuje da se ide za svrhom – da svi ljudi mogu živjeti kao ljudi.

U Isusovu pristupu nema ni mita ni mitohistorije, nema etičkih pravila, nema žrtve i obreda, nema kozmologije i nema sprege s vlastima. Dakle, nema riječi o religiji. On ljudima nudi samo iskustvo ljudskosti, koje se stječe stvaranjem novog svijeta. Isus ne nudi ni mit ni mitohistoriju ni utopiju. On upućuje ljude da promatraju život, društvo i druge ljude te da sami zaključuju. Do istine se dolazi motrenjem, radom i iskustvom. Tako su postupali Grci, koji su postavili temelje znanosti, koju ni Rimljani ni Židovi nisu bili u stanju preuzeti. Prema Zakonu ili Bibliji Židovi su do istine često dolazili u snu. (I Sigmund Freud je svoj pogled na čovjeka temeljio na snima bogatih sunarodnjakinja.)

Do Isusova vremena svi su narodi umjesto istine ili objašnjenja pojava u svijetu, životu i društvu posezali za mitovima. Nažalost, ni poslije Isusa tržište mitovima nije zamrlo, nego se razvilo razmnožavanjem postojećih mitova i stvaranja novih. Čak su i Isusovi učenici, kojima je Isus u lice govorio da ga ne shvaćaju – kao što ni okolni narodi nisu shvaćali grčku znanost, filozofiju i umjetnost – Isusovu ideju prometnuli u ideologiju zasnovanu na mitu. Tako je nastalo kršćanstvo, koje je revizija Isusova učenja. Isusovi učenici su ideologizirali Isusovu ideju. Oni su Isusov nauk, koji je bio plod općeg iskustva, prometnuli u Objavu, koju su tumačili na svoju ruku.

Kako je do toga došlo? Isusovi su učenici bili toliko zadivljeni Isusom, da ih je to spriječilo da se udube u Isusovo učenje. Njima je bilo dosta to što ih je  bio prigrlio neosporno velik, nadahnut i očaravajući čovjek. Isusove velebne ideje Boga oca svih ljudi i najave života za sve ljude učinile su Isusa uistinu najvećim čovjekom povijesti. To se očitovalo bogatstvom Isusove osobe. Svi sitniji ljudi prije Isusa brinuli su se samo za svoj narod uz pomoć vlasti, a ne za sve ljude, svoje i tuđe. Isus ih je nazvao kradljivcima i ubojicama. Međutim, Isus za razliku od drugih reformatora sustava uvjerenja ili sustava ljudskih vrijednosti, nije umro prirodnom odnosno “blaženom“ smrću. On je bio smaknut. Zato su Isusovi učenici ostali bez velikog „vođe i učitelja“, ali i bez njegova učenja.

Mislim da nije teško zamisliti rojeve pismoznanskih osa i stršljena, koji su prije navaljivali i na samog velebnog i nadmoćnog Isusa, kako se sručuju na jadne Isusove učenike, za koje njihovi spisi kažu da su se bili posakrivali od pravovjernih Židova. Samo je jedan od njih, Ivan, – na čijem sam evanđelju u „Antibiblikusu“ napravio sliku Isusa kakav je bio i što je poučavao – s nekim ženama ostao uz Isusa do njegova kraja i poslije kraja. Mislim da se isplati pomno pročitati knjigu „Antibiblikus“, da se dobro ocijeni Isusa, ali i držanje njegovih učenika nakon Isusova smaknuća. Radi kratkoće izlaganja reći ću samo, da Isusovi učenici nisu izdali Isusa, ali da su izdali ili revidirali njegovo učenje. Oni su jednu velebno ideju i jedan ljudski sustav uvjerenja pretvorili u ideologiju i to tako što su preuzeli drevnožidovsku mitohistoriju u farizejskoj interpretaciji.

Pomno čitanje Djela apostolskih pokazuje da su se Isusovi učenici trsili da se opravdaju pred farizejima te da su dokazivali da su veći Židovi od Židova i veći farizeji od farizeja. Čak je ranokršćanska središnjica uhodila prekaljene i neumorne apostole kao što su bili Pavao iz Tarza i njegov učenik imenom Barnaba. I Pavao i Petar bili su pozivani na doslovce obavijesne razgovore, jer su se jeruzalemski prvaci, kao primjerice Jakov, bojali da bi neposlušni kršćanski emisari mogli na cijelu zajednicu navući srdžbu farizeja i sudbenih tijela, koja su oni nadzirali. Isus je bio sam smaknut, a jedan od Isusovih privrženika, Stjepan, bio je kamenovan. (Pavao je bio na sigurnom na putovanjima grčkim krajevima Rimskog carstva, jer tamo sinagoge nisu imale pravo kamenovanja kao u autonomnoj Palestini.)

