02 travanj 2017 ~ 0 Comments

Američka stodioba vlasti

Postupak globalizacije, koji su predvodile transnacionalne korporacije putem tržišta i upo-rabom nove tehnologije uz pasivnu ulogu nacionalnih država, donio cijelom svijetu oz-biljne novine: svjetsko gospodarstvo dva desetljeća raslo je kao nikad u povijesti; Kina se prvi put u svojoj povijesti pojavila na svjetskoj pozornici kao politička, gospodarska i vojna velesila; već dugo nema ratova među državama; a svjetska vlast kapitala i izostanak politike napravili su politički, gospodarski, sigurnosti i ljudski kaos u svijetu.
Posebna novina koju je donijela globalizacija je neočekivan prestanak američke hege-monije, koja se protezala pretežnim dijelom Zemljine plohe. Ukupan utjecaj SAD u svijetu slabi i one se ubrzano pretvaraju u običnu, ali golemu i bogatu nacionalnu državu. Povijest nije zabilježila takvu tranziciju u zemlji koja ima četvrtinu svjetskog domaćeg proizvoda, dobro izgrađen i vrlo složen životni prostor te pučanstvo koje se nije slilo u povijesni narod.
U prošlom su stoljeću četiri velike europske carevine bile spale na nacionalne države, a nestalo je i stoljećima izgrađivano europsko kolonijalno carstvo. Svi narodi tih carevina pretrpjeli su u tranziciji velike nevolje. U sadašnjem američkom primjeru tranzicije posebnu tegobu stvarat će neizdašnost političkog sustav matične zemlje, koji je star četvrt tisućljeća, koji nikad nije prilagođivan ni političkim i gospodarskim prilikama u SAD, a ni ukupnim okolnostima u svijetu, koje je globalizacija žestoko promijenila.

Nacionalne revolucije dozrijevaju u ratovima. Prvi svjetski rat donio je revolucijsku pret-vorbu četiriju velikih europskih carstava u nacionalne države: dugovječne Austro-ugarske carevine, Ruske carevine i Turske carevine te kratkovječne Njemačke carevine. Pobačeni američki ratovi i intervencije dvadeset prvog stoljeća pred našim očima pretvaraju SAD iz hegemonije u običnu, iako veliku državu. To se događa od američke izborne revolucije 2016. godine.
U vrijeme kad se Austrija pretvarala u državu njezine vodeće političke stranke ljevice i desnice zatražile su od Pariške mirovne konferencije 1919. godine, da se Austrija pripoji nje-mačkoj državi, da se već tad napravi Anschluss. Turska je nakon rata protiv Grčke, koju su podupirale sile Antante, postala građanskom nekonfesionalnom državom pod autoritar-nom vladavinom generala Mustafe Kemala. Rusija se poslije krvavoga građanskog rata te vojne intervencije sila Antante i njihovih istočnih saveznica prometnula u jednopartijsku totalitarnu državu, koja je proširila svoj prostor nakon početnog gubitka prostora po od-luci pobjednica rata. Godinama poslije rata njemačka država ostala je politički nesređenom, ali vojno sređenom državom koja se politički potvrdila istom od 1933. godine u drugom europskom totalitarnomu jednopartijskom sustavu.
Sadašnje nestajanje američke hegemonije posljedica je globalizacije tržišta i vrste Homo sapiens te silnog razvitka proizvodnih snaga u našoj namnoženoj vrsti diljem svijeta. He-gemonija SAD pala je u vrijeme preporoda Kine, kojom de iure i de facto vladaju jednopar-tijske vlasti i obnove Rusije, kojom jednopartijske vlasti vladaju samo de facto.
Kakvom je državom bila Amerika prije upuštanja u imperijalizam pod sam konac devet-naestog stoljeća nakon što je postala najvećom gospodarskom silom svijeta? Poslije Ame-ričkog rata od 1776. godine SAD i Velika Britanija su Ugovorom u Parizu 1793, godine us-postavile posebne prijateljske i strategijske veze te su se dogovorile da srednji i zapadni dijelovi kontinenta budu podijeljeni granicom, koja se pružala uglavnom duž 49-te sjeverne paralele. SAD su dobile za zaposjedanje cijeli prostor od trinaest kolonija na istoku do Tihog oceana. SAD pomicale su svoju zapadnu granicu do kraja devetnaestog stoljeća – punih sto godina. Izvorni i kasniji doseljenici pomicali su granicu i uspostavljali prvo „po-dručja“, koja su ubrzo pretvarana u prave savezne države. Tako su SAD nakupile 48 save-znih država, koje su se međusobno doticale.
Od Revolucije 1776. godine do 1896. godine ustavljene su i uključene u SAD sve savez-ne kopnene države. Posljednja je bila uključena država Utah. Amerikom. američkom politi-kom i američkom psihom u tom razdoblju nisu gospodarili vrijeme i povijest, kao što je uvijek bilo u europskim narodima, nego prostor i granica. Geografija, a ne povijest domini-rala ja Amerikom. Američki prostor bio je ogroman (10 milijuna četvornih kilometara), a pučanstva je bilo malobrojno. Politika se de facto sastojala u upravljalo prostorom.
Politički sustav u SAD nazvan se demokracijom ili narodovlašćem, jer se uzimalo da će Amerikom poslije oslobođenja od britanskih vlasti upravljati njezini stanovnici, a ne kao dotad tuđe politička vlasti. Osim što je američko pučanstvo bilo malobrojno, svi stanovnici SAD doselili su u tu državu kao pojedinci ili kao obitelji. Amerika je 1776. godine postala suverenom i priznatom zemljom. To je značilo da vlasti u SAD nadziru svoj prostor i svoje stanovnike. Međutim, politički sustav ili demokracija počivao je na diobi vlasti. Vlast je bila podijeljena funkcionalno na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Vlast je u SAD podijelje-na i prostorno. Postoji federalna vlast, te državne, kotarske i gradske zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Francuski političar i politički pisac Alexis de Tocqueville (1805.-1859.) napisao je 1835. godine vrlo utjecajnu knjigu „Demokracija u Americi“, u kojoj je hvalio uspostavu u SAD ravnoteže između jednakosti i individualizma.
Međutim, tad se već Amerikom nije moglo djelotvorno upravljati, jer su se probitci ili interesi južnih država bitno razlikovali od sjevernih. Primjerice, na jugu je prihod po hek-taru pod šećernom trskom, pamukom ili duhanom bio u prosjeku šest puta viši od prihoda po hektaru zasijanom pšenicom u sjevernim državama. Južnjaci su u crnačkom pučanstvu imali gotovo besplatnu radnu snagu. Sjevernjaci su nastojali uvesti neizravne poreze, kako bi dodatno porezovali izvoz šećera, pamuka i duhana, ali su južnjaci sve takve napore uvijek spriječili, jer su snage juga i sjevera u Kongresu bile izjednačene. Amerikom se nije moglo upravljati sve dok predsjednik Abraham Lincoln (1861.-1865.) nije pokrenuo Građanski rat, koji je bio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj povijesti svijeta. Novi porezi omogućili su SAD slijedno osvajanje američkog kopna južno od granice s Kanadom.
Kad je američka zapadna granica dogurana do obale Tihog oceana Amerika se našla u pravoj nedoumici. Pod predsjednikom Williamom Mckinleyjem (1897.-1901.), koji je bio republikanac kao i Lincoln i koji je početkom svojeg drugog predsjedničkog mandata bio ubijen kao i Lincoln, SAD su se upustile u imperijalizam osvojivši Porto Rico, Filipine i Kubu u ratu protiv slabe Španjolske. Otad su Amerikanci nastojali svoju „granicu“ pomi-cati morima i oceanima. U tomu je bilo najteže to, što su američki političari nastojali zata-škati i ostaviti neriješenim goruće unutarnje nevolje i probleme. SAD bi se redovito ujedi-nile na račun drugih naroda.
Tako je bilo pod demokratskim predsjednicima Woodrowom Wilsonom (1913.-1921.), Franklinom Rooseveltom i Haryjem Trumanom (1933.-1953.), Johnom Kennedyjem i Lindonom Johnsonom (1961.-1969.) te pod predsjednicima Billom Clintonom (1993.-2001.) i Barackom Obamom (2009.-2017.).
Sjedinjene Američke Države nastojale su zavladati svijetom putem kapitala i tržišta te putem širenja ideje demokracije i ideologije ljudskih prava, kojima se potkopavaju nacio-nalne države i slabi otpornost naroda. Usto, u postupku uspostave američke hegemonije važnu ulogu imao je američki militarizam. SAD su se bile odale uspostavi svjetske hege-monije. Pritom su SAD obilno politički koristile svoju veliku prednost pred drugim zem-ljama u tehnologiji. Ne treba naglašavati to, da su svi pokušaji uspostave američke svjetske hegemonije bili suzbijeni: poslije Prvoga svjetskog rata od europskih sila-pobjednica u ratu; poslije Drugoga svjetskog rata od Sovjetskog Saveza i Kine, koncem prošlog stoljeća od Rusije i Kine, a u sadašnjem stoljeću od globalizacije.
Kakvom je državom Amerika sada u globaliziranom svijetu? Prije su američka država i politika upravljale golemim i uglavnom praznim prostorom i rijetko raspoređenim ljudima. Danas bi američka politika trebala javno upravljati golemim i složenim životnim prostorom, u kojemu jedna dvadesettrećina svjetskog pučanstva stvara jednu četvrtinu svjetskog BDP-a. Osim toga pučanstvo SAD više se ne sastoji samo od pojedinaca i obitelji, nego se politički konstituiralo u goleme etničke, vjerske, rasne, rodne, starosne i ideološke skupine. Amerika je dugo smatrana kotlom za taljenje narodâ. Međutim, sad je očito da nema slitine, koja se zove američki narod. Čini se, da su sad doseljeni pripadnici mnogih rasa, naroda i vjera u SAD rekonstituirani u dopunske podružnice svojih izvornih naroda, rasa i vjera. Zemljopisni prostor SAD prekriven je mrežom etničkih, vjerskih i rasnih dijaspora, koje su se ustavile ili konstituirale u posebne političke zajednice. Od pučanstva se ne može napraviti jedan narod bez jednog sustava uvjerenja.
To se dobro vidjelo po usmjerenju izbornih kampanja dvoje predsjedničkih kandidata na izborima 2016. godine, ali i u mjesnim kampanjama za izbor senatora, članova Preds-tavničkog doma Kongresa, guvernera i drugih biranih dužnosnika država. U SAD danas postoji toliko uspostavljenih političkih, poslovnih, sigurnosnih i idejnih interesa, da su višestruko podijeljene i dvije vodeće političke stranke. Američki stranački sustav – kao i stranački sustavi u velikom broju razvijenih „demokratskih“ zemalja – iznevjerio je očeki-vanja naroda, ali i upropastio demokraciju.
U SAD politikom se samostalno bave ne samo predsjednik i dva politički izmrvljena doma Kongresa, nego i sudovi, jedinačna ministarstva, savezne države, svi rodovi vojske, brojne (17) obavještajne službe, nebrojene državne agencije, banke, investicijski fondovi, velike korporacije, sindikati, mudrosne zaklade, velike medijske kuće, društvene mreže te brojne sportske i estradne zvijezde. Ako se Amerikom uopće upravlja, njom se ne upravlja javno. Javnim poslom se ne upravlja javno. Ukratko, u Americi ne postoji američka politika. Politika i posebice geopolitika trebaju se voditi političkim sredstvima, a gospodarstvo, vojska i ideologija stvaraju sukobe, koje jedino politika može izgladiti. SAD nisu jedina zemlja u kojoj nema politike, ali one su velika svjetska država sa znatnim utjecajem na svjetsku politiku, gospodarstvo, sigurnost i kulturu općenito.
Promašeni i izgubljeni američki ratovi te nepotrebne vojne intervencije koje su razorile mnoge nacionalne države i raspršile njihovo pučanstvo dovele su Ameriku pred novu re-voluciju. Ona se mora iz hegemonije preobraziti u običnu nacionalnu državu. Amerika treba izvesti nacionalnu revoluciju, u kojoj će ona promijeniti svoj politički sustav. To je američki imperativ, jer su SAD i same propadale dok su služile kao uporište svjetskog ka-pitala te kao njegovo političko i vojno sredstvo. Politika i ratovanje bili su „vođenje pos-lovanja svjetskog kapitala drugim sredstvima“, kako je nekad za politiku i rat govorio Carl von Clausewitz.
Međutim, postavlja se pitanje, jesu li SAD u stanju promijeniti svoj politički sustav, jer Amerikanci smatraju da su oni „izuzetan narod“ koji ima Božje poslanje u svijetu te da se njihova izuzetnost ponajviše očituje u njihovu „demokratskom“ sustavu. Amerikancima će biti teško prihvatiti činjenicu, da njihova država – koja je konačno ostala bez hegemonije – propada upravo zbog „američke demokracije“, koja je prestala služiti SAD još prije Građanskog rata. Kasnije je „američka demokracija“ dobivala obroke infuzije putem hege-monijskih ratova i vojnih intervencija, kakve su SAD u Latinskoj Americi običavale praviti još od objave Monroeove doktrine 1823. godine.
U naše vrijeme u SAD ima toliko djelatnih, ali slabih političkih tijela – od kojih su neka birana, a druga su samozvana – da nijedno od tih tijela ne može drugima nametnuti pot-rebu preobrazbe američkog političkog sustava, a svako tijelo može spriječiti bilo koje drugo tijelo da takav naum provede. Naličje američke demokracije je „lobiranje“ ili zakonito zagovaranje posebnih interesa u političkim tijelima. Po rezultatima lanjskih predsjedničkih izbora činilo se, da su glasači dali Donaldu Trumpu mandat da napravi revoluciju kojom bi „isušio močvaru“ odnosno promijenio američki politički sustav. Međutim, kao što se to dogodilo ubrzo nakon izvedbe Oktobarske revolucije 1917. godine, u SAD je već počela kontrarevolucija, koju skupno vode propale snage hegemonije i njihovi mediji, koji su američku državu upropaštavali desetljećima. Hoće li SAD odsad proživljavati duboku po-litičku zbrku, u kakvoj se bila našla Njemačka poslije Prvoga svjetskog rata?
Pitanje je koliko dugo i do koje mjere će se produbljivati ne američka politička kriza, nego američka politička recesija. Pitanje nije jednostavno i lako rješljivo. Nikad u povijesti se u teškoj političkoj recesiji poput sadašnje američke nije našla zemlja s tako golemim, složenim i bogatim životnim prostorom i to u globaliziranom svijetu. Američka politika se mora voditi „u jedan glas“, ali je pitanje kako se to može ostvariti.
Nasuprot SAD, Rusija je nakon razdoblja „tranzicije“ obnovila autoritarnu vlast u skla-du s ruskom političkom i povijesnom baštinom. Rusija ima velik zemljopisni prostor i razmjerno malo ljudi koje je lako nadzirati, posebno stoga što oni smatraju da pripadaju istom povijesnom narodu. Rusija ima samo 2% svjetskog BDP-a. U Kini je zadržan jed-nostranački politički sustav, koji je u skladu ne samo s kineskom komunističkom predajom, nego prvobitno u skladu s kineskom drevnom i dugotrajnom carskom političkom filozofijom. Kina je imala cara s „mandatom nebesa da se brine za zemlju i ljude“, a Kinezi su dugo bili najkulturniji narod svijeta s neimperijalističkom civilizacijom, koja je budila divljenje svih starih i mladih naroda. Kineskim vlastima se teško hrvati s potrebama, zah-tjevima i izazovima politike u zemlji koja je imala snažan skok u razvitku gospodarstva, kakav nije zabilježen u povijesti.
Već dugo se postavlja pitanje kad će i kako će doći do velikog kineskog političkog praska, iako Kina nastoji i zasad uspijeva postići politički konsenzus u jedinoj političkoj stranci i politički govoriti „u jedan glas“. Ipak, sad se ne čini isključenim to, da do velikog političkog praska dođe prije u SAD nego u Kini. Kako se prasak ne bi dogodio u SAD, nositelji američke političke misli trebali bi iskreno i pošteno ocijeniti pravo političko stanje SAD i pomno prosuditi što se Americi može dogoditi, ako se američki politički sustav ne uskladi s potrebama američkog životnog prostora i s položajem SAD u zauvijek globalizi-ranom svijetu. Američki politički prvaci trebali bi razmotriti sve opasnosti daljnjeg propa-danja i sve mogućnosti obnove veličajnosti Amerike. U postupku oporavka SAD pučan-stvo, političari i politolozi Amerike vjerojatno će se morati okaniti ideje „američke izuzet-nost“. Taština i umišljenost su najteži ljudski i politički poroci.

Print Friendly
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: