ŠTO SAD, HRVATSKA? Poslije 25 godina!
ŠTO SAD?
1. Prestanak Hladnog rata i prestanak komunizma u Europi
2. Rasap Jugoslavije i obnova hrvatske države
3. Globalizacija i zamah financijskog kapitalizma
4. Preobrazba EEZ, proširenje EU i privatizacija hrvatskoga društvenog kapitala
5. Neokonzervativna revolucija u SAD, Velika recesija i stvaranje nereda u svijetu
6. Hrvatska pod hegemonijom Europske unije
7. Gušenje svjetskog nereda i uspostava globalne mreže životnih prostora
8. Izgubljena hrvatska politika i izgradnja životnog prostora RH
9. Političko buđenje za domovinsku mobilizaciju
10. Hrvatska politička misao za Hrvatsku, Europu i svijet
Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke. Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima. Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine, jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu bili prekalili u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture. Uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim po-vijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; , u vojsci je postojalo stručno i tehničko znanje; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku. Za cijeloga vrućeg rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav; odvijala se industrijska proizvodnja za domaće građanske potrebe, izvoz i za hrvatsku vojsku; radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva; proiz-vodili su se lijekovi i vakcine; gradili su se i isporučivali brodovi; a najobilnija žetva pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine zajamčila je opskrbu nasušnom hranom građanstva, vojske te naših prognanika i bosansko-hercegovačkih i izbjeglica. Inozemni dug hrvatske države bio je zanemarljiv u odnosu na godišnji domaći proizvod.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak i Oluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji. Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno, strategijsko područje ukupnog prostora RH i BiH. Razlika u obrani i sudbini Sre-brenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazala je ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europi i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hr-vatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga gra-đanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova i povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Među-narodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske u akciji Oluja te za smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivno vijeće Haškog sudišta konačno je odbacilo zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod sum-njom za tobožnji ratni zločin i genocid živjeli punih petnaest, a pod optužbom za to punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je anti-fašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđ-manizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hr-vatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog znanja i razumijevanja te razina uporab-ljivog znanja su se srozale. Oslabila je organizacijska sposobnost u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstva. Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi se sad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast svedena je uglavnom na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatska država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom?
1. PRESTANAK HLADNOG RATA I
PRESTANAK KOMUNIZMA U EUROPI
Razdoblje od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do raspuštanja Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine vrijeme je prestajanja Hladnog rata. U tom razdoblju dogodio se i rasap Istočnog bloka (Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć), a došlo je i do prestanka komunizma u Europi te do revizije rezultata Drugoga svjetskog rata, prvobitno do ponovnog ujedinjenja Njemačke i do raspada socijalističke Jugoslavije. Miran, „baršu-nasti“ razvod Češke i Slovačke dogovoren je 31. prosinca 1992. godine.
Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata sjeverna polukugla Zemlje bila je podijeljena na kapitalističke zemlje (SAD, UK), koje su kao ideologiju ispovijedale liberalizam; nacionali-stičke zemlje (od Portugala do Kine i Japana), koje su zagovarale gospodarski nacionali-zam; te na Sovjetski Savez, koji je na ogromnom zemljopisnom prostoru kao ideologiju ispovijedao komunizam ili marksizam. Nastanak fašizma ili nacionalnog socijalizma te nastanak komunizma bili su posljedice nezajažljivog i agresivnog tržišnog kapitalizma, a Velika depresija poslije 1929. godine prouzročila je stvaranje njemačkog Trećeg Reicha i staljinističku kontrarevoluciju u Sovjetskom Savezu, kojom je Lenjinov liberalni, tržišni komunizam bio zamijenjen državnim socijalizmom. Nakon Drugoga svjetskog rata, koji je nepotrebnim napadom na Sovjetski Savez izazvao Treći Reich i u kojemu su nestali naci-onalni socijalizam i fašizam, uspostavljena je nova podjela na sjevernoj polukugli Zemlje. Podjelom na komunistički i kapitalistički svijet Europa je bila podijeljena po sredini.
Za vrijeme Hladnog rata bila je uspostavljena vojna ravnoteža (straha) između komunis-tičkog i kapitalističkog bloka, s tim što su se komunističkom bloku iz Azije pridružili Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Vijetnam, a kapitalističkom bloku Japan i Južna Koreja. Postojana vojna ravnoteža postupno je omogućila razvijanje gospodarske suradnje među blokovima, pri čemu su sa zapadne strane prednjačile Švedska, Italija i Ujedinjena kra-ljevina. Međutim, sovjetske vlasti su usprkos gospodarskoj suradnji sa Zapadom ustrajavale na komunizmu i marksizmu kao ideologiji komunističkih zemalja te kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća počele novu ideološku ofenzivu na Europu. U Europi se pojavio eurokomunizam. Francuska je uz pomoć Njemačke na izborima 1981. godine jedva spa-šena za kapitalizam, a talijanski komunisti su u vrijeme teške političke krize podupirali demokršćanske vlade od 1978. godine. U isto vrijeme stvaran je pritisak na Jugoslaviju da se vrati u Istočni blok, a talijanski komunistički prvak Enrico Berlinguer imao je prijateljske odnose s Josipom Brozom. Nepromišljena sovjetska vojna invazija Afganistana zadala je smrtan udarac eurokomunizmu. Politički, gospodarski i vojni slom prenapregnutog sovjetskog carstva donio je i konačno uklanjanje utvare komunizma i marksizma iznad Europe i svijeta.
Sve velike ideologije, koje su usporedo i u brojnim varijantama vladale svijetom prije Drugoga svjetskog rata, bile su kao ideologije sredstvima ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije. One su nužno bile sparene s militarizmom ili s prijetnjom uporabe sile od države, koja se smatra jakom. Uklanjanjem fašizma ili nacionalnog socija-lizma i komunizma na europskoj političkoj pozornici ostao je samo liberalizam, koji se nije ni u novim okolnostima bio odrekao militarizma. Nositelji liberalizma nisu prepustili drugim narodima, državama i prostorima da slobodno biraju stupanj u kojemu će liberali-zirati svoja društva ili gospodarstva. Nositelji kapitala i pobornici stvaranja svjetskog slobo-dnog tržišta ustrajavali su na unitarnom, jednoličnom i potpunom liberaliziranju društava bez obzira na prilike u mjesnom društvu, na stupanj razvijenosti gospodarstva ili na politič-ku baštinu naroda.
U Europi, koja je poslije prestanka Hladnog rata bila privremeno nepodijeljena, na okupu se odjednom našlo previše nacionalnih država s razumljivim nacionalističkim raspoloženjem od Češke, triju malih baltičkih država bivših republika Sovjetskog Saveza i Hrvatske preko Ukrajine i Rusije do Kazahstana i Kirgistana. U svim zemljama „nove“ i „stare“ Europe trebalo je izgraditi jednak politički sustav, koji će omogućiti svjetskom slobodnom tržištu prožimanje svih nacionalnih društava, a slobodnom svjetskom kapitalu slobodno kolanje svijetom. Prodornost liberalizma kao ideologije kapitala, kapitalizma i kapitalista posljedica je nagona kapitala za slobodnim kolanjem i za traženjem mjesta najveće oplodnje.
Demokracija, nacionalizam ili politizam kao ideje i životne doktrine, po kojima stvaranje životnog prostora na određenom zemljopisnom prostoru pripada ljudima koji žive na prostoru i koji žele skupno proizvoditi životni prostor, nužno stoje u opreci sa slobodom tržišta i slobodom kolanjem kapitala. Brojne nacionalne države nastale rasapom sovjetskog bloka, Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke odjednom su proglašene zaprekama za stvaranje novog svjetskog poretka, u kojemu će mjesne podružnice slobodnog svjetskog tržišta biti iščašene iz mjesnih gospodarstava i mjesnih, nacionalnih društava te biti samo međusobno umrežene u svjetsko slobodno tržište.
Proizvodnja i uređivanje mjesnog životnog prostora trebala se izvoditi iz daljine, iz vir-tualnog sjedišta kapitala, koji kao zemljopisno, političko i vojno uporište ima jednu, dvije ili tri države. Sve ostale države, uključujući i Rusku Federaciju koja ima zemljopisni prostor od više od 17 milijuna kvadratnih kilometara, postale su problematične.
Kao što je za Karla Marxa država kao takva predstavljala zapreku za izvedbu svjetske pro-leterske revolucije, tako je za nositelje i pismoznalce kapitala država kao takva postala zapre-kom za uspostavu jednog jedinog, cjelovitog neprekinutog političkog poretka za cijelu vrstu Homo sapiens koja okuplja na konačnoj Zemljinoj plohi sedam i pol milijarda ljudi. Kao što je Karl Marx bio odredio da država mora „odumrijeti“ ili usahnuti, tako su nositelji i pismoznalci svjetskog slobodnog kapitala propisali da država treba osiromašiti, razvlastiti samu sebe, pasti u dug i postati nemoćnom za sve osim za prikupljanje poreza od građana, ali ne i od kapitala.
Sovjetski prvak Leonid Brežnjev poslije provale sovjetske, istočnonjemačke, poljske, bugarske i mađarske vojske u Čehoslovačku 1968. godine obavljenu invaziju zemlje i sla-manje Praškog proljeća opravdavao je „ograničenom suverenošću“ svake socijalističke zemlje. Po Brežnjevljevoj doktrini ograničene suverenosti pojedine socijalističke države i narodi koji u njima žive po sili zajedničkog društvenog uređenja i zajedničke ideologije koju ispo-vijedaju prenose dio suverenosti na zajednicu država. U naše vrijeme, poslije prestanka Hladnog rata i što je još važnije poslije prestanka komunizma, kad je liberalizam ostao jedi-nom uvriježenom ideologijom ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije ograničenje suverenosti država provodi se u ime uvjerenja, da je svako „skretanje nacional-nih društava s puta liberalizma“ udar na slobodu tržišta, slobodu tržišnog nadmetanja i na slobodu kolanja kapitala.
Kao što je sahnjenje države bio izvorni izum marksizma i kao što je ograničenost nacio-nalne suverenosti bio domišljaj sovjetskog komunizma tako je kroćenje nacionalne države unutar svjetskog globalnog tržišta temeljna zasada liberalizma. Taj postupak nazvan je tran-zicijom.
2. DRUGI RASAP JUGOSLAVIJE
I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE
Druga Jugoslavija kao promašena politička tvorevina sila pobjednicâ Drugoga svjetskog rata rasula se usred općeg dizanja naroda u Istočnoj Europi, koji su se pobunili protiv podjele Europe na dvije hegemonije. Prva, kraljevska Jugoslavija također je bila promašena politička tvorevina sila pobjednicâ u svjetskom ratu. Ona se rasula pod udarom okupacijskih sila 1941. godine. Za tom nepovijesnom državom od mnoštva naroda, koju su u njoj bili utamničeni, žalili su samo Srbi i dio Crnogoraca.
Dvije od pet bitnih značajka države kažu, da pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. U tom smislu Jugoslavija nije bila država i zato nije opstala.
Druga Jugoslavija je samo naoko bila socijalističkom državom. Socijalizam je – za razliku od monarhijske vlasti u prvoj Jugoslaviji – trebao biti sponom i unutarnjom stegom, koja će različite povijesne narode držati na okupu. Ipak, umjesto da socijalizam veže i steže narode, snažan nacionalizam, koji je u svim narodima bio odbojnom političkom silom, prevladao je privlačnu silu socijalizma i raspršio Jugoslaviju. Neriješeno nacionalno pitanje bilo je trajnim kamenom posrtanja i unutar jedine političke stranke od njezina utemeljitelj-skog kongresa u Vukovaru 1919. godine.
U mnoštvu narodâ, koje je „međunarodna zajednica“ bila osudila na dosmrtni zatvor u Jugoslaviji upravo zato da bi se riješilo „nacionalno pitanje“, bila su samo dva „konstitutivna“ naroda: Hrvati i Srbi. Međutim, ta dva naroda imala su oprečne političke misli ili političke filozofije. Srpska nacionalna politička strategija počiva na ideji, da Srbi kao narod dragovoljno služe jednoga gospodara, kako bi mogli gospodariti drugim na-rodom ili narodima. Hrvatska politička misao – koju su Hrvati prilagođujući se okolnos-tima koje je nametao geopolitički položaj njihove zemlje njegovali od Ljudevita Posavskog do Josipa Broza i poslije – sastoji se u samoupravi i ravnopravnoj suradnji s obližnjim narodima bez priklanjanja velikim silama.
Srbi, koji su neizlječivo zadojeni „velikosrpskim“ nacionalizmom, smatrali su oba puta da je Jugoslavija samo njihova država i da narodi osuđeni na zatvor u njoj trebaju služiti njima i njihovim materijalnim interesima. Srbi su smatrali da su ostali privedeni narodi u njihovu trajnom najmu. Rent-a-nation! Po nakanama svjetskih sila, koje su na istom prostoru utemeljile dvije propale države, Jugoslavija je bila zamišljena kao zemlja, u kojoj će nevoljni narodi imati bar kulturnu autonomiju, ako već ne mogu imati političku. Međutim, Srbi su činili sve da posrbe ostale narode putem medija, Partije, nametanja jezičnih dogovora, vojske, policije, vjere, monarhije, zapošljavanja u središnjim ustanovama, školskog sustava i kulture. To se vidi po jeziku Bošnjaka, koji je posrbljen od 1918. godine. (Makedonci su za kraljevske Jugoslavije smatrani „Južnim Srbima“.)
Da je i drugu Jugoslaviju potresalo nacionalno pitanje, a ne pitanje socijalizma ili možda demokracije vidi se po tomu, što se Jugoslavija rasula u međunarodnom ratu, za razliku od rasula Sovjetskog Saveza i razvoda drugog čehoslovačkog međunarodnog braka. Trusne 1990. godine Srbi nisu prihvatili demokratizaciju Jugoslavije, jer bi demokracija svim naro-dima zajamčila kulturnu i gospodarsku autonomiju. Tu autonomiju su dotad kako-tako omogućivali osobno Josip Broz i državni ustav, koji je on nametnuo Srbima 1974. godine, kako bi u prijelaznom razdoblju donekle zaštitio manje narode u SFRJ. Srbi su 1990. godine umjesto za demokracijom posegnuli za oružjem, kako bi Jugoslaviju poslije Josipa Broza pretvorili u svoju državu.
U SFRJ glavni politički prijepori nisu bili vezani uz marksizam, ideologiju, „putu u soci-jalizam“ ili uz komunizam, nego prvobitno uz politiku, državu i vladanje. To se dobro vidjelo po potpori, koju su srpski i crnogorski komunisti dali Staljinovoj odluci da se Josip Broz ukloni s vlasti.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je kanio širiti sovjetsku carevinu na jug, jer je više nije mogao širiti na zapad, zbog prisutnosti zapadnih vojnih snaga u Europi. On je bio domislio stvaranje Balkanske konfederacije, koju bi sastavile Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija, Albanija i Grčka, u kojoj se vodio građanski rat između komunističke vojske, koja je prije vodila otpor njemačkoj okupaciji i slabih kraljevskih, prozapadnih snaga. Jugoslavija je obilno pomagala komunističku vojsku, koju je vodio Markos Vafiadis. Kad su komunisti ostvarili vojnu prevagu u rat su se aktivno uključile SAD, a Jugoslavija se prestala upletati u grčke poslove. To Staljinu nije odgovaralo. Josipu Brozu nije odgovaralo da u Konfederaciju uključi „neslavenske“ narode: Grke, Rumunje i Albance. On je prvo namjera-vao Albaniju uključiti u Jugoslaviju i od nje, vjerojatno s Kosovom, napraviti sedmu repub-liku. Broz je u Konfederaciju želio uključiti još samo Bugarsku kao „slavensku“ zemlju, koja bi s Albanijom i Hrvatskom neutralizirala srpske vladavinske ambicije. To je bilo previše i za Staljina i za Srbe. Staljin je bio odlučio ukloniti Broza. U tomu nisu uspjeli ni on ni Srbi, ali je bugarski prvak Georgi Dimitrov bio likvidiran. Josip Broz je htio imati državu za sebe, ali ne i za Srbe.
Vladavina Josipa Broza u početku je po ustrojstvu bila centralistička, a po naravi staljinistička. Međutim, poslije uspjelog i žestokog obračuna sa Staljinom i s domaćim staljinistima, koji su pod imenom „informbirovaca“ bili internirani u poseban kazneni logor na Golom otoku, Josip Broz je počeo usiljeno decentralizirati i deetatizirati javnu vlast putem uvođenja samoupravljanja. Ostvaren je visok stupanj samouprave u javnim poslovima, postavljen je temelj za kulturnu autonomiju naroda, oslobođeno je i ohrabrivano poduzetništvo, stvoren je društveni kapital, u gospodarstvo su uvedeni tržišni odnosi, a državni gospodarski planovi svedeni su na strategijsko usmjeravanje industrijskih i infrastrukturnih ulaganja.
Broz nije bio decentralizirao Partiju. Zadržao je nadzor nad vojskom, a vojna obavje-štajna služba bila je pod nadzorom Brozu odanih hrvatskih časnika. Savezna država je sahnula, a jačale su republičke javne vlasti. Broz je bio siguran da moguće oporbene snage neće moći steći dovoljnu koncentraciju, da ugroze njegovu vladavinu. On je 1966. godine spriječio novi udar na svoju vlast i ohrabrio demokratizaciju političkog života sprva podupirući i djelovanje hrvatskoga političkog vodstva, koje se preobrazilo u takozvani Masovni pokret (MASPOK). Josip Broz je koncem 1971. uklonio hrvatsko vodstvo. Godinu dana poslije uklonio je i srbijansko vodstvo, koje je slijedilo nastojanja hrvatskog vodstva, ali je već godinu dana kasnije nametnuo Srbima novi ustav, koji je zajamčio i po-litičku suverenost republika. Broz i slaba Partija ostali su jedinim simboličkim sponama i stegama u SFRJ. Vrijeme je donijelo odlazak Josipa Broza, a deset godine poslije i nestanak Saveza komunista Jugoslavije.
Međutim, Srbi su uz potporu određenih snaga iz Slovenije odmah nakon Brozove smrti organizirali osvetu za Brozovu uklanjanje neospornog srpskog prvaka Aleksandra Ran-kovića i proglasili držanje hrvatskoga partijskog vodstvo najvećim političkim problemom u Jugoslaviji. Izmišljena afera u INI i provokativno djelovanje umetnutih prosrpskih obav-ještajaca unutar hrvatske političke emigracije u Njemačkoj trebali su diskreditirati hrvatsko partijsko vodstvo, ali se hrvatsko vodstvo tomu uspjelo othrvati i prisiliti organizatore napada i provokacija da sami povuku ili uklone svoje izvršitelje.
Godine 1986. objavljen je zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je otvoreno zagovarao pretvaranje jugoslavenske države u srpsku. Srbijanski nacio-nalistički, monarhistički i kršćanski disidenti dobili su putovnice da u Europi i SAD na-javljuju propast Jugoslavije i da zagovaraju njezinu zamjenu srpskom državom. Hrvatsko političko vodstvo dobivalo je iscrpne obavijesti o inozemnom djelovanju srpskog iseljeništva i političkih emisara. Hrvatski komunistički veterani, koji su bili stvarni vođe hrvatske Partije kao titoisti nisu se mirili s pretvaranjem Jugoslavije u srpsku državu. Oni su 1987. godine uredili da Franjo Tuđman dobije jugoslavensku putovnicu , a otkrili su mu i svoje „kontakte“ u hrvatskom političkom iseljeništvu, posebice u Kanadi i SAD, kako bi se hrvatsko iseljeništvo i prijatelji Hrvatske uključili u suzbijanje srpske ideje stvaranja Velike Srbije i u neutraliziranje srpske propagande.
Godine 1989. napravljen je čvrst sporazum između Franje Tuđmana i najužeg kruga njegovih domoljubnih političkih istomišljenika s najutjecajnijim baštinicima komunističke revolucije i pokreta otpora. To su bili oni ljudi, na koje je poslije Brozove smrti navalilo srpsko partijsko vodstvo. Stvoren je sporazum po kojemu su Franjo Tuđman i njegov krug dobili punu političku, materijalnu i medijsku potporu. Zauzvrat, Franjo Tuđman se obvezao da će zaštiti, sačuvati i uporabiti voljne komunističke ljude. Sklapanje sporazuma potaknulo je stvarno, skriveno partijsko vodstvo, koje je bilo uvjereno da se Savez komu-nista Hrvatske neće moći oduprijeti navali srpske „antibirokratske revolucije“, ali da bi Franjo Tuđman i hrvatski nacionalisti uz potporu Crkve i naroda to mogli učiniti.
Godine 1987. počela je hrvatska politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, koja je u drugim zemljama počela istom nakon sloma komunističkih režima. Na vidjelo je ponovo izišla hrvatska politička misao. Došlo je do čudesne pomirbe u hrvatskom narodu, koji je od konca Prvoga svjetskog rata, u kojemu je napravljena prva marksistička, komunistička revolucija, bio izložen ideološkoj trodiobi na komuniste, nacionaliste i liberale. Pomirba je napravljena u svrhu obnove hrvatske države kao sredstva naroda. Nacionalni interes i državotvornost nadjačali su uvriježene podjele. Franjo Tuđman ispunio je svoje „dogovorne obveze“. On i njegovi ljudi uspjelo su se oduprli srpskoj političkoj i vojnoj agresiji, napravili državu za Hrvate te zauvijek uklonili prijetnju stvaranju Velike Srbije na hrvatskom povijesnom prostoru.
