Preobrazba Europske unije
EUROPSKA ZAJEDNICA MIRA I SIGURNOSTI
European Community of Peace and Security (E.C.P.S.)
Sažetak
Temeljni problemi Europe kao kontinenta, koje treba hitno ukloniti su njezina politička podijeljenost i postojanje Europske unije u zapadnom i srednjem dijelu Europe. To Europu sprječava da vodi kontinentalnu politiku: Ruska Federacija dobro vodi svoju nacionalnu politiku, a Europska unija kao politička tvorevina ustrojena je tako, da ne može imati nikakvu politiku, ni unutarnju ni vanjsku. SAD su nastojale voditi svjetsku politiku, a Europa kao najmanji kontinent nema politiku ni za sebe. Usto, Unija nema ni svoju vojsku, a snage unutarnje zaštite, osim što su raspačane na članice Unije, nisu u stanju nositi se s izazovima koje su prvobitno donijeli islamski terorizam i silovit emigrantski val. Uspostava djelotvornog kontinentalnog političkog sustava te zaštita europskog pučanstva i njegova životnog prostora prijeke su i neodgodljive zadaće Europe kao kontinenta. Mir i sigurnost Europe ne mogu se uspostaviti dok se Europska unija politički ne transformira i dok se Rusiju bude smatralo izvorom problema, a ne silom koja može bitno pomoći uklanjanju europskih kontinentalnih nevolja.
1. Uvod
Politička nemoć Europske unije, koja se zemljopisno proširila na sve zemlje srednje i na mnoge zemlje istočne Europe, prouzročila je propadanje Europe kao cjeline. Propadanje je zahvatilo Europu (1) poslije prestanka Hladnog rata, za vrijeme kojega se cijela Europa dobro oporavljala od samoranjavanja u dva teška svjetska rata; i (2) u vrijeme liberalne globalizacije svjetskog poslovanja, koja je Europi donijela propadanje, a ostatku sjeverne polukugle Zemlje i nekim drugim kontinentima zapažen napredak. Velika recesija koju je u svijetu izazvala američka financijska kriza 2007. godine najviše je pogodila zemlje Europske unije, koja se od recesije još nije ni gospodarski oporavila.
Posebnost Europe kao kontinenta je i postojanje na njezinu prostoru jedinog vojnog sa-veza u svijetu, Atlantskog saveza, koji SAD nisu htjele raspustiti poslije prestanka Hladnog rata, nego su ga zadržale samo kao sredstvo političke podjele Europe. Za očuvanje Atlantskog saveza kao američke političke ustanove bilo je potrebno Rusiju, koja je neodvojljivi dio Europe, proglasiti neprijateljem Europe i to u vrijeme dozrijevanja globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens. SAD neprekidno i nepopustljivo straše Europu ruskom opasnošću.
Dok su se stari narodi mnogih zemalja svijeta – Koreje, Japana, Kine, Indije, Rusije, Turske, Vijetnama, Irana – nosili s globalizacijom vođenjem nacionalne politike, europski povijesni narodi ostali su sapeti Europskom unijom, koja nije u stanju ni smišljati, a kamoli provoditi vlastitu, europsku politiku. Za razliku od ostalih naroda svijeta koji nisu prihvatili političku hegemoniju, koju su u svijetu nastojale uspostaviti američke demokratske administracije (Clinton, Obama), europski narodi uz izuzetak ruskog naroda prepustili su se hegemoniji Bruxellesa, koji je pod hegemonijom SAD. Europskim narodima nije prepušteno ni vođenje unutarnje politike, a vanjskom politikom Europske unije čvrsto upravljaju SAD. Narodi Europske unije voljno su prenijeli „dio svoje suverenosti“ na Europsku uniju, koja nije zadržala tu oduzetu takvu suverenost, nego ju je prenijela na SAD. Europski narodi ne odlučuju o svojoj budućnosti. O budućnosti europskog kontinenta odlučuju gospodari svjetskog kapitala. Europa se pretvorila u tržište.
Europska je unija za svoj sustav uvjerenja uzela liberalizam, po kojemu se sve odluke trebaju donositi i svi narodni poslovi voditi na tržištu, koje je danas svjetsko tržište. Po liberalizmu, tržište određuje kakvo će biti nacionalno gospodarstvo, a gospodarstvo određuje kakvo će biti nacionalno društvo odnosno kakvo će biti stanje naroda. Tržište je iščašeno iz društva ili iz naroda i slobodno, a država ni u kojemu slučaju ne smije ni uspostaviti nadzor nad tržištem ni nastojati poboljšati stanje naroda.
Druga bitna zasada liberalizma je potrošaštvo, po kojemu su svi ljudi samo potrošači na tržištu, koji stvaraju potražnju za robom, uslugama i kupovnim ljudskim iskustvima. U liberalizmu kakav ispovijeda Europska unija nema drugih bogova osim tržišta. Ne smije postojati nijedan sustav uvjerenja – kao što je bilo kršćanstvo – koji bi okupljao ljude u zajednicu, koja bi mimo tržišta nastojala voditi svoje poslove. Kapitalu je među zajednicama najnepoćudnija država ili politička zajednica. U EU se dopušta i cijeni jedino postojanje manjih plemenskih ili doseljeničkih bogova i pripadnih sustava uvjerenja, na kojima se temelji „multikulturnost“, koja razara društvenu koheziju, koja bi pomogla narodima da stave tržište pod nadzor vlastite države. Tržišni i životni individualizam za koji se zauzima liberalizam stvorio je duboke i nepremostljive podjele u nacionalnim društvima i među njima. Uska povlaštena manjina dobiva glavninu prihoda i raspolaže glavninom bogatstva. S druge strane, države su nemoćne i tonu u dugove. (U Italiji je 2010. godine država dugovala tadašnja dva ukupna godišnja domaća proizvoda, a pojedinci su ukupno imali bogatstvo vrijedno sedam godišnjih domaćih proizvoda.)
Ljudsko stanje koje je stvorio europski financijski kapitalizam je takvo, da ljudi sve više gube volju i da se množe, iako je biološka množidba bitno svojstvo svake vrste. Množenje ili oplodnja nakupljenog kapitala u Europi više ni djelom ne počiva na prirodnom prirastu pučanstva, nego na robotizaciji proizvodnje dobara i pružanja usluga te na doseljavanju ljudi iz islamskih zemalja, koje dodatno slabi društvenu koheziju. Europski narodi postaju tromi.
Ukratko, po stanju Europe, po stanju većine europskih naroda i po stanju europskog čovjeka može se reći da je Europska unija postala pravim uzorkom države kapitala, u smislu, koji je državi davao Karl Marx. EU je politička tvorevina kapitala, koja se može smatrati državom samo po tomu što služi kapitalu. EU ne služi pučanstvu koje u njoj živi. Kapital je takvu državu uspio napraviti još samo u Sjevernoj Americi. Drskost, bezobzirnost i neobazrivost nositelja kapitala očituje su u tomu, što su oni nastojali i privremeno uspjeli nedemokratsku, kapitalističku državu nametnuti Europi, koja je sastavljena od povijesnih naroda, a ne od jedinačnih doseljenika od kojih su sastavljene SAD. Kapital je nadomak Europskoj uniji pokušao i od Rusije napraviti nedemokratsku i nepolitičku državu kapitala, ali u tome nije uspio.
