Archive | ožujak, 2013

25 ožujak 2013 ~ 0 Comments

Čija je politička zajednica EU?

 

Ocjena stanja i položaja Europske Unije (EU) ne smije se pružiti bez spomena i ocjene trajanja Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) i usporedbe tih dvaju projekata. EEZ je bio svestrano uspio projekt, koji je bio plod europske kontinentalne političke misli. EU je nedvojbeno neuspio projekt, koji je plod transatlantske anglo-saksonske političke misli, koja je ranije proizvela otvoreno društvo.

Na upit, „Zašto je prvi projekt uspio, a drugi nije?“ ne može se odgovoriti prije nego što se pruži zadovoljavajući odgovor na pitanje, „Čija je politička zajednica EU?“ Međutim, prije pokušaja pružanja odgovora na taj upit, podsjetit ću čitatelja na neke pojmove i ideje.

 

Politička zajednica

EU je neosporno politička tvorevina koja ima određenu mjeru vlasti nad prostorom svojih članica i nad njihovim ljudima. Stoga se EU može smatrati nekom vrstom političke zajednice. Izraz „politička zajednica“ pripada teoriji vladanja, u kojoj su još bitni pojmovi politički sustav i nositelji vlasti.

Dosad se smatralo, da je politička zajednica određena slijedećim značajkama: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; te (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se dosad nazivalo međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Pretpostavljalo se da bi država trebala štititi svoje ljude i narod, prostor i prirodno blago, rad i vrijednost rada te, ako se rabe današnji izrazi, okoliš i klimu.

Politički sustav ili poredak je poredak ili ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od mogućeg pisanog ustava, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure, izborni sustav te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Jasno je da se politička zajednica može raspasti, a da više novonastalih zajednica zadrži raniji politički poredak. Europska povijest vladanja je pokazala, da se politički poredak može brzo i radikalno mijenjati, a da pri tome politička zajednica ostane netaknuta: od rimske autokracije, došlo je do Mračnog doba, pa do feudalizma, pa preko apsolutizma i teritorijalne države do predstavničke stranačke demokracije. Europa je jedno kratko vrijeme bila i gnijezdom jednostranačkih totalitarnih režima. Brojne europske nacionalne ili klasne revolucije u biti su bile nagle promjene političkog sustava, pri čemu se obično nije mijenjala politička zajednica. Kineski narod je 1911. uklonio carevinu, kako bi republikanskim političkim sustavom spasio i ojačao kinesku političku zajednicu.

Državne vlasti čine ljudi koji u određenom vremenu obavljaju ulogu vladanja. Govori se i o nositeljima vlasti. Vlasti koje donose (i možda provode) odluke vrlo se često mijenjaju. Uklanjanje sultana, cara, kralja ili predsjednika države ne vodi nužno nestabilnosti ni političke zajednice ni promjeni poretka. Smatralo se da nositelji vlasti – tako su postupali drevni Grci u svojim državicama – trebaju od vremena do vremena predlagati izmjene u političkom sustavu, kako bi on u promijenjenim okolnostima prikladnije omogućivao zadovoljenje životnih potreba podanika ili građana i ispunjenje ljudskih svrha.

Među pitanjima koja su se redovito javljala u trajanju i djelovanju države, a koja su bila rješavana i riješena, svakako su (1) državotvornost, (2) način držanja i financiranja vojne sile te oblik vlasti, (3) religija i religijske ustanove, (4) sustav općeg uvjerenja i (5) trajnost države.

Trajnost ili moguće vrijeme trajanja države nije nevažno pitanje. Ono je bilo posebice važno za Hrvate, koji su silom prilika – budući da su trajno živjeli u škripcu dvaju velikih i različitih svjetova – mijenjali političke zajednice u kojima su prisilno živjeli, upravo zato što su države u kojima su živjeli kratko trajale na hrvatskom stalnom povijesnom prostoru. Valja spomenuti dugotrajnost Kineskog carstva, koje je u dvadeset dva stoljeća trajanja promijenilo dvadeset četiri carske loze ili dinastije. U Kini je kratkotrajnost dinastija bila uvjet stabilnosti političkog poretka i dugovječnosti kineske političke zajednice.

Glede državotvornosti valja naglasiti da je iznimno u drevnoj Ateni polis pripadao narodu, a da su za gotovo cijelog trajanja razdoblja civilizacije vrste homo sapiens države ili političke zajednice pripadale vladarima ili vladarskim obiteljima. Danas je teško zamisliti da su nebrojene povijesne države pripadale pojedinačnim obiteljima, kao što im pripada primjerice portret utemeljitelja vladarske loze. Međutim, u francuskom republikanskom revolucionarnom ustavu od 1793. godine stoji: „Suverenost pripada narodu; ona je jedna i nedjeljiva, neprenošljiva i neotuđiva“. Takvo stajalište prihvatili su Napoléon Bonaparte, Adolf Hitler, Benito Mussolini, Josif Staljin i Mustafa Kemal Ataturk. Takvo gledanje je ranije zastupao Oliver Cromwell. To je, dakako, bilo u oštroj protivštini s ograničenom vladavinom koju trajno zagovara liberalizam.