Nakon sastavljanja nove hrvatske vlade 30. svibnja 1990. godine hrvatski državnici ula-gali su velik napor da protivnicima i sumnjičavim prijateljima diljem svijeta objasne poli-tičku zamisao obnove hrvatske države. Ona je počivala na hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, ali i na uviđanju stvarnog stanja u Jugoslaviji. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD prih-vatilo je u srpnju 1990. godine hrvatsku postavku o neodržljivosti „savezna vlade“ Hrvata Ante Markovića, jer se znalo i očekivalo da krug političkih ljudi oko njega ne može na skorim izborima za jugoslavenski parlament nadjačati nabujale nacionalističke snage ni u jednoj jugoslavenskoj republici i jer su bila zamrla industrijska ulaganja u SFRJ. Hrvatski političari su vješto iskoristili nasilnu politiku Beograda prema Albancima na Kosovu i iz-ložili uvidu totalitarističku i militarističku orijentaciju Beograda. Posebno izvješće Središnje obavještajne agencije SAD o Jugoslaviji od rujna 1990. godine potvrdilo je prosudbu da se vlada Ante Markovića ne može održati i da treba domisliti novi pristup jugoslavenskoj krizi.
Nova država Republika Hrvatska samo sedam mjeseci nakon proglašenja svoje nezavi-snosti postala je punopravnom članicom Ujedinjenih naroda.
3. GLOBALIZACIJA I ZAMAH
FINANCIJSKOG KAPITALIZMA
Stručna odredba globalizacije kaže, da je ona „postupak međunarodne integracije, koja nastaje razmjenom svjetonazora, proizvoda, ideja i drugih vidika kulture.“ Jačanju i ubrza-vanju postupka globalizacije znatno koristi napredak u izgradnje infrastrukture prijevoza i daljinskih veza, koje su prije uključivale telegraf i telefon, a danas digitalne mreže i Internet. Lagan i jeftin prijevoz i komunikacije stvaraju međuovisnost gospodarskih i kulturnih aktivnosti. Današnji val globalizacije nije prvi u povijesti. Počeo je u krilu Industrijske revolu-cije u 19. stoljeću, a ubrzao se koncem toga i početkom 20. stoljeća. Od konca Drugoga svjetskog rata do potkraj dvadesetog stoljeća globalizacija je u podijeljenom svijet tekla dvama odvojenim prostorima, da bi nakon svršetka Hladnog rata dobila neviđen zamah.
Spočetka se pod utjecajem ekonomista uzimalo, da je globalizacija obilježena: trgovinom i poslovanjem; kolanjem kapitala i ulaganja; selidbom i pokretima ljudi; te širenjem znanja. Kasnije su dodani novi vidici: izazovi očuvanja okoliša, globalno zatopljivanje, prekogranična opskrba vodom, onečišćenje zraka, prekomjeran ulov ribe i drugo. Global-ne vojne strategije i širenje posebnih ideologija se još ne spominje u štivu o globalizaciji.
Navedena odredba globalizacije prešućuje neke bitne činjenice, od kojih je jedna to, da je u svakom povijesnom uzorku globalizacije postojalo žarište ili zemljopisno uporište globalizacije. Usto, kad se danas raspreda o sadašnjem navratu globalizacije naglašava se, da su ključni čimbenici globalizacije tehnologija, transnacionalne korporacije i nacionalna država, ali se ne spominju posebna, odijeljena ideologija liberalizma, koja je enzim pos-tupka globalizacije, a niti to da iza tehnologije i transnacionalnih korporacija stoji kapital.
Ako se usporede tri prethodna navrata globalizacije: rimska globalizacija Sredozemlja, europska globalizacija Atlantskog oceana te rano razdoblje sadašnjeg navrata globalizacije, u kojemu su globalizirana sva svjetska mora, uočavaju se dvije kapitalne činjenice. Sredo-zemlje je bilo globalizirano na vesla; Atlantski ocean na jedra; a svjetska mora u devetnaes-tom stoljeću na parni stroj. U svakom od tih navrata široke globalizacije more je nudilo najlaganiji način prijevoza i komunikacije pa je globalizacija bila ograničena na mora. S druge strane ni u jednom od tih primjera globalizacije nisu se udaljena mjesta povezivala sama od sebe, bez snažnog političkog čimbenika ili političke vlasti, koja je svoje uporište imala na određenom mjestu, koje je imalo svoje gospodarske aktivnosti, tehnologiju, kapi-tal, vojnu silu, ali i ideologiju.
Rimljani su imali svoju carsku vlast i legionarsku infrastrukturu; Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Belgijanci, Francuzi i Englezi imali su svoje kraljevine i svoje carevine. Pos-tupak globalizacije nije bio samorodan i raspačan, nego usredotočen i usmjerivan. Prvo je bila jaka vlast na jednom mjestu, a poslije je ta vlast za sebe i za svoj prostor stvarala vlastitu globalnu mrežu. To najbolje pokazuju sukobi i ratovi među imperijalnim silama, koje su „globalizirale“ svjetska mora.
Tijekom Industrijske revolucije, koja je svijetu dala ne samo parne brodove, nego i parne vlakove, bila je stvorena široka željeznička mreža na svim kontinentima. Posebno je važnim postao eurazijski prostor, koji je bio povezan od Atlantskoga do Tihog oceana. Abraham Lincoln i Cecil Rhodes, Otto von Bismarck i Vladimir Lenjin, Adolf Hitler i Josif Staljin bili su uočili važnost kontinentalnog prostora. Koncem devetnaestog stoljeća u jeku industrijskog kapitalizma i „industrijske“ globalizacije prostor je imao važnu ulogu, jer se na njemu radilo i proizvodilo. Globalizacija je tražila rad, napor i poduzetnost u uporištima globalizacije. Industrijska globalizacija je prije svega tražila državu i politiku.
Zašto bi danas bilo drukčije? Danas također postoji politika globalizacije. Postoje voj-ske, tržišta i ideologija, tehnologija i korporacije, ali danas iza svih tih čimbenika globaliza-cije stoji novac ili kapital. Nakon vesala, jedara i parnih strojeva, koji su parali svjetska mora danas postoji novac, koji para ne mora ili kopnene masive, nego virtualno digitalno more ili svod, koji se uzdigao i nad mora i nad kopna. Danas se postupak globalizacije ubrzava, širi i produbljuje bez rada, napora i poduzetnosti. Kapital ili novac bez imalo ljudskog napora, rada i poduzetnosti upravlja digitalnom infrastrukturom na digitalnom svodu koji se nadvio nad cijelu vrstu, koja je raspršena pristajanjem uz ideologiju liberalizma, koja traži nadmetanje i u radu i u potrošnji. Kao što su misionari kolonijalnih sila nastojali pokrštavati „pogane u barbarskim narodima“, tako sad kapital nastoji provesti „emancipaciju“ vjernika ili pripadnika naroda u svjetsko „otvoreno društvo“. Raspršenje vrste je potpuno. Globalno poslovanje danas teško pritiskuje cijelu vrstu Homo sapiens.
Usto, za razliku od prijašnjih uzoraka globalizacije danas je uloga mjesne vlasti smanjena i unižena. U prijašnjim primjerima globalizacije mjesna vlast bi bila zamijenjena središnjom imperijalnom vlašću. Danas mjesne vlasti uopće nema. Teoretičari globalizacije spominju ulogu nacionalne države u postupku globalizacije, ali ta uloga bila je pasivna. Države su provele liberalizaciju i otvorile svoje granice za sav mogući promet, prijevoz, prijenos ili prelazak; država se sama odrekla svojih prirodnih i zakonitih političkih i gospodarskih ovlasti; država je privatizirala politiku, imovinu, društveni kapital, obranu i zaštitu, medije, znanost i kulturu. Društva su se pretvorila u tržišta odnosno u mjesne podružnice svjetskog tržišta.
U postupku pregovora u okviru GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o carinama i trgovini) tijekom takozvanog Urugvajskog kola (1986.-1994.), u ko-jemu su sudjelovale 123 zemlje uklonjena su sva ograničenja za inozemna ulaganja i otvo-reno je trgovanje u uslugama, posebice u bankarstvu, osiguranju, agraru i u području ko-munalne infrastrukture. Za trgovinsku stegu i za nadzor provedbe dogovora utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Država je preuzela ulogu sluškinje svjetskog slobodnog tržišta i kapitala koji stoji iza tr-žišta. Danas se politika ne vodi političkim, nego financijskim sredstvima. U takvom stanju postali su ugroženima svi mjesni životni prostori. Prije su jedni narodi drugima otimali zemljopisni prostor, kako bi povećali svoj životni prostor. Tijekom Industrijske revolucije ljudi su se prihvatili izgradnje ili proizvodnje životnog prostora na raspoložljivom zemljo-pisnom prostoru. Japan i SR Njemačka su poslije Drugoga svjetskog rata izvele gospodar-ska čuda na svojim skučenim zemljopisnim prostorima upravo izgradnjom velebnih živo-tnog prostora. Globalizacija „na kapital“ lišila je sve narode njihova zemljopisnog prosto-ra, pretvorila ga u mjesto kapitala te počela daljinski uređivati tuđi životni prostor. Ipak, naša vrsta treba imati životni prostor, treba ga stalno dograđivati i treba njime sama up-ravljati. Kapital ne smije zadržati sadašnju silu i ovlasti.
4. PREOBRAZBA EEZ, PROŠIRENJE EU
I PRIVATIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVENOG KAPITALA
Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata hrvatski narod i njegova država bili su pritis-nuti dvoslojnom hegemonijom – iz Beograda i Moskve. Od 1948. godine Hrvati su prebi-vali u centraliziranoj jednostranačkoj državi. Ustavom 1974. godine SFRJ je postala decentraliziranom državom. Godine 1991. Hrvati su se oslobodili i takve države. Uz takav povoljan položaj svoje države, kakav nisu imali stoljećima, Hrvati su pohrlili u EEZ, ali ih je „u Europi“ nakon takozvanog pristupnog postupka dočekala nova dvoslojna hegemonija – iz Bruxellesa i Washingtona. Hrvati su pristupom Uniji jednu hegemoniju, koje su se dugo oslobađali zamijenili drugom, koje će se oni – po svojoj vjekovnoj navadi – nastojati osloboditi. Taj posao čeka i druge narode privedene u EU.
EU kao hegemonija nastala je naglom preobrazbom EEZ, koja je bila savez suverenih država, koje na svoja zajednička tijela nisu bile prenijele ni trunak svoje nacionalne suve-renosti. EEZ je nastala u velikoj nuždi, kad je Zapadna Europa bila pod ozbiljnom prijet-njom Sovjetskog Saveza, koji nije prijetio samo narodima, nego i kapitalizmu kao društve-nom sustavu. Tako je došlo do utemeljenja EEZ.
Dana 4. ožujka 1947. godine između Francuske i Ujedinjene Kraljevine u Dunkurqueu je potpisan Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći protiv mogućeg njemačkog napada. Danas je teško shvatiti umove, koji su domislili taj sporazum. Sporazum je stupio na snagu 8. rujna iste godine, a dopunjen je Sporazumom u Bruxellesu slijedeće godine. Međutim, 4. travnja 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, a već 23. svibnja od triju zapadnih zona okupira-ne Njemačke napravljena je Savezna Republika Njemačka, s Bonnom kao glavnim gra-dom. Njemačka država primljena je u NATO na desetu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata i postala njegovom glavnom europskom silom zajedno s Ujedinjenom Kra-ljevinom i Francuskom, koja je svoje snage počela povlačiti iz djelatnog sastava Saveza od rujna 1958. godine. Sjedište Saveza preneseno je iz Pariza u Bruxelles.
