Archive | travanj, 2017

29 travanj 2017 ~ 0 Comments

Sumrak političkih stranaka

Prva politička stranka u svijetu bila je Federalistička stranka u SAD, koja je utemeljena 1789. godine, a bila je raspuštena 1824. godine. Stanku su utemeljili američki bankari i industrijalci, kako bi pružili potporu centralističkoj poreznoj politici ministra financija Alexanderu Hamiltonu. Stranka je bila na vlasti do 1801. godine. Američka Demokratska stranka fo-malno je utemeljena 1828. godine, sa svrhom da se bori protiv financijske centralizacije SAD. Britanska Konzervativna stranka utemeljena je 1834. godine, a zagovarala je konzervatizam, gospodarski liberalizam i britanski unionizam. Po smislu utemeljenja prvih velikih zapadnih stranaka može se općenito zaključiti, da su političke stranke zagovarale političke i društvene interese posebnih društvenih skupina ili staleža, koje su stranke ostvarivale obnašanjem javne vlasti.
Već duže od dva stoljeća izravno vođenje politike pripada strankama i samo strankama. Prva zadaća svake političke stranke je izravno osvajanje vlasti ili bar sudjelovanje u vladavinskoj koaliciji. U „demokratskim“ državama uspostavljeno je višestranačje. To znači da građani s pravom glasa biraju stranku, za koju smatraju da će najviše dobra donijeti društvu, narodu ili životnoj zajednici. Uspostavljen je stranački kartel pa dani glas svakog građanina mora pripasti nekoj stranci. Glasački listić je „nevažeći“, ako glas nije dan nekoj stranci.
Stranke se nadmeću za osvajanje vlasti u državama ili političkim zajednicama, kako bi vodile državne poslove. Posao države je politika ili obavljanje javnog posla za životnu zajednicu. Danas, u zreloj liberalnoj, kapitalističkoj demokraciji stvarna vlast ne pripada narodima, jer su političke sile u svakoj životnoj zajednici bili preslabe u odnosu na jake sile kapitala. Kapital se i dalje nakuplja preko svake mjere ponajviše putem proizvodnog djelovanja automatskih strojeva, računalnih programa i robota, a sve manje radom ljudi. Svrha nakupljanja slobodnog kapitala je osvajanje i držanje političke vlasti. Kapital sad gospodari politikom, pri čemu političke stranke služe kapitalu, a ne građanima, radnicima, potrošačima ili narodima.
Iako su prije političke stranke nastojale stvoriti privid brige za ljude, narode ili za javno dobro, danas one otvoreno zagovaraju samo kapitalu poželjan gospodarski rast, slobodu svjetskog tržišta svega te nadmetanje među ljudima i narodima za najmanji mogući dio društvenog proizvoda, koji nositelji kapitala ostavljaju ljudima za obnovu njihove radne energije te za stjecanje dodatnog znanja i novih vještina. Postalo je očitim, da stranke više ne služe ljudima i narodima, nego samo kapitalu. Narodi se prepoznali nakaznu i štetnu ulogu političkih stranaka: one ne obavljaju posao za životne zajednice, a drugima ne dopuštaju da se prihvate tog posla. Političke stranke su iznevjerile narode i izdale glasače. One su demokraciju ili narodovlašće prodale kapitalu. Većina građana ili birača te svi povijesni narodi preziru političke stranke. Oni su potpuno izgubili povjerenje u višestranačje i očekuju da se uspostavi nov način i izaberu nova sredstva za vođenje politike ili za obavljanje javnog posla, koji već dugo nitko ne obavlja. Nakupljeni neobavljen ljudski posao je golem. Stanje čovjeka je takvo, da je sad krajnji čas da se ljudski posao počne obavljati.
Otvaranje pitanja smisla ili svrhe vođenja politike nije novost. To se pitanje bilo nametnulo već u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nakon što je Industrijska revolucija stvorila golem slobodni kapital, koji je ograničio ovlasti država i koji je države sveo na dvorkinje kapitala. Odgovor na nastalo stanje bio je dvojak. Jedan odgovor nastojali su pružiti Karl Marx i komunisti, koji su bili zamislili da će svjetska radnička, proleterska klasa u pravoj svjetskoj revoluciji slomiti klasu kapitalista te privatni ili skriveni kapital pretvoriti u javni ili društveni.
Drugi odgovor došao je od gospodarskog nacionalizma, kojim su neki stari narodi sebi na dobrobit izgradili snažne države, koje su postale pravim politički, gospodarskim i vojnim velesilama. To se prvobitno odnosi na Japan i Njemačku, koji su počeli ugrožavati interese kapitala u razglašenim liberalnim kapitalističkim zemljama, koje su za svoje pro-bitke prve iskoristile ne samo Industrijsku revoluciju, nego i imperijalizam, kolonijalizam i rasizam. Prvi svjetski rat bio je sredstvo kapitala, kojim je zadržan samo jedan uzorak ka-pitalističke države. Poslije Prvoga svjetskog rata iz SAD počeo je izvoz liberalnog, a ne socijalnog kapitalizma i izvoz liberalne demokracije.
U međuratnom razdoblju odgovor naroda – posebice pod pritiskom Velike depresije, ko-ju je izazvala financijska kriza 1929. godine – došao je u obliku nacionalnih nacionalističkih i socijalističkih revolucija. Gotovo cijela sjeverna polukugla Zemlje dobila je do 1940. go-dine nacionalne autoritarne, jednostranačke političke sustave: Rusija, Mađarska, Kina, Ja-pan, Italija, Turska, Njemačka, Španjolska, Francuska. Americi su u Velikoj depresiji prijetile i lijeva, komunistička, i desna, nacionalistička revolucija, jer su se gospodarstva zemalja s nacionalističkim sustavima bila oporavila od Depresije, a SAD nisu. Ameriku je od revo-lucije spasio Drugi svjetski rat. Velika politička i društvena kriza potresala je i Britaniju.
U današnjem svijetu, u kojemu je kapital globalizirao i svoje poslovanje i vrstu Homo sapiens, uspostavljena je vlast slobodnog svjetskog kapitala, pod kojom slobodno svjetsko tržište gospodari nacionalnim gospodarstvima, a ona ljudima i narodima ili životnim zajedni-cama. Političke stranke osim u nekoliko zemalja, koji imaju de iure ili de facto jednostranačke sustave kao što su Rusija, Iran, Kina i Izrael, pretvorene su u zaštitarke nacionalnih pod-ružnica svjetskog slobodnog tržišta. Međutim, budući da kapital ne može voditi politiku, jer se politika mora voditi političkim, a ne gospodarskim, vojnim ili medijskim sredstvima, kapital je prouzročio kaos u globaliziranom svijetu, od kojega su pošteđene samo navedene i još neke druge zemlje starih povijesnih naroda kao što su Indija, Japan ili Vijetnam. Politički kaos ili političko bezvlađe vlada i u SAD i u Britaniji, a da se ne spominje Eu-ropsku uniju kao političku tvorevinu bez suverenosti. Kaos u državama rezultat je slabosti država te njihove spriječenosti da stvaraju i vode politiku.
Za razliku od stanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeće, u kojoj su postojali snažna radnička klasa te jaki povijesni europski i azijski narodi, danas je radnička klasa „deklasira-na“, a povijesne narode su potkopali seobe naroda, multikulturnost i građansko udrugar-stvo, koje su zagovarali matični mediji, koji su svi odreda pod nadzorom kapitala. Radnici i radnički sindikati, koji okupljaju mali postotak zaposlenih radnike i uopće ne zastupaju nezaposlene radnike, imaju vrlo slabu pregovaračku silu, kojom ne mogu bi prisiliti poslo-davatelje da im pruže dugoročne radne ugovore, pravedne plaće i primjerene uvjete rada te osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti i invalidnosti ili jamče primjerenu mirovinu. Radnici su pretvoreni u zadužene potrošače, a narodi trebaju na sebe početi gledati kao na ugrožene životne zajednice na povijesnim životnim prostorima.
Zbog jedincatog, dosad neviđenog slabog stanja čovjeka te zbog neobične krhkosti i nemoći država, ne mogu uspjeti nastojanja životnih zajednica da se za svoje potrebe dokopaju vođe-nja državne politike načinima i sredstvima, koji su iskušavani u drugoj polovici devetnaes-tog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Utemeljenje novih stranaka kao političkih usta-nova ili organizacija neće pomoći, jer će one po nuždi biti svrstane na krajeve političkog spektra, iako bi takve nove stranke trebale zastupati probitke svih građana. Sadašnje stran-ke treba okupljanjem birača ukloniti s političke pozornice. Pokreti ili organizmi za vraćanje država i državne politike u ruke životnih zajednica trebaju biti slobodna okupljališta svih pripadnika zajednice kao zajednice. Riječ je o „jednoznačnom“ okupljanju za cijelu životnu zajednicu, kojim će se obaviti prevrat u gospodarenju politikom životnog prostora. U konačnici državu treba oteti kapitalu i otržištenim zaštitarskim strankama. Riječ je o okupljanju za ljude, za vrstu, za čovjeka.
Bez obzira na sadašnju slabost nacionalnih država, životne zajednice postaju stvarnim političkim i društvenim silama. Iako zajednice okupljaju slabe ljudske sile, rezultanta političke sile životnih zajednica bit će jača od sila prezrelog kapitalizma, u kojemu je kapital izgubio sposobnost i da upravlja sam sobom. Ljudi trebaju postati svjesni siline svoje političke rezultante. Svjetski kaos rezultat je slabosti, a ne plod jakosti kapitala. Globalizacija je ozbiljno ugrozila kapitalizam.
Za uspjeh djelovanja političke sile životnih zajednica potrebno je proizvesti ili domisliti primjerenu političku zamisao ili ideju. Ta ideja ne može i ne smije biti ideologijom, kakvu su trebale povijesne političke sile u povijesnim narodima, koje su služile mobilizaciji puka za ostvarenje društvenih svrha, a ne za ostvarenje ljudskih svrha i za zadovoljenje životnih potreba ljudi. Zamisao za potpuno, opće, ljudsko, alternativno okupljanje na životnim prostorima sračunata je na uspostavu prave demokracije ili narodovlašća, u kojoj će životne zajednice same voditi svoje javne poslove prema svojim životnim potrebama. Bez stvarnog širenja nove političke zamisli nema uspjeha okupljanja ili „revolucije bez predvodnika“.
Okupljanje treba povezivati potrošače i povezati glasače. Svi ljudi trpe kao potrošači, a biraju ili odlučuju kao glasači. U državama postoje različiti izborni sustavi, po kojima stranke svoje svezane pripadnike kandidiraju za izvršna ili predstavnička tijela raznih razina. Stoga u svakoj državi ili političkoj zajednici treba pomno odrediti pristup izborima. Temeljno načelo u novom kandidiranju treba biti to, da su kandidatima skupne dobrobiti preče od osobnih probitaka. Kandidate treba postavljati za svako predstavničko i izvršno mjesto, koje se popunjava većinskim sustavom glasanja. Izbore za mjesta koja se popunjavaju proporcionalnim sustavom glasovanja treba početno bojkotirati, kako bi se političke stranke prisililo na kapitulaciju i na uvođenje izbornog sustava za sve dužnosti većinskim načinom.
Stanje čovjeka je tako slabo. da životne zajednice i njihovi pripadnici ne smiju imati izbor. Postoji samo jedno, jedino dobro, najbolje rješenje, za kojim tragaju životne zajednice. Višestranačje sprječava nalaženje takvog rješenja. Okupljanje u životnim prostorima treba dovesti do političkog jednostranačja i do političkog „jednoumlja“, koje liberalne stranke – sad su sve hrvatske i zapadne stranke liberalne – osuđuju. Neka se posrnule stranke stope u jednu stranku – stranku životne zajednice, stranku naroda. Ozloglašeno „jednoumlje“ dobro služi Izrael, Iran, Rusiju i Kinu, u kojima ne vlada politički kaos. Kapitalu, kapitalizmu i liberalizmu ne odgovara okupljane u životnim zajednicama povijesnih životnih prostora. Okupljanje će obnoviti narode, kao nositelje ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Životne zajednice se moraju braniti, kako bi se mogle razvijati i kako bi ljudi mogli zadovoljavati životne potrebe.
Podrobnosti pristupa izborima odredit će ljudi koji će početi okupljanje. Stanje narodâ nameće potrebu da se (1) razvije alternativna politička sila; (2) nađe alternativa političkom stranačju i (3) izumi alternativni način uporabe medija. Borba za oslobođenje životnih zajednica neće biti ni laka ni neopasna, jer su kapitalizam i kapital rabili i zlorabili političke stranke 228 godina. Ipak, životne zajednice više ne smiju čekati milostinju kapitala i sućut uspostavljenih političkih stranaka.

Continue Reading

20 travanj 2017 ~ 0 Comments

Svjetski poredak: države bez politike

Svi narodi, rase i vjere naše globalizirane vrste odnedavno žive ili traju u kapitalističkoj civilizaciji. Dugo se smatralo da je kapitalizam nada i obećanje vrste. To se posebno nagla-šavalo od prestanka Hladnog rata, u kojemu je potučen komunistički sustav nakon što su u Drugome svjetskom ratu potučeni europski fašizam i nacionalni socijalizam te azijski nacionalizam i militarizam. Kapitalizam je dobio monopol i iskoristio ga je za stvaranje kaosa u svijetu i jadnog stanja jedinačnih naroda te za zatiranje politike kao vođenja javnih poslova životnih zajednica u odijeljenim i priznatim životnim prostorima.
Čitatelji Glasa Zagorja znaju kakvo je političko stanje u Hrvatskoj. Već više od godinu dana političko stanje je takvo, da se minula vladavina SDP-a, koja nije bila nimalo uspjela, pričinja kao „zlatno doba hrvatske politike“. Zna se u kakvo političko stanje je dovedena Ukrajina, koja je postala zaboravljenom zemljom. Politička zbrka u Srbiji potiče vlasto-ljubljive Srbe da prave novu Jugoslaviji, pozivajući se na uspjeh Josipa Broza, koji je ob-novio Jugoslaviju zapovijedajući vojskom od osam stotina tisuća vojnika. Slabo političko stanje u BiH već je svima dodijalo. Što je s Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom?
Kakvo je političko stanje Europske unije? Unija nije nikad imala politiku i zaštitu, ali se dičila uspjelim gospodarstvo te ljudskim vrijednostima i pravima. Sad u njoj nema ni toga. Politička zbrka u Britaniji navela je premijerku da raspiše izvanredne parlamentarne izbore. U Britaniji nema političkog suglasja ni o tako važnom pitanju kao što je britansko na-puštanje Unije. U Francuskoj postoje dvije politike: politika Nacionalnog fronta i politika, koja ne želi pobjedu Nacionalnog fronta. Kakvo je političko stanje u Turskoj, u kojoj je predsjednik, koji već dugo ima osobnu vlast, podijelio narod referendumom, kojim je želio i uspio legalizirati osobnu vlast.
Kakvo je političko stanje u zemljama, u kojima su islamistički borci ISIL-a zaskočili le-galne vlasti i uspostavili nadzor nad golemim dijelovima njihovih prostora? U zemljama kao što su Jemen, Somalija i Libija nema jednodušno priznate vlasti. Kakvu politiku može imati afganistanska vlast i uz potporu vojne sile NATO-a? Kakvo je političko stanje SAD, koje imaju golem zemljopisni prostor, četvrtinu svjetskog gospodarstva i neusporedljivo najjaču vojnu silu u svijetu? Tko u SAD može sastaviti i voditi politiku. Kako sam nedavno napisao, „u Americi ne postoji trodioba, nego stodioba vlasti“. Ondje samo svatko može spriječiti svakoga da vodi politiku. Ne treba više nabrajati. Nema države, koja je u stanju voditi državnu politiku, a politika je jedini i pravi posao države.
U svakom društvu ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe putem četi-riju neraspletljivih mreža društvenog utjecaja; politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvje-renja. Politika je posao države, a u svijetu ima više od dvjesto suverenih država, koje su jedna drugoj priznale suverenost ili vrhovništvo nad određenim zemljopisnim prostorom i nad ljudima na tom prostoru. Politikom se smatra vođenje javnog posla naroda, a sastoji se u javnom usklađivanju probitaka pojedinih društvenih skupina, pri čemu se svakoj skupini žitelja dodjeljuje utjecaj na javni posao, koji je razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu cijelog naroda ili životne zajednice. Politika je posao države, a sad u državama nema politike.
Kapitalizam je onesposobio države za vođenje politike. Industrijska revolucija, digitalno računalstvo i robotizacija stvorili su golem slobodan kapital. Kapitalizam je naoružao novac, gospodarstvo i tržište jakim silama, kojima se država ne može oduprijeti slabim ljudskim silama. Države su nemoćne prema kapitalu, a nesposobne i za unutarnju i vanjsku zaštitu pučanstva. Kapitalizam uništava narode, ljude i cijelu vrstu, a njihove ih države nisu u stanju zaštiti. „Kapital ubija!“, sažeto kaže papa Franjo.
Politiku je uništio način, koji je u osamnaestom stoljeću podlo izabran za vođenje poli-tike. Vođenje politike povjereno je političkim strankama. Svi građani su s vremenom dobili pravo glasa, ali oni svoj glas mogu i moraju dati samo registriranim strankama. Za koju god osobu i za koju god stranku građani glasuju, politika koja će se voditi bit će ista. Us-postavljen je stranački kartel pa politička vlast uvijek ostaje u kartelu bez obzira za koga građani glasuju. Koja je razlika između HDZ-a i SDP-a u izbjegavanju vođenja politike za narod ili za životnu zajednicu?
Ključno je pitanje: tko nadzore stranke? Građani ili kapital, gospodarstvo i tržište? „Demokracija“ u kojoj kapital nadzire političke stranke je poruga demokracije ili narodovla-šća. U svijetu ima previše slobodnog kapitala i države mu se ne mogu othrvati pa je kapital zajahao politiku država. Kapital se brine samo za svoje gomilanje. Ne brine se čak ni za gospodarstvo, koje počiva na kreditima, a ne na zarađenom novcu. Veliki i uspjeli američki poduzetnik druge polovice devetnaestog stoljeća J. P. Morgan kazao je da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“.
Bijedno stanje politike u svim „demokratskim“ kapitalističkim državama dobro pokazuje slučaj Agrokora u Hrvatskoj. Republika Hrvatska bila je podružnica, banovina ili krajina u državi Agrokor. Razlika između starih i tranzicijskih kapitalističkih država je u tomu, što je u starim kapitalističkim državama postupno stvaranje kapitala donijelo distribuciju kapitala, a u tranzicijskim zemljama, gdje je kapitalizam napravljen naglim političkim odlukama i nezarađenim novce, postoji koncentracija kapitala ili koncentracija duga.
Stranački uzorak kapitalističke države je na izmaku. Političke stranke treba ukloniti iz na-cionalne politike. To otvara i pitanje vjerodostojnosti kapitalizma, koji je u nadzoru naroda i država igrao na stranački sustav. U Hrvatskoj treba ukloniti sve stranke, koje su ikad bile na vlasti. Tko su i čemu su američki republikanci i demokrati ili britanski konzervativci i laburisti? Tko su naši politički tamburaši?
Uz postojeći način vođenja politike sahne i sama država. Tko će zaštititi ljude, narode i vrstu Homo sapiens? Politički postupak je toliko jadan, da nije nigdje u stanju proizvesti političare. Kapitalistički političari nisu političari. Razumiju li naši i svjetski političari što se događa s vrstom? Mislim da im nije potrebno razumijevanje. Dosta im je posluh.
Političko stanje u svijetu pokazuje da je kapitalistički pristup državi doživio poraz. Na-rodi trebaju preuzeti svoje države u svoje ruke. To će biti demokracija. Nije potrebno stvoriti samo jedan uzorak države. Neka svaki narod uredi državu na svoj način. Dosta je kapitalističkog izvoza državnosti. U svijetu neosporno postoji četiri-pet otpornih nacio-nalnih država: Kina, Iran, Izrael, Rusija i možda Indija. Te su države otporne, jer su to države njihovih naroda, a ne kapitala. Možda će otpornost tih država potaknuti i druge narode da u suverenim prostorima stvore svoje demokratske, političke države. Demokracija nije monopol kapitalizma.

