26 lipanj 2015 ~ 0 Comments

Zdravko Mršić: PORAZ OBITELJI

Ako se pita zrele odgovorne ljude što je obitelj, oni nakon kraće stanke govore o tomu, što je obitelj bila ili što bi obitelj trebala biti. Govore u perfektu ili u kondicionalu. Kad ih se ponovo upita, što je obitelj danas slijedi dulja stanka. Što je danas obitelj? Obitelj je potučena društvena ustanova. Obitelj kao društvena ustanova pala je kao žrtva kapitalizma, iako su svi dosadašnji uzorci civilizacije – od izvornih civilizacija drevnog vremena do europskog feudalizma – čuvali, njegovali i štitili obitelj. Sadašnja kapitalistička civilizacija uglavnom je iskorijenila obitelj. Obitelj nije iskorijenjena u ostalim životinjskim vrstama, ali u vrsti Homo sapiens jest.
Prestanak obitelji kao vjerodostojne i uračunljive ustanove dogodio se samo u vrsti, koja među svim vrstama ima najdulje vrijeme dozrijevanja mladunčadi za samostalan biološki i društveni život. Tako je ponajviše stoga, što se čovjekov mozak kao tjelesni organ, na kojemu je utemeljen čovjekov um, razvija dugo nakon rođenja djeteta iz krila majke. Primjerice, corpus callosum se u čovjeka razvija do dvanaeste godine života. Usto, još je dugotrajniji postupak uvježbavanja čovjekova uma, koji se osim za slikovno mora osposobiti i za simboličko razmišljanje, kakvoga nema u vrsta manje razvijenih od čovjeka. Uvježbavanje uma mladih ljudi u području matematike, koja se bavi isključivo simbolima traje desetljećima. (Hrvatski srednjoškolci smatraju da im je ponuđeno matematičko gradivo bilo „preteško“, valjda stoga što se ne sastoji od sličica na zaslonima ajfona i ajpeda.)
Obitelj je tijekom cijele kulturne evolucije čovjeka – upravo kao i kod mnogih drugih životinjskih vrsta – služila kao sredstvo prihvata mladunčandi i njihove priprave za život, koji je u vrsti Homo sapiens vrlo složen i koji postavlja iznimne zahtjeve upravo u području znanja te usklađivanja ponašanja unutar vrste i postupanja prema drugim vrstama i prema Zemlji kao kolijevci Života. Sad je uloga obitelji postala dvojbenom. Obitelj je jalova kao ustanova ili zajednica, kojoj bi pravom svrhom bilo uspjelo uključivanje mladih ljudi u život. Većina djece se rađa u obitelji. Roditelji hrane, odijevaju te „vode“ djecu u vrtiće i škole, na privatnu poduku i u sportske klubove, ali obitelj ne uvodi djecu u život. U današnje vrijeme sva su djeca „nahočad“, koju nesređene i nesretne majke – kao što je nekad bilo – ne ostavljaju poslije poroda noću na samostanskim pragovima. Danas roditelji de facto prepuštaju svoju djecu medijskoj i tržišnoj brizi, prije nego što su potpuno obavili svoje roditeljske zadaće, koje se mogu obaviti samo u zajednici te prije nego što su djeca postala zrelom i otpornom, da se sama nose sa zahtjevnim i opasnim društvenim životom.
Obitelji koje se još drže na okupu više su domovi, nego obitelji. Obične, prirodne obitelji sve više postaju „udomiteljskim obiteljima“. One su mjesta tjelesne i biološke brige za mladunčad. Obitelji su sve više mjesta, a ne životni prostori. Tako je bilo u prapočetcima kulturne evolucije, kad su se ljudi u malim skupinama premještali s mjesta na mjesto u potrazi za plodovima i divljači. Obitelj gubi vlastiti prostor, na kojemu se izgrađuje životni prostor i djeca uvode u život. Obitelj je prestala biti zajednicom i izgubila je smisao za zajedništvo. Ni obitelji u kojima vlada snošljivost i uljuđenost – osobno znam nekoliko obitelji iz kojih su djeca policiji prijavila roditelje zbog kršenja njihovih „dječjih“ prava – nisu mnogo više od mjesta poremećene unutarnje komunkacije ili povezanosti. Tako je usprkos činjenici da iz obitelji izlaze ili u nju ulaze vanjske veze, koje su znatno snažnije od unutarobiteljskih spona ili unutarobiteljske komunikacije. Centripetalne sile koje djeluju na pripadnike obitelji mnogo su snažnije od centrifugalnih ili privlačnih, kohezijskih sila.
Takav splet veza u obitelji i oko obitelji logična je, iako prije neviđena posljedica kapitalizma, u kojemu nema zajedničkog vlasništva, zajedničkog rada, skupnog životnog osiguranja, skupne odgovornosti, skupnih prava i društvenog kapitala te u kojemu nema sudjelovanja u razdiobi prihoda i u uživanju bogatstva. Sve to je osobno, privatno ili skriveno. Obitelj je u svim dosadašnjim civilizacijama, posebice u dugovječnoj kineskoj carevini, bila osiguravajuće društvo, koje je pokazivalo jednaku brigu za sve svoje pripadnike koji nisu bili radno sposobni – za mladež i za starež jednako. Šire nacionalne, političke ili „društvene zajednice“ oslanjale su se na obitelj, kao na sredstvo socijalne skrbi i kao na proizvodnu snagu. U mnogim kasnijim civilizacijama obitelji su imale svoju zemlju ili zemlju dodijeljenu na trajniju uporabu. Mnoge obitelji su imale obiteljski obrt, obiteljsku trgovinu ili drugu stručnu djelatnost. Od obitelji se očekivalo da se u njoj rodi i uzgoji dovoljno djece, da bi država mogla držati vojsku, koja je često ratovala i u kojoj se znalo ginuti. Obitelj je imala društvenu zadaću i društvenu odgovornost. Danas su svi ljudi izravno vezani uz tržište, a od obitelji se ne očekuje ni to da se u njoj rađaju djeca. Svako tržište može iz tuđine uvesti rad i radnike, liječnike i znanstvenike, vojnike i umjetnike, nogometaše i prostitutke.
U najnovije vrijeme ortaštvo među osobama istorodnog usmjerenja zakonski se promeće u brak i obitelj. Nasrtljivi i nametljivi ljudi istorodnog usmjerenja posegnuli su za obitelji kao zakonitom ustanovom. U mnogim zemljama i religijama nerodna jednorodna ortaštva dobivaju i sakralni okvir. Stvara se nakazan svijet obitelji s parenjem, ali bez množenja i roditeljstva. Posezanje za zakonskim i sakralnim okvirom obitelji, ne može zamijeniti životni obiteljski okvir, u kojemu se stvara biološki i ljudski životni prostor, u kojemu se mladi ljudi u punoj evolucijskoj baštini množenja, prehrane i obrane uvode u život kao otporne jedinke, koje razumiju sve vidike pripadnosti vrsti. Zagovaranje pretvaranja jednorodnog ortaštva u brak i obitelj, koje su objeručke prihvatili svjetski mediji vidik je posljednjeg udara kapitalizma na obitelj, koja je uz narod najljuća protivnica kapitalizma i njegova negacija.
Slabljenje, nesmisao, besmisao i prestanak obitelji prava je slika kapitalizma, kao nakazne civilizacije, koja ugrožava održljivost naše vrste. Iako se obitelj zatekla u stanju koje sam opisao, još uvijek postaje umišljaji ili iluzije o postojanju obitelji kao društvene ustanove. Međutim, smatram da treba prihvatiti izazov kapitalizma i odustati od podržavanja obitelji kao društvene ustanove. Treba stvaranjem alternative obitelji ubrzati njezin rasap. Obitelj je već poražena do nogu. Ne treba žaliti za nestankom obitelji kad ona potpuno propadne. Neka obitelj kao društvena ustanova ostane homoseksualcima i lezbijkama, u kojoj će oni ostati getoizirani. Nestanak obitelji kao društvene ustanove ubrzat će prestanak kapitalizma, koji sad parazitira na obitelji jednako kao i na nacionalnoj državi, koja je također ugrožena do izumiranja. Priznanje poraza obitelji i poraza nacionalne države pod udarom kapitala, kapitalizma, tržišta i ideologije liberalizma pokazat će pravu ćud kapitalizma. Bez privida obitelji kapitalizam će se razotkriti. Propast nacionalne države, koja se očituje sadašnjim produbljivanjem kaosa u svijetu nije dovoljno raskrinkala kapitalizam. Kao što je „islamska država“ posredan rezultat urote kapitala protiv nacionalne države, tako je sklapanje nerodnih jednorodnih brakova sredstvo uniženja i uništenja obitelji. (Pokolj devetero vjernika u crkvi u Charlstoneu u Južnoj Karolini u SAD posljedica je prestanka obitelji kao sredstva uvođenja mladih ljudi u život.)