Međutim, globalizacija kao nepovratan postupak povezivanja svijeta i vrste u cjelinu učinila je mnoge ideje neostvarljivima, mnoge strategije neprovedljivima i mnoge nakane neizdašnima. Neuspjelo nastojanje nositelja kapitala da uspostave gospodstvo nad cijelom vrstom navelo ih je na stvaranje političke i sigurnosne zbrke u nebrojenim zemljama, po-sebice u islamskim zemljama. Kaos koji se širi svijetom prelijeva se i u Europsku uniju te u zemlje koje su joj pridružene. Europska unija, koja je preko mora okružena islamskim svijetom i kojoj je nasilno prekinuta kopnena spona s Rusijom, teško se snalazi u novim okolnostima, a njezini „politički“ prvaci još se ne usude slobodno misliti: američka politika i ideologija liberalizma sputale su umove europskih političkih prvaka.
Ipak, europski narodi se bude iz „američkog sna“ i počinju jedan po jedan zagovarati potrebu novog, vlastitog, izvorno europskog kontinentalnog pristupa politici. Europsko buđe-nje počelo je u Rusiji i Austriji početkom stoljeća i milenija, nastavilo se u Mađarskoj, a veliku potporu dobilo je 23. lipnja 2016. godine na Referendumu u Ujedinjenoj Kraljevini. Jedinačni povijesni europski narodi žele povući svoju suverenost iz Bruxellesa odnosno iz Washingtona, žele ponovo raspolagati svojim državama i žele s drugim europskim naro-dima skupno upravljati budućnošću Europe.
2. Američko stoljeće
Prošlo stoljeće se naziva Američkim stoljećem. Iako su se u tom stoljeću vodila dva svjetska rata te odigrale brojne klasne i nacionalne revolucije, ono je označeno ponajviše time, što su u njemu na svjetsku pozornicu stupile SAD i to u potrazi za gospodstvom nad svijetom. Sprva i nakratko SAD su nastojale doći do novih posjeda izvan Amerike, ali je kasnije američki imperijalizam bio utemeljen na snazi američkog gospodarstva, na izumiteljstvu u industriji i na promicanju američkih društvenih vrijednosti, koje su smanjivale otpornost tuđih nacionalnih država i njihovih naroda. U američkom imperijalizmu smjenjivale su se plime napada i oseke povlačenja u izolacionizam.
Prvi val američkog imperijalizma pogurnuo je demokratski predsjednik Woodrow Wilson, koji je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu da ostvari svjetsku hegemoniju otvaranjem tuđih nacionalnih i kolonijalnih tržišta američkim proiz-vodima i američkom kapitalu. Taj naum su spriječile europske kolonijalne sile na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. Poslije tog neuspjeha SAD su se pod tri republikanska predsjednika zaredom držale izolacionizma, koji ih je doveo do financijske krize 1929. godine i Velike depresije, koja je okončana istom pripremama SAD za Drugi svjetski rat.
Novi demokratski predsjednik Franklin Roosevelt nastojao je iskoristiti taj rat za novi pokušaj uspostave američkoga svjetskog gospodstva, računajući i na opremljenost američke vojske atomskim oružjem. Novi američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije spriječio je Josif Staljin, koji je kao pobjednik u Oslobodilačkom ratu osvojio cio eurazijski kopneni masiv zaposjedanjem mnogih zemalja ili izvedbom socijalističke revolucije u nizu zemalja od Istočne Njemačke i Poljske preko Mongolije do Koreje i Vijetnama. SAD zadovoljile su se zaštitom zapadne Europe i kapitalizma od moguće komunističke agresije te suradnjom s preostalim kapitalističkim zemljama, uključujući zemlje koje su bile poražene u ratu.
Treći pokušaj uspostave američke svjetske hegemonije vodio je poslije prestanka Hladnog rata opet jedan demokratski predsjednik, Bill Clinton. Njegov pokušaj suzbila je globa-lizacija, iako su nju bili upriličili američki kapital i američke transnacionalne korporacije. One su rabile otvaranje tuđih tržišta, liberalizam i širenje ljudskih prava, kojima se slabila otpornost nacionalnih država i njihovih životnih zajednica. Tijekom zamaha globalizacije od početka novog stoljeća na svjetsku geoekonomsku i geopolitičku pozornicu stupila je Kina kao prava velesila, a na tu se pozornicu vratila i Rusija kao vojna i sirovinska velesila, koja raspolaže golemim zemljopisnim prostorom. Tim dvjema silama pridružio se niz va-žnih područnih sila, kao što su Indija, Brazil i Turska. SAD su se bile zadovoljile krnjom hegemonijom nad Europskom unijom i nad nekim tihooceanskim zemljama.
Nasuprot demokratskim predsjednicima, tri velika američka republikanska predsjednika, Dwight Eisenhower, Richard Nixon i Ronald Reagan, smatrali su da SAD, koje su jake u svakom pogledu, svoje probitke i svoj utjecaj na budućnost svijeta mogu najbolje promicati suradnjom i dogovorom s ostalim velesilama. Slabi republikanski predsjednik George W. Bush predvodio je prvi pokušaj u globalnom svijetu, da se uporabom goleme američke vojne sile, bez politike i diplomacije te na štetu američkog gospodarstva zavlada dijelovima svijeta, za koje su nositelji kapitala smatrali, da su od životne važnosti za njih i za državu Izrael. Taj pokušaj je morao propasti, a nakon njega u SAD su izbile financijska kriza 2007. i Velika recesija 2008. godine.
Dolaskom novog demokratskog predsjednika, Baracka Obame, u Bijelu kuću izišla je na vidjelo nova strategija američkog imperijalizma. Bijela kuća je počela namjerno kočiti mili-taristički imperijalizam Georgea W. Busha, koji su bili osmislili i poticali neokonzervativci. Neokonzervativci su i po genima i po idejama baštinici trockizma, koji se u komunističkoj Rusiji zauzimao za „izvoz revolucije“. Staljin je suzbio trockizam i protjerao trockiste, jer je uspjelo nastojao Lenjinov partijski režim pretvoriti u snažnu nacionalnu državu. Od vladavine Ronalda Reagana neokonzervativci su nastojali sastavljati i provoditi svoju im-perijalističku političku misao, ali su u tomu uspjeli istom za vladavine George W. Busha. Neokonzervatizam nije sračunat na uspostavu američkog gospodstva nad svijetom, nego na uporabu američke politike, gospodarstva, vojske i „demokratskih vrijednosti“ za uspos-tavu vladavine kapitala nad svijetom.
Neokonzervatizam je već dugo matična struja američke političke misli, dok su druge političke ideje medijski potisnute na rub akademske zajednice. Neokonzervativci pišu po-litička pravila, po njegovu priznanju, i predsjedniku Obami. Oni sad snažno podupiru predsjedničku kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton. Od odlaska s vlasti Busha sina neokonzervativci su potporu militarističkom imperijalizmu zamijenili potporom intervencionizmu, koji se pod prijetnjom američke vojne sile provodi obavještajnim sredstvima i načinima.
Stoga su SAD pod administracijom Obame, H. Clinton i A. Cartera po uputama neo-konzervativaca pristupile ne otvorenim napadima na druge države, nego slabljenju tuđih država izazivanjem građanskih ratova, otvorenih pobuna protiv zakonitih vlasti i „oboje-nih“ revolucija, kao što su bile „narančasta revolucija“ u Ukrajini ili dolasci „arapskog pro-ljeća“ u mnoge muslimanske zemlje. Danas građanski i teroristički ratovi bukte u stotinjak zemalja na svim kontinentima uključujući i Europu, iako suverene države međusobno ne ratuju. Američke obavještajne službe dovele su u kaos cio svijet. Pogođeni su i narodi i jedinačni ljudi, a njihove države su uistinu nemoćne da zaštite ljude, narode, gospodarstvo i državni prostor te životni prostor koji su na Zemlji izgradili pripadnici vrste Homo sapiens.