Continue Reading

08 travanj 2017 ~ 0 Comments

Republika Hrvatska u državi Agrokor

Da je ovaj sastavak pisan prije dva tjedna postavljeni naslov bio bi primjeren. U vrijeme sastavljanja i objave ovog priloga vjerojatno je primjereniji izraz „Banovina Hrvatska“ umjesto naziva „Republika Hrvatska“. O tomu poslije.
Vrsta Homo sapiens već je nekoliko stoljeća podložena kapitalističkoj civilizaciji. U civilizaciji je već pet-šest tisućljeća vlast izdvojena iz životnih zajednica i nadmetnuta nad njih. Ljudi su u civilizaciji pretvoreni u podanike. Spočetka su u jedinačnim civilizacija vladali bogovi, pa kraljevi, skupštine branitelja i robovlasnika kao u drevnoj Grčkoj, skupštine veleposjednika kao u feudalnoj Europi pa na koncu kapitalisti ili sam novac. Suvremena tehnologija omogućila je da se novca nagomila toliko, da on ima apsolutnu vlast u državama i nad državama.
Kapitalisti su sustavno unižavali ulogu država, za koje je i Karl Marx govorio da će usahnuti ili „odumrijeti“. U prijelomu stoljeća države su „dragovoljno“ odustale od nadzora granica putem liberalizacije, povukle se iz svih gospodarskih djelatnosti putem privatizacije i prepustile tržištu mnoge svoje zakonodavne ovlasti putem deregulacije. Države su izgubile prostornu, zakonodavnu, gospodarsku i monetarnu suverenost. Države su jadne, slabe i u dugovima. Stoga nije nikakvo čudo što se kapital odvažio ne samo sebi podložiti hrvatsku državu, koja je obnovljena u Domovinskom ratu, nego i raspršiti povijesni hrvatski narod s njegova povijesnog prostora.
Hrvatska politička pljeva – neki pisci rabe izraz „politička elita“ – navela je Republiku Hrvatsku da pristupi Europskoj uniji. Unija je preuzela suverenost svojih članica – ona sama nema suverenost – i tu suverenost de facto prenijela na SAD odnosno na američke korporacije i druge nositelje kapitala.
Slabe države sad diljem svijeta postaju plijenom posebnih društvenih skupina i interesa – političkih, gospodarskih, vojnih i ideoloških ili vjerskih. Ranije su – od Kube na zapadu preko Hrvatske i istočne Europe do Kine i Vijetnama na istoku – komunističke partije kao „udruge civilnog društva“ preuzimale države, koje su poslije tim partijama pružale samo administrativne i poslovne usluge. U naše dane u brojnim skrhanim islamskim zemljama Islamska država (ISIL, Daeš) preuzimala je političku vlast zastrašivanjem ili terorom i golom silom. Prije tri godine jedna zatvorena skupina nasilno je preuzela vlast u Ukrajini, koja se sad teško može zvati državom ukrajinskog naroda.
Posebnost kapitalističke civilizacije je prepuštanje vođenja političkih ili javnih poslova političkim strankama, koje su nedvojbeno izvršiteljice stvarnih političkih sila. Da je tako pokazuje to, što se u svakoj zemlji vodi ista politika bez obzira koja je stranka ili koja koalicija na vlasti. Ni u Hrvatskoj nije moglo biti drukčije.
U Hrvatskoj je stvaranje prave, suverene, ali privatne države – zašto bi držala morala biti javna? – vođeno gospodarskim sredstvima: privatizacijom, kreditima, agrarnim poticajima i opraštanjem dugova državi. Međutim, stvaranje korporacije Agrokor bio je otprve politički projekt, koji su domislili i provodili politički ljudi. Po svojem utjecaju na politiku, gospodarstvo, medije i sustav uvjerenja Korporacija je bila prava suverena država. Političke stranke, vladina tijela, uredi, agencije, mediji i mnoge akademske ustanove bile su daleko više poslušne Korporaciji, nego javnoj hrvatskoj vlasti. To je bilo očekivano, jer je državna uprava zadržala samo prikupljanje poreza za svoje održanje.
Hrvatska država, republika ili banovina nije u suverenoj državi Agrokor potpuno zadržala ni svoj zemljopisni prostor, koji je dobrim dijelom prenesen u vlasništvo nove privatne države kapitala. Republika Hrvatska djelovala je u relativnom ili odnošajnom, prividnom, društvenom prostoru- Ona je služila kao dvorkinja državi Agrokor, što se najbolje vidi po tomu što je službena državna agencija za nadzor tržišta, znala odbaciti prigovore da se preuzimanjem dodatnih agrokombinata (obično za po jednu kunu) Korporacija pretvara u monopolistkinju.
Novi hrvatski zakon o spašavanju velikih posrnulih korporacija ne bi bio potreban, da hrvatska javna vlast nije dopustila i pomogla stvaranje goleme korporacije, koja je zasjenila i samu nemoćnu hrvatsku padržavu. Agrokor je za neke sad prevelik da bi se dopustila njegova propast, ali njega je hrvatska skrivena ili privatna politika namjerno učinila prevelikim. (Too big to fail! Odnedavno se u SAD za pojedince govori „Too big to jail!“) Određene političke snage – stvaranje Korporacije nije učinak mudrosti i marljivosti jednog čovjeka – stvorile su u Hrvatskoj pravog političkog i poslovnog Frankensteina, koji je zaprijetio i tima, koji su „potpomogli“ njegovo začeće, rađanje i odrastanje.
Poznato je da je Korporacija proizvoljno određivala rokove dospijeća svojih dugovanja za is-poruke robe u njezinu prodajnu mrežu. Tako je postupala i prema proizvodnim trgovačkim društvima, koja su pripadala Korporaciji, koja su joj ionako bila dobrim dijelom darovana za iskorištavanje. Trgovačka mreža Korporacije služila je za iscrpljivanje svih proizvodnih podu-zeća unutar ili izvan sustava, koja sad imaju golema slabo naplatljiva ili u dogledno vrijeme nenaplatljiva potraživanja od trgovačke mreže Korporacije. Ta je mreža, treba biti iskren, iscrpljivala cijelu zemlju.
Valja imati veliko razumijevanje za utemeljitelja Korporacije. On nije bio jedini hrvatski poduzetnik, koji je u „tranziciji“ nastojao postići poslovni uspjeh i steći imetak. Ostali zdušni poduzetnici obnovljene hrvatske države ostali su na marginama hrvatskog gospodarstva. Utemeljitelju Korporacije bila je dodijeljena previše zahtjevna uloga i to napraviti ne veliku korporaciju, nego pravu pravcatu državu na oslobođenoj hrvatskoj zemlji. Smisao gomilanja kapitala nije potrošnja, nego zauzimanje političke vlasti.
Korporacija je bila državom, koja je bila utemeljena i koja je trebala biti održavana i jačana na kreditima. Kreditna nedisciplina nije bila značajka samo hrvatskih poduzetnika, nego i poduzetnika ostalih „tranzicijskih“ zemalja. Za sve njih kapitalizam je bio novost i oni o kapitalizmu nisu mogli mnogo naučiti u svojim obiteljima. (Upoznavanje kapitalizma iz knjiga i na američkim studijima poslovne administracije od male je koristi.)
Veliki američki poduzetnik i veliki čovjek John Pierpont („J. P“) Morgan rekao je kad je Amerika bila u „tranziciji“ u prvu svjetsku industrijsku i gospodarsku silu, da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“. (Morgan je bio čovjek vjere i Crkve pa je sam za službe Božje u svojoj crkvi skupljao milodare za župu.) Franjo Tuđman je sa svojim suradnicima obnovio javnu i pravu hrvatsku državu, ali ne na kredit, nego za gotovinu. (Hrvatsko novčano prekoračenje u jednoj švicarskoj banci iznosilo je samo 4 milijarde kuna i to za potrebe operacije „Oluja“ 1995. godine. Dug je vraćen u slijedećih 12 mjeseci.) Lakomislenost i umišljenost znaju biti kobne.
Po golemom protoku novca kroz trgovinsku mrežu Korporacije moglo bi se reći, da je bez obzira na promet robe ta mreža bila više agencijom za platni promet ili za izravnanje vrijednosnih papira, nego trgovina. Kako je dobar i mudar gospodar unutar jadnog hrvatskog gospodarstva mogao napraviti dug od ne zna se koliko milijarda eura? To se događa samo instrumentaliziranim ili neprisebnim poduzetnicima. Države ne stvaraju poduzetnici, nego političari, vojnici i ideolozi. Državotvorni projekt Agrokor bio je od začeća osuđen na propast. Bilo je samo pitanje, koliko će on štete napraviti Hrvatskoj. Čista politička opsjena bila je dva desetljeća hrvatska stvarnost.
Još se ne zna koliko je duboka poslovna jama zvana Agrokor. Ne zna se ni kako će proći zapos-lenici i pravne osobe uključujući našu javnu državu, koji su se našle u toj jami. Za Hrvatsku i hrvatski narod najvažnije je to, da se dozna prava istina. Obavljanje ukupnog javnog posla u Hrvatskoj sad počiva na laži. Kad se dozna živa istina o projektu Agrokor i puna istina o hrvatskom gospodarstvu općenito, prava hrvatska politika moći će planirati i upriličiti oporavak zemlje i naroda.
Dosad je hrvatska država imala u državi Agrokor položaj, kakav je Banovina Hrvatska imala u prvoj Jugoslaviji prije rasapa te umjetne države. U rasulu 1941. godine Banovina Hrvatska postala je slobodnom i pretvorila se u hrvatsku nezavisnu državu – malo „h“, malo „n“ i malo „d“. Sadašnje posrnuće države Agrokor daje priliku slobodnoj hrvatskoj državi da ponovo postane uistinu nezavisnom državom. Ostaje joj jedino problem članstva u Europskoj uniji.