 

Mreže društvenog utjecaja

U svakom društvu ili političkoj zajednici postoje četiri isprepletene mreže društvenog utjecaja, kojima se zadovoljavaju životne potrebe pučanstva i ostvaruju ljudske svrhe. Riječ je o politici ili državi, gospodarstvu, obrani, sigurnosti ili zaštiti te o ideologiji ili javnom sustavu uvjerenja.

Politički utjecaj se odvija putem usredištenog i prostornog uređenja društvenog života. Temeljna zadaća države je održavanje reda u svojem prostoru, u kojemu se ljudi moraju držati reda ili će biti kažnjeni. Država je kaznena ustanova, koja je vezana uz prostor. Vlast može biti despotska ili infrastrukturna. U prvom slučaju nositelji vlasti donose odluke proizvoljno, bez dogovora s predstavničkim tijelima: parlamentom, plemenima ili velikašima. U drugom načinu vladavine vlast je u stanju putem državne infrastrukture i logistike prožeti cijelo društvo i širiti svoj utjecaj cijelim prostorom. U prvom slučaju vlada se nad društvom, u drugom kroz društvo. Danas države vladaju prostorom i ljudima putem središnjih zakona uz najmanju moguću uporabu sile, ali uz prijetnju silom, koja je uvijek u pričuvi i koja rijetko biva smrtonosnom. Vlada se postupcima, koji se odvijaju u sudovima, parlamentu i ministarstvima. Politička vlast ima svoje obrede, ponaša se poput programiranog stroja, kao „pravna država“ s prisilnim, a ne nasilnim ograničenjima za građane.

Gospodarski utjecaj dolazi od potrebe čovjeka da iz prirode izlučuje tvari, prerađuje ih, raspačava i rabi. Ekonomski utjecaj je neobično snažan – Marx je mislio da je presudan i isključljiv – jer naširoko mobilizira ljude uz uporabu rasprostrtih lanaca kapitala, trgovine i proizvodnje. Gospodarstvo nije ograničeno državnim prostorom, a djeluje intenzivno i autoritativno putem proizvodnje te naširoko i raspršeno putem tržišta. Društvene promjene koji stvara gospodarstvo nisu nagle kao kod djelovanja vojne sile, nego su postupne, kumulativne, ali i duboke.

Najtrajniji i najsnažniji sustav organiziranja gospodarstva već dugo je kapitalizam. On je označen: (1) vlasništvom sitne manjine ljudi nad gospodarskim izvorima, (2) odvajanjem rada od vlasništva, pri čemu golema većina radnika vlada samo svojim radom i to na nadziranom (svjetskom) tržištu rada, i (3) poimanjem, da sva sredstva proizvodnje, uključujući rad, čine robu koja se razmjenjuje na tržištima kapitala, rada, proizvodnje i potrošnje. Kapitalizam je evoluirao od industrijskog preko korporacijskog do današnjeg potrošačkog kapitalizma.

Vojna snaga države je društvena ustanova za usredotočeno ubojito nasilje. Ona je utemeljena i ustrojena za uporabu nasilja. Ubojita je, jer nanosi smrt ljudima i razara imovinu. Pod nasiljem se smatra snažna, silovita i žestoka uporaba sile s nakanom da nanese povredu ili zlostavljanje. Vojna sila je usredotočena, fizička, žestoka, razorna i ubojita sila, a ne „infrastrukturno“ djelovanje, kakvo zna biti političko djelovanje.

Vojna doktrina počiva na načelu, po kojemu svakoga tko se odupre čeka smrt. S obzirom na zastrašujuće djelovanje prijetnje smrću, vojna sila stvara posebna psihička stanja u ljudima i znakove straha. Vojska je uvijek bila posebnom organizacijom mimo državne politike pa je izazivala strah i kod  zakonitih nositelja vlasti, koji su pokušavali sprječavati državne udare, koji  bi ih mogli ukloniti. Oni su uspostavljali posebne „policijske“ borbene postrojbe kao svoje „tjelesne straže“.

Vojska je prvobitno uperena na vanjske mete, koje se smatraju neprijateljskim silama, ali se vojna sila rabi i unutar zemalja, kako je pokazala praksa fašizma ili nacionalnog socijalizma te u najnovije vrijeme postupci jugoslavenske vojske, koja se bila okrenula protiv naroda u vlastitoj zemlji.

 

Javni sustav uvjerenja

Snaga ideologija počiva na čovjekovoj nesposobnosti da dosegne izvjesnost u znanju o svijetu. Ranije se čovjek suočavao s nepoznanicama u prirodi, a danas sve više s neizvjesnostima u društvu, koje čovjek stalno mijenja svojim djelovanjem. Čovjek popunjava praznine u stvarnom znaju i uklanja neizvjesnost u poznavanju svijeta i društva umetanjem vjerovanja, koja se ne mogu znanstveno i javno provjeriti, ali koja iskazuju ljudski strah i nadanje. Ideologije postaju posebno utjecajnima u presudnim vremenima, u kojima uvriježena ideologija više ne služi, a ponuđene stare inačice još manje. U takvim vremenima pismoznanci ili ideolozi naveliko nude privlačne, ali neprovjerljive doktrine svijeta i društva.

Ideologije bitno označuje (1) svojatanje sposobnosti da potpuno objasne društvene odnose i da predvide budućnost te (2) nastojanje da ljudima kao društvenim ulogama nametnu poimanje ljudskih vrline i poroka. Sudvojenje tih dviju značajki otvara mogućnost i požrtvovnosti i nasilja. Transcendentne ideologije nastoje prodrijeti preko svojih granica u ostale društvene mreže, a imanentne ojačati postojeću društvenu sljubljenost i solidarnost u ostalim mrežama utjecaja. Obje su snažno sredstvo u rukama avangardnih pokreta, koje predvode nadahnuti pojedinci, a nose zadojeni i odlučni aktivisti.

Nove snažne ideologije stvaraju nagle društvene promjene, koje vode uspostavi novih političkih sustava ili čak novih političkih zajednica. Iako su postupne gospodarske promjene stvorile potrebu preinake sustava, ideologije dovrše posao reskim revolucionarnim učinkom, kakav stvara i vojna sila.

Snaga javnih sustava uvjerenja (ideologija, mitova, religija i drugih doktrina različita podrijetla) dolazi od potrebe utemeljenja ljudskih vrijednosti odnosno određivanja značajki, koje ljudi kao dio društva ili pripadnici političke zajednice trebaju imati, kako bi politička zajednica mogla djelovati, služiti ljudima i opstati. Oduvijek se smatralo da ljudi trebaju imati potrebne vrline, a da se ne smiju odavati porocima. Sveza između sustava uvjerenja i sustava ljudskih vrijednosti dolazi od toga, što ljudsko ponašanje nije urođeno ili naslijeđeno. U ljudskom ponašanju nema automatizma, nego se svi vanjski poticaju usklađuju s načelima, aksiomima, predodžbama, znanjem, vjerovanjima. Istom nakon toga slijedi društveno poželjan ili nepoželjan potez čovjeka. Javni sustav uvjerenja omogućuje predvidljivo ponašanje ljudi i usklađivanje ljudskih postupaka. Sustav uvjerenja je bitna sastavnica političkog sustava političke zajednice.

Isprepletenost četiriju društvenih mreža očituje se u tome, što se gospodarske nevolje pretvaraju u političke, ako ih politika na vrijeme ne ukloni. Politika se ne može ugnuti od gospodarstva ili odvojiti od njega. Smisao i svrha politike je da vodi račun o ukupnosti društvenih, a ne samo političkih odnosa u jednoj političkoj zajednici. Međutim, ako se politika ne uključi u uklanjanje gospodarskih nevolja, one će se iz političkih s vremenom pretvoriti u ljudske. Ako se, pak, nevolje toliko dugo sručuju na ljude da oni počinju gubiti nadu da će moći zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe, nastaju ozbiljni problemi zaštite političkog poretka pa čak i političke zajednice. Primjeri sloma političke zajednice su nestanak Zapadnoga rimskog carstva, koje se rasulo u obiteljske posjede te rasapi Jugoslavije i SSSR-a u njihove nekadašnje republike, koje su postale samostalnim političkim zajednicama.

Nedvojbeno je to, da su gospodarski problemi EU već prerasli u političke te da su političke nevolje prerasle u ozbiljne ljudske i obiteljske nevolje. Neka čitatelj sam prosudi to, u kojoj mjeri ljudski problemi ugrožavaju neobičan, pokusni politički sustav EU, koja je jedincata, neprovjerena vrsta političke zajednice.