Trockistički neokonzervatizam doveo je u opasno stanje i američki narod te u težak po-ložaj i američku državu, koja se pretvorila u političko i vojno uporište svjetskog slobodnog kapitala. Instrumentalizacija američke države primila je takve mjere, da i najširi slojevi pu-čanstva SAD postavljaju pitanje uloge i smisla američke države. To pokazuje kampanja za predsjedničke izbore 2016. godine. Hoće li SAD ostati sredstvom svjetskog kapitala i cio-nizma? Ili će se od infrastrukture imperijalističkog projekta financijskog kapitala pretvoriti u nacionalnu državu, koja će biti sredstvom američkog naroda? Snažnoj Americi nije pot-reban neokonzervativistički intervencionizam, kao što ni snažnoj socijalističkoj Rusiji nije bio potreban trockistički „izvoz revolucije“. Suradnja, politika i diplomacija mogu naro-dima pružiti više od vojnih i obavještajnih pothvata njihovih država. To posebno vrijedi u globaliziranom svijetu.
3. Transformacija globalnosti
Glavne čimbenice sadašnjeg, konačnog navrata globalizacije bile su transnacionalne korpo-racije, tehnologija i nacionalne države, koje su pokazale izuzetnu popustljivost prema kapi-talu, koji je potaknuo globalizaciju i nju izveo putem slobodnog svjetskog tržišta robe, uslu-ga, rada i financijskog kapitala. Posljedice globalizacije koja je izvedena putem slobodnog svjetskog tržišta su očite: uniženje čovjeka, rasap obitelji, nepoznavanje i slabo razumijeva-nje života, slabljenje naroda, nenadzirana široka seoba pučanstva, raspršenje mjesnih zaje-dnica, poremećaj klime, upropaštavanje bioma, opća neizvjesnost života i poslovanja, izos-tanak političke odgovornosti, … .
Do nagle globalizacije poslovanja došlo je odlukom nositelja kapitala, da se prestanak Hladnog rata i uklanjanje Željezne zavjese žurno iskoriste za stvaranje jednog, golemog, svjets-kog tržišta koje će zajamčiti najveći mogući rast gospodarstva, a time i daljnje nezajažljivo gomilanje kapitala, koje je sračunato na zauzimanje političke vlasti nad cijelim svijetom i nad cijelom vrstom Homo sapiens. Rast gospodarstva je strategijska svrha uspostave svjetskog slobodnog tržišta, pri ostvarenju koje se ne treba voditi račun hoće li rast biti održljiv, hoće li se štedjeti prirodni izvori, koje su posljedice rasta na okoliš i klimu, hoće li rast biti zemljopisno ujednačen i hoće li se naša vrsta kao vrsta života moći prilagođivati okolnos-tima koje stvara rast gospodarstva te tako opstati. Kapital o tomu ne može voditi račun, jer je njegova množidba njegov jedini, apsolutan, isključiv i nepomirljiv imperativ. Kapital vodi račun samo o tomu da neprimjerenom uporabom ne ugrozi kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva, prema kojemu kapital pripada pojedincima, koji slobodno, po svojoj volji rabe, ulažu, troše ili daruju slobodan kapital. Kapital je odgovoran samo za svoje množenje.
Uloga države u postupku globalizacije bila je u najmanju ruku pasivna. U srednju ruku, država je samu sebe učinila nemoćnom putem privatizacije svojeg bogatstva, liberalizacije ili odustajanja od nadzora državne granice te putem deregulacije ili odustajanja od uređivanja tržišta i gospodarstva te putem nadzora nad njima. U najgoru ruku, država je izdala narod dopuštajući da kapital od nje preuzme javne poslove ili nacionalnu politiku. Država se sama odrekla svojih ovlasti i sama otresla odgovornosti, koju joj nameće suverenost naroda. Kapital je državu razoružao, razvlastio i natjerao u dugove. Država je suverenost naroda prepustila kapitalu i tržištu, kao da u tržište sudjeluju neumorni i proždrljivi bezdušni roboti ili digitalno animirane prikaze, a ne ljudi. Država je pomogla da se u postupku globalizacije stvori svijet bez odgovornosti za čovjeka, za biom i za Život.
Uviđanje posljedica globalizacije vodi zaključku da se u svijet, u našu vrstu i u život op-ćenito mora vratiti odgovornost, koja može obvezivati samo ljude, a ne bilje i životinje ili proizvode čovjekova uma kao što su kapital i tržište. Vrsta je neodgovorno prepustila trži-štu da upravlja njom samom. U globaliziranom svijetu sva pitanja postaju i pitanjima vrste. Globalizacija je prava velesila, koja prisiljava vrstu, da se predomisli te da u se i u život vrati odgovornost. Čovjek je jedina vrsta koja može nositi odgovornost.
Tijekom kulturne evolucije u našoj su se vrsti pojavili narodi kao životne zajednice, koje imaju svoj zemljopisni prostor i svoj životni prostor, koji su same izgradile. Civilizacija kao pristup uređenju društva, koji je odredio jedno razdoblje kulturne evolucije, u vrstu je unijela državu kao sredstvo životne zajednice, koja raspolaže svojim zemljopisnim prosto-rom, na kojemu se dograđuje životni prostor, koji je pravi čovjekov okoliš. Država je mjesto i žarište odgovornosti životne zajednice.
Sila globalizacije, koja je globalizirala i našu vrstu, a ne samo tržišno poslovanje, prisi-ljava vrstu da sa sebe zbaci neodgovornu vlast kapitala i da iz sebe pobaci tržište, koje se njome burno širilo bez ikakvih zapreka i koje je prožima bez ikakvih pregrada. Vrsta mora, a ne samo može ili treba u sebi stvoriti jedinačne prostore i ustanove odgovornosti, u ko-jima će se povesti briga za sve, za što se čovjek kao vrsta mora brinuti, kako bi se mogao množiti i štititi te kako bi mogao zadovoljavati svoje potrebe. Vrsta u sebi mora obnoviti i ojačati državu kao sredstvo životne zajednice i kao vlast u zajednici, koja pripada zajednici, a ne kao vlast kojoj zajednica pripada. Država treba prestati biti državom kapitala i ču-varicom slobode tržišta. Ona mora preuzeti punu odgovornost za svoj prostor i za svoje ljude. Vrsta se pod prisilom globalizacije mora odreći neodgovorne kapitalističke države.
U globaliziranoj vrsti država ne može biti otočena upravna jedinica. U globaliziranoj vrsti države ne mogu nositi odgovornost koje im nameću životne zajednice, ako neće biti umrežene i ako neće u međusobnoj povezanosti prekrivati cijelu vrstu. Države su sredstvo svojeg pučanstva, ali su one i podružnice vrste Homo sapiens. Narodi svoju suverenost primaju od vrste.
Država mora prisvojiti novu ulogu. Države kao sredstva životnih zajednica moraju pos-tati ključnim čimbenicama daljnjeg postupka globalizacije, koji je daleko od dovršenja. Umjesto stegovnog koordinatnog sustava svjetskog tržišta vrsta treba prigrliti živu i gibljivu mrežu životnih prostora. Međutim, države i njihove pripadne životne zajednice moći će uspjelo obnašati svoju odgovornost za prostor, za ljude, za vrstu i za Život, samo ako svoje mjesne, endemne, urođene povijesne sustave uvjerenja zamijene jednim i jedinim, globalnim sustavom uvjerenja za cijelu vrstu. To je pripadnost čovjeka samo vrsti i životnom prostoru, koji ljudi dograđuju kao bližnji. Globalni svijet ne podnosi multikulturnost, iza koje se skriva politeizam i koja učvršćuje podjele u društvu. Vrsta mora biti nedjeljiva, neprekinuta i nerastrgana. To je imperativ njezine globalnosti.
4. Transformacija kapitalizma
Kapitalizam je endemna europska pojava, a razvio se iz feudalizma, koji je također bio europska posebnost. Feudalizam je bio posljedica katastrofalnog rasapa Zapadnog Rima na obiteljske posjede. Novu Europu cjelinom nije napravila politička vlast, nego Crkva s kršćanstvom kao sustavom uvjerenja. Pritom su odgovornost za gospodarstvo i obranu imali feudi ili jedinačni feudalci. U Europi je decentralizirani politički sustav poticao indi-vidualnost. Europljani su stoljećima ratovali samo kao vitezovi, a ne kao mnogoljudna vojska, kako je bilo u starini i kako je u tadašnje vrijeme bilo u Arapa i Turaka.
(Nasuprot Europi, u drevnoj Kini sva je zemlja bila carska, a obitelji su je dobivale na uporabu prema broju ukućana. Takvo imovinsko rješenje jamčilo je cjelovitost države, a kineski carevi su svoje podanike od početka smatrali narodom ili čak velikom obitelji, kojoj je car bio samo glava ili glavar. Obitelji su jedan broj radnih dana provodili na tlaci od-nosno radeći na uređenju zajedničkog, javnog prostora te na uspostavi i održavanju ob-rambene, prometne i agrarne infrastrukture. Trgovci nisu bili uvažen stalež i oni nisu mogli nakupiti višak vrijednosti rada ili kapital, koji se u Kini ulagao u javnu i osobnu potrošnju. Kinom je upravljala politika, a ne tržište. Bogatstvo je u drevnoj Kini bilo zajedničko, državno ili društveno, čak i kad se snažno razvijala manufaktura. Veliko osobno bogatstvo bi ugrozilo cjelovitost goleme zemlje – Središnje Kraljevine.)
Europa je nakon stoljetne obnove poljoprivrede počela na zemlji stvarati višak vrijed-nosti, koji nije ostao vezan uz zemlju i koji je omogućio razvitak trgovine, obrta, manufak-ture i stručnih poslova: mjerništva, prava, liječenja, poučavanja ili plaćenog ratovanja. Nove djelatnosti koje su najčešće bile vezane i uz novopodignute i uz postojeće gradove omogućile su snažnije nakupljanje kapitala, koji je znao pripadati ne samo pojedincima, nego i gradovima, cehovima, bratovštinama, zadrugama i drugim slobodnim udrugama. Razvitkom međunarodne i međukontinentalne trgovine bogatstvo je sve više postajalo osobnim, privatnim ili „skrivenim“. Industrijska revolucija označila je stvarni početak kapita-lizma kao pristupa uređenju gospodarstva (i društva), po kojemu sva sredstva za proizvo-dnju, a ne samo sredstva za osobnu ili obiteljsku uporabu trebaju pripadati pojedincima. To je također endemni europski pristup pitanju vlasništva.
Po kapitalističkoj doktrini liberalizma pripadnici vrste Homo sapiens su gladijatori, koji se na tržištu međusobno nadmeću u nakupljanju bogatstva ili se međusobno otimaju za kapi-tal, koje mora biti raspačan na pojedince. Usto, kapitalizam vidi ljudski rad i znanje, a time i jedinačne ljude kao robu na tržištu. Kapitalizam robom za tržište smatra i prirodu, koja nije proizvedena za tržište, nego je rođena u životnom postupku na izvorno mrtvoj Zemlji. Najpogubnije od svega je to, što kapitalizam ne uzima novac – koji je protuvrijednost ljuds-kog rada na tvarima uzetim iz prirode – samo kao razmjensko, nego prvobitno kao uporabno sredstvo.
Uporaba novca stvara dodatno bogatstvo u proizvodnji materijalnih dobara i u pružanju osobnih usluga, u trgovini stvarnim i izmišljenim dobrima, u prometu i komunikacijama, u znanosti i tehnologiji, u religiji i medijima, u ratovanju i sijanju terora. Ako se uzme u obzir (1) da će se razvitak tehnologije i dalje ubrzavati, (2) da je globalizacija stvorila svjetsko tržite te (3) da razmetan ljudski um od svega što se zatekne i što se stvara u vrsti uzima kao običnu robu, postaje jasno da proizvodnja novog kapitala od postojećeg stvara sve veće bogatstvo na računima „uspjelih i iznimnih“ pojedinaca, a da obični ljudi ostaju zakinuti. Iako je stvaranje novog bogatstva postupak u kojemu sudjeluje cijela (globalna) vrsta, u jagmi za kapitalom nebrojeni sudionici postupka stvaranja novog bogatstva ne sudjeluju u uživanju tog bogatstva.
Svjetsko slobodno tržište s golemom proizvodnjom i ponudom robe s jedne strane i s pohlepnom potražnjom i potrošnjom dobara s druge strane mamutski je pogon, kojim se izvlači golemo bogatstvo koje ne služi zadovoljenju potreba i ostvarenju ljudskih svrha pripadnika mnogoljudne globalne vrste koji to bogatstvo stvaraju. Bogatstvo ponajviše služi iskaljivanju prohtjeva povlaštene kapitalističke manjine i osvajanju potpune političke vlasti nad vrstom. Suvremeni kapitalizam, koji je prirodan posljedak pojave i razvitka kapitalizma, pravi je robovlasnički sustav, u kojemu su nebrojeni pripadnici vrste pretvoreni u roblje gospodara kapitala. (Thomas Piketty je dobro oslikao povijesnu i sada-šnju razdiobu prihoda i bogatstva među ljudima, među narodima, ali i između jedinačnih životnih zajednica i pojedinaca u njima ili izvan njih.) Nakaznost zrelog kapitalizma pot-puno se očituje u nakaznoj razdiobi prihoda i bogatstva. Kapitalizam je svojim razvitkom ugrozio i sam sebe. Ipak, vrsta ne smije čekati neizbježnu propast kapitalizma, koja bi u vrsti ostavila porazne posljedice poput onih koje je u Europi ostavila propast Zapadnog Rima. Vrsta ne smije čekati ni da Frankenstein kapitalizma koji je stvorila naša vrsta proguta i nju i biom. Kapitalizam treba žurno početi reformirati ili transformirati. Kapitalizam treba transformirati u ime vrste Homo sapiens.
Transformaciju kapitalizma će se provoditi gospodarskim, političkim i idejnim sred-stvima. Kapitalizam treba postupno zamjenjivati politizmom. Politizam je pristup uređenju gospodarstva i društva, po kojemu su svi društveni postupci objedinjeni u politiku, koja je vođenje zajedničkog, javnog posla životne zajednice. Politika je provedba volje naroda ili životne zajednice. Instrument politike je država. Zakon je na strani države, a na strani ka-pitala su samo pozitivna prava koja dodjeljuje država. Kapital nema ni ljudska ni prirodna prava. Za preuredbu odnosa kapitala, tržišta i društva državi stoje na raspolaganju: mone-tarni i porezni sustav, mogućnost nadzora tržišta, dogovaranje poslova i ulaganja između država, određivanje radnih uvjeta te minimalnih satnica i nadnica, uređivanje poslovanja financijskih ustanova, uređivanje pitanja patenata i drugog intelektualnog vlasništva, ula-ganje u infrastrukturu i obrazovanje, ulaganje u temeljna znanstvena istraživanja, pružanje poticaja proizvodnim poduzećima, određivanje carinskih plaćanja i određivanje količina uvoznih proizvoda, sprječavanje utaje poreza, suzbijanje političke i gospodarske korupcije, zaustavljanje krijumčarenja i drugo. Građani kao potrošači mogu domišljenim odabirom proizvoda utjecati na proizvodne programe poduzeća, tako da se, prvo, smanji broj proiz-voda koji se nude i prodaju i, drugo, da se s tržišta uklone skupi i isprazni proizvodi, koji služe snažnom nakupljanju kapitala i zadovoljenju prohtjeva kupaca te u koje je obično uloženo vrlo malo ljudskog rada. Potrošači mogu smanjiti nadmetanje među korporacija-ma, koje stvara gospodarsku entropiju i trati ljudski rad.
Temeljna svrha i osnovno mjerilo uspjeha transformacije kapitalizma je pružiti moguć-nost zaposlenja svim ljudima koji su voljni raditi. To je zahtjev vrste Homo sapiens, koja je sebe stvorila znanjem i radom. Za to je potrebno pružiti djeci i mladim ljudima mogućnost stjecanja ne samo uporabljivog znanja, nego i općeg znanja o Životu kao pojavi, razumije-vanja položaja i stanja čovjeka, znanja i razumijevanja političkih, gospodarskih i društvenih procesa te naravi i uloge medija. To država može napraviti, ako hoće. Ostvarenje temeljne svrhe transformacije kapitalizma ne može se ostvariti bez vezanja kapitala uz rad, znanje i prostor. Tko rado govori o ljudskim pravima, treba uvažiti to, da bi jedno od temeljnih ljudskih prava trebalo biti pravo svakog čovjeka na bogatstvo, koje vrsta kao cjelina stvara u biomu. Pravo čovjeka na bogatstvo može se ostvariti samo ako postoji obilje skupnog, zajedničkog, društvenog kapitala. (Isus je govorio, da je njegova zadaća zagovarati „obilje života za sve ljude“. Bogatstvo je vrijedno samo, ako ono u ljude unosi život.) Transformacijom kapitalizma kapitalu valja oduzeti slobodu, kao što je kapital lišio vrstu slobode privezavši je za grubo i neumoljivo slobodno tržište. Kapitalu treba oduzeti slobodu neodgovornog postupanja. Sloboda kapitala ljudima oduzima slobodu života, a vrsti slobodu prilagodbe okolnostima. Pripadnici vrste trebaju se posebno oglušiti na priče koje ispredaju mediji i trebaju odvraćati pogled od slika koje nameću mediji kapitala. Transformacija kapitalizma treba voditi stalnom povećanju društvenog kapitala.
Transformacija kapitalizma obavljat će se borbom između kapitala i vrste za nadzor nad državom. Narodi za tu borbu raspolažu velikom silom, koja se može iskazati usmjerenom potražnjom na tržištu, uporabom demokratskih političkih sredstava kao što su parlamen-tarni izbori i nacionalni referendumi poput nedavnoga britanskog te, ako zatreba, i vođe-njem izravne akcije građana.
5. Transformacija Europske unije
Europska unija je u opasnom stanju i u teškom položaju i to svojom krivnjom. Predvod-nici, nacionalni političari i narodi Unije svjesni su njezina stanja i položaja. U Uniji se vodi rasprava o „strategiji“, kojom bi se Unija mogla izvesti na put oporavka i možda preporo-da.
Strategija je smišljeno određivanje budućnosti. Strategija ima pridružena sredstva te na-čine i vremenski red svoje provedbe. Međutim, prvaci Unije nemaju jasno izrečenu i op-ćenito prihvaćenu ideju, kakva uvijek prethodi pravljenju strategije, po kojoj bi se nacrtala strategija spasa EU. Uz dosadašnje iskustvo s postavljanjem i ostvarivanjem strategija svih vrsta otkad su one početkom devetnaestog stoljeća ušle u upravljačku modu, a kasnije i u teoriju upravljanja projektima i pothvatima mnogo je uputnije strategiju svesti na uklanjanje problema koji tište sustav, kojim se upravlja i koji se nastoji poboljšati.
Kako bi se moglo ukloniti nevolje, koje pritišću sustave ili političke zajednice potrebno je neprijeporno odrediti temeljne uzroke nastalih nevolja ili problema. Ključni uzroci koji su Europu doveli u sadašnje mučno unutarnje stanje i do sadašnje presudne civilizacijske prekretnice su:
a) Europa nije slobodan i samostalan politički prostor,
b) Europa je duboko politički podijeljena,
c) Europska unija s 500 milijuna stanovnika ima neprimjeren politički sustav, koji je sprječava voditi politiku, iako bez politike nijedna politička tvorevina ne može opstati,
d) Europska unija se nije u stanju sama štititi ni od vanjske ni od unutarnje ugroze,
e) da nije Rusije kakva jest, bio bi zanemarljiv utjecaj Europe na političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne procese u svijetu, koji ni sam nema snažnu i suvislu ideju o sebi i za sebe,
f) Europa nije jedinstven i zaštićen gospodarski prostor, a unutar EU poduzetništvo i inovativnost sputani su unitarnom monetarnom politikom, koja obvezuje 19 malih, srednjih i velikih europskih zemalja, iako njihova gospodarstva imaju različit sastav i različite potrebe,
g) mnogi narodi EU smatraju, da im članstvo u toj tvorevini jamči gospodarski napre-dak i društveni procvat,
h) mnogi europski poduzetnici smatraju, da je veličina europskog tržišta jamac njihova poslovnog uspjeha,
i) nebrojeni „državljani“ Unije smatraju, da će im zadovoljstvo vlastitim životom doći samo od sebe, zahvaljujući bogatoj europskoj baštini; oni se usto pare bez množidbe,
j) Europa nema jedinstven, potpun i suvisao sustav uvjerenja, koji bi omogućio izgra-dnju zajedničke pripadnosti za sve narode i za sve građane koji sastavljaju Europu, iako se na zajedničkoj pripadnosti temelji društvena kohezija.
U političkoj javnosti Europe kolaju tri ideje o preobrazbi ili transformaciji Unije. Po jed-noj, Europsku uniju valja vratiti u novu europsku ekonomsku zajednicu. Po drugoj, Uniju treba dodatno integrirati u „superdržavu“, kojom bi združeno upravljali Francuzi i Nijemci, koja bi imala centraliziranu vojsku, unutarnju i vanjsku politiku te sigurnosne službe. Po trećoj, članice Europske unije bi jedna po jedna voljno i slobodno napuštale Uniju po predlošku koji su Englezi pružili Referendumom.
Za ideju unatražne preobrazbe političke unije u gospodarsku zajednicu može se uz ostalo reći: (1) da bi takvu preobrazbu bilo teško obaviti u sadašnje vrijeme općeg propadanja Unije; prikladno vrijeme za takvu preobrazbu je prohujalo; (2) da bi se zamišljeni prelazak teško uredno obavio; (3) da bi u mnoštvu ponovo suverenih europskih država malo njih moglo imati snažnu i samostalnu politiku, nedostatak kakve je najljuća nevolja sadašnje Europske unije; (4) da bi u novoj Europi sitnih i srednjih političkih zajednica počela neu-redna i kaotična jagma većih europskih i velikih izvaneuropskih političkih zajednica za „savezništvo“ i instrumentalizaciju sitnih i srednjih europskih država; (5) da bi se „novoj Europi“ dodale nove podjele; te (6) da bi takva preobrazba Unije mogla biti provedena, samo ako se liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zamijeni politističkim sustavom uvjerenja, koji bi omogućio potvrdu paneuropske ideje, koju bi prihvatila i Rusija. Za us-pjeh takve preobrazbe bilo bi potrebno da se SAD usporedo s europskom preobrazbom od uporišta svjetskog kapitala i uporišta obavještajnog intervencionizma preobraze u su-verenu teritorijalnu državu.
Za drugu ideju može se uz ostalo reći, (1) da bi ona – bez obzira na to, tko ju je prvi iz-nio – uistinu predstavljala pooštrenje temeljne američke zamisli, po kojoj je 1992./1993. godine Europska ekonomska zajednica neočekivano i naglo prometnuta u Europsku uniju; (2) da bi malo sadašnjih članica Unije voljno pristalo na ostvarenje te zamisli; (3) da Europa nikad nije podnosila centralizaciju političke vlasti; te (4) da bi ta zamisao zauvijek spriječila integraciju Rusije u Europu, što bi vjerojatno i bila skrivena svrha uspostave europske „superdržave“. Provedbom ideje europske „superdržave“ Europa bi se sama zauvijek ili do svoje propasti podjarmila, unakazila, podijelila i potpuno sputala. Ta ideja ne može biti izvorno europska politička zamisao. Ona je u najboljem slučaju očajnički „izlaz za nuždu“ europskim političarima, koji su neuspjelo provodili ideju „sve tješnje integracije“ svojeg dijela podijeljene Europe. Bavljenje idejom europske „superdržave“ odgađa hvatanje ukoštac s stvarnim nevoljama Unije.
Za treću spomenutu ideju može se uz ostalo reći: (1) da bi, po primjeru Bregzita, takvo rješenje nevolja Unije produžilo neizvjesnost i pojačalo trpljenje u njoj, iako je stanje u Europi hitno i uzbunjujuće; (2) da bi i u slučaju takvog rješenja došlo do političkog i gos-podarskog grabljenja jedne po jedne odcijepljene države, što bi dovelo ne samo do dodat-nih podjela, nego i do političkih i drugih sukoba unutar Europe, kakvi su Europu slabili u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću te posebice u prvoj, „versajskoj“ polovici dvadese-tog stoljeća; (3) da bi se u tom slučaju nereformirane SAD grčevito držale Unijinih „osta-taka ostataka“ – reliquiae reliquarum – kako bi nastavile održavanje predodžbe o Rusiji kao neprijateljici Europe; (4) da bi takvo prepuštanje budućnosti Europe slučaju i lijenosti eu-ropskih prvaka konačno upropastilo Europu, koja se nikad nije oporavila od dvaju svjets-kih ratova, koja je ona sama zapodjenula; te (5) da bi se Europa s trajnim političkim i si-gurnosnim vakuumu u sebi pretvorila u poprište sukoba velikih izvaneuropskih sila i u odredište doseljavanja iz obližnjih islamskih zemalja. Europa bi u dvadeset prvom stoljeću mogla postati političkim i vojnim poprištem, kakvim je u dvadesetom stoljeću bio Prednji Istok. U globalnom svijetu svaki kontinent može postati njegovim središtem ili žarištem. Rusija i Turska počele bi se uz slabu i rasutu Europu smatrati azijskim silama. Transfor-macija Unije je borba Europe za Rusiju i Tursku.
Nevolje i problemi Europe kao kontinenta su očiti, a neki od njih su navedeni u „Uvodu“. Istinska transformacija Europske unije imala bi za svrhu oporavak cijele Europe, a ne samo narodâ koji su sad okupljeni u Uniji. Sad su u najtežem položaju narodi koji su se našli u umjetnom procjepu između Unije i Rusije i neki narodi Unije, koji se više uzdaju u potporu SAD, nego u suradnju sa susjednim narodima.
Preobrazba Unije treba ići za tim da se Europi kao cjelini omogući vođenje europske politike. Ako brojne velike neeuropske zemlje imaju svoju politiku, zašto Europa kao kon-tinent ne bi imala svoju? Europa se treba sama pobrinuti za svoju vanjsku i unutarnju si-gurnost, koja joj treba jamčiti slobodnu suradnju s ostalim životnim prostorima, političkim zajednicama ili državama. Europa treba i može uporabiti vlastite snažne ljudske i bogate prirodne mogućnosti, baštinu izumiteljstva, strast za nakupljanje znanja i odanost znanosti kao izvoru istine i sredstvu napretka, svoj položaj usred triju kontinenata većih i mnogo-ljudnijih od nje, ali ona povrh svega treba iskoristiti svoju povijesnu sposobnost kovanja političke misli za cio svijet. Europa je jedini kontinent koji može pružiti ideju i političku misao za globalni svijet: Kinezi i Indijci nisu vični tom poslu; američka politička misao se dala u „autsorsing“ cionizmu; a islamski svijet se ne može lišiti sakralnog pristupa sustavu uvjerenja i još uvijek, ali utaman pomišlja na mogućnost uspostave svjetskog carstva u globaliziranom svijetu, koji ne podnosi ideologije i koja ne dopušta uspostavu carstava. U najbolje vrijeme Europa je mislila na cio svijet, a ne samo na sebe.
Zbiljski uzeto, Europa se za svoj spas mora politički osloboditi i ujediniti, što ne smije voditi ni njezinu vladanju europskim narodima ni centralizaciji politike. Europa mora vra-titi suverenost svojim narodima, od kojih je ona uzeta i prenesena na SAD. Europa u sebi treba obnoviti državnost, a sebi kao cjelini dati autoritet i vjerodostojnost te steći dostojan-stvo i uvažavanje. Europa treba upravljati svojim ljudima i svojim prostorom bez izdvajanja vlasti iz njezinih naroda ili povijesnih životnih zajednica i iz njihovih slobodnih asocijacija, koje će biti sastavnicama ukupne europske, kontinentalne politike. Jedinačne europske suverene zemlje udružuju se u područne asocijacije ili federacije, koje će nadvladati usitnjenost suverenosti u Europi. Federacije će omogućiti vođenje politike i obrane te ko-ordinaciju gospodarstva iz prostorno i gospodarski izdašnih političkih zajednica ili država. One će voditi zajednički stvaranu politiku svojih suverenih članica, bez kršenja ili kresanja njihove suverenosti. Pri okupljanju suverenih dijelova europskog zemljopisnog prostora u snažne političke i gospodarske podružnice cjelovite, ujedinjene, povezane i slobodne Eu-rope vodio sam račun o njihovoj gospodarskoj snazi, o njihovoj potrebi vođenja politike, o izgrađenosti njihova zajedničkog životnog prostora, o njihovoj sposobnosti izumitelj-stva te unapređenja znanosti i tehnologije, ali i o potrebi održavanja političke ravnoteže u tim podružnicama.
Jedna mogućnost početnog okupljanja suverenih povijesnih država ili životnih prostora je stvaranje četiriju federacija unutar Europske zajednice mira i sigurnosti. Suvremene države bi se mogle okupiti oko četiriju gospodarski najjačih i politički iskusnih zemalja u slijedeće skupine obližnjih zemalja, koje se jedna s drugom dotiču na kopnu ili na moru:
Britanija
Britanija
Irska
Nizozemska
Danska
Švedska
Finska
Francuska
Francuska
Belgija
Španjolska
Portugal
Njemačka
Njemačka
Luksemburg
Poljska
Austrija
Češka
Latvija
Litva
Estonija
Italija
Italija
Malta
Slovenija
Hrvatska
Mađarska
Slovačka
Rumunjska
Bugarska
Grčka
Cipar
Prva skupina suverenih država položenih oko Sjevernog mora ima 136 milijuna stanovnika, ukupan godišnji domaći proizvod 4.740 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.186 četvornih kilometara, a mjeru izgrađenosti životnog prostora 2,0, ako je mjera izgrađenosti životnog prostora sredozemno.podunavske skupine 1,0.
Skupina atlantskih zemalja okupljenih uz Francusku ima 132 milijuna građana, GDP 4.400 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.272 četvorna kilometra, a indeks iz-građenosti životnog prostora 1,2.
Baltičko-srednjoeuropska skupina uz Njemačku ima 142 milijuna stanovnika, GDP 5.340 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.007 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1.6. (Mjera izgrađenosti njemačkog životnog prostora 5,3.)
Sredozemno-podunavsko-crnomorska skupina zemalja uz Italiju ima 120 milijuna sta-novnika, GDP 2.645 milijarda američkih dolara, površinu kopna 958 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1,0.
Raspon među političkim federacijama po broju stanovnika je 100:118, po površini ko-pna 100:130, a po ukupnom domaćem proizvodu 100:200. Očito je da se može napraviti i mnogu drugih podjela unutar jedinstvene Europske zajednice mira i sigurnosti.
Sjedišta federacija bi trebala biti blizu njihova prostornog-demografskog težišta, što bi značilo da sjedišta budu u Parizu, Londonu, Berlinu i Budimpešti. Sjedište Zajednice bilo bi prirodno u Beču, koji je prijestolnica neutralne države i koji je smješten blizu prostornog središta Europe.
Ako se ima u vidu da će se Europska unija svakako transformirati, valja pretpostaviti da će mjerila pristupanje dodatnih zemalja Zajednici biti drukčija od sadanjih mjerila pristupa Uniji. Pretpostavljam da će dinamika gospodarstva, obrana i sigurnost biti važniji od nekih izmišljenih vrijednosti kao što su neograničena i apsolutna ljudska prava. Stoga se može u konačnici očekivati da će gotovo cijeli europski prostor biti u Zajednici, uključujući Rusiju i Tursku te zemlje između tih dviju eurazijskih sila i sadašnje EU. U tom slučaju očito bi Turska i Rusija same bili političke „federacije“ Zajednice, a bi bilo uputno dodatno okupiti federaciju „pravoslavnih“ zemalja uz pridruženje svih jadranskih zemalja sredozemno-podunavskoj federaciji, kojoj bi mogle pristupiti Austrija i Češka. Slobodna, ujedinjena i federalizirana Europa bila bi jamac obrane, sigurnosti i mira.
Europa kao savez političkih federacija jedinačnih suverenih država čuvarica je europske po-sebnosti i pripadnosti, nositeljica je i braniteljica europske slobode i jedinstva, mira i ned-jeljive suradnje unutar sebe i suradnje s drugim životnim prostorima i kontinentima. Eu-ropska zajednica mira i sigurnosti ili europski savez suverenih država i njihovih političkih fede-racija određuje što je europsko, a što nije. Međutim, europski pristup čovjeku, narodima, svijetu, vrsti, biomu i Zemlji ne smije ostati zatvorenim u Europu. Širenje novog, izvorno europskog pristupa na cio svijet i prožimanje cijelog svijeta novim vrijednostima za globaliziranu vrstu, najbolji je način obrane Europe. Te će vrijednosti Europa iskušati u samoj sebi. Europa se ne može obraniti samo silom, koju imaju i drugi životni prostori ili gospodarskom snagom, koju vrijeme premješta iz jednih krajeva svijeta u druge, nego po-najbolje tako što će ona navesti svijet da na Europu gleda tako kako Europa gleda na nj. Nitko osim Europe ne može svijetu donijeti takvu blagovijest. Ostale velike povijesne životne zajednice uvijek su vodile račun samo o svojim probitcima ili su nastojale osvojiti svijet. Upravo tako je jedno vrijeme mislila i Europa, koju je takav pristup unizio u vrijeme kad je bila gospodaricom svijeta. Europa ima teško i dragocjeno povijesno iskustvo, ali i golem ljudski i idejni potencijal. Spas Europe je u kovanju novih ljudskih i životnih vri-jednosti za nju samu, ali i za cio svijet. Na to Europu prisiljavaju njezino opasno stanje i njezin težak položaj, u koje je ona dovela samu sebe. To je stvarnost Europe, koja se može promijeniti samo novim pristupom svemu u svijetu. Transformacije Europske unije nema ni bez transformacije kapitalizma ni bez transformacije globalnosti, a one traže kovanje i ugađanje novih vrijednosti.
Svaka strategija je u rješavanju problema i u uklanjanju nevolja. Iz svijeta, a ne samo iz Europe treba ukloniti nakazne, zastarjele i prijeglobalizacijske poglede na čovjeka i na Ži-vot. Svijet mora odgovoriti izazovu globalizacije vrste Homo sapiens. Europa može svijet nadahnuti za pravi odziv tom izazovu, prenoseći na svijet svoje novo, globalizacijsko na-dahnuće, koje će nastati iz puke nužde, koja neće stvarati nasilje i osvetu, kao što se oni drugdje stvaraju. Čovjek, Europa i svijet mogu se izbaviti iz stiske, u koju ih je navelo pri-državanje sustavâ uvjerenja, koji su neodržljivi u globalnom svijetu i štetni globaliziranoj vrsti. Europa može osloboditi svijet i vrstu iz okova koje je vrsta sama iskovala. Europa je u globalizaciji slabo prošla i zato se mora odazvati njezinu izazovu.
Bečki stožer Europske Zajednice je srčika Europe, živa zamisao i postupak, a ne mrtva ustanova. Savez je okupljalište ili forum političke i životne mudrosti, skupština, prava crkva – eklezija u grčkom smislu. Savez je mjesto dogovora i koordinacije, a ne diktata i na-metanja nečije vlastite ili tuđe volje europskim povijesnim suverenim narodima. Svaki suvereni europski povijesni prostor dat će stožeru Zajednice jednog izabranog kardinala, koji će u forum unijeti bojazan i nadu, duh i nadahnuće, mudrost i povijesnu misao svojeg naroda.
Uredi Zajednice imat će mnogo posla u pitanjima obrane i sigurnosti, gospodarstva, šire-nja Zajednice, promicanja međukontinentalne suradnje i mira u svijetu, iako će prava politika biti vezana uz federacije i izvirati iz njihove suradnje. Međutim, vrlo važan posao Zajednice bit će u području sustava uvjerenja. Zajednica treba preuzeti odgovornost za jasno od-ređivanje i za širenje jedinog sustava uvjerenja – sustava koji može spasiti vrstu od unu-tarnjih sukoba i uništenja. Sadašnji rašireni individualni terorizam – za razliku od ranijeg organiziranog terorizma, koji su mnogo ranije organizirale i države – pokazuje da je neo-bično važno kakve se ideje skrivaju u umovima ljudi. Sad se terorističke akcije izvode iz uvjerenja, a ne po zadatku.
Europi je potreban sustav uvjerenja za vrstu primjeren globaliziranom svijetu. Takav sustav uvjerenja ne može se uvriježiti, ako se bude zagovarala i njegovala multikulturnost. Multikuturnost iza koje se skrivaju endemne, rasne, klasne, plemenske ili stranačke sakralne i svjetovne vjere opreka je jednom zajedničkom sustavu uvjerenja, koji je bitan uvjet jačanja društvene kohezije. Snošljivost nije lijek za multikulturnost. Lijek protiv zaraze multikulturnosti je monokultura ili jedan jedini sustav uvjerenja za vrstu. Europa se već odrekla kršćanstva kao sustava uvjerenja koji je služio vlastima i olakšavao društvenu mo-bilizaciju. Zašto se i muslimani u Europi i drugdje ne bi odrekli mobilizacijskog i juridičkog vidika islama? Zašto islam ne okuplja ljude samo kao ljude – bez stege, koja njihovu zajednicu razlučuje od ostatka vrste? Sve vjere nastoje od ljudi napraviti nadljude, kako bi ih mogle instrumentalizirati. Čemu služi vječan, tobože nebeski i nepromjenljiv šerijatski zakon, koji je čista opreka pozitivnim zakonima, koje donose državne vlasti u stvarnim, sadašnjim prilikama života? Ljudi bi se trebali i morali držati samo sustava uvjerenja, koji ih vodi da ostale ljude vide kao što vide sebe i kao što očekuju od ostalih ljudi da vide njih. Europa treba pokazati netrpeljivost prema sitnim endemnim prijeglobalizacijskim božan-stvima.
Za uspostavu paneuropskog sustava uvjerenja važno je i to, da se ljudi okane potrošaš-tva, kao bitnog vidika liberalnog sustava uvjerenja ili svjetovne vjere kapitalizma. Umjesto da sebe vide kao nositelje društvenog uspjeha i rekordere te kao potrošače i uživatelje us-luga i kupovnih iskustava, ljudi sebe trebaju vidjeti kao stvaratelje te kao nositelje znanja i razumijevanja Života i pravog stanja čovjeka. To bi ih navelo da vide kako su svi ljudi je-dnako jadni i jednako vrijedni. Pod utjecajem medija i njihovih pismoznalaca ljudi na neb-rojene načine umišljaju da su to što čovjek nije i što ne može biti.
Europljanima valja odustati od neumornog izmišljanja i nametljivog zagovaranja ljuds-kih prava. Nametanje ideje o važnosti ljudskih prava sračunato je na slabljenje države, jer se dodjelom sve više prava država sama onesposobljuje za obnašanje odgovornosti za zadovoljenje životnih potreba ljudi i za ostvarenje ljudskih svrha. Mnoge organizirane skupine svojataju prava, ali ne žele preuzeti odgovornost za Život. Ljudska prva podmukli nadomjestak za zadovoljenje životnih potreba. Najnovije ljudsko pravo je pravo čovjeka na neplodnost, što je pogibeljno za vrstu života Homo sapiens. Treba li množidbu i dalje prepuštati ljudima i krajevima, koji se nisu u stanju odreći ideologija i vjera koje potkopa-vaju mir, sklad i sigurnost u nepovratno globaliziranom svijetu? Od Europljana mogu i moraju nastati drukčiji ljudi. Europu će spasiti obični, a ne posebni, ideologizirani i in-strumentalizirani ljudi.
Sustav uvjerenja ima u svakom društvu neposredan utjecaj na stanje sigurnosti. U glo-balnom svijetu visoke tehnologije i brzog napretka tehnologije nebrojene su mogućnosti stvaranja životne neizvjesnosti i nesigurnosti. Prva linija obrane i temeljne mjere sigurnosti moraju biti postavljene u ljudske umove, u koje životne zajednice zarana moraju usaditi dobro. U suvremenom svijetu odgoj mladunčadi, koji je vrsta Homo sapiens gotovo do kraja zanemarila, postaje najvažnijom djelatnošću ili zanimanjem ljudi. Europski čovjek se prvi mora obratiti na novu globalnu „vjeru“ ili na novi svjetovni, životni sustav uvjerenja.
Kaže se da sustavi uvjerenja ili vjere određuju identitet ili pripadnost. U globalnom svi-jetu globalizirane vrste jedinačni ljudi mogu i smiju pripadati samo vrsti Homo sapiens i zemljopisnom prostoru dok na njemu dograđuju životni prostor. Pripadnost vrsti i preda-nost dogradnji životnog prostora omogućuju čovjeku da ima zavičaj u svakom mjestu i domovinu u svakom kraju, u kojem se trsi dograđivati životni prostor, u kojemu se ljudi množe, hrane i brane odnosno zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Za dogradnju životnog prostora osim čovjekova znanja, razumijevana i stvoriteljskog napora potrebno je, da kapital bude privezan uz rad i prostor. Stoga se može govoriti o druš-tvenom kapitalu. Pripadnost jedinačnog čovjeka samo vrsti i njegova predanost dogradnji životnog prostora relativiziraju zemljopisni prostor i uključuju čovjeka u životni postupak. Tako čovjek ima život, a drugo mu se ni ne isplati stjecati. Zajednica u brizi za opću sigurnost treba pomagati ljudima da se odupru instrumentalizaciji putem prianjanja uz ideologije, koje ih navode na postupke, kojima pokušavaju nadoknaditi propadanje života u sebi samima. Ne valja podcjenjivati ulogu sustava uvjerenja u životu ljudi i u stvaranju mira i sigurnosti. Život se najbolje štiti pravim sadržajem čovjekova uma.
Zaključak
Europa propada od početka dvadesetog, američkog stoljeća. Ona vidljivo propada od izbija-nja financijske krize u SAD 2007. godine. Četiri su temeljna razloga propadanja Europe: (1) privrženost Europe kapitalizmu, koji počiva na dugu i nadmetanju, a ne na znanju, radu i zajedništvu; (2) globalizacija koja je Zapadu oduzela monopol na znanje, tehnologiju, industrijsku proizvodnju, kapital, nadzor na tržištem i na sustav uvjerenja; (3) neprikladnost političkog sustava Europske unije za uklanjanje političkih, gospodarskih, sigurnosnih, nacionalnih i ljudskih nevolja, koje su izazvali financijski kapitalizam i globalizacija vrste putem tržišta; te (4) njegovanje u Europi razornog liberalističkog sustava uvjerenja, koji je raspršio Europljane, koji bi se trebali okupiti na otpor propadanju.
Iznesena raščlamba stanja i položaja Europe i prosudba njezinih mogućnosti zagovara preobrazbu Europske unije u Europsku zajednicu mira i sigurnost u svrhu zdušnog pretresa i preobrazbe kapitalizma te istovremenog dužnog pretresa i preobrazbe globalnosti vrste Homo sapiens. Ključ uspjeha svih triju preobrazbi koje Europljani moraju obaviti je u kova-nju i širenju globalizacijskog sustava uvjerenja pripadnosti svih jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, kako bi se potrle sve svjetovne i sakralne vjere i ideologije, koje ra-zvrstavaju našu vrstu u radne i ratne brigade, koje međusobnim gloženjem i borbom stva-raju kaos diljem vrste Homo sapiens.
Bogata politička i idejna baština čini Europu sposobnom da ona jedina ponudi nada-hnuće, koje će predstavljati blagovijest za sve jedinačne lutajuće ljude i za sve unižene na-rode svijeta, koji su natjerani na međusobno nadmetanje kakvoga u ostalim vrstama života nema. Čovjek kao vrsta zaslužuje da ponovo postane kreativan graditelj svoje budućnosti. Čovjekovo stvarateljstvo je proizvod evolucije Života.
Europa svojim političkim izumiteljstvom treba u se unijeti mir i u sebi ga čuvati. To je Europa uspijevala činiti cijelo devetnaesto stoljeće temeljen „koncerta sila“. Neodvojljivo od toga bit će ljudsko i političko nastojanje Europe da za mir i suradnju životnih prostora nadahnjuje sve narode euroazijskog kopnenog masiva. Time će se zaštititi od prekomorske ugroze.
Najnoviji komentari