Continue Reading

02 travanj 2017 ~ 0 Comments

Američka stodioba vlasti

Postupak globalizacije, koji su predvodile transnacionalne korporacije putem tržišta i upo-rabom nove tehnologije uz pasivnu ulogu nacionalnih država, donio cijelom svijetu oz-biljne novine: svjetsko gospodarstvo dva desetljeća raslo je kao nikad u povijesti; Kina se prvi put u svojoj povijesti pojavila na svjetskoj pozornici kao politička, gospodarska i vojna velesila; već dugo nema ratova među državama; a svjetska vlast kapitala i izostanak politike napravili su politički, gospodarski, sigurnosti i ljudski kaos u svijetu.
Posebna novina koju je donijela globalizacija je neočekivan prestanak američke hege-monije, koja se protezala pretežnim dijelom Zemljine plohe. Ukupan utjecaj SAD u svijetu slabi i one se ubrzano pretvaraju u običnu, ali golemu i bogatu nacionalnu državu. Povijest nije zabilježila takvu tranziciju u zemlji koja ima četvrtinu svjetskog domaćeg proizvoda, dobro izgrađen i vrlo složen životni prostor te pučanstvo koje se nije slilo u povijesni narod.
U prošlom su stoljeću četiri velike europske carevine bile spale na nacionalne države, a nestalo je i stoljećima izgrađivano europsko kolonijalno carstvo. Svi narodi tih carevina pretrpjeli su u tranziciji velike nevolje. U sadašnjem američkom primjeru tranzicije posebnu tegobu stvarat će neizdašnost političkog sustav matične zemlje, koji je star četvrt tisućljeća, koji nikad nije prilagođivan ni političkim i gospodarskim prilikama u SAD, a ni ukupnim okolnostima u svijetu, koje je globalizacija žestoko promijenila.

Nacionalne revolucije dozrijevaju u ratovima. Prvi svjetski rat donio je revolucijsku pret-vorbu četiriju velikih europskih carstava u nacionalne države: dugovječne Austro-ugarske carevine, Ruske carevine i Turske carevine te kratkovječne Njemačke carevine. Pobačeni američki ratovi i intervencije dvadeset prvog stoljeća pred našim očima pretvaraju SAD iz hegemonije u običnu, iako veliku državu. To se događa od američke izborne revolucije 2016. godine.
U vrijeme kad se Austrija pretvarala u državu njezine vodeće političke stranke ljevice i desnice zatražile su od Pariške mirovne konferencije 1919. godine, da se Austrija pripoji nje-mačkoj državi, da se već tad napravi Anschluss. Turska je nakon rata protiv Grčke, koju su podupirale sile Antante, postala građanskom nekonfesionalnom državom pod autoritar-nom vladavinom generala Mustafe Kemala. Rusija se poslije krvavoga građanskog rata te vojne intervencije sila Antante i njihovih istočnih saveznica prometnula u jednopartijsku totalitarnu državu, koja je proširila svoj prostor nakon početnog gubitka prostora po od-luci pobjednica rata. Godinama poslije rata njemačka država ostala je politički nesređenom, ali vojno sređenom državom koja se politički potvrdila istom od 1933. godine u drugom europskom totalitarnomu jednopartijskom sustavu.
Sadašnje nestajanje američke hegemonije posljedica je globalizacije tržišta i vrste Homo sapiens te silnog razvitka proizvodnih snaga u našoj namnoženoj vrsti diljem svijeta. He-gemonija SAD pala je u vrijeme preporoda Kine, kojom de iure i de facto vladaju jednopar-tijske vlasti i obnove Rusije, kojom jednopartijske vlasti vladaju samo de facto.
Kakvom je državom bila Amerika prije upuštanja u imperijalizam pod sam konac devet-naestog stoljeća nakon što je postala najvećom gospodarskom silom svijeta? Poslije Ame-ričkog rata od 1776. godine SAD i Velika Britanija su Ugovorom u Parizu 1793, godine us-postavile posebne prijateljske i strategijske veze te su se dogovorile da srednji i zapadni dijelovi kontinenta budu podijeljeni granicom, koja se pružala uglavnom duž 49-te sjeverne paralele. SAD su dobile za zaposjedanje cijeli prostor od trinaest kolonija na istoku do Tihog oceana. SAD pomicale su svoju zapadnu granicu do kraja devetnaestog stoljeća – punih sto godina. Izvorni i kasniji doseljenici pomicali su granicu i uspostavljali prvo „po-dručja“, koja su ubrzo pretvarana u prave savezne države. Tako su SAD nakupile 48 save-znih država, koje su se međusobno doticale.
Od Revolucije 1776. godine do 1896. godine ustavljene su i uključene u SAD sve savez-ne kopnene države. Posljednja je bila uključena država Utah. Amerikom. američkom politi-kom i američkom psihom u tom razdoblju nisu gospodarili vrijeme i povijest, kao što je uvijek bilo u europskim narodima, nego prostor i granica. Geografija, a ne povijest domini-rala ja Amerikom. Američki prostor bio je ogroman (10 milijuna četvornih kilometara), a pučanstva je bilo malobrojno. Politika se de facto sastojala u upravljalo prostorom.
Politički sustav u SAD nazvan se demokracijom ili narodovlašćem, jer se uzimalo da će Amerikom poslije oslobođenja od britanskih vlasti upravljati njezini stanovnici, a ne kao dotad tuđe politička vlasti. Osim što je američko pučanstvo bilo malobrojno, svi stanovnici SAD doselili su u tu državu kao pojedinci ili kao obitelji. Amerika je 1776. godine postala suverenom i priznatom zemljom. To je značilo da vlasti u SAD nadziru svoj prostor i svoje stanovnike. Međutim, politički sustav ili demokracija počivao je na diobi vlasti. Vlast je bila podijeljena funkcionalno na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Vlast je u SAD podijelje-na i prostorno. Postoji federalna vlast, te državne, kotarske i gradske zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Francuski političar i politički pisac Alexis de Tocqueville (1805.-1859.) napisao je 1835. godine vrlo utjecajnu knjigu „Demokracija u Americi“, u kojoj je hvalio uspostavu u SAD ravnoteže između jednakosti i individualizma.
Međutim, tad se već Amerikom nije moglo djelotvorno upravljati, jer su se probitci ili interesi južnih država bitno razlikovali od sjevernih. Primjerice, na jugu je prihod po hek-taru pod šećernom trskom, pamukom ili duhanom bio u prosjeku šest puta viši od prihoda po hektaru zasijanom pšenicom u sjevernim državama. Južnjaci su u crnačkom pučanstvu imali gotovo besplatnu radnu snagu. Sjevernjaci su nastojali uvesti neizravne poreze, kako bi dodatno porezovali izvoz šećera, pamuka i duhana, ali su južnjaci sve takve napore uvijek spriječili, jer su snage juga i sjevera u Kongresu bile izjednačene. Amerikom se nije moglo upravljati sve dok predsjednik Abraham Lincoln (1861.-1865.) nije pokrenuo Građanski rat, koji je bio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj povijesti svijeta. Novi porezi omogućili su SAD slijedno osvajanje američkog kopna južno od granice s Kanadom.
Kad je američka zapadna granica dogurana do obale Tihog oceana Amerika se našla u pravoj nedoumici. Pod predsjednikom Williamom Mckinleyjem (1897.-1901.), koji je bio republikanac kao i Lincoln i koji je početkom svojeg drugog predsjedničkog mandata bio ubijen kao i Lincoln, SAD su se upustile u imperijalizam osvojivši Porto Rico, Filipine i Kubu u ratu protiv slabe Španjolske. Otad su Amerikanci nastojali svoju „granicu“ pomi-cati morima i oceanima. U tomu je bilo najteže to, što su američki političari nastojali zata-škati i ostaviti neriješenim goruće unutarnje nevolje i probleme. SAD bi se redovito ujedi-nile na račun drugih naroda.
Tako je bilo pod demokratskim predsjednicima Woodrowom Wilsonom (1913.-1921.), Franklinom Rooseveltom i Haryjem Trumanom (1933.-1953.), Johnom Kennedyjem i Lindonom Johnsonom (1961.-1969.) te pod predsjednicima Billom Clintonom (1993.-2001.) i Barackom Obamom (2009.-2017.).
Sjedinjene Američke Države nastojale su zavladati svijetom putem kapitala i tržišta te putem širenja ideje demokracije i ideologije ljudskih prava, kojima se potkopavaju nacio-nalne države i slabi otpornost naroda. Usto, u postupku uspostave američke hegemonije važnu ulogu imao je američki militarizam. SAD su se bile odale uspostavi svjetske hege-monije. Pritom su SAD obilno politički koristile svoju veliku prednost pred drugim zem-ljama u tehnologiji. Ne treba naglašavati to, da su svi pokušaji uspostave američke svjetske hegemonije bili suzbijeni: poslije Prvoga svjetskog rata od europskih sila-pobjednica u ratu; poslije Drugoga svjetskog rata od Sovjetskog Saveza i Kine, koncem prošlog stoljeća od Rusije i Kine, a u sadašnjem stoljeću od globalizacije.
Kakvom je državom Amerika sada u globaliziranom svijetu? Prije su američka država i politika upravljale golemim i uglavnom praznim prostorom i rijetko raspoređenim ljudima. Danas bi američka politika trebala javno upravljati golemim i složenim životnim prostorom, u kojemu jedna dvadesettrećina svjetskog pučanstva stvara jednu četvrtinu svjetskog BDP-a. Osim toga pučanstvo SAD više se ne sastoji samo od pojedinaca i obitelji, nego se politički konstituiralo u goleme etničke, vjerske, rasne, rodne, starosne i ideološke skupine. Amerika je dugo smatrana kotlom za taljenje narodâ. Međutim, sad je očito da nema slitine, koja se zove američki narod. Čini se, da su sad doseljeni pripadnici mnogih rasa, naroda i vjera u SAD rekonstituirani u dopunske podružnice svojih izvornih naroda, rasa i vjera. Zemljopisni prostor SAD prekriven je mrežom etničkih, vjerskih i rasnih dijaspora, koje su se ustavile ili konstituirale u posebne političke zajednice. Od pučanstva se ne može napraviti jedan narod bez jednog sustava uvjerenja.
To se dobro vidjelo po usmjerenju izbornih kampanja dvoje predsjedničkih kandidata na izborima 2016. godine, ali i u mjesnim kampanjama za izbor senatora, članova Preds-tavničkog doma Kongresa, guvernera i drugih biranih dužnosnika država. U SAD danas postoji toliko uspostavljenih političkih, poslovnih, sigurnosnih i idejnih interesa, da su višestruko podijeljene i dvije vodeće političke stranke. Američki stranački sustav – kao i stranački sustavi u velikom broju razvijenih „demokratskih“ zemalja – iznevjerio je očeki-vanja naroda, ali i upropastio demokraciju.
U SAD politikom se samostalno bave ne samo predsjednik i dva politički izmrvljena doma Kongresa, nego i sudovi, jedinačna ministarstva, savezne države, svi rodovi vojske, brojne (17) obavještajne službe, nebrojene državne agencije, banke, investicijski fondovi, velike korporacije, sindikati, mudrosne zaklade, velike medijske kuće, društvene mreže te brojne sportske i estradne zvijezde. Ako se Amerikom uopće upravlja, njom se ne upravlja javno. Javnim poslom se ne upravlja javno. Ukratko, u Americi ne postoji američka politika. Politika i posebice geopolitika trebaju se voditi političkim sredstvima, a gospodarstvo, vojska i ideologija stvaraju sukobe, koje jedino politika može izgladiti. SAD nisu jedina zemlja u kojoj nema politike, ali one su velika svjetska država sa znatnim utjecajem na svjetsku politiku, gospodarstvo, sigurnost i kulturu općenito.
Promašeni i izgubljeni američki ratovi te nepotrebne vojne intervencije koje su razorile mnoge nacionalne države i raspršile njihovo pučanstvo dovele su Ameriku pred novu re-voluciju. Ona se mora iz hegemonije preobraziti u običnu nacionalnu državu. Amerika treba izvesti nacionalnu revoluciju, u kojoj će ona promijeniti svoj politički sustav. To je američki imperativ, jer su SAD i same propadale dok su služile kao uporište svjetskog ka-pitala te kao njegovo političko i vojno sredstvo. Politika i ratovanje bili su „vođenje pos-lovanja svjetskog kapitala drugim sredstvima“, kako je nekad za politiku i rat govorio Carl von Clausewitz.
Međutim, postavlja se pitanje, jesu li SAD u stanju promijeniti svoj politički sustav, jer Amerikanci smatraju da su oni „izuzetan narod“ koji ima Božje poslanje u svijetu te da se njihova izuzetnost ponajviše očituje u njihovu „demokratskom“ sustavu. Amerikancima će biti teško prihvatiti činjenicu, da njihova država – koja je konačno ostala bez hegemonije – propada upravo zbog „američke demokracije“, koja je prestala služiti SAD još prije Građanskog rata. Kasnije je „američka demokracija“ dobivala obroke infuzije putem hege-monijskih ratova i vojnih intervencija, kakve su SAD u Latinskoj Americi običavale praviti još od objave Monroeove doktrine 1823. godine.
U naše vrijeme u SAD ima toliko djelatnih, ali slabih političkih tijela – od kojih su neka birana, a druga su samozvana – da nijedno od tih tijela ne može drugima nametnuti pot-rebu preobrazbe američkog političkog sustava, a svako tijelo može spriječiti bilo koje drugo tijelo da takav naum provede. Naličje američke demokracije je „lobiranje“ ili zakonito zagovaranje posebnih interesa u političkim tijelima. Po rezultatima lanjskih predsjedničkih izbora činilo se, da su glasači dali Donaldu Trumpu mandat da napravi revoluciju kojom bi „isušio močvaru“ odnosno promijenio američki politički sustav. Međutim, kao što se to dogodilo ubrzo nakon izvedbe Oktobarske revolucije 1917. godine, u SAD je već počela kontrarevolucija, koju skupno vode propale snage hegemonije i njihovi mediji, koji su američku državu upropaštavali desetljećima. Hoće li SAD odsad proživljavati duboku po-litičku zbrku, u kakvoj se bila našla Njemačka poslije Prvoga svjetskog rata?
Pitanje je koliko dugo i do koje mjere će se produbljivati ne američka politička kriza, nego američka politička recesija. Pitanje nije jednostavno i lako rješljivo. Nikad u povijesti se u teškoj političkoj recesiji poput sadašnje američke nije našla zemlja s tako golemim, složenim i bogatim životnim prostorom i to u globaliziranom svijetu. Američka politika se mora voditi „u jedan glas“, ali je pitanje kako se to može ostvariti.
Nasuprot SAD, Rusija je nakon razdoblja „tranzicije“ obnovila autoritarnu vlast u skla-du s ruskom političkom i povijesnom baštinom. Rusija ima velik zemljopisni prostor i razmjerno malo ljudi koje je lako nadzirati, posebno stoga što oni smatraju da pripadaju istom povijesnom narodu. Rusija ima samo 2% svjetskog BDP-a. U Kini je zadržan jed-nostranački politički sustav, koji je u skladu ne samo s kineskom komunističkom predajom, nego prvobitno u skladu s kineskom drevnom i dugotrajnom carskom političkom filozofijom. Kina je imala cara s „mandatom nebesa da se brine za zemlju i ljude“, a Kinezi su dugo bili najkulturniji narod svijeta s neimperijalističkom civilizacijom, koja je budila divljenje svih starih i mladih naroda. Kineskim vlastima se teško hrvati s potrebama, zah-tjevima i izazovima politike u zemlji koja je imala snažan skok u razvitku gospodarstva, kakav nije zabilježen u povijesti.
Već dugo se postavlja pitanje kad će i kako će doći do velikog kineskog političkog praska, iako Kina nastoji i zasad uspijeva postići politički konsenzus u jedinoj političkoj stranci i politički govoriti „u jedan glas“. Ipak, sad se ne čini isključenim to, da do velikog političkog praska dođe prije u SAD nego u Kini. Kako se prasak ne bi dogodio u SAD, nositelji američke političke misli trebali bi iskreno i pošteno ocijeniti pravo političko stanje SAD i pomno prosuditi što se Americi može dogoditi, ako se američki politički sustav ne uskladi s potrebama američkog životnog prostora i s položajem SAD u zauvijek globalizi-ranom svijetu. Američki politički prvaci trebali bi razmotriti sve opasnosti daljnjeg propa-danja i sve mogućnosti obnove veličajnosti Amerike. U postupku oporavka SAD pučan-stvo, političari i politolozi Amerike vjerojatno će se morati okaniti ideje „američke izuzet-nost“. Taština i umišljenost su najteži ljudski i politički poroci.

Continue Reading