 

Otvoreno društvo

Prvo povijesno značajno otvoreno društvo pojavilo se poslije 1588. godine u Nizozemskoj. Sastavljalo ga je sedam pokrajina, koje su se bile oslobodile španjolske vlasti. One se nisu ustrojile kao prostorna država, nego su stvorile vojno-poslovni pothvat osvajanja tuđih prostora na drugim krajevima oceanskih pučina, jer se nakupljeni nizozemski kapital nije mogao ploditi širenjem obližnjim prostorom, koji su zauzimale velike europske sile. Otvorenost društva sastojala se u novačenju svih sposobnih snaga u postojećoj zajednici i u priključenju tuđih voljnih bogatih i sposobnih ljudi (kalvinaca, puritanaca, hugenota i Židova) da na svoj rizik traže vlast i bogatstvo na tuđem prostoru, pri čemu je nizozemski prostor služio samo kao uporište pothvata. Narodno zajedništvo je izvan namisli nositelja otvorenog društva, a podjela vlastitih žitelja na priključene i isključene te otvoreni militarizam bitne su njegove oznake. Bitna značajka otvorenog društva je i fanatična vjera nositelja pothvata da imaju posebno civilizacijsko poslanje, iako se to poslanje provodi vojnom silom, industrijskim nasiljem ili terorizmom kapitala.

Snažan svjetski utjecaj Nizozemaca nakon jednog stoljeća bio je zamijenjen globalnim utjecajem Engleske odnosno Britanije, koja je svoje svjetsko predvodništvo otvorenog društva predala SAD na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Od sloma komunizma počeo se stvarati otvoreni svijet. Međutim, postupak otvaranja svijeta tekao je usporedo s još nekoliko sastavnih postupaka, a to su (1) ubrzana globalizacija, (2) djelovanje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i liberalizacija međunarodne trgovine, (3) stvaranje jedinstvenog svjetskog tržišta svega što ljudi tvore, (4) postupak tranzicije na istoku Europe, (5) deindustrijalizacija Zapada i Japana te (6) pretvaranje EEZ u EU, koja je postala instrumentom svjetskog otvorenog društva za prelazak europskih prostornih zapadnih nacionalnih država ili istočnih država narodne demokracije u otvorena društva. Otvoreno društvo je nijekanje prostorne države.

Globalizaciju je predvodio kapital rabeći kao sredstva transnacionalne korporacije i tehnologiju, uz potpunu uzdržanost nacionalnih (prostornih) država, koje su  bile imobilizirane liberalizacijom, privatizacijom i deregulacijom. Urugvajsko kolo pregovora u GATT-u donijelo je odustajanje od dogovora u Bretton Woodsu glede kolanja slobodnog kapitala, omogućilo ulaganja kapitala u uslužne djelatnosti i u nacionalnu i komunalnu infrastrukturu zemalja u razvitku te stvorilo slobodno svjetsko tržište rada, što je postalo pravom pošasti za narode. Postupak tranzicije na istoku Europe nije prvobitno bio prelazak zemalja iz diktature u demokraciju ili iz sustava socijalističkih proizvodnih odnosa u kapitalistički, nego prisilno pretvaranje prostornih nacionalnih država u otvorena društva.

Razvijene zapadne zemlje su se naglo i temeljito deindustrijalizirale, dok su se stari, posebice azijski, narodi industrijalizirali. (Te nekad prvoklasne industrijske sile bile su prisilno deindustrijalizirane kao kolonije zapadnih sila. Početkom devetnaestog stoljeća Kina je davala 32% svjetske industrijske proizvodnje, Indija 16%, a SAD 2%. Sredinom dvadesetog stoljeća SAD su davale 27% svjetske industrijske proizvodnje, a Kina i Indija zajedno 8%.) EEZ je političkom revolucijom, koju je izveo svjetski kapital, naglo pretvorena u unitarnu političku tvorevinu EU, jer se slobodna asocijacija nacionalnih država nikad ne bi mogla pretvoriti u otvoreno društvo. Unija je degradirala suverenost svojih naroda, nije sama stekla međunarodnu suverenost, ali se sama pretvorila u otvoreno društvo u kojemu suverenost ima kapital.

 

Otvoreni svijet – imperij kapitala

 

Tijekom dvaju stoljeća na Zapadu se nakupio golem slobodan kapital (1) burnim razvitkom tehnologije, koji su zahtijevali i ostvarili britanski kolonijalni sustav i osvajanje američkog kontinenta od SAD; (2) Industrijskom revolucijom; (3) potpunom industrijskom i financijskom kolonizacijom zemalja bogatim prostorom i prirodnim blagom; te (4) revolucionarnim širenjem digitalne tehnologije i pojavom biotehnologije. Taj kapital već dugo daleko nadilazi godišnju vrijednost rada i proizvodnje u nacionalnim državama. Slomom komunističkog sustava nestala je opasnost za kapitalizam kao sustav proizvodnih odnosa pa je kapital pokazao svoju pravu narav i proglasio se planetarnom političkom zajednicom. Kapital – kao država nad sputanim nacionalnim državama – suvereno vlada svijetom bez želje i potrebe i za čijim priznanjem

To je bila politička slika svijeta do izbijanja financijske krize 2007./2008. godine, koja je pokazala da kapital-država nije u stanju upravljati novcem kao tvari, a kamoli da upravlja političkim odnosima u svijetu. Kapital je bio postao političkom zajednicom, a politički sustav kapitala-države bio je utemeljen na svjetskom slobodnom tržištu i njegovim zakonima koje je čuvala WTO. Nositelje vlasti činio je klub nositelja kapitala kao tvari. Za bitnu sastavnicu političkog sustava uzet je liberalizam kao javni obvezujući sustav uvjerenja, ideologija ili svjetovna (profana) religija. Tako je jedan proizvod ljudskog uma, kapital, postao vladarom svijeta, za razliku od povijesnog, civilizacijskog stanja, kad su nacionalne države ili imperiji pripadali fizičkim osobama ili obiteljima.

Planetarna kapital-država ili imperij proizvod je transatlantske političke misli, koja je razvijana i njegovana među doseljenicima u Engleskoj i SAD: Za SAD se zna da je zemlja doseljenika, ali se ne vodi račun o tome, da je i Engleska povijesno zemlja useljenika, koji su doseljavali u valovima od Iberijaca pa zatim Sasa iz Njemačke i Normana iz današnje Francuske do novovjekog naseljavanja hugenota, kalvinaca i Židova. Zamisao o stvaranju kapitala-države plod je duha nomada ili lutača bez domovine, kojima je domovinom postao kapital kao tvar. Njima je zajedništvo u kapitalu.

Suvremena sociologija povijesti klasificirala je imperije koji su se pojavili u povijesti. Postojali su izravni imperiji, u kojima su „izravnu vlast u osvojenim područjima zajednički imali vojni zapovjednik i sudac“, koje je imenovala središnja vlast. Tako je vladao Rim. U posrednoj vrsti imperija područna vlast se oslanjala na domaću elitu, koja je pomagala središnjoj vlasti da vlada uz čim manju uporabu vojne sile, od čije uporabe se nije ustezalo kad je bilo potrebno. Tako su vladali Britanci u Indiji. U namjesničkim imperijima središnja vlast imenuje mjesnog vladara, koji u njezino ime vlada prostorom. Tako je vladao Bonaparte u svojem kratkovječnom Kontinentalnom sustavu, Sovjetski imperij u brojnim komunističkim zemljama Europe i Azije ili SAD u nebrojenim zemljama svijeta poslije Drugoga svjetskog rata. Konačno, postojale su hegemonije, kao uvriježeno i uhodano gospodstvo predvodničke sile nad drugim državama, koje je smatrano zakonitim i prihvatljivim. Tako su SAD vladale „slobodnim svijetom“ za Hladnog rata ili gotovo cijelim kratkotrajnim „jednostožernim“ svijetom nakon sloma komunizma. Za Hladnog rata postojala je „ograničena suverenost“ i na Zapadu i na Istoku, a politiku su vodile samo dvije sile – ili tri kad se Kina politički oglasila u svijetu – i to uglavnom obavještajnim sredstvima i načinom. Sociolozi povijesti naglašavaju da je kapital kao planetarni imperij kombinacija posrednog i namjesničkog carstva te hegemonije.

Lutalački nagon naveo je tvorce otvorenog svijeta na veliku nevjerojatnu i poraznu zabludu, a to je ujednačenje političkog sustava za cijeli svijet, što je povijesnim nacionalnim državama nametnulo isti politički sustav. Iako je suverenost naroda i njihovih nacionalnih država srozana na „bočnu suverenost“ u odnosu tih političkih jedinica jednih na druge, ali ne i na planetarnu naddržavu kapitala, ipak se u postavljanju „mjesnih“ političkih sustava mora uvažiti povijest i politička tradicija naroda, koji su pravi organizmi te koji su plod kulturne evolucije čovjeka kao vrste. Usto, narodi su mnogo otporniji od političkih sustava, ali i od političkih zajednica. Drugi urođeni nedostatak otvorene planetarne kapitala-države je izostanak bilo kakve zaštite toga, što su nacionalne ili prostorne države uvijek štitile: ljude i narod, rad i vrijednost rada, hranu i imovinu, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Svjetska kapital-država nema vanjski svijet pa se ona može smatrati civilizacijskom „krletkom“, kakve su bile drevni Sumer ili Egipat. Stoga ona ne treba postavljati zaštitu. Kapital kao novac koji se prometnuo u državu po svojoj biti štiti samo sebe i svoj neobuzdan rast. Kapital ne može trajno vladati pa je njegova uzurpacija svjetske vlasti kratkovječna.

Financijska kriza 2007./2008. godine prenula je narode i dovela u ozbiljnu, samrtnu sumnju sposobnost kapitala da stvori održljiv politički poredak u svijetu. Otad je počeo prikriti rat naroda i kapitala za nadzor, upravljanje i vladanje političkim sustavom.

 

EU – provincija carstva kapitala

Pitanje političkog sustava temeljno je svjetsko pitanje današnjice. Tako je uvijek i bilo, iako je to pitanje bilo manje upadno kad je politički sustav bio tako dobro postavljen, da je dugo služio i političku zajednicu i narod, kao što je bilo u carskoj Kini. To je ključno pitanje demokracije, kako se ona sad shvaća u svijetu, a posebice u zapadnim zemljama „zrele“ demokracije. Otkad je Alexander Hamilton, prvi tajnik riznice SAD, 1794. godine utemeljio Federalističku stranku demokracija se temelji na narodnom izboru stranaka ili stranačkih izbornih kandidata da određeno vrijeme upravljaju zemljom. Stranke upravljaju zemljom putem političkog sustava, koji one ne samo nadziru i rabe, nego i modificiraju. Narod je putem političkih stranaka koje je dovodio na vlast rabio i određivao politički sustav svoje političke zajednice, primjerice  SAD, Luksemburga ili Hrvatske.

Ako se promatraju položaj i uloga EU u svijetu te njezino značenje za narode koji su u nju stupili, EU je nesuverena politička tvorevina, kojoj je politički sustav određen izvan nje – u središtu imperija kapitala putem ideologije, sustava uvjerenja ili svjetovne vjere liberalizma. Stoga su i tradicionalne (demokršćanstvo ili socijaldemokracija) i novije (zeleni, regionalni pokreti) stranke nemoćne da ostvare svoj poseban pristup vođenju državnih poslova i da tako pomažu narodu. Time je narod ostao i bez političkih stranaka i bez demokracije ili narodovlašća. Danas su sve stranke liberalne stranke. Sad između pojedinačnih naroda EU i političkog sustava u njihovim imenom suverenim „državama“ nema političkih stranaka. One su prešle na stranu svjetskog carstva kapitala, tako da se kapital i narodi izravno suočavaju i sučeljavaju u borbi za nadzor nad političkim sustavom.

U EEZ države su same određivale i ugađale svoje političke sustave, iako su bile u neprestanom izravnom međusobnom doticaju glede pitanja narodnog života. Svaka zemlja imala je svoj politički sustav, koji nije bio domišljan u političkim zakladama, nego je bio plod nacionalne prošlosti i uviđanja tekućih domaćih prilika i mogućnosti te vanjskih okolnosti. EEZ je bila utemeljena u vrijeme Hladnoga rata, kad su cijeli narodi trebali braniti sustav kapitalističkih proizvodnih odnosa, pa su demokršćanstvo i socijaldemokracija gotovo konsenzualno rabile isti politički sustav koji je bio primjeren okolnostima. Tad nitko ni u obnovljenoj i jakoj Zapadnoj Njemačkoj, koja je usporedo s Japanom bila napravila gospodarsko čudo, nije ni pokušavao nametnuti politički sustav, primjerice, malom Luksemburgu  ili temeljito podijeljenoj umjetnoj državi Belgiji. EEZ je bila uspio projekt europskih naroda.

Provalom Berlinskog zida okolnosti u Europi su se promijenile. „Kontrarevolucija“ na Istoku oslobodila je nositelje kapitala straha od nestanka kapitalizma, pa je liberalizam – koji se na mahove pritajivao, kao za Velike depresije i New Deala ili za Hladnoga rata – počeo svoj misionarski pohod na svijet. Došlo je do državnog udara i uzurpacije vlasti u EEZ, iz koje su uklonjeni raznorodni nacionalni politički sustavi i kojoj je propisan i nametnut unitaran, jedincat liberalistički politički sustav, kojim su nacionalne države EEZ trebale biti pretvorene u otvorena društva i slobodna tržišta. Svi ljude, sve obitelji, sva proizvodna i uslužna poduzeća i sve dotad nacionalne države pretvoreni su u nadmetatelje na svjetskom slobodnom tržištu, a da im nitko ne pruža nikakvu vrstu ili mjeru zaštite.

Kapital je izveo državni udar u ustanovama EEZ, jer se znalo da EEZ kao slobodna asocijacija suverenih država ne bi mogla biti sredstvom stvaranja otvorenih društava i biti silom „tranzicije“, koja je buduće članice EU na istoku Europe od prostornih država „narodne demokracije“ pretvorila u otvorena društva potpuno prohodna za kapital.

Ako se na uspostavu novog političkog sustava, koji nikome nije nudio nikakvu zaštitu, dodaju deindustrijalizacija europskih zemalja osim ujedinjene Njemačke i stabilne Pete francuske republike te žestoka industrijalizacija nekadašnjeg Trećeg svijeta, bilo je neizbježno propadanje europskih naroda i njihovih država, koji sad žive na dug i time dalje omogućuju bezobzirno gomilanje kapitala. Ljudi, poduzetnici i zemlje EU su u dugovima i bez nade u oporavak, a u vrijeme EEZ ti isti ljudi, poduzetnici i zemlje imali su viškove vrijednosti i nadu usprkos „komunističke opasnosti“, kojoj su bili izloženi.

Državni i ustavni udar u EEZ, koji je izveden u Maastrichtu u veljači 1992. godine, imao je kao svrhu da stavi pod nadzor kapitala-države oslobođenu i nepodijeljenu Europu te da je zauvijek otrgne utjecaju uvijek velike Rusije, koju je kapital pokušao slomiti za vladavine Boris Jeljcina, koji je bio „namjesnik“ svjetskog kapitala. Europa je izabrana kao pokusni projekt i zbog toga, što je bila drugo po veličini tržište svijeta, a postala je i prvim nakon pristupa EU dvanaest zemalja 2005. i 2007. godine. Pridruženje EU otvorenom svijetu trebalo je ubrzati njegovo daljnje širenje, jer se pretpostavljalo da će EU ponoviti uspjeh EEZ.

Međutim, projekt je pošao naopako. I SAD i EU postale su ugrožene od ostatka svijeta upravo u postupku stvaranja slobodnog svjetskog tržišta, jer (1) one kao poslijeindustrijska društva nemaju dovoljno tvarnih proizvoda za izvoz, (2) usluge su uglavnom ograničene na mjesno tržište, ako se ne računaju određene financijske „usluge“, i (3) usiljena prodaja financijskih „proizvoda“ svjetskih banaka slomila je 2008. godine nezaštićene nositelje kapitala i tvarnu podlogu imperija kapitala. Ona je navela narode svijeta na preispitivanje političkih zamisli o otvorenom svijetu, o apsolutnoj slobodi svjetskih tržišta svega te o liberalističkoj svjetovnoj vjeri u dobru budućnost bez rada te bez služenja kapitala radu i narodima.

Europska Unija kao pokusna provincija imperija kapitala zapala je u neuklonljive nevolje, koje su se prvo očitovale kao gospodarske, ali su ubrzo prerasle u političke, ljudske i konačno sigurnosne. EU može ukloniti te nevolje i poći putem oporavka jedino ako uporabi ozbiljno političko sredstvo, a to je rekonstituiranje Unije u Zajednicu. Sad Unija treba „kontrarevoluciju“ nakon revolucije 1992./93. godine.

 

Hrvatska i EU

Hrvatski narod traje na svojemu povijesnom prostoru punih trinaest stoljeća. To je jedini sjeverni narod koji se u Velikoj seobi naroda probio do toplog mora i opstao uza nj. Ostali narodi kojima je to bilo uspjelo ne postoje. Položaj hrvatskog narodnog prostora nametnuo je Hrvatima gotovo neizdržljive geopolitičke okolnosti. Neprekidno je bio u procjepu između dvaju svjetova: Istočnog i Zapadnog rimskog carstva; Bizanta i Franačke države; Normanske kraljevine, Njemačkog Reicha i Bizanta odnosno Mletaka; Osmanske Turske i Mađarske pa habsburške Austrije; sila Osi i sila Antante; fašizma, komunizma i kapitalizma; istoka i zapada Europe.

U takvim okolnostima Hrvati su trajali na svojem povijesnom prostoru često razdijeljeni u više tuđih političkih zajednica, a jednom u pet političkih jedinica. Oni su na tom prostoru razvili svoju političku misao, koja počiva na zasadama zajedništva, samouprave i nesvrstavanja, a uvijek su se nastojali dokopati svoje samostalne države. S takvom zrelom pouzdanom političkom mišlju Hrvati su se 1990. godine, nakon provale Berlinskog zida prvi put našli u nepodijeljenoj Europi. (Na  natjecanju za Pjesmu Eurovizije u Zagrebu u svibnju 1990. godine pobijedila je pjesma „Europe, Unite! Europe, Unite!“) To je bila zlatna prigoda da Hrvatska slobodno bira zajedništvo, u kojem će postojati i živjeti. Hrvati su se veselili osamostaljenju od Jugoslavije i oslobođenju od komunizma, ali i stupanju u slobodnu zajednicu slobodnih naroda, Europsku Ekonomsku Zajednicu.

Međutim, mjesec dana nakon priznanja Hrvatske od dvanaest zemalja EEZ u siječnju 1992. godine, Sporazumom u Maastrichtu određeno je, da se EEZ u studenome 1993. godine pretvori u unitarnu političku tvorevinu EU. Hrvatska se ponovo našla na rubu jednog dijela ponovo podijeljene Europe. Kao što je Crvenkapica u bakinoj postelji umjesto svoje omiljene bake našla opasnog i nasrtljivog vuka, tako će Hrvati u „svojoj europskoj kući“ umjesto EEZ naći EU.

U strogom prijepristupnom postupku nepovjerljive EU Hrvatska je nakon strašnog, ali uspjelog Domovinskog rata, nakon kojega je trebala punu zaštitu, godinama bila izložena preuzimanju „pravnih stečevina“ EU, primala svjetovnu vjeru liberalizma, pretvarala se u nezaštićeno otvoreno društvo i propadala. Udarac koji je cijelom svijetu zadala financijska kriza 2007./2008. godine ubrzala je propadanje Hrvatske i prouzročila zaustavljanje hrvatskoga prisilno otvorenog gospodarstva. Sa zemljom je propadao i narod, koji nema primjereno znanje i tehnologiju te koji je izgubio organizacijsku sposobnost i kapital. Narod se mora obnoviti vlastitim snagama, ali za vrijeme te obnove mora imati zaštitu, koju mu ne će pružiti EU, jer je ni ona nema. Ta mu zaštita prvobitno treba da počne raditi, jer narod koji ne radi ne može ni opstati, a kamoli se obnoviti.

 

Rješenje za Uniju

Europska Unija nedvojbeno propada, jer ne radi i ne proizvodi dovoljno. Njemačka je po tome poseban izuzetak, jer njezina industrija stvara čak 27% BDP-a. Rade i proizvode još neke zemlje, ali to za EU nije dosta. Kako bi izgledala Njemačka i s njom EU, da njemačka industrija stvara samo 11% BDP-a kao što čini američka? Spas EU je u tome, da opet počne raditi i proizvoditi. EU se mora reindustrijalizirati, a reindustrijalizacija traži zaštitu novih industrijskih grana i nove proizvodnje. Tako je, jer se ne može očekivati da moguća nova europska tehnologija i europski proizvodi budu daleko, daleko bolji i domišljeniji od tehnologije i proizvoda ostatka svijeta, kao što je bilo za Industrijske revolucije. Tad Europi nije trebala zaštita jer je imala silnu tehnološku, industrijsku i organizacijsku prednost. Zaštita je tad bila potrebna drugima, primjerice Kini. U postupku reindustrijalizacije cijele EU jedne će zemlje morati tehnički pomagati druge. Hrvatska će od nekih zemalja EU prvobitno trebati tehničku pomoć, a ne kapital, koji bi mogla početno stvoriti i sama.

Kako bi izvela sve što joj je potrebno učiniti, EU mora dopustiti svojim članicama da svoj sadašnji unitarni politički sustav zamijene nacionalnim političkim sustavima, koji će biti primjereni okolnostima, usklađeni s mogućnostima naroda i u duhu njihove povijesne političke misli. Narodi EU svoje zajedništvo trebaju temeljiti i na suradnji, a ne samo na povezanosti istim tržištem.

Nedavni američki oportunistički prijedlog o stvaranju zajedničkog tržišta SAD i EU, nazvanog TAFTA (Transatlantic Free Trade Agreement), koji su oportunistički prihvatili i prvaci EU, vodit će daljnjem otvaranju, a ne zatvaranju EU i podizanju stupnja zaštite u njoj. Čini se, da tvorcima zamisli o združenom tržištu SAD i EU ta dva tržišta dosad nisu bila dovoljno otvorena za trgovinu i kolanje kapitala. S obzirom da su gospodarstva dvaju kontinenata gotovo identična, a da oba imaju nedostatak izvora energije i deficit u robnoj razmjeni s trećim zemljama, spajanje tržišta imat će kao posljedicu povećano gloženje ili konkurenciju među zapadnim kućanstvima, korporacijama i državama. Posljedicama spajanja „tržišta“ mogli bi biti integracija poduzeća s kresanjem osoblja, smanjenje konkurentnosti na trećim tržištima te povećanje nezaposlenosti, koja je suvremena trajna pošast.

Rješenje za ugroženi Zapad nije u većoj otvorenosti tržišta, nego u više industrijske proizvodnje. TAFTA bi mogla privremeno ojačati nestabilnu vladavinu kapitala, a mogla bi predstavljati kolonizaciju Europe, koja je prije pet stoljeća počela kolonizirati Ameriku.

Europskoj Uniji i Sjedinjenim Američkim Državama treba više posla, a ne šira trgovina. Oboma kontinentima potrebno je više domovine, a manje lutanja. Oba kontinenta trebaju vjeru u tržište zamijeniti vjerom u rad. Rad je stvorio čovjeka pa može i obnoviti Europu.

Continue Reading