Od Schumanove deklaracije objavljene 9. svibnja 1950. godine šest europskih zemalja po-čelo je dogovorno izgrađivati svoj životni prostor. To se događalo u poraću teškog rata nakon gubitka života u svim europskim zemljama, s nedostatkom muškog pučanstva, s gradovima punim razvalina, pod prijetnjom Sovjetskog Saveza i uz snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj. U malo vremena došlo je do procvata gospodarstva u svim članicama EEZ, koji je trajao do oko 1975. godine. U EEZ vladala je puna zaposlenost. Može se reći da je u Zapadnu Europu bilo uvedeno „samoupravljanje“. Došlo je do na-kupljanja javnog ili „društvenog“ kapitala putem silnog širenja državnih poduzeća. U Uje-dinjenoj Kraljevini vlada je 1945. i 1946. godine privatizirala 70% industrijskih poduzeća i sustava infrastrukture. To razdoblje ekonomisti nazivaju Zlatnim razdobljem kapitalizma. SAD snažno su podupirale obnovu i razvitak Zapadne Europe ne samo provedbom Marshallova plana (European Recovery Programme, Europski program obnove) utemeljenog 3. travnja 1948. godine, nego i izravnim privatnim industrijskim ulaganjima. Zapadna Europa nije se bila branila i obranila oružjem, nego stvaranjem izdašnog i dinamičnog životnog prostora.
Četrdesetak godina nakon Sporazuma u Dunkerqueu došlo je do prestanka sovjetske opas-nosti i do nove grozničave europske utrke s vremenom. Dana 9. studenoga 1989. otvoren je Berlinski zid; 3. listopada 1990. godine ponovo je ujedinjena Njemačka; 25. prosinca 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskog Saveza; 15. siječnja 1992. godine zemlje EEZ priznale su Hrvatsku i Sloveniju kao suverene države; 7. veljače iste 1992. godine u Maas-trichtu je odlučeno, da se EEZ pretvori u Europsku uniju; dana 1. studenoga 1993. godine Sporazum iz Maastrichta stupio je na snagu; godine 1995. EU je donijela odluku o uvođenju eura kao zajedničkog novca; godine 1999. euro je postao obračunskom jedinicom; a 2002. godine euro je stupio u stvarni opticaj u obliku novčanica i kovanica.
U postupku preobrazbe EEZ u EU počela je borba za uključenje „novih“, istočnoeu-ropskih država u Uniju. One su se postupkom „tranzicije“ trebale kvalificirati za članstvo, ne više u EEZ, nego u Uniji, koja je unitarna politička tvorevina bez suverenosti. Unija je postala sredstvom transmisije hegemonije SAD nad Europom. Europska Unija kao opu-nomoćenica kapitala, koji ima zemljopisno, političko, vojno i ideološko uporište u SAD, sputava svoje narode, kako oni ne bi sami ili skupno „samoupravno“ poduzeli što treba, da promijene sadašnje srozavanje politike, gospodarstva, sigurnosti i života u Uniji te se počeli prilagođivati novom stanju u svijetu, koji je globalizacija vrste uzburkala.
Predloženim sporazumom SAD i EU nazvanim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership, Prekooceansko trgovinsko i investicijsko ortaštvo), ako na nesreću bude prih-vaćen u Europi, EU bi trebala preuzeti obvezu da se neće reformirati, kako bi se prilagodila teškim okolnostima, u kojima europski narodi ljudski propadaju. Sadašnja politika EU kao nesuverenog političkog ustroja osim što upropaštava gospodarstva svojih naroda vodi podjeli Europe i izolaciji same Unije. Susjedstvo EU nije više Eurazija, nego Afrika, koja je politički, gospodarski i sigurnosno uzburkana te ljudski nepredvidljiva, dok politika SAD lebdi nad sadašnjim kaosom u cijeloj Africi.
Predloženi sporazum TTIP trebao bi smrznuti političku hegemoniju SAD nad narodima Unije. Taj bi sporazum bio prihvatljiv, a američka hegemonija bila bi podnošljiva, da se barem europsko gospodarstvo širi i da jača. Oprečno tomu, europsko gospodarstvo propada. Uz sadašnji buran i dramatičan dolazak azijskih i afričkih izbjeglica u EU gospodarska stagnacija uz povećanje pučanstva predstavlja opadanje. Europa se pretvara u „grobnicu svijeta“. Smrzavanje europske politike i sustavno propadanje gospodarstava EU otvara probleme – kakvih nije bilo i kakvih nije moglo biti u EEZ – između zemalja Unije i nje same. Nepotrebno se stvara netrpeljivost europskih građana ne samo prema SAD, nego i prema kapitalizmu, koji se od kapitalizma rada, proizvodnje i poduzetnosti Zlatnoga razdoblja izrodio u liberalni financijski kapitalizam. Zadnje što bi danas trebalo Europi i svijetu je stvaranje u Europi revolucijskog ozračja.
EU treba reformirati svoje unutarnje odnose. Ona se treba preobraziti u kontinent rada, proizvodnje i društvenog kapitala. Europa ne podnosi hegemoniju. U njoj samoj se hege-monija nije nikad mogla ustaliti. Zašto bi tako trebalo biti u vrijeme kad su i svijet i vrsta Homo sapiens već globalizirani? Odnosi unutar vrste trebaju se izgrađivati, a ne nametati. Naša vrsta je dinamična i kreativna.
Hrvatska je uoči Domovinskog rata imala veliku dragocjenost u društvenom kapitalu, koji se trebao pretvoriti u narodni. To je bila nakana izvornog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. U prvom valu pretvorbe, prije nego što su tri vlade od konca 1991. godine izmjenama unakazile Zakon, golem broj građana uključio se u dioništvo. Kasnije uvedeni propisi odvratili su građane od namicanja dionica poduzeća, jer je uz ostalo Vlada u prosincu 1992. godine „uredbom sa snagom zakona“ podržavila polovicu svakog nepretvorenog poduzeća i neprivatizirani udio svakog pretvorenog poduzeća.
Banke i zdravstvene ustanove bile su izuzete od pretvorbe po izvornom zakonu od trav-nja 1991. godine. Banke su nakon privatne pljačke i državne sanacije privatizirane i prodane tuđim bankama. Zagrebačka banka nije bila ni opljačkana ni sanirana, ali je i ona prodana tuđoj banci. INA, Hrvatski telekom i drugi sustavi infrastrukture bili su u državnom vlasništvu, a država je „sanacijama“ i davanjem jamstava stekla udjele u mnogim poduzećima, kao što je bila većina brodogradilišta. S vremenom je hrvatska država svoje udjele u poduzećima budzašto prodala, najčešće u postupku „stečaja s restrukturiranjem“.
Tako je Hrvatska rasula svoje veliko društveno blago. Međutim, to se dogodilo i u zemljama EEZ-a, koje nisu imale društveni, nego državni kapital. Privatizacija se u zem-ljama EEZ-a provodila izravnom prodajom svih državnih poduzeća, čak i velikih mono-polističkih sustava infrastrukture, kao što su bili telekomunikacijske kuće, poduzeća za proizvodnju i distribuciju plina i električne energije te poduzeća za opskrbu vodom i za odvodnju.
Ako se uzme u obzir to, da se državni kapital u pojedinim zemljama EEZ-a mogao smatrati „društvenim“ gledajući s razine Zajednice, može se reći da je društveni, nacionalni kapital potpuno privatiziran i u Zapadnoj Europi. Države sad umjesto prijašnjeg bogatstva imaju samo dug. U Njemačkoj i Italiji još 1970. godine državno bogatstva bilo je jednako jednom godišnjem domaćem proizvodu, a privatno bogatstvo vrijedilo je samo dva odnosno tri godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatno bogatstvo iznosilo je četiri odnosno čak sedam godišnjih proizvoda, a svaka od spomenutih država imala je javni dug u vrijednosti većoj od jednog domaćeg proizvoda.
Javnog kapitala u Europi više nema. Države su ostale bez pričuva i bez tekućih sredstava, a ne smiju se zaduživati kod svojih središnjih banaka. Sav kapital je u rukama privatnih osoba i on može svoj nagon za množenjem iskaljivati na bilo kojem mjestu na Zemljinoj plohi. Tako su životni prostor u RH i nacionalni životni prostori u EU ostali bez svojeg kapitala, a u privatni kapital se narodi ne mogu pouzdati. Odnošenje kapitala iz životnih prostora vodi siromašenju i umiranju država, koje narodi ipak trebaju.
5. NEOKONZERVATIVNA REVOLUCIJA U SAD,
VELIKA RECESIJA I STVARANJE NEREDA U SVIJETU
Amerika je bila zemlja osvajanja prostora otkad su u nju došli prvi engleski „presađeni“ puritanci. Vlasti u uspostavljenim prvim kolonijama, ali poslije i vlasti SAD poticale su useljavanje Europljana, koko bi novi siromašni doseljenici, koji su bili gladni obradljive zemlje, osvojili dodatan prostor za američku državu. S vremenom bi osvojena područja bila proglašavana saveznim državama i uključivana u američku političku zajednicu.
Udarac i preokret u širenju američkog državnog prostora bilo je izbijanje SAD na obalu Tihog oceana. Širenje je trebalo prestati ili ga je trebalo nastaviti preko mora. Nakon uspjelog rata protiv tad već jadnog španjolskog carstva 1898. godine, SAD nisu mogle dugo držati osvojene Filipine i Kubu pa im je od plijena ostao samo Porto Ricu, koji je još američki teritorij, ali nije i savezna država. Iako je bila postala najjačom gospodarskom silom svijeta, America zbog svoje zemljopisne izolacije nije imala snage za uspostavu pre-komorskog političkog carstva vojnim načinom.
Umjesto vojnog i političkog načina stvaranja utjecaja u svijetu i izvlačenja materijalne koristi SAD su pod demokratskim predsjednikom Woodrowom Wilsonom (1856.-1924.) nastojale iskoristiti svoju pobjedu u Prvome svjetskom ratu da „izvozom kapitala i demokracije“ osvajaju svijet. Taj pokušaj nije uspio, zbog odbijanja Ujedinjene Kraljevine i Francuske da svoje kolonije stave na tržište.
Drugi pokušaj američkog osvajanja svijeta napravio je predsjednik Franklin Roosevelt (1882.-1945.) u Drugome svjetskom ratu, ali je i taj pokušaj propao. Francuska i Ujedinjena Kraljevina otpustile su kolonije, ali je Sovjetski savez osvojio polovicu sjevernog svijeta i s vremenom uspostavio snažan politički utjecaj u nizu velikih nekomunističkih zemalja, u prvom redu u Indiji i Egiptu. Treći takav pokušaj napravio je (opet) demokratski predsje-dnik Bill Clinton (1946.-), ali se taj pokušaj rasplinuo prvobitno zbog općeg jačanja Kine i Indije, antiliberalne kontrarevolucije u Rusiji i blage islamističke revolucije u Turskoj.
Nakon svakoga od tih triju pokušaja osvajanja svijeta putem izvoza kapitala te izvoza demokracije, ideje ljudskih prava ili ideologije liberalizma kao sredstava potkopavanja tuđih država i slabljenja otpora kapitalu, republikanci su u SAD izazvali i svijetom proširili recesiju (1929.-1940., 1968.-1975. i 2008.-2015.), u kojoj bi se putem kredita i izmišljenih novih financijskih vrijednosti bogatstvo iz rada prelijevalo u slobodan kapital.
Svjež primjer tomu je vladavina 2001.-2009. godine republikanskog predsjednika Georgea W. Busha (1946.-), koji je utaman nastojao pokoriti svijet ne kao demokrati kapitalom i izvozom demokracije, nego politikom i oružjem. Georgea W. Busha na vlast su doveli neokonzervativci, koji su iz Bijele kuće izveli političku revoluciju, u globaliziranom svijetu (!) zaveli SAD u ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku te upriličili strašnu financijsku krizu 2007./2008. godine i slijednu svjetsku Veliku recesiju koja još traje.
Neokonzervativci kojima pripadaju Dick Cheney (1914.-), Donald Rumsfeld (1932.-), Paul Wolfowitz (1943.-), da spomenem samo najpoznatije, imaju dugu političku tradiciju. Prvu posebnu, tijesno vezanu skupinu političkih aktivista, koji su poslije postali neokon-zervativcima, činili su trockistički intelektualci, koji su se kao mladi ljudi 1945. godine okupljali oko kasnije propale Socijalističke stranke pa poslije oko također propale Socijal-demokratske stranke SAD. Svi su bili rođeni oko 1920. godine i svi su odreda bili ruski ili istočnoeuropski Židovi, koji su bili pod utjecajem trockističke boljševičke struje u Sov-jetskom savezu. Oni su poslije suzbijanja trockizma u SSSR i uklanjanja Leona Trotskog nastavili svoje djelovanje u SAD.
Poslije propasti dviju političkih stranaka uz koje su se bili vezali, budući neokonzerva-tivci su se 1960. godine okupili oko svojega novog časopisa Commentary, koji otad uređuju otac i sin, Norman i John Podhoretz. Od dvadeset jednog izvornog „neokonzervativca“ devetnaestorica su bili istočnoeuropski Židovi. Tjednik Commentary glasilo je udruge Ame-rican Jewish Committee.
Ratne 1968. godine u SAD se kao odgovor na Rat u Vijetnamu javila Nova ljevica, koja je imala podlogu u američkom narodu i koja je s vremenom na vlast dovela Jimmyja Cartera (1924.-). Pojavom Nove ljevice američki trockisti ili, kako su sebe sprva sami nazivali, „lijevi antistaljinisti“ shvatili su da na ljevici više nema mjesta za njihovo djelovanje pa su se premjestili na krajnju desnicu i postali „neokonzervativcima“. Neokonzervativci su prodrli u Bijelu kuću već za predsjednika Richarda Nixona (1913.-1394.) i u njoj djelovali za predsjednika Ronalda Reagana (1911.-2004.), ali bez velikog uspjeha. Za predsjednika Georgea W. Busha oni su upravljali SAD. Pravljenje Velike recesije od 2008. godine bilo je posljedicom promašenog Rata protiv terora, za kojega se i prije izbijanja recesije obavljalo gomilanje slobodnog kapitala i zaduživanje rada. Stvaranje bogatstva putem domišljanja i prodaje bezvrijednih financijskih proizvoda bit je američkog financijskog kapitalizma. Za neokonzervativce je bitno da izvoze revoluciju bilo boljševičku pod okriljem Trotskog bilo liberalističku pod okriljem kapitala.
Nakon sloma neokonzervativne revolucije SAD su se našle u strategijskoj nedoumici. Sadašnji predsjednik SAD Barack Obama (1961.-) predsjednik je američke nacionalne nedoumice i balzam ili pomast za otvorene rane Amerike, od kojih je jedna crnačko pita-nje, koje je izborom „afroameričkog“ predsjednika bilo zataškano na osam godina.
Bez obzira na to navaljuje li slobodan svjetski kapital na mjesna tržišta uz uporabu ili bez uporabe američke vojne sile, sva mjesna tržišta, mjesna proizvodnja, mjesni kapital i mjesni narodi već su desetljećima daljinski ugroženi. Ta ugroza je poslije sloma sovjetskog bloka postala pogibeljnijom. Mnogi narodi izvan Zapadne Europe počeli su se odupirati toj ugrozi, kako bi za sebe spasili mjesni životni prostor.
Otpor naroda navali slobodnog kapitala i ideologije liberalizma te nastojanje države da zaštiti svoj narod i njegov životni prostor kažnjava se potkopavanjem države. Financij-skom kapitali-zmu, u kojemu se kapital množi mimo rada, proizvodnje i poduzetnosti, odgovara slaba država. Međutim, država koju je kapital oslabio ili čak oteo narodu kup-njom mjesne politike i domaćih nositelja vlasti postaje predmetom nasrtaja posebnih mje-snih interesa, koji nastoje državu prisvojiti za sebe pod izlikom obrane interesa cijelog mjesnog pučanstva. Slaba država, koju svatko nastoji prisvojiti, nije više od koristi ni kapi-talu.
U kakvom je stanju država ili u kakvo stanje ona može uskoro zapasti u zemljama kao što su Tajland, Kina, Filipini, Jemen, Somalija, Tunis, Alžir, Egipat, Libija, Sirija, Novi Irak, Nigerija, Kenija, Čad, Uganda, Južna Afrika, Burundi, sjevero-istok Indije, Afganistan, Rusija, Ukrajina, Turska, Makedonija, BiH, Francuska, Danska ili Njemačka? U kakvom su stanju SAD? Ne treba ni spominjati otvoreni politički pritisak ili pritisak gospodarskim sankcijama na Iran, Sjevernu Koreju, Rusiju, Njemačku, Mađarsku ili Grčku.
Pošast unutarnjih ratova koja je okužila nebrojene zemlje posebna je značajka ne samo našeg vremena, nego prvobitno prezrelog financijskog kapitalizma. Takve pojave prije globalizacije svijeta i vrste nije bilo. Iskustvo širenja i produbljivanja sadašnjeg kaosa u svijetu, ali i uspjeh otpora kapitalu nekih velikih zemalja starih, povijesnih naroda donijeli su dovoljno iskustvo, na temelju kojega bi SAD kao država mogle uvidjeti, da trebaju pre-stati služiti kao zemljopisno, političko i vojno uporište kapitala. SAD trebaju u svojem vlastitom interesu odbaciti i strategiju osvajanja svijeta izvozom kapitala i demokracije, ali i strategiju dominacije u svijetu uporabom politike i sile. Državi i narodu daleko najjačeg gospodarstva svijeta najviše bi nosila ravnopravna suradnja.
6. HRVATSKA POD HEGEMONIJOM EUROPSKE UNIJE
Stanje u hrvatskom životnom prostoru stalno slabi, a narod u njemu i dalje propada. To je sažeto „izvješće o stanju nacije“ poslije dvadeset pet godina trajanja obnovljene hrvatske dr-žave. Država i narod bi se trebali hitno uhvatiti u koštac s propadanjem i početi obnavljati hrvatski životni prostor, da bi u njemu ljudi mogli živjeti i napredovati te da iz njega ne bi trebali bježati.
Međutim, država i narod sad ništa ne poduzimaju. Oni bi nešto poduzeli, ali ne mogu i ne smiju poduzeti ništa, što bi za narod i za Život trebalo poduzeti. Hrvatska država nije samostalna, a narod nije slobodan. Hrvatska i hrvatski narod našli su se svojom voljom pod dvoslojnom hegemonijom: RH je pod političkom i gospodarskom hegemonijom EU, a EU je pod istom takvom hegemonijom SAD. Dodatno, ni SAD nisu slobodna politička zajednica. One su u vlasti svjetskog slobodnog kapitala i one mu služe svojom političkom, gospodarskom i vojnom silom.
Ovisnost Hrvatske kao političke zajednice označena je blagom riječju „hegemonija“, jer je RH nominalno suverena država. Ona je članica UN, ali je kao da i nije. Uporabljena je upravo riječ „hegemonija“, iako su RH i nad njom EU dio neformalnog carstva svjetskog kapi-tala, pobliže gospodarskog carstva, koje osim EU uz SAD okuplja i neke druge njima politički podložne zemlje svijeta.
U ekonomskom imperijalizmu vojnu prisilu zamjenjuje gospodarsko nasilje. Carstva su vla-dala tuđim tržištima i platnim prometom putem nadzora nad uvozom i izvozom robe te ulaganjem kapitala. Kasnije je sredstvima nadzora dodano bankovno poslovanje. Za nepo-sluh u vođenju vanjske i unutarnje politike periferija carstva kažnjavala se ustezanjem ulaga-nja i zabranom izvoza proizvoda u jezgru carstva. Suvremena carstva su po naravi gospodarska, jer je u povezivanju gospodarstava periferije carstva i njegove jezgre kapitalizam mnogo učinkovitiji, od bilo kojeg prethodnog način proizvodnje. Međutim, u globaliziranom svijetu s dinamičnom razmjenom novca, robe i usluga svaka zemlja mora imati svoju vanjsku politiku, jer nijedno državno pitanje nije samo unutarnje.
U uspostavljenoj hegemoniji Bruxelles kolotečno, putem procedura upravlja Hrvatskom i drugim članicama Unije, koje taj postupak smatraju legitimnim i prihvatljivim. He-gemonija je utkana u svakodnevnu društvenu i životnu zbilju. Periferija Unije voljno se podlaže pravilima hegemonije, koje se smatra prirodnima. Unija raspolaže liberalizmom kao znatnom ideološkom silom, koja je mnogim mjesnim vlastima ne samo prihvatljiva, nego i privlačna. Sve zemlje Unije tobože imaju iste ljudske vrijednosti, političke ideale i politiku.
Sadašnja hegemonija SAD nad EU nastavak je hegemonije SAD, koja je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata i koja je bila zamijenila dvostoljetnu europsku dominaciju nad svijetom. SAD su stekle svoje poslijeratnu hegemoniju naglo tijekom rata, koji nisu one zapodjenule. Pod američkom hegemonijom na Zapadu u vrijeme Hladnoga rata našle su se najrazvijenije zemlje svijeta, koje su svojom krivnjom teško stradale u ratu. Posebnost te hegemonije bila je u tome, što su SAD bile uvidjele da imaju zajednički interes s Europom. Osim što su joj pružile zaštitu SAD su Europi dale i pomoć u novcu, hrani i izravnim industrijskim ulaganjima. SAD su poticale stvaranje unutarnjeg „klasnog“ konsenzusa, posebice u Njemačkoj, koja je učas ponovo pretvorena u državu. Socijaldemokrati i demokršćani bili su uspostavili suglasje u bitnim nacionalnim pitanjima, a u Njemačkoj koja je postala osjetljiva na socijalna pitanja uvedeno je i suodlučivanje u poslovanju srednjih i velikih poduzeća.
Diljem Europe došlo je do nezapamćenog gospodarskog rasta; stvorena je socijalna dr-žava; učvršćena je demokracija; kapitalizam je dobio „ljudsko lice“. U većini zemalja Eu-rope sredstva Marshallova programa obnove iskorištena su za obnovu i za jačanje gospo-darstva, a Francuska je svoja sredstva rabila za financiranje kolonijalnih ratova. U Hlad-nom ratu SAD su trebale Europu, koliko je i Europa trebala njih. Silom prilika kapitalizam je postao sustavom proizvodnje, koji je nosio dobrobiti zemljama, narodima i ljudima.
Međutim, prestankom Hladnog rata američka „hegemonija za ljude“ promijenila je ćud. Kapital i kapitalizam nisu se više morali dodvoravati državama i narodima. Kapitalisti su počeli voditi račun samo o svojim probitcima, a SAD su postale njihovim uporištem i sredstvom. Socijaldemokratski/demokršćanski konsenzus i socijalna osjetljivost države pretvorili su se preko noći u liberalističku bezobzirnost prema narodima, državi i ljudima. EU je postala zajednica kapitalista i poslodavaca. Ljudi Europe prestali su biti graditeljima i postali su najamnim nadmetateljima u tržišnom postupku iscrpljivanja viška vrijednosti iz rada i znanja ljudi. Unija zbog toga propada.
Po američkom diktatu ili po prijateljskom uvjeravanju EEZ je pretvorena u Europsku uniju, koja se sama instrumentalizirala i pretvorila u tržišnu tamnicu naroda, koji su bili pohrlili u EEZ. Unija kao centralizirana politička tvorevina bez suverenosti – SAD od-govara da Unija i dalje bude bez suverenosti – Unija je postala sredstvom transmisije hege-monije. To se najbolje pokazalo podložničkim prihvaćanjem gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije, koje su predložile SAD te koje su same protiv volje i interesa EU izazvale političku i sigurnosnu krizu u Ukrajini. Temeljna značajka hegemonije je to, da periferija ne vodi svoju vanjsku politiku, nego politiku hegemona.
Da je u Europi dobro, da europskim narodima ide dobro i da je nastavljen gospodarski zamah kakvim je Europe bila obnovljena, američka hegemonija ne bi bila veliko zlo. Me-đutim, Europa je u nevolji. Izgubila je američku zaštitu, a nije postavila svoju. Potpuna urbaniziranost skučena prostora zahtijeva stalan gospodarski rast i visok prihod radnika. Teret održavanja infrastrukture pada na sve manji broj sposobnih pleća. Opaka i neželjena imigracija smanjuje prosječnu proizvodnost rada. Europa gubi izvorno pučanstvo i pret-vara se u „lonac u kojemu se ne stvara slitina“. EU dobiva pučanstvo, koje ne donosi rast. Europa je iscrpila industrijske sirovine i većinu neobnovljivih energetskih izvora, a za ob-novljive ima razmjerno skučen prostor. Europa ima razmjerno malo kapitala koji je vezan uz životni prostor pa je ovisna prvobitno o znanju, poduzetnosti i radu, a hegemonija ka-pitala joj ne dopušta da slobodno rabi svoje sposobnosti. Europa je najmanji kontinent i još je podijeljena hegemonijom nad EU.
Nema kontinenta svijeta, koji sad ima manje nade od Europe, a nema zemlje u EU koja je u težem stanju od Hrvatske. Za preinaku propadanja u uspon Europa se treba osloboditi. Europu će osloboditi njezini narodi. U tomu bi im mogli pomoći i drugi narodi, na koje također vrebaju kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam. Europa može u sebi obnoviti nadu.
7. GUŠENJE SVJETSKOG NEREDA
I USPOSTAVA GLOBALNE MREŽE ŽIVOTNIH PROSTORA
Za Hladnoga rata na sjevernom polusvodu Zemlje bile su dvije razlučene hegemonije, ali je na južnom bilo mnoštvo slabih zemalja u razvitku. Veselje zapadnih ljudi zbog nestanka prijeteće sovjetske hegemonije bilo je kratkotrajno. Umjesto priželjkivanoga novog svjets-kog poretka u svijet se uvukao kaos ili nered i to upravo u vrijeme svršetka postupka glo-balizacije naše vrste.
Svijet nije u ratnom stanju, ali su u ratnom stanju nebrojene zemlje svijeta. Nastalo stanje je bez prethodnog primjera: desetljećima ne ratuje nijedan par zemalja, ali bukte građanski ratovi, koji su pravilo, a ne izuzetci. Razlog nastalom stanju je to, što je kapital nesposoban stvoriti i održavati svjetski poredak gospodarskim sredstvima te što je u svojoj beskrajnoj vlastoljubljivosti oslabio države, koje su političkim sredstvima oduvijek održavale mjesni poredak. Sad nema ni mjesne vlasti ni svjetskog poretka. Kapital ima svjetsku vlast bez poretka, a države nemaju vlast, a imaju nered.
Narodi diljem svijeta smatraju da nemaju državu ili da je ona toliko slaba, da ne može obavljati politički posao, koji danas u svijetu nitko ne obavlja. Svjetski kaos je posljedica zatora politike. Navedene su dvije bitne značajke države, kojoj je politika jedina zadaća: (1) pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te (2) pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Nijedan narod tako ne vidi svoju tobožnju državu. Država mu ništa ne pruža, čak ni prigodu da svojim naporom izgradi primjeren životni prostor.
Kapital je namjerno i sustavno slabio državu do donje granice njezine izdašnosti za ka-pital, koja je daleko ispod granice izdašnosti države za njezino pučanstvo. Država je danas toliko slaba, da je kapital više ne može spasiti. To mogu učiniti samo narodi, ako se prih-vate posla spašavanja države. Međutim, u nastalom stanju u nebrojenim zemljama mnoge mjesne snage i posebni interesi nastoje se dokopati slabe države, kako bi je iskoristili za svoje probitke. Uspjele te snage ili ne uspjele u osvajanju slabe države, svakim takvim nas-tojanjem nered se u svijetu širi i dubi.
Za uklanjanje ili gušenje svjetskog nereda potrebno je hitno jačanje države. Novi etatizam i nova vrsta države neće biti upereni protiv građana ili sudionika u proizvodnji životnog prostora, nego protiv kapitala i ostalih klasnih snaga, ali i protiv mjesnih posebnih interesa i vjerskih ili ideologijama zadojenih snaga. Dobre primjere osposobljivanja države i državne brige za graditelje životnog prostora danas ne pružaju „zapadne“ zemlje, nego Indija, Kina, Turska i Rusija. Narodi u kojima se država oporavlja trebali bi zatomiti vlas-toljubljivost i pomagati ostalim narodima da im se pridruže uklanjanjem kaosa unutar sebe.
Kaos se mora ukloniti, jer se vrsta neće moći prilagođivati sadašnjim ili još težim okol-nostima, koje sad nisu pod nadzorom razbora i dobra. Opstanka vrsta nema bez prila-godbe okolnostima koje se neprestance mijenjaju. Uz gušenje i uklanjanje kaosa kakav vrsta nije iskusila u mirno doba potrebno je i jamčiti najmanji potreban gospodarski rast, koji nameću visoka urbaniziranost i sve veće usredotočenje pučanstva čak i u pojedine dijelove iste zemlje. Potreban rast se u kaosu ne da ostvariti, ali uklanjanje kaosa nije dovoljan uvjet za gospodarski rast. Za izbavljenje vrste iz kaosa bit će potrebni pomoć mnogim narodima koji sami organiziraju životni prostor, ali i suradnja među životnim prostorima. U tom će zahvatu vrste vidnu ulogu imati obnovljena država, ali narodi ne smiju dopustiti da ona bude sredstvo vladanja ljudima. Čemu vlast, ako je joj je svrha samo vladanje zajednicama koje bi trebale proizvoditi životni prostor? Država će biti nužno sredstvo zaštite ljudi i prostora, ali i vezanja kapitala za prostor i rad. Država će služiti zajednici.
Nered koji su kapital i kapitalizam stvorili u netom globaliziranom svijetu unutar globa-lizirane vrste Homo sapiens isključuju i kapitalizam kao najviši stupanj civilizacije, ali i civili-zaciju kao pristup uređenju društva, kojim se vlast otima zajednici i iznosi iz nje. Nositelji vlasti uvijek su rabili silu za otimanje vlasti zajednici, za zadržavanje vlasti u privatnim ili skrivenim rukama i za vezanje vlasti uz imovinu, a ne uz zajednicu. Unutarnji i vanjski militarizam bitne su značajke civilizacije. Militarizmu treba doći i dolazi kraj. Danas vojnu silu voljno i rado rabe samo tri države – SAD, UK i Izrael. To su ujedno zemlje najvećeg usredotočenja kapitala. Zadojenost tih zemalja militarizmom potiče u stvorenom svjetskom kaosu mjesne posebne interese te neke ideološke i vjerske skupine, da se i oni prihvate oružja, nasilja, razaranja zajednica, genocida i protjerivanja pučanstva. Oružje naroda ne treba biti upereno na druge narode, nego na neprijatelje mjesnog zajedništva, koje je potrebno za proizvodnju životnog prostora, za stvaranje svjetske mreže suradnje životnih prostora i konačno za prilagodbu i opstanak vrste. Evolucija koja će vrstu povesti iz sada-šnjeg kapitalističkog kaosa u potpunu svjetsku mrežnu suradnju životnih prostora ne smije i ne može ostati na jednoj zemlji. Zamjena za sadašnji kapitalistički nered nije nikakav svjetski poredak, nego opća izgradnja životnih prostora i uspostava mreže suradnje među tim prostorima.
Stvaranje mreže životnih prostora u potpuno globaliziranom svijetu i unutar globalne vrste nije utopija, nego nužda. Ono ima izvrstan prethodni uzorak ili presedan u ocrtanoj izgra-dnji životnog prostora u Zapadnoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Taj presedan je s razlogom nazvan Zlatnim razdobljem kapitalizma. Svaki narod Zapadne Europe trsio se u vrlo teškim okolnostima da izgradi vlastiti životni prostor, ali je bila uspostavljena i svesrdna i izdašna suradnja naroda ili životnih prostora. SAD su obilno pomagale narode Zapadne Europe, jer su uvidjele skupni interes zapadnog svijeta, koji je bio uistinu ugrožen od sov-jetskog carstva. Slobodni narodi Zapada u tom su vremenu pomagali i napor ljudi u SFRJ, koji su se bili oslobodili sovjetske hegemonije, da izgrade samoupravu i nakupe društveni kapi-tal.
Uviđanje ugroze i Zapada i kapitalizma navelo je narode i države Zapada na suradnju i uzajamnost, a SAD na pružanje sve potrebne pomoći Europi. Ta suradnja je istinabog uminula sa sovjetskom opasnošću. Danas je, međutim, cijela vrsta Homo sapiens izložena ugrozi, koja nikad neće minuti i na koju narodi, države i vrsta trebaju odgovoriti stvara-njem pune svjetske mreže suradnje.
Treba početi stvarati Zlatno razdoblje vrste.
8. IZGUBLJENA HRVATSKA POLITIKA
I IZGRADNJA ŽIVOTNOG PROSTORA RH
Po sadašnjoj skrbi za vlastitu državu čini se, da je državotvornost Hrvata iscrpljena obno-vom hrvatske države 1991. godine. Oni se ne trse oko uzgoja i njege države, kako bi ona bila sposobnom pomoći ljudima da izgrađuju životni prostor, iz kojega se brane i štite dr-žava i život u njoj. Bit i srž svakog društva je u Životu, a država može i treba pomoći da se u narodu Život množi, njeguje i štiti. Uzajamnost djelovanja države i životnog prostora je plod nastojanja ljudi i naroda.
Po stanju u državi i stanju naroda čini se, da su Hrvati poslije vojno-redarstvene akcije Oluja dignuli ruke od svoje države i da su nju uzeli kao mrtav ures. Zadovoljni su što im je država priznata te što imaju grb, zastavu i himnu, koja ocrtava njihovu zemlju kao lijepu i dragu. Izostala je skupna, narodna briga za državu. U nas je sve postalo osobnim pitanjem. Sve je privatno ili skriveno. U Hrvatskoj je privatizirana i politika, koja bi trebala biti jav-nim poslom, koji bi uključio brigu za državu i zaštitu države.
Država nije stvar. Ona je živ organizam. Kroz nju se sažima ukupno ljudsko djelovanje putem mreža društvenog utjecaja: politike, gospodarstva, zaštite i kulture. Hrvatska i hr-vatski narod izgubili su politiku, a bez politike sve u zemlji propada. Politika je javna, sku-pna briga za skupno dobro. Politika je javno usklađivanje raznorodnih interesa u narodu ili na prostoru, pri čemu se svakom interesu dodjeljuje utjecaj razmjeran njegovu prinosu bogatstvu naroda. Bez javne brige za skupno dobro sve u društvu slabi.
Prva značajka slabog stanja je to, što Hrvatska već dugo gubi pučanstvo i što ga gubi na takav način, da je ostala bez cvijeta, probranog dijela ili elite društva. Nakon povijesnih udaraca na cvijet hrvatskog naroda u Bečkom novom mjestu 1671. godine, poslije Hr-vatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, u Prvome svjetskom ratu, u Kerestincu 1941. godi-ne, na Glamočkom Polju i Sutjesci 1943. godine, u Dravogradu i na Križnom putu 1945. godine te za Masovnog pokreta 1971. godine Hrvatska je u domaćim političkim procesima poslije Oluje ostala bez probranog političkog sloja. Hrvatska ima puk raspršen u samo-brižne pojedince, koji zatomljuju i ne pokazuju smisao za javno dobro ni volju i sposob-nost za predvodništvo. Tako nije samo u politici, nego i u zaštiti, gospodarstvu i kulturi.
Politika je privatizirana od stranaka, stranačkih vođa i njihovih financijskih pokrovitelja. Kultura je gotovo potpuno provincijalizirana. Poduzetnici se iscrpljuju u samosnalaženju i zadovoljavaju sitnim dobitcima. Zaštita trpi nebrigu. Vjerski prvaci se skrivaju u ekumeni-zmu i svojom stručnošću u sebi zatiru ljudsko nadahnuće.
Narod je ostao bez elite, probranog sloja ili cvijeta društva pa neće biti u stanju preok-renuti sebi na dobro potrebnu demografsku dopunu putem useljavanja. Doseljenici – čak ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine – neće imati prigodu slijediti domaće predvodnike u no-voj domovini, nego će i dalje pristajati uz svoje uzore i načela iz starog zavičaja. Useljavanje u zemlju bez domaćeg predvodništva produbit će stare podjele i stvoriti nove, a Hrvati još nisu nadvladali staru podjelu od prije Drugoga svjetskog rata na građanske liberale, naci-onaliste i komuniste. Bez domaćeg predvodništva nema ni integracije došljaka, a kamoli njihove asimilacije. U zemlji bez predvodništva mudro je da svatko slijedi sam sebe. U dog-ledno vrijeme, ako se narod ne probudi, Hrvatska će se pretvoriti u „gospodarsku krajinu“ Europske unije.
Naše stanje obilježeno je siromaštvom države i naroda; problematičnošću zakonodav-nog, pravosudnog i kaznenog sustava; korupcijom i otimačinom javnog bogatstva, kao načinima vođenja politike i poslovanja; općim neznanjem, nerazumijevanjem politike i izostankom prosudbe o posljedicama sadašnjeg stanja države i naroda; jadnom i štetnom ulogom javnih medija, koji u nedostatku politike i uz propadanje gospodarstva prave vijesti od beznačajnih događaja te sami proizvode politiku. Povrh svega, političke stranke i mediji održavaju i produbljuju stare političke i ideološke podjele u narodu.
Pred narodom i državom stoji teška i dugotrajna potraga za propuštenom i izgubljenom nacionalnom politikom te naporan posao naknadne, usiljene i užurbane izgradnje hrvats-kog životnog prostora. Zemljopisni prostor, čak i da je sav u hrvatskom privatnom ili jav-nom vlasništvu, sam po sebi nema vrijednost. Zemljopisni prostor ima vrijednost samo po tomu, što ljudi na njemu ili od njega naprave. Za proizvodnju životnog prostora – po-litičkog, gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog – presudno su važni znanje i tehnologija te poduzetnost i organizacijske sposobnosti ljudi. Hrvati se moraju na najširoj osnovi primiti učenja za stjecanje i uporabljivog i općeg znanja. Država treba povesti sustavnu brigu za nakupljanje suvremene tehnologije. Ljudi se moraju odlučiti i pokrenuti za stvaranje održ-ljivih poslovnih sustava i organizacija i u tome tražiti pomoć razvijenih prijateljskih naroda.
Međutim, prijeka zadaća naroda je prisiliti političare da državu pretvore u njegovu or-takinju na poslu obnove i preporoda narodnog života. Država mora početi voditi narodnu monetarnu politiku; mora izgraditi potrebnu fizičku i društvenu infrastrukturu za stvaranje zamaha u proizvodnji hrane; treba pritegnuti zakonodavni, pravosudni i kazneni sustav, kako bi se u Hrvatskoj obnovila pravna izvjesnost i kako u njoj ne bi bilo na pretek sud-benih pokajnika i nekažnjenih zločina; treba odlučno iskorijeniti političku i poslovnu ko-rupciju i otimačinu, kako bi ljudi stekli vjeru da se isplati raditi za skupno dobro. U Hr-vatskoj nema skupnog dobra, a puk jedino od njega živi. Takozvana socijalna osjetljivost se očituje u dobrim, potpunim i strogim zakonima. Ukratko, narod treba natjerati političare da učine to, da se država bavi politikom za narod i s narodom. Hrvatska država kakva je sad postaje grobom hrvatskoga naroda. Svojim odlučnim djelovanjem narod u Hrvatskoj treba izgraditi veleban životni prostor, a ne u njoj sam kopati svoj grob.
Narod treba nacionalizirati politiku i u nju slati samo ljude koji žele raditi za skupno dobro. Hrvatski narod nije često bio u teškom stanju, u kakvomu je sad, čak ni dok je živio u tuđim državama ili u više njih u isto vrijeme. Sad mu je teško u vlastitoj državi. Međutim, nebrojenim narodima je teško u njihovim vlastitim državama, jer su kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam potkopali sve države i učinili ih za narod neuporabljivima. Novi zamah hrvatskog naroda za uređenje vlastite države i za izgradnju vlastitog životnog prostora dio je ljudskog posla, koji čeka cijelu vrstu Homo sapiens. To što čeka hrvatski narod u njegovoj državi je ljudski, a ne sizifski posao. Na tom poslu Hrvati moraju obnoviti predvodnički politički, poslovni, znanstveni i kulturni sloj.
9. POLITIČKO BUĐENJE
ZA DOMOVINSKU MOBILIZACIJU
Republika Hrvatska zapuštena je država sa zapuštenom zemljom i ojađenim narodom. Narod je toliko pritisnut hrvatskim i europskim političkim sustavom, a ljudi toliko zaoku-pljenim dnevnom zbiljom, da se narod kao cjelina povukao iz državne politike. Hrvatski narod, kojega je geopolitički položaj njegova povijesnog zemljopisnog prostora učinio političkim narodom par excellence, sad se kani politike, koju je u dobroj volji bio prepustio političkom pokretu, koji ga je uspjelo poveo u borbu za izbavljenje iz Jugoslavije.
Poslije slamanja pobune hrvatskih Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobodilački pokret HDZ pretvorio se u političku stranku, kojoj je postalo svrhom – kao i svakoj poli-tičkoj stranci – da jedna obilježena skupina ljudi vlada narodom i državom. Poslije smrti svojeg utemeljitelja dr. Franje Tuđmana narodni pokret koji se urušio u stranku izgubio je i tako zamišljenu vlast. U vladanje zemljom i narodom uključile su se i druge stranke „sitnog zuba“, kako bi i druge obilježene skupine ljudi samoživo sudjelovale u prisvajanju narodnog bogatstva i rada. Narod je sad isključen iz državne politike, ali zazire od toga da se u nju nasilno vrati. U svemu je najgore to, što prvaci hrvatskih političkih stranaka, koje su dosad okušale slast vlasti, smatraju da je njihovo vlastohlepno držanje uredno i zakonito te što ne uviđaju da je sadašnje političko stanje neprihvatljivo hrvatskom narodu i zato neodržljivo.
U političkom stanju kakvo se zavuklo u našu zemlju neizbježno je izravno uključenje naroda u državnu politiku. U hrvatskom političkom čekanju i oklijevanju jedino je pitanje, kako će se narod vratiti politici. Stanje naroda i stanje u zemlji su takvi, da narod mora izravno stupiti u državnu politiku, ako ne želi skupno živ poći u hrvatski politički krema-torij ili ako ne želi jedinačno napuštati domovinu, a da potom Hrvati koji ostanu u domo-vini prestanu biti većinskim narodom.
Hrvatskom sad solidarno, uzajamno i naizmjence vladaju političke stranke, koje hoće samo vlast u zemlji i nad narodom. Hoće vlast za sebe i za svoje pokrovitelje. One se međusobno razlučuju putem tobožnjeg „svjetonazora“, ideologije ili političke doktrine, koje nalaze u katalozima zastarjelih političkih doktrina, kakvima su socijalna demokracija ili demokršćanstvo. Sve uvriježene europske i hrvatske političke stranke u stvari su liberalne i liberalističke, jer su u najmu kapitala i kapitalizma. Političke stranke se na izborima nude glasačima samo putem međusobnog razlučivanja. Međusobno razlučivanje, a ne politička ideja za život naroda je to, što nosi moguću pobjedu na izborima. U Hrvatskoj ususret izborima sad se nude i različito obilježene stranačke koalicije, u kojima se zatomljuje čak i „svjetonazor“ ili ideologija, koji u koaliciji prestaju biti sredstvom razlučivanja.
Međutim, to što ljudima treba ponuditi je samo ideja ili zamisao za ljude, za vrstu i za život na zadanom prostoru i to bez ikakva razlučivanja ili diferencijacije, jer razlučivanje je sredstvo vlasti, a nad narodom ne bi trebalo i ne smije biti vlasti. Sad vlast služi samo zato, da se netko bogati – netko drugi, a ne narod. Ipak, narod je jedina prava vlast. To što narodu, koji se zatekao u sadašnjem teškom stanju treba nije vlast, nego briga i predvodniš-tvo. Narodu treba predvodništvo s pravom idejom za život naroda u njegovoj domovini. Jednom narodu, koji na svojem zemljopisnom prostoru stvara životni prostor, potrebna je jedna ideja. To je ideja za život, a ne za vlast.
Nasušno je potrebno narodu prikazati ideju za njegovo političko buđenje i za njegovu potpunu političku mobilizaciju. Pred narodom treba sažeti hrvatsko dvadeset petogodišnje političko iskustvo. Ideja treba istovremeno probuditi narod i razbuditi dosadašnje nositelje vlasti. Ona treba biti nacionalnom, domovinskom uzbunom, jer je za propadanje narodu ostalo vrlo kratko vrijeme, poslije kojega narod može propasti. Vrijeme čekanja i oklijevanja za narod je na isteku.
Politički procesi posljednje dvije godine pokazali su da se kroz politički sustav, kroz hrvatski stranački ustroj i posebice kroz izborni sustav ne može do podizanja glasa u Sa-boru probiti nijedna stranka koja će donijeti ideju domovinskog spašavanja Hrvatske, oporavka naroda i procvata gospodarstva. Za to je postajala prava prigoda sredinom saziva Sabora 2011.-2015. godine, kad je stupanj prihvaćanja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj bio toliko nizak, da su zajedno imale odobravanje samo 35% građana.
Međutim, i otad utemeljene stranke razlučivale su se od postojećih i novoutemeljenih stranaka novim, dodatnim, još užim, diferenciranjem i uz postojeći izborni sustav od sebe udaljile silno pučko izborno tijelo, koje čeka opću ideju za svoj spas i za spasenje Hrvatske. Jedan izuzetak bio je „uspjeh“ nezavisne liste za mjesne izbore u Zagrebu 2013. godine, ali to je uistinu bio neponovljiv mjesni izuzetak.
Pravi način ljudske i domovinske mobilizacije naroda pokazala je inicijativa udruge gra-đana U ime obitelji, koja je bila sračunata na ustavno određivanje braka kao zajednice koju zasnivaju jedan muškarac i jedna žena. Akcija je istinabog bila vezana uz jedno jedino pi-tanje narodnog života, koje je – koliko god je ono važno – ipak samo jedno pitanje. Me-đutim, ta inicijativa je pokazala (1) da nastojanje za spas naroda treba doći od novog pok-reta, a ne od novih naprečac utemeljenih ili zatečenih, vlašću iskvarenih stranaka i (2) da treba djelovati mimo izlišnog saborskog zakonodavnog organizma.
Hrvatskoj je potreban pokret ili udruga za preobrazbu političkog, gospodarskog i ljudskog života u Hrvatskoj, koji će se obraćati samo narodu ili referendumskom glasač-kom tijelu i to samo pitanjima i zamislima, koji obuhvaćaju život i dobrobiti cijelog naroda te određivanje i provedbu državne politike.
Pri pozivu narodu u svrhu njegova političkog buđenja i njegove domovinske mobilizacije ne treba zazirati od zloćudno ozloglašenog populizma. Populizam je uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjem stanju u državi jedini i pravi način obraćanja pučanstvu, koje je jedno i koje treba jednu, ali pravu ideju za izlazak iz narodnih i državnih nevolja. Populizam ne trpe ideološke i političke sile, koje doslovce žele „dijeliti narod, kako bi njime vladali“. Stranke se međusobno i razlučuju, kako bi dijelile narod, i njime naizmjence vladale, što im dopušta hrvatski izborni sustav postignut dosluhom političkih stranaka, koje žele dijeliti narod i njime vladati. Koja im korist od toga!
Cio narod množi, stvara, dograđuje i bogati životni prostor. Tko se usuđuje pred naro-dom svojatati zaslugu stvaranja životnog prostora za jedan cijeli povijesni narod? Taj tko ispovijeda da radi za dobro naroda i tko narodu iz ruku uzima vlast pod izlikom da kani nešto napravi za narod, trebao bi se i sam obraćati cijelom narodu. Stoga je pravo da nove narodne snage – koje uistinu nastoje preobraziti hrvatski životni prostor kako bi se u nje-mu dalo živjeti i kako iz njega ljudi ne bi trebali bježati – iznose ne samo populizam, nego i nacionalizam. Kad narod sastavljaju svi ljudi koje se zateknu na jednom prostoru i koji na tom prostoru skupno stvaraju životni prostor, nema zla u nacionalizmu, koji je jednom zauvijek rekao „Zbogom, oružje!“. To nije učinio ni liberalizam, koji je posebno u naše dane odan militarizmu. Danas narodi ne ratuju. Ratuju klase i vjere, u koje spadaju kapitalisti odnosno liberali.
Od uspostavljenih „parlamentarnih“ političkih stranaka ne može se očekivati da preob-raze Hrvatsku u tolikoj mjeri da u njoj prestane propadanje svega što propasti može, uk-ljučujući i narod. One nisu u stanju mobilizirati narod. One čak zaziru od domovinske mobilizacije naroda. Narod u pokretu se ne može podijeliti. Stoga narod treba probuditi i pokrenuti iznošenjem istine o stanju države i naroda te nenasilnim djelovanjem izvan par-lamentarnog sustava rabeći prvobitno ustavnu demokratsku mogućnost izravnog odluči-vanja o narodnim poslovima putem referenduma. Prvim slijedećim općim referendumom treba dotjerati zakon o referendumu, kao izravnom izražaju političke volje naroda.
Snage koje se protive populizmu i nacionalizmu ujedno se protive obvezujućem refe-rendumu. Nada i pouzdanje hrvatskog naroda nisu u strankama, nego u njegovoj snazi i u njegovoj mogućnosti izravnog očitovanja političke volje.
10. HRVATSKA POLITIČKA MISAO
ZA HRVATSKU, EUROPU I SVIJET
Hrvatska povijesna politička misao izgrađivala se od Ljudevita Posavskoga preko Bene Kotruljevića, Frane Petrića i Jurja Križanića preko Krste Frankopana Brinjskoga, Petra Zrinskoga i Krste Frankopana preko Ante Starčevića i braće Radića do Josipa Broza, Hr-vatskog proljeća i Franje Tuđmana te poslije njega. Ta je misao nastala i neprekidno se razvijala i učvršćivala na prostoru u procjepu između dvaju velikih političkih svjetova, koji su se podizali, međusobno sudarali, sahnuli, podizali se u novim parovima sve dok nisu počeli iščezavati u globaliziranom svijetu. U globaliziranoj vrsti ne može se podignuti ni jedan novi par velikih političkih svjetova. U vrsti više nema procjepa; vrstom vlada nepre-kidnost.
Temeljne zasade hrvatske političke misli su samouprava i nesvrstavanje naroda, a Josip Broz kao Hrvat tomu je dodao i izvornu zamisao „društvenog kapitala“. Samouprava i nesvrstavanje kao zasade hrvatske političke misli nastale su u traženju izlaza u sudaru poli-tičkih velesila na hrvatskom povijesnom prostoru. One su proizvod hrvatskog povijesnog prostora i hrvatskog naroda, kojega je zapala muka da na svjetskoj vjetrometini izgrađuje svoj životni prostor. Hrvatska politička misao prava je slika relativnosti ili odnošajnosti zemljopisnog prostora: prostor je to što ljudi od njega naprave. Hrvati su na svojem pros-toru iskovali i političku misao. Danas su svi narodi na svjetskoj vjetrometini.
Nova zasada potrebe nakupljanja „društvenog kapitala“ nastala je u stisci na hrvatskom povijesnom prostoru, koja nije bila izazvana sudarom samo političkih, nego i ideoloških sustava. Hrvati su poslije Drugoga svjetskog rata shvatili to, što ostali narodi istom sad počinju shvaćati, a to je da osim privatnog i javnog ili državnog kapitala treba prvobitno postojati društveni kapital, koji će biti vezan uz zemljopisni prostor i rad odnosno uz ži-votni prostor.
U globaliziranom svijetu ni na jednom dijelu Zemljine kugle nema više sudara para svjets-kih političkih velesila. Sve su političke sile nejake za vladanje globaliziranim svijetom. Me-đutim, ostali su ideološka sila kapitalističkog liberalizma i gospodarska sila Kapital. Sad su se u istom položaju našli svi narodi, koje je kulturna evolucija okupila u vrsti. Narodi svijeta su poput drevnih panonskih plemena, koja su se bila okupila oko Hrvata ili poput zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje su se bile okupile oko Josipa Broza. Svi su narodi pritisnuti o Zemlju istom, jednom jedinom svjetskom nadsilom, Kapitalom. Odnedavno svi narodi pripadaju novom „trećem svijetu“, koji će trajati dok bude vrste.
Novo stanje je stvorila globalizacija, jer se u globalnom svijetu ne može naći ni jedna politička sila ili politička zajednica, koja bi mogla politički i vojno zavladati svijetom. U nastalom stanju prihvat i provedba hrvatske politički misli prikladni su i za sve narode okupljene u Europskoj uniji i za sve narode svijeta. Umjesto ugibanja pred nasrtljivom si-lom Kapitala, koja neprestance stvara podjele i dubi kaos u svijetu, narodi trebaju skupno ukloniti podjele između sebe i unijeti mir unutar sebe, kako bi mogli ukloniti vlast Kapitala. To posebno vrijedi za razvijene i iskusne europske narode, koji su putem EU podlegli he-gemoniji SAD i sile koja zlorabi političku, gospodarsku i vojnu snagu SAD. EU je postala sredstvom podjele Europe, koja priječi europske narode da slobodno izgrađuju svoje život-ne prostore i da međusobno surađuju. Vrsti nisu potrebna „otvorena društva“, nego otvo-ren svijet bez svjetskog nadzora.
Svi narodi su u istom položaju, u žrvnju kapitala i svjetskog tržišta, koje se odmetnulo od nacionalnih gospodarstava i od životnih prostora. Hrvati se ne mogu osloboditi sami. Oni trebaju poticati sve narode da postupaju kako i njima i Hrvatima valja postupati. Hrvati su najbolnije iskusili proizvoljnost kapitala, koji u kolanju naizmjence ostavlja na cjedilu sve narode svijeta, koji nemaju – sve da imaju prigodu živjeti u miru – kontinuitet u proizvodnji i dogradnji životnog prostora.
Hrvatska je najbolji politički „lakmus papir“ u vrsti. Ona je uzorak za proučavanje zloću-dnih učinaka kapitala, kapitalizma, slobodnog svjetskog tržišta i liberalizma. Poučeni kob-nim primjerom Hrvatske i iskustvom hrvatskog naroda ostali narodi ne bi smjeli čekati da ih pogodi zla kob, koja je već zadesila Hrvatsku. Usporedo sa žilavom borbom za izgradnju vlastitog životnog prostora i upravo zato da bi hrvatska borba mogla uspjeti Hrvati moraju zdušno širiti svijetom svoju političku misao samouprave, nesvrstavanja, nakupljanja druš-tvenog kapitala i slobodne suradnje sa svim narodima u vrsti Homo sapiens. Hrvati svoju riječ trebaju potvrditi svojom domovinskom mobilizacijom.
Najnoviji komentari