Uspostava svjetske mreže životnih prostora odgovor je čovjeka gospodstvu kapitala nad svijetom i sredstvo vrste za obračun s kapitalizmom kao uzorkom civilizacije. Dodatno sredstvo obračuna s kapitalizmom bit će postupna zamjena sadašnje obitelji kao društvene ustanove – koja ima pravni ili sakralni okvir u koji se nasrtljivo utiskuju i nerodni ljudi – novom životnom jezgrom, koja će u svojem životnom krilu omogućiti dozrijevanje djece i mladih ljudi u prave pripadnike vrste Homo sapiens, koji će biti u stanju vladati svim mogućnostima i sredstvima naše vrste, koja je razlučuju od ostalih životinjskih vrsta: vlastitom svesezonskom prirodnom rodnošću, raskošnim umom, uskladbom ponašanja, upravljanjem postupanja, izborom ljudskih svrha i uporabom ljudskog duha. Životna jezgra osposobljivat će ljude da vladaju sobom u svrhu stvaranja dobra u vrsti i za vrstu te neće dopuštati da ljudima vladaju politički sustavi i ideologije. Neću naglašavati da je i za kristalizaciji životnih jezgra i za postavljanje mreže životnih prostora potrebno širiti novi ljudski sustav uvjerenja pripadnosti čovjeka vrsti Homo sapiens. Dovršenje postupka globalizacije, koji je stijesnio vrstu na konačnoj plohi Zemlje, stvorio je potrebu za (1) napuštanjem obitelji kao društvene ustanove te za njezinim pretvaranjem u grobnicu i spomenik dekadencije, koju je vrsti donio kapitalizam; (2) stvaranjem svjetske mreže suradnje životnih prostora kao zamjene za nedemokratične nacionalne države, koje je potkupio kapital; i (3) prianjanjem uz pripadnost vrsti kao vidiku općega novog sustav uvjerenja. Novi sustav uvjerenja počivat će na poštovanju Života, kao jedine vrijednosti u vidljivom Svijetu.
Koliko će vremena trebati ljudima i ustanovama koji govore „u ime obitelji“ da shvate, da je obitelj kao društvena ustanova neobnovljiva? Čovjek se s tržišta mora vratiti vrsti.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: