Zdravko Mršić – Konsenzus

Europa kao životni prostor ili Lebensraum izgrađen na zemljopisnom prostoru našeg kontinenta sahne. U Europi je manje društvene i životne dinamike, nego na ostalim kontinentima. U njoj se ozbiljno povećava društvena entropija ili ujednačivanje životnih mogućnosti odnosno potencijala. Temeljni razlog sadašnjem propadanju Europe je uspostavljeni politički sustav, koji nije primjeren ni svjetskim okolnostima ni prilikama u Europi. Europski jedinačni povijesni životni prostori podloženi su dvoslojnoj hegemoniji Bruxellesa i Washingtona. (Hegemon obično mjesnim vlastima ostavlja ovlasti za vođenje unutarnje politike, ali Bruxelles svojim članicama ne prepušta niti to.)
Takvo nasilje na Europi protivno je europskoj povijesnoj političkoj baštini. Europa je nastala dolaskom i suživotom povijesnih naroda i ona nije nikad dugo podnosila središnju vlast. Nastojanje da se Europom upravlja s jednog mjesta uvijek se pokazalo izlišnim.
Kako je Europa doprla do sadašnjeg stanja? Europa je uoči Prvoga svjetskog rata bila skupno gospodaricom svijeta, ali se ona sama skrhala i upropastila dvama svjetskim ratovima te nebrojenim nacionalnim revolucijama, u kojima su europske nacionalne države nastojale nasilno promijeniti svoje političke sustave. Sjever svijeta bio je u ratnom plamenu i revolucijskom vihoru cijele prve polovice stoljeća.
Skučeni, zapadni dio Europe počeo se obnavljati 1945. godine i obnovio se tijekom Zlatnog doba kapitalizma, u kojemu je kapital bio vezan uz rad i prostor, u kojemu su države međusobno djelatno surađivale te u kojemu su nacionalnim gospodarstvima vladali dogovori obazrivih poslodavaca, pomirljivih sindikata i poduzetne države. Strahujući za opstanak kapitalizma kao pristupa uređenju gospodarstva kapitalisti su i u Japanu i u Europi poslije Drugoga svjetskog rata naglo postali pomirljivi i obzirni.
Kapital je pokazao svoju ćud dolaskom Richarda Nixona u Bijelu kuću. Godine 1970. prekinuta je sveza američkog dolara i zlata te uklonjena mogućnost konverzije dolara u zlato; eurodolari, koje su bez plaćanja poreza nakupile američke korporacije u Europi, postali su slobodnim kapitalom koji je počeo proizvoljno kolati svijetom; a tri nove tehnologije – digitalna, molekularna i financijska – postale su sredstvima stvaranja novih proizvoda i usluga. Industrijski kapitalizam počeo se ubrzano povlačiti pred pravim, liberalnim, financijskim kapitalizmom. Liberalizam kao sustav uvjerenja postao je nasrtljivim. Kapital je počeo vladati tržištem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo društvom, narodima, državama i životnim prostorima. Potrošaštvo je postalo bitnim vidikom sustava uvjerenja.
Zamjena Europske ekonomske zajednice Europskom unijom američki je projekt, što nedvojbeno pokazuje europski politički kalendar. Dana 25. prosinca 1991. godine mirno su se razdružile republike nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Šest tjedana kasnije, 10. veljače 1992. godine na vladinoj konferenciji u Maastrichtu donesena je odluka da se 1. studenoga 1993. godine EEZ kao zajednica država pretvori u unitarnu političku tvorevinu. U sprezi s Atlantskim savezom EU postala je sredstvom podjele Europe te političkog, gospodarskog i vojnog ograđivanja Rusije i njezinog uklanjanja iz europskih političkih poslova. To ograđivanje se pokušalo izvesti upravo u globalnom svijetu. Usporedo je teklo nastojanje i za ograđivanje Kine. Nositelji kapitala u srljanju za daljnjim nakupljanjem kapitala nisu ni pomišljali na to, da se ne može ograditi životni prostor, koji se dograđuje na 27 milijuna četvornih kilometara povezanog zemljopisnog prostora. Nastojanje kapitala da produbljuje podjelu Europe nastavljeno je do današnjeg dana, ali narodi i ljudi diljem Europe uviđaju da je projekt stvaranja unitarne političke tvorevine u podijeljenoj Europi pred propašću.
Što se od začetka Unije događalo i dogodilo izvan nje u širokom svijetu i što se događalo u njoj? U svijetu se odvijao, dakako neuspio, treći pokušaj kapitala nakupljenog u SAD da uspostavi svjetsku hegemoniju. Te su pokušaje predvodili predsjednik Wilson, predsjednici Roosevelt i Truman te predsjednici Clinton i Obama. Poslije triju prvih povijesnih prstena nakupljanja kapitala (Genova, Nizozemska i Engleska) i SAD su se odvažile da zavladaju svijetom temeljem nakupljenog kapitala. Nadalje, u svijetu su se dogodili: @ globalizacija putem kapitala, korporacija i tehnologije ne samo svjetskog poslovanja, nego i vrste Homo sapiens; @ Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu; @ došlo je do prevage kopna nad morem; @ dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se kopnena infrastruktura za prijevoz industrijskih proizvoda te za prijenos energije i svih vrsta energenata; @ došlo je do sučeljenja i žestokog okršaja povijesnih endemnih sustava uvjerenja, a globalizirana vrsta Homo sapiens još nema jedan sustav uvjerenja primjeren njezinoj globalnosti; @ međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na slabljenje država i naroda te na prestanak politike; @ migracije su poprimile mjeru seobe naroda, a njih je prouzročio slobodan kapital, koji stvara neujednačen razvitak i neizvjesnost diljem svijeta; @ sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave; @ stanje okoliša postalo je uzbunjujućim; @ rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva – 2016. godine rast BDP-a bio je 3%, a porast trgovine samo 1.6%, iako je bilo uobičajeno da međunarodna trgovina raste 2-3 puta brže od svjetskog gospodarstva; @ postaje očitim da će rast gospodarstva sve više počivati na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju odnosno pružanju novih proizvoda i usluga; @ na predsjedničkim izborima u SAD 2016. godine pobijedio je nestranački i uistinu protivstranački kandidat, kojemu je izborno geslo bilo „Amerika prije svega!“; te @, što je pozitivno, države se odmeću od privrženosti svjetskim trgovinskim konvencijama i počinju poticati skupna ulaganja u infrastrukturu i strategijsku gospodarsku suradnju izravnim međudržavnim dogovorima.
Što je postalo očitim unutar Unije od njezina proširenja na istok? Uniji ne uspijeva gospodarski oporavak od financijske krize 2008. godine, u kojoj su europske financijske ustanove izgubile golem kapital; @ izostala su ulaganja u proizvodno gospodarstvo: u 2015. godini sva gospodarska ulaganja u najteže pogođena nacionalna gospodarstva došla su iz fondova Unije; @ zarađenost novca je malo, a nepouzdana tečnost financijskog sektora i država dolazi od prekomjerne emisije novca iz Europske središnje banke; @ visoka nezaposlenost u Uniji ne jenjava; @ grčka državna kriza pokazala je nakaznost i promašenost europskog monetarnog sustava; @ alternativne nacionalne političke stranke dobivaju sve više pristaša, koji traže vođenje politike u nacionalnom interesu; @ Unija na štetu svojih članica nastavlja sukobljavanje s Rusijom i produžuje gospodarske sankcije protiv Rusije i protiv sebe; @ Britanija napušta Uniju zbog ugroze svoje prostorne, zakonodavne, gospodarske i monetarne suverenosti; @ izbjeglička plima stvorila je veliku političku pomutnju u Uniji, dodatno i ozbiljno poremetila unutarnju koheziju europskih naroda te stvorila unutarnju nesigurnost u mnogim članicama Unije; @ nakon četvrtstoljetnoga otvorenog služenju kapitalu,, a ne narodima europska politika nije u stanju proizvesti mudre i sposobne političare, koji mogu upriličiti preobrazbu Unije; @ europski građani gube volju za opstanak ili ostanak Unije.
Ako se uvaži neizbježno postojanje četiriju mreža društvenog utjecaja, mora se zaključiti da je EU kao politička tvorevina neodržljiva. Prvo, Europske unija nije u stanju stvarati i voditi vlastitu politiku, jer je podložna hegemoniji i jer je i sama uspostavila hegemoniju nad svojim članicama. Drugo, Europa nema vlastitu zaštitu, nego je zaštitu eksternizirala i prepustila je američkom Atlantskom savezu, koji je prestao biti vojnom, a postao političkom ustanovom. Europska unija je spočetka imala snažno gospodarstvo, koje je naslijedila od Europske ekonomske zajednice, ali je ono malaksalo u postupku globalizacije poslovanja s političkim i gospodarskim usponom Kine i ostalih zemalja starih azijskih naroda. Unija nema gospodarstvo za globalizirani svijet. Konačno, potpuno se rasuo naslijeđeni europski sustav uvjerenja. Europa je poprište nadmetanja liberalizma, islamizma, nacionalizma, potrošaštva, ideologije zelenosti, ideologije rodnosti, digitalne eugenike i društvenog rasizma.
Kad se bilo koja politička zajednica ili državna tvorevina zatekne u stanju i u okolnostima u kojima se našla Unija, ona mora pristupiti preobrazbi političkog sustava. Preobrazba Europske unije kao životnog prostora brojnih povijesnih naroda, koji se ne daju staliti u slitinu, ima za jedinu svrhu stvoriti novi europski politički sustav. Politički sustavi se mijenjaju reformama, pobačenim revolucijama ili uspjelim revolucijama. Apsolutizam i totalitarizam ne dopuštaju preobrazbu ili reformu političkog sustava i prizivaju revolucije, kao što je bilo prije 1789. i 1917. godine u Francuskoj odnosno u Rusiji.
Za promjenu svojega političkog sustava Unija ima tri trivijalna rješenja, rješenja male vrijednosti: (1) takozvana sve tješnja integracija (s najnovijom nedomišljenom zamišlju o Europskoj vojsci), (2) prepuštanje članicama da jedna po jedna napuštaju Uniju, i (3) nadzirano razdruženje Unije poput razdruženja Sovjetskog Saveza. Prvi način je neprovedljiv, a u provedbi bi pravio nove, teže, neuklonljive nevolje narodima Unije, koji bi vodile njezinu nenadziranom rasapu. Na drugo rješenje se ne smije čekati. U trećem slučaju nijedna zemlja Europe pa ni Njemačka ne bi nakon rasapa Unije mnogo značila u globaliziranom svijetu. Golema većina sadašnjih članica Unije bila bi poput piladi bez kvočke, na koje vrebaju geopolitički jastrebovi od SAD, Britanije i Rusije do Turske, Izraela i Kine. Europa bi time bila podijeljena uzduž i poprijeko. Usto bi se obnovile nekad uvriježene unutareuropske geopolitičke i geoekonomske kavge.
Preobrazba Unije treba (1) zajamčiti Europi mogućnost vođenja proeuropske politike; (2) pružiti Europi vlastitu unutarnju i vanjsku zaštitu; (3) omogućiti stvaranje i zaštitu gospodarske i društvene dinamike i (4) osposobiti Europu da smisli i svijetom proširi sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens, jer za Europu nema izlaska iz nevolja ili rješenja problema bez izlaska ili rješenja za globalni svijet.
Europska unija se treba domišljeno preobraziti u savez konfederacija suverenih država, koji bih nazvao Europskom zajednicom mira i sigurnosti. Ta bi preobrazba predstavljala pravu političku revoluciju, ozbiljniju od revolucije, kojom je Europska ekonomska zajednica naprečac ili nazor preobražena u Europsku uniju. Četiri jedinačne konfederacije bi se okupile oko četiri najjača europska gospodarstva odnosno oko četiriju najmnogoljudnijih zemalja sadašnje Unije: UK, Njemačke, Francuske i Italije, koje imaju snažnu povijesnu političku baštinu. Uz Britaniju bi se okupile ostale sjevernomorske zemlje: Irska, Nizozemska, Danska, Švedska i Finska. Uz Njemačku bi bili Luxemburg, baltičke zemlje Poljska, Litva, Estonija i Latvija te podunavske zemlje Austrija i Češka. Uz Francusku bi se prirodno našle atlantske romanske zemlje: Belgija, Portugal i Španjolska. Uz Italiju bi se okupile podunavske i sredozemne države Malta, Slovenija, Hrvatska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Cipar. Sjedište te konfederacije prirodno bi palo u Budimpeštu, a cijelog Saveza u Beč. Bruxelles treba postati to što je uvijek i bio: središte podijeljene zemlje.
Četiri početne predložene konfederacije Saveza po pučanstvu, po gospodarskoj snazi, po veličini zemljopisnog prostora te po izgrađenosti životnog prostora stoje u omjeru manjem od 130:100. (Pokazatelj izgrađenosti životnog prostora je BDP zemlje po stanovniku po četvornom kilometru zemljopisnog prostora. Ako je taj pokazatelj za Kinu 1, za SAD je 7, za Njemačku 184, a za Švicarsku čak 2000!) Svaka od konfederacija bi mogla voditi domaću i svjetsku politiku, unapređivati i nakupljati tehnologiju, stvoriti, održavati i štititi gospodarsku i društvenu dinamiku, upriličiti unutarnju i vanjsku zaštitu te njegovati paneuropski sustav uvjerenja primjeren za globalnu vrstu Homo sapiens. Savez bi vodio brigu za svoje proširenje i bdio nad novim, paneuropskim sustavom uvjerenja.
Kad vrijeme i njezina ustaljenost dopuste Europska zajednica mira i sigurnosti mogla bi se i možda morala proširiti i dodatno preobraziti. Ona bi mogla okupiti cijelu Europu, uključujući Rusiju, Tursku te brojne voljne zemlje istočne i jugoistočne Europe koje su sad izvan Unije. Ako se to dogodi, Njemačka, Rusija i Turska mogle bi same biti izravnim članicama Saveza, s tim što bi se Austrija i Češka naslanjale na Poljsku, što bi se napravio „pravoslavni“ koridor od Bjelorusije preko Srbije do Cipra i što bi se uz Italiju i nadalje okupljale već predviđene podunavske države, ali i dodatne jadranske države BiH, Crna Gora, Albanija i Kosovo.
Iznesena moguća preobrazba Unije miran je i demokratski put izbavljenja Europe od američke hegemonije. Dolazi vrijeme europske integracije i vrijeme transatlantske dezintegracije. Ponovo je došlo vrijeme prevage kopna nad morem, koju je Halford Mackinder najavio još 1904. godine. Ako bi se američka hegemonija nastavila, pod njom bi putem TTIP-a suverenost sadašnjih jedinačnih članica Unije bila s Washingtona prenesena čak na američke korporacije, koje su sredstva hegemonije.
U par minulih desetljeća kapital je globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens. Globalizacija poslovanja donijela je silom tržišta i mimo volje nositelja kapitala novu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva po zemljopisnom prostorima, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Vidljivo se smanjio politički i vojni utjecaj životnih prostora, koji su poslužili kao politička uporišta kapitala. Svijet postaje politički ujednačenijim. Govori se o vojnoj i političkoj višestožernosti. Međutim, iako je mreža svjetskog tržišta povezala vrstu i učinila je globalnom, vrsta je opasno podijeljena mnoštvom povijesnih i endemnih sustava uvjerenja. Tu opaku podjelu valja čim prije ukloniti iz vrste. Isusov globalistički pristup ga je naveo da kaže, da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“.
Vrsti je prijeko potreban novi, jedan sustav uvjerenja. Sustav uvjerenja za vrstu može domisliti samo Europa. Novi se sustav može uspostaviti samo na pripadnosti jedinačnih ljudi jedino vrsti i životnom prostoru, koji ljudi skupno dograđuju s bližnjima. U tom smislu smatram da narod sastavljaju svi ljudi, koji na određenomu povijesnom zemljopisnom prostoru dograđuju životni prostor. Kovanjem takvog sustava uvjerenja Europa će se sama osloboditi i ujediniti. Zato se ona prva treba otresti svih sakralnih i svjetovnih vjera, ideologija te rasne i plemenske pripadnosti. Bez takvog zahvata vrsta ne može početi obavljati goleme i teške zadaće (1) prilagodbe okolnostima koje vrsta sama mijenja i (2) prilagodbe okoliša potrebama zaštite i bujanja Života. Te zadaće je na vrstu navalila globalizacija.
Europa čuva povijesnu baštinu prilagodbe teškim okolnostima, koje su donijeli rimski imperijalizam i slom tog imperijalizma, ali ona čuva i baštinu poboljšanja okoliša i obnove izdašnosti tla. Obično se govori o benediktinskom projektu ili zamahu obnove Europe od šestog stoljeća. Usto, Europa je uvijek imala zamisao ili ideju ne samo za sebe, nego i za cio svijet. To je Europa uzela od Isusa od Nazareta. Svi drugi reformatori sustava uvjerenja, svi drugi životni prostori i svi drugi narodi domišljali su ideje samo za sebe: Kina, Rim, Grčka i Izrael. Kina, Izrael i Indija ni danas ne mogu proizvesti ideju za svijet. Samoživost je težak teret ljudima i narodima. Europa nije samoživa, jer su je samoživosti oslobodile seobe naroda.
Zbrka u mreži sustava uvjerenja Ahilova je peta globalne vrste Homo sapiens. Budući da postupci i ponašanje čovjeka kao vrste nisu urođeni i budući da njima ravna sadržaj čovjekova uma, nužno je da se cijelom vrstom raširi i da njome zavlada jedan sustav uvjerenja, koji bi aksiomatizirao, disciplinirao i pritegnuo rasipno ili razmetno čovjekovo umovanje. Tu ulogu može izvesti samo sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, koji oni skupno dograđuju s obližnjim ljudima ili bližnjima. Stvaranje jednog, općeg sustava uvjerenja oslobodit će i ujediniti vrstu. Ona će time postati slobodnom i sposobnom za posao skupne prilagodbe, koja joj jedina može zajamčiti evoluciju, koja će je sačuvati kao vrstu. Pierre Teilhard de Chardin je 1931. godine rekao, da će „za motritelje budućnosti najvažniji događaji biti nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti“. Skupna svijest se treba temeljiti na pripadnosti čovjeka samo vrsti, a ljudski posao se sastoji u prilagodbi okolnostima, koje se stalno mijenjaju.
Na kraju, predložene europske konfederacije mogu trajati samo kao sastavnice svjetske mreže suradnje životnih prostora, životnih zajednica i suverenih država, kao sredstava životnih zajednica i jedino životnih zajednica. Stoga Europa za svoj spas i treba novi, svoj i svjetski, sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti. Nevolje Unije dolaze od nevolja Europe, kojoj je globalizacija nasreću pružila i jedincatu prigodu da u istom zamahu počne uklanjati i svoje i svjetske nevolje. Problematika čovjeka zauvijek je podignuta na raznu vrste.