Stoga su rani kršćani Isusa proglasili ni manje ni više nego izvršiteljem pradavnih Jahvinih obećanja i stvorili utopiju o novom Isusovu dolasku, kad će on doći kao kralj, „koji će suditi žive i mrtve te čijem kraljevstvu ne će biti kraja“. Takvi su bili duhovi koji su Isusa, koji nije htio okriviti ni bludnicu uhvaćenu među Židovima u preljubu, proglasili strašnim nebeskim sucem, kakvog su očekivali i farizeji.

S pravom smatram, da je zaogrtanje Isusa mitom i utopijom o konačnim vremenima – kojoj su moderni teolozi dodali ideju „ekonomije spasenja“ – koliko god je ono bilo prihvatljivo i izdašno u dugom nizu stoljeća, postalo neprihvatljivim suvremenom čovjeku razvijene svijesti. Kršćanstvo je upravo po razvitku znanosti, kojoj je Crkva toliko pridonijela, prestalo biti izdašnim za održanje uvriježenog sustava ljudskih vrijednosti ili za stvaranje novog.*

Stanje kršćanstva se pogoršalo nakon II. vatikanskog općeg crkvenog sabora, koji je ne samo uveo u katoličku liturgiju treće čitanje iz drevnožidovskih „svetih knjiga“, nego je otvorilo i Pandorinu kutiju iz koje su izišli ekumenizam i kršćanski cionizam.*

Smatram da Židovi i dalje mogu, trebaju ili čak moraju svoju mitohistoriju smatrati pravom poviješću svojeg naroda. Međutim, neumjesno je da ostali narodi i ljudi, koji se priznaju Isusovim učenicima i sljedbenicima, nakon Isusove pojave smatraju drevnožidovsku mitohistoriju pravom poviješću čovječanstva, zanemarujući i osporavajući čak i evoluciju života, koju je znanost, posebice nakon razvitka genetike, neosporno potvrdila i za koju nalazi sve potpunija objašnjenja. Navodi o Adamu i istočnom grijehu ljudskih praroditelja, koji su bili prokleti samo zbog jednog zagriza u jabuku, i navodi o prijenosu na sve ljude jednog grijeha prvih neiskusnih ljudi, čim su oni bili napravljeni od ilovače, obvezujući su za kršćanske vjernike, iako se zna da – za razliku od drugih životinjskih vrsta – čovjek ne nasljeđuje ponašanje.

Pročitat ću vam jedan tuđi navod iz knjige “Antibiblikus“.

„U židovskoj predaji postoji drevni tekst, koji govori o četiri temeljne etape ljudske povijesti, točnije o četiri noći.

Prva je noć ona u kojoj je Bog stvarao svijet, razdvojivši tamu od svjetla. To je noć stvaranja, najtamnija noć. To je noć u kojoj je svijet stvoren iz ničega (usp. Post 1). Zatim slijedi druga noć, noć u kojoj je Bog govorio Abrahamu. Kad je sunce bilo na zalasku, kako bilježi Knjiga postanka, Bog je raspršio tamu i pozvao Abrahama da postane ocem velikoga naroda te mu obećao brojno potomstvo, poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. To je noć koja svjedoči da postoji duboka veza između Boga i čovjeka. Duboka poput vječnoga saveza, koji se razotkriva tijekom povijesti. (Post 15) To je noć izbora, žrtve, saveza.

Treća noć, koju Izrael nikada neće zaboraviti, noć je Izlaska. Izrael po noći kreće prema Crvenom moru, gdje mu se otvara put prema obećanoj zemlji. Izrael tada postaje narod. ( Državotvornost!) Spomen na to Izrael treba uvijek čuvati. Za nas je taj događaj slika Kristove Pashe, prijelaza i Njegove pobjede nad svim neprijateljima, uključujući i smrt. To je noć oslobođenja. I na kraju je noć u kojoj čovječanstvo iščekuje Mesiju, noć nakon koje će po židovskoj predaji vladati mesijansko kraljevstvo.“ …

„Noć Isusova rođenja nerazumljiva je bez prethodnih noći.“

To je dio propovijedi zagrebačkog nadbiskupa izgovorene na misi u 10 sati na blagdan Božića prošle godine vjernicima i predsjedniku Republike Hrvatske. Sudite sami!

