01 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Nasilje na hrvatskom gospodarstvu

 

Na domaćoj gozbi su čudna veselja, I pjano se bunca i buči. Sudbina, što drugima nalijeva vina, Tebi će naliti žuči. (D. Cesarić, Pjesma gorka)

HRVATSKI SABOR odredio je ovogodišnji državni proračun! U raščlambi početne neosporljive tvrdnje prvo ću malo o podmetu pa o predmetu pa o priroku, kako se starinski govorilo.

Za potrebe ovog osvrta spomenut ću to, da se Sabor samo potkraj prve vladavine HDZ-a nazivao državnim saborom. Kratkotrajna „državnost“ Sabora ukinuta je za prve vladavine Koalicije, koja se malo razlučivala od sadašnje vladavine. Uklanjanje „državnosti“ Sabora imalo je klasnu, internacionalističku, antietatističku pobudu, iako se sad čini da je to pravo napravljeno, jer su svi dosadašnji sazivi Sabora bili stranački ili partijski sazivi. Tako je, jer hrvatski izborni sustav pridjeva Saboru smisao partijnosti. Stoga sadašnji nositelji vlasti tvrde, da građani o izborima biraju stranke, stranačku ideologiju i stranačku samovolju. Sabor bi se mogao nazvati i vladinim suprotiva činjenici, da je za samoupravnog socijalizma vlada SRH bila „izvršnim vijećem“ Sabora SRH. Sadašnji saziv Sabora vladin je i po tome, što u njemu nema oporbe, zato što se HDZ sam unevrijedio pretvaranjem u organizam, koji je pao pod „opravdanu sumnju“ grješnosti putem političke korupcije.

ZA POTREBE ocjene predmeta iz prve tvrdnje, tj. hrvatskog državnog proračuna, valja naglasiti da Hrvatsku ne potresaju ni recesija ni kriza, nego da je uništava propadanje. Za prestanak recesije dosta je vrijeme, koje na tržište vrati potražnju za zatečenim ili za novosmišljenim proizvodima, koje donese nova tehnologija, koju poslovni sustavi zdušno domišljaju upravo u recesiji. Za ublaženje ili odagnanje krize dostaju oštri potezi vlada, koje su pravo shvatile uzrok pojave krize. Međutim, propadanje gospodarstva, a s njime i naroda, zaustavlja se te preokreće u procvat samo državnom političkom strategijom, koja dugoročno donosi dobrobiti gospodarstvu, narodu i ljudima.

Nositelji vlasti ne vole iznenađenja i slabe vijesti, jer im oni priječe lagodno vladanje i stvaranje dojma uspjele vladavine. Za hrvatske nositelje vlasti – i dosadašnje i sadašnje – dolazak recesije ili krize je razmjerno dobra vijest u odnosu na trajanje propadanja, upravo zato što se za krize vlasti mogu predati smišljanju i provođenju „snažnih“ i skupih poteza kratkog, jednomandatnog dosega, koji bi možda mogli donijeti pobjedu na novim izborima, ako ih bude. U Hrvatskoj, ali i drugdje, političari žive od izbora do izbora ili „od danas do sutra“ i zaziru od dugoročnosti, iako narodi traju stoljećima i tisućljećima.

Priznanje trajanja propadanja gospodarstva, države i naroda imalo bi za političare najveću nevolju u tome, što se za zaustavljanje propadanja ne smiju rabiti mjere kratkog dosega, bez kojih nema ni koristi ni možebitnog uspjeha na sljedećim izborima. Međutim, Hrvatska je ipak u propadanju. Toga je svjestan i narod, ali nositelji vlasti ne priznaju ne samo to da narod propada, nego ni to da on postoji. Za njih postoji samo društvo, koje ne može biti svjesno ničega pa ni propadanja. Ipak, narod postoji i narod očekuje da se propadanje počne kočiti, bilo da to pokušaju vlasti bilo da se narod sam počasti vlašću. Narod zna da svatko tko Hrvatskoj hoće pomoći treba raditi to što će donijeti i zaustavljanje propadanja i dugoročne dobrobiti, a ne priskakati upomoć kratkoročnim mjerama.

Otkad je hrvatski narod uvidio da nije riječ o recesiji ili o krizi, nego o propadanju, u Hrvatskoj je iskolčena i iskopana nezatomljiva provalija između vlasti i naroda.