Ljudi slabo stanje Crkve i kršćanstva pripisuju neprimjerenom ponašanju crkvenih dužnosnika. Smatram da kršćanstvo i Crkvu ne vode u agoniju etički problemi, nego doktrinarni. Vjernicima je teško vjerovati to što im se predlaže i na što ih se obvezuje, a crkvenim dužnosnicima ispovijedati to u što se teško vjeruje. Ako se ne vjeruje to što se ispovijeda, teško je biti uspravan i moralan čovjek u svijetu, koji je krcat izazovima i koji nema nikakva mjerila ponašanja.

Interesantno je to da je kršćanstvo došlo do samrti upravo u vrijeme, u kojem se slomio komunizam i u kojem se srozao liberalizam. Od kršćanske obitelji preživio je jedino ateizam, ali ateizam ne može biti temelj ni za kakav sustav ljudskih vrijednosti. Globalni svijet je prilično zahtjevan i njemu je teško naći novi i pravi sustav ljudskih vrijednosti ili sustav uvjerenja.

Svijet je i dalje krcat mitovima koji su nepomirljivi. Mitovi se ne pobijaju. Njih valja napustiti u jednom svijetu, koji ne smije biti razdrt ideologijama i mitovima. Svijet je jedan!

Mislim da ne treba žaliti ni za komunizmom ni za liberalizmom, ali ni za kršćanstvom kakvo je došlo do nas. Zašto? Kršćanstvom se ne može pružiti ni intenzivna njega Zapadu ni dati terapija ostatku globaliziranog svijeta.

Danas su se svijetom raširila tri velika zla: svjetsko tržište, neravnomjernost u industrijalizaciji zemalja i odvajanje svjetskog bogatstva od njegovih stvaratelja. Stvoreni su dužničko ropstvo građana, proizvodnih poduzeća i država te vjerovničko gospodstvo kapitala. Za uklanjanje tih zala valja ukloniti njihove uzroke: relokalizirati svjetsko tržište, vratiti glavnicu u prostor u kojem se ona stvara radom na prirodnim materijalima i dekapitalizirati financijski sektor „gospodarstva“.

Za izbjegavanje podizanja vječnog vala revolucije, koji se sad zameće svijet treba spasonosnu ideju. Mislim da se ta ideja sastoji u stvaranju globalnog stanja u kojem će svaki radno sposoban čovjek moći i morati živjeti od rada. Tako će svi ljudi moći biti ljudi i moći živjeti. Geslo svijeta treba biti: Rad za svakog čovjeka! Treba zaštiti rad i vrijednost rada. Tome valja podrediti sve: rast, tehnologiju, konkurentnost, ljudska prava, proizvodnost rada, kovanje novca, slobodu tržišta i kapitala, prirodna bogatstva, zaštitu proizvoda, postojanost valuta ili pariteta valuta, patentna prava, volju medija i nebrojene druge izmišljene vrijednosti. Rad za svakog čovjeka! treba biti idejom vodiljom.

U golemom jednom svijetu, koji je čovjeka zatekao nepripravnim, a liberalizam izvrgnuo kao štetnu ideologiju, ljudi moraju biti zastupljeni ne samo kao pojedinci, nego i kao prirodna, narodna skupina te imati narodnu političku zajednicu kao svojeg agenta, kao svoje sredstvo, kao svoju predvodnicu. Stoga je jednako važno da novi sustav uvjerenja prožme ne samo ljude, nego i djelovanje političkih zajednica. Koordiniranje političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih poslova mora biti vođeno temeljnom idejom potrebe svih ljudi da žive od svojeg rada.

Kršćanstvo je imalo nekoliko obnova, koje sam spomenuo. Svaka je izvedena povratkom na Isusove temeljne vrijednosti, koji je imao svoju suvremenu interpretaciju Isusove pojave: „Ora et labora!“ kao u Benedikta, „Siromaštvo!“ kao u Franje iz Assisija ili „Sve na veću Božju slavu!“ kao u Ignacija Loyole. Mislim da sutrašnja obnova čovjeka ne će biti moguća bez reanimacije izvornog, povijesnog Isusa.

Isus je govorio da je Bog otac svih ljudi pa da zato „svi ljudi moraju imati život i imati ga u obilju“. Globalnost ljudskog roda ili ista sudbina svih ljudi nameće potrebu da svi ljudi žive od svojeg rada. To je ideja vodilja ne za uređenje, nego za uređivanje svijeta. Stoga smatram, da se smisao Isusova Govora na gori odnosi ne samo na ljude, nego i ljudske zajednice, koje su se našle međusobno suočene u skučenom svijetu.

Na kraju još jednom: „Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Inačica uspostavi Isusova „nebeskog kraljevstva“ kao sustava ljudskih vrijednosti je trajna antiglobalizacijska revolucija, koju ljudi, narodi i ljudski rod ne će moći podnijeti.

Continue Reading

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

• svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
• države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
• sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
• posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.

Continue Reading