Po sastavu rashodne strane državnog proračuna vidi se, da hrvatski proračun za 2012. godinu nije ni državni ni partijski ili koalicijski. To je proračun jedne interesne skupine, što se vidi po tome što ulaganja u gospodarstvo dolaze samo od države – privatnih ili mješovitih ulaganja nema – a i ta ulaganja su usmjerena samo u infrastrukturu, energetski sektor, zatvorogradnju i u „poticanu“ stanogradnju. (U Hrvatskoj su desetine tisuća praznih neprodavljivih stanova, a mlade obitelji, kojima bi možda trebao vlastiti smještaj, kupnji stana ne će privući ni povoljnije kamate na kredite, jer ne znaju hoće li sutra imati posla i kruha.)

Jasna namisao sastava proračunskih rashoda sasipa se javnosti u lice, uz naglašavanje da proračun nije uperen u proizvodnju dobara i usluga, posebice ne dobara i usluga koji bi se mogli izvoziti. Premijer je ponosno isticao da sva ministarstva, županije i općine moraju stvoriti infrastrukturne projekte diljem Hrvatske, u koje bi se uložio proračunski novac, kao da je novca napretek i kao da to malo investicijskog novca što bi se našao u proračunu ne će biti namaknuto zaduživanjem. Namjeravana ulaganja ne će stvoriti nijedno trajno radno mjesto. Ta neobazriva jednostranost proračunskih rashoda je to što Hrvatskoj najmanje treba. Ima novca za graditelje, ali za proizvođače mlijeka novca nema. Zar usiljena i nasilna dogradnja prometne infrastrukture nije državni intervencionizam i to mimo proizvodnje?

Nakaznost sastava proračuna i bezobzirnost njegovih gospodara potpuno su zanemarili potrebu stvaranja trajnih radnih mjesta, kojima se može zaustaviti propadanje države, gospodarstva, naroda i ljudi. Namjeravana ulaganja, s obzirom na potrebu ponovne industrijalizacije Hrvatske, predstavljaju (1) nasilje nad gospodarstvom, državom, narodom i ljudima, (2) silan gubitak narodnog vremena i (3) opaku sigurnosnu opasnost za državu. Dvodimenzionalnim ljudima, koji su zagospodarili proračunom mimo partije i vlade, ne dolazi do pameti da osim novca i kratkotrajnih radnih mjesta postoji i budućnost, koju ne će dosegnuti ni novac ni privremena radna mjesta, a ljudi i narod misle da valja živjeti i nakon sljedećih izbora, ako ih bude.

Malo tko će povjerovati da je nakana dogradnje prometne i industrijske infrastrukture stvaranje radnih mjesta. Pobude su mnogo snažnije. Opet je riječ o gradbenom lobiju ili interesu, koji je za prvog navrata vladavine Koalicije unakazio razvitak hrvatskog prijevoza, krivotvoreći saborski program razvitka prometa, u kojemu su ceste smjele potrošiti samo 40% određenog novca, a ne 85% koliko su progutale.

Poučeni iskustvom države u minulih osam godina, ljudi se pribojavaju jednostranosti ovogodišnjeg proračuna. Plaše se novog, podmuklog vala korupcije, posebice stoga, što je ljaga – iako čak ne ni „prvostupanjska“ krivnja – organizirane političke korupcije pala gotovo isključivo na tobožnje korupcijske novake HDZ-a. Pomrčina ozbiljne sumnje koja je zapala vladavinu HDZ-a izvrsna je zaštita mogućem novom valu korupcije. Ljudi se sad pribojavaju pritajenih korupcijskih „veterana“ koji bi mogli iskoristiti prigodu. Narod misli da „prigoda čini tata“, a uviđa da je jednostranošću proračunskih rashoda stvorena dobra prigoda. Stoga nove vlasti kao cjelina, a posebice tijela društvenog nadzora, moraju biti budni. (Poslije Drugoga svjetskog rata se ponavljalo: „Reakcija nikad ne spava, a Partija je uvijek budna!“ Možda sad najcrnji hrvatski problem nije otrovna – kako bi se reklo saveznim jezikom – „guja istrjebljenja“, koja je „duboko u hrvatskim srcima“, nego zmija korupcije, koja se duboko zavukla u njedra hrvatske politike.)

DRUGU PRIGODU za nesanicu Korupcije i za budnost Partije pruža program „otpisa dugova“. Riječ je, zapravo, o otpisu državnih potraživanja od kućanstava, obrta i trgovačkih društava ili o „oprostu dugova“ kućanstava, obrta i trgovačkih društava državi. (Takva nakana je nepravedna prema dosadašnjim urednim poreznim platišama državi, ukoliko ona ne predstavlja „novu pravednost“, na kojoj je predsjedničke izbore dobio profesor Ivo Josipović. Slična nelogičnost u pristupu novih vlasti pokazala se i prigodom imenovanja „uglednih i stručnih“, ali samo „prvostupanjski“ osuđenih ljudi u nadzorne odbore javnih tvrtki. Tad je i Udruga sudaca zauzela stajalište, prema kojemu ne treba ništa držati do presuda hrvatskih sudova prvog stupnja, kao da osumnjičene i optužene građane treba otprve izvoditi pred prijeke sudove kao što je bilo u poraću Drugoga svjetskog rata.) Iako zakona o oprostu dugova još nema, zna se koje će ustanove voditi postupak oprosta i kakvi će ljudi dobiti imenovanja za te ustanove.

Budući da „zakona o oprostu“ još nema, ljudi se plaše uobičajene nepotpunosti i nesuvislosti hrvatskih zakona, koje bi mogle omogućiti diskrecijsko odlučivanje u postupku opraštanja dugova. U pitanju je ukupan iznos dugovanja koji trostruko premašuje manjak ili deficit godišnjeg državnog proračuna. Hrvati ulaze u novo razdoblje neizvjesnosti, a stara njemačka poslovica kaže: „Neočekivano često dođe!

Dosad se govorilo: „Tko je jamio – jamio!“, a odsad će se možda govoriti: „Kome je dug oprošten – oprošten je!“ Nije naodmet spomenuti to, da je protestantska revolucija bila potaknuta papinskom prodajom indulgencija, što bi se hrvatski kazalo oprosnica. Papa Julije je ljudima opraštao paklene muke u vječnosti, a sad će hrvatske vlasti opraštati dugovanja prošlosti. Takav pristup je i primjeren „agnosticima“.

Ne znam smije li se pitati, gdje su se u cijelom redateljstvu hrvatske državne četverogodišnje predstave našli predizborni Plan 21, njegov šutljivi ili nadvikani tvorac profesor Branko Grčić i cio regionalni razvitak Hrvatske? Još je ozbiljnije pitanje, što u svemu radi premijer u sjeni, Zoran Milanović, koji uporno smatra da „treba razgovarati“, dok drugi provode nasilje nad (1) hrvatskom vladom, (2) hrvatskim gospodarstvom, (3) hrvatskom državom, (4) hrvatskim narodom i (5) hrvatskom budućnosti?

Vjerojatno je, da to što je izneseno uviđaju i sadašnje vlasti. Međutim, one su pred nasrtljivim posebnim interesima pristale na to, da umjesto da pokrenu val potrebne reindustrijalizacije Hrvatske podižu Potemkinova sela u energetici, lokalnoj infrastrukturi, zatvorogradnji i stanogradnji. Bolesnika kojega more smetnje dišnog sustava ne šalje se na liječenje u teretanu. U Francuskoj je upravo u vrijeme određivanja hrvatskog državnog proračuna utemeljena Banka za reindustrijalizaciju. Možda bi u Hrvatskoj umjesto HBOR-a – koji obnavlja to što će propasti i koji stvara razvitak u kojem narod nazaduje – valjalo utemeljiti Banku za reindustrijalizaciju Hrvatske, koja bi pomagala (1) akumulaciju suvremene tehnologije, (2) smišljanje i proizvodnju izvoznih industrijskih proizvoda i usluga te time (3) otvaranje trajnih i sigurnih radnih mjesta. Hrvatska bi vjerojatno bolje stajala kad se u dogledno vrijeme ni u jednoj županiji ne bi izgradio nijedan novi predmet infrastrukture, ali kad bi se u svakoj županiji otvorilo deset tisuća pravih i trajnih radnih mjesta.

Traćenje narodnog vremena, koje planiraju i pripremaju posebni interesi koji sad otvoreno vode hrvatsku politiku, učinit će propadanje Hrvatske burnijim, a njezinu propast skorijom.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top
Tags:

Leave a Reply

Login with Facebook: