Archive | prosinac, 2017

11 prosinac 2017 ~ 0 Comments

Globalnost vrste i suverenost naroda

Sažetak
Globalizacija poslovanja i vrste Homo sapiens unijela je nepovratnu promjenu ne samo u odnose među državama, nego i u odnose među ljudima unutar država. Iznenada uspos-tavljena globalnost vrste potresla je cijeli sustav civilizacije kao pristupa uređenju društava, koji je bio nametnut vrsti i nadmetnut nad nju.
Povijest civilizacije od prijeantičkih vremena može se uzeti kao povijest kovanja ideja vladanja zemljama ili državama te kao povijest neuspjelih nastojanja za provedbu tih za-misli. Dijelovima naše vrste vladali su bogovi, veliki svećenici, kraljevi, skupštine slobodnih građana, carevi, skupštine feudalnih velikaša, kraljevske loze, otvorena društva i kolonijalne matice, a od Industrijske revolucije, u kojoj je napravljena kapitalistička država, državama vlada kapital. U ime naroda ili radničke klase kapitalu su se neuspjelo odupirali nacionalni socijalizam i komunizam. Kapital je poslije sloma tih dvaju sustava vladanja nastojao zavladati cijelim svijetom kao velikim nepodijeljenim tržištem.
U tom samoživom nastojanju kapital je htio globalizirati samo svjetsko poslovanje, ali mu se omaknula i globalizacija naše vrste. Okupljena, globalna vrsta postala je golemom elementarnom političkom silom, koja je nametnula životnim zajednicama i političkim vlastima uvažavanje zahtjeva mjesnih životnih prostora, preuzimanje odgovornosti za za-dovoljenje životnih potreba mjesnog pučanstva te poštivanje naravi i uloge bioma.
Globalizacija prisiljava mjesne, obično povijesne, životne zajednice da se suvereno i odgovorno postave prema svojem zemljopisnom i životnom prostoru te da za njih izgrade primjeren politički sustav, koji će ne samo štititi njihove ljude i narod, nego će i jamčiti međusobnu suradnju političkih zajednica odnosno suradnju „države i države“.
Globalnost naše vrste već je prisilila mjesne političke vlasti da se ne upuštaju u među-državne ratove, a sad ih prisiljava da iz sebe iskorijene unutarnje ratove i sukobe, kako bi sve države, političke zajednice ili životne zajednice postale sposobnima za djelotvornu suradnju „države i države“ u svjetskoj, globalnoj mreži suradnje. Iz svijeta treba ukloniti sadašnji kaos. Svijet treba upostojiti ili stabilizirati putem slobodne suradnje suverenih i odgovornih mjesnih vlasti, koje se moraju vratiti u svoju životne zajednice. U svijetu se umjesto civilizacije kapitalizma treba uspostaviti vladavina vrste.

Civilizacija nad vrstom Homo sapiens
Globalnost vrste je iznenadila sve vlasti, koje ne pripadaju čovjekovim zajednicama. Pose-bice je iznenadila nositelje slobodnog kapitala. Globalnost je vrstu učinila subjektom i mjestom odgovornosti. Moglo bi se reći, da je vrsta postala sveobuhvatnom ili „krovnom“ političkom zajednicom. Drugo, globalnost je presudno promijenila poimanje prostora: svaki dio Zemljine plohe je nečiji pa više nema tuđega. Svako mjesto pripada nekomu iz vrste Homo sapiens. Usto, životni prostor, koji vrsta dograđuje na zemljopisnom prostoru odavno je vrsti postao bliži i preči od zemljopisnog prostora. (Gruntovnica je važnija od katastra!) Treće, vrijeme (čas) je također dobilo novo značenje, zbog ubrzanja promjene koju uzroči globalnost vrste: u povezanoj vrsti svaki čovjek životom i djelovanjem unosi promjenu, koja se očituje u životu svih ostalih ljudi. Vrijeme prisiljava vrstu, da počne upravljati promjenom prilika u sebi i okolnosti oko sebe.
Globalnost se nije dogodila svim životinjskim vrstama, nego samo posebnoj biološkoj vrsti, zapravo biološko-kulturnoj vrsti, koja ima neke značajke koje nemaju „čiste“ biološke vrste. Globalnost se mogla dogoditi samo našoj kulturnoj vrsti. Jedna od značajki naše vrste je razvijeno pojmovno mišljenje, koje je evolucija čovjeku dometnula na njegovo slikovno opažanje i znanje, kakvo kao jedino imaju ostale životinjske vrste. Druga bitna nova značajka naše vrste je radna sposobnost. Već je Homo habilis, „djed“ Homo sapiensa u rodu Homo, rabio predmete nađene u prirodi za obavljanje posla, koji mu je omogućivao bolju prehranu. Čovjek-radnik je na zemljopisnom prostoru s vremenom izgradio bogat životni prostor, u koji se ljudi rađaju, u kojemu žive i iz kojega umiru.
Naša vrsta je s vremenom uspostavila civilizaciju kao poseban pristup uređenju ljudskih društava, u kojima je (samo)upravljanje bilo oteto zajednici i kao vlast stavljena nad druš-tvo. Vlasti jedinačnih civilizacija, kao što su bile prve ili izvorne civilizacije, rabile su ljude kao podanike, koji nisu izgrađivali životne prostore sami od sebe, nego po zapovijedi i pod prisilom vlasti. Izvorno životno zajedništvo bilo je zamijenjeno civilizacijom, kojoj nije prethodilo barbarstvo, nego zajedništvo.
Usto, rabeći čovjekovu sposobnost pojmovnog ili simboličkog mišljenja, vlasti su lju-dima nametnule novi sustav uvjerenja ili novu vjeru. Umjesto strahopoštovanja prema prirodnim silama i štovanja vlastitih pređa, koji su bili plod iskustvenog ili slikovnog miš-ljenja, ljudi su bili natjerani ili navedeni vjerovati u nedokažljive i neprovjerljive „objavlje-ne“ istine ili u neoborljive neistine. Vjere civilizacija imale su snažan „kozmološki“ vidik, koji je bio plod nagađanja pismoznalaca i svećenika, ali i obvezujući „antropološki“ vidik, kojim je nova vjera određivala ili definirala pripadnike naše vrle, poduzetne, marljive i izumiteljske vrste kao podanike vlasti koji trebaju služiti božanstvima. Civilizacija je uvjerila naše pređe, a i dalje uvjerava naš naraštaj da je vrsta Homo sapiens to, što ona nije i što ona ne može biti. Čovjekova sposobnost pojmovnog mišljenja je „dobar sluga, ali zao gospodar“.
Vlasti su vrstu podijelile u mnoštvo civilizacija, koje su bile opasane zidinama ili su civili-zacije jedne od drugih bile odijeljene nenastanjenim prostorima i prirodnim granicama. Podignute zidine nisu prvobitno bile sredstvom zaštite „zajednice“ koja je ionako bila zatrta, nego sredstvom zaštite vlasti. Vlasti su prije toga već bile podijelile ljude podjelom rada.
Globalnost vrste omogućuje vrsti da razvije jaku političku silu, koja će biti rezultanta mnoštva slabih, sitnih sila jedinačnih ljudi. Njezina globalnost izvest će vrstu sa stranputice civilizacije i vratiti je na put zajedništva, koje će počivati na mjesnom zajedništvu i na svjetskoj, globalnoj, vrstinoj mreži zajednica. Povratak vrste zajedništvu traži rastvaranje ili razgradnju civilizacije. U tom postupku bit će potpuno promijenjeni poimanje i mjesto vlasti, poimanje i svrha političkih zajednica ili država, poimanje mjesne suverenosti i od-govornosti te poimanje i ovlasti političkog sustava.
U vrijeme uspostave izvornih civilizacija u Egiptu, Mezopotamiji, Južnoj Aziji i u Kini vrsta je već raspolagala pojmovima prostora i vremena. Prostor i budućnost naroda imali su vrlo važnu ulogu pri uspostavljanju vlasti. Uspostavom civilizacije iz vrste je uklonjeno samo-upravljanje, a nad vrstom je uspostavljena vlast. Predvodništvo u vrsti zamijenjeno je vlašću nad vrstom: unutarnja vlast zamijenjena je vanjskom. Prve civilizacije bile su gradovi-države, koji su imali svoje granice preko kojih nisu puštali došljake, a ni svoje moguće bjegunce. U izvornim civilizacijama naglo se pojavilo bogatstvo. Na naplavinama plodnog mulja velikih rijeka prikupljala se bogata ljetina, ali je riječne vode trebalo krotiti golemim ulogom rada, koji je dobivan silnim usredotočenjem radne snage u radne brigade. Novootkriveno bogatstvo i naporan rad podanika nove vlasti stvarali su golem višak vri-jednosti, koji su ponajviše prisvajali nositelji vlasti, ali koji je djelomice bio ulagan u dog-radnju životnog prostora: dio u objekte infrastrukture, a dio u politički ugled vladara pu-tem gradnje piramida, velebnih palača i visokih tornjeva.
Namnožene civilizacije, države ili gradovi-države ratovali su jedni protiv drugih kako bi zauzeli dodatan zemljopisni prostor i uzeli pučanstvo. Međutim, države su i sklapale saveze pa su jedna drugoj često, ali ne zauvijek priznavale pravo nadzora nad prostorom i ljudima. Tako je nastao pojam suverenosti i to suverenosti ili vrhovništva vlasti nad političkim zajednicama, narodima ili životnim prostorima. Tijekom trajanja civilizacije kojih šest tisuća godina izredali su se carstva, hegemonije, imperijalizam i kolonijalizam, putem kojih bi jedne političke zajednice vladale nizom drugih političkih zajednica. Od antičkih vremena neki su narodi presađivali svoje pučanstvo u tuđe prostore. Drevni Grci pravili su tr-govačke kolonije u Sredozemlju i drugdje. To su činili i drevni Feničani, koji su za razliku od Grka u svojim kolonijama izgrađivali životne prostore, u koje su unosili kapital, znanje, tehnologiju i proizvodnju. Od Renesanse Englezi su svoje pučanstvo presađivali na druge kontinente i na daleka oceanska otočja.
Civilizacije su od davnine međusobno trgovale, ali su jaki vladari nastojali proširiti svoj zemljopisni prostor, kako bi napravili cjelovit gospodarski prostor, u kojemu bi se odvijala sva gospodarska djelatnost uključujući i trgovinu. U potpunim gospodarskim prostorima dodana vrijednost je ostajala u državi. Tako su Akađani od dvadeset četvrtog stoljeća prije Isusa stvarali golemo carstvo koje se protezalo od današnjeg Libanona do današnjeg Omana. Drevnožidovski spisi iznose ideju ili Jahvino obećanje tobožnjem Abrahamu o stvaranju židovskog gospodstva nad cijelom vrstom: Židovi su bili probrani da budu vla-dari svijeta. Perzijsko carstvo protezalo se na prostoru od 11 milijuna četvornih kilometara. Aleksandar Makedonski privremeno je nadzirao prostor veći od perzijskoga. Rimljani su uspostavili sustav Pax romana na trima kontinentima oko Sredozemnog mora.
U novije vrijeme Habsburzi, Nizozemci i Englezi nastojali su uspostaviti svjetsku vla-davinu na svim kopnima i oceanima. Napoléon Bonaparte nastojao je za Francusku nap-raviti Kontinentalni sustav. Karl Marx je donio zamisao o svjetskoj vladavini avangarde rad-ničke klase. Adolf Hitler je za Nijemce nastojao napraviti Neue Ordnung. SAD su od Prvoga svjetskog rata neuspjelo nastojale uspostaviti svjetsko gospodstvo kapitala i tržišta.
Tijekom cijele civilizacije mijenjali su se poimanje suverenosti i mjesto vlasti, koja je bila iznesena iz zajednica. Za suvremene države se kaže, da mogu imati pet značajki, od kojih države obično imaju tri, a da su dvije zastupljene samo u stanovitoj mjeri. Te značajke su slijedeće:
1. Državu čini pučanstvo na jasno određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje zaje-dničko vrhovno tijelo vlasti.
2. Zajedničko tijelo vlasti ima posebno osoblje, državnu administraciju, koja provodi od-luke vlasti te vojnu službu, koja ako je potrebno silom podupire provedbu odluka vlasti i koja štiti političku zajednicu od nasrtaja slično ustavljenih država.
3. Tako ustavljenu državu druge slično uspostavljene vlasti priznaju kao neovisnu u djelo-vanju na prostorno omeđeno i u gibanju ograničeno pučanstvo odnosno na podanike ili državljane.
U ranijim vremenima nisu sve države imale te značajke, jer su granice država bile slabo određene i jer je administrativni ustroj država bio slab, a priznanje jedne države od drugih država bilo upitno i nepostojano.
4. U teoriji i u zbilji pučanstvo države osjeća i smatra da ono čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti jednom narodu.
5. Jednako tako pučanstvo političke zajednice može smatrati da čini zajednicu po tomu, što pripadnici naroda uzajamno sudjeluju u preuzimanju obveza i u uživanju dobrobiti.
Postoje države kao što je Španjolska, političke tvorevine kao što je bila Jugoslavija i vi-šenacionalne političke instalacije, kakva je Europska unija, u kojima pučanstvo nema osjećaj pripadnosti istom narodu. Takav osjećaj su imali drevni Židovi i drevni Egipćani, a kasnije su se tim narodima pridružili i Kinezi. U carskom Rimu istom se pod konac Carstva počelo govoriti o „Romanima“ i o „Romaniji“. Hrvati se uvijek željeli pripadati samo Hrvatskoj.
U svakoj suverenoj državi ili političkoj zajednici valja razlučiti (1) političku zajednicu, (2) politički sustav u njoj i (3) nositelje vlasti, koji upravljaju političkim sustavom. U du-govječnim carstvima, kakva su bila egipatsko, asirsko, kinesko, bizantsko ili tursko carstvo politička zajednica je svjesno žrtvovala slabe nositelje vlasti, koji u izravnoj vlasti imaju politički sustav, kako bi sačuvala taj sustav, o kojemu ovise opstanak političke zajednice i dobrobit pučanstva. Kinezi su umjesto izrođenih carskih loza često na vlast dovodili uzurpatore prijestola. U Bizantu nije postojalo pravo prvorođenstva, nego se novi car birao po ratničkim sposobnostima, a na prijestolu bi ga održala sposobnost vođenja državne politike. U drevnom su se Egiptu izredale brojne carske loze, ali se politički sustav održa-vao. Tako je bilo i u drevnoj Asiriji.
Politički sustav ili režim kralježnica je političke zajednice. Njega čine ne samo adminis-trativni ustroj i vojska, nego i sustav pozitivnih zakona i propisa, porezni sustav o kojemu ovisi financiranje vlasti, administrativnog ustroja i vojske, društveni običaji i običajno pra-vo, očekivanja pučanstva, ukupan politički postupak, razdioba vlasti i ovlasti, glavne inte-resne skupine o kojima ovisi stvaranje bogatstva političke zajednice, sustav uvjerenja te mnoge druge zasade. Politički sustav stvara državna politika, koju oblikuju nositelji vlasti i drugi konstitutivni čimbenici. U carskoj Rusiji konstitutivne sile bile su car, crkva, plem-stvo, vojska i carska straža ili garda. U drevnoj Kini to su bili stručni državni ustroj i car. U suvremenoj Kini to je Komunistička stranka Kine, kao što je slučaj i u svim de facto ili de iure jednostranačkim državama.
U suvremenim kapitalističkim državama jedina prava vlast je kapital. Vidljivi nositelji vlasti novače se iz kartela političkih stranaka, koje se dodvoravaju nositeljima kapitala, kako bi im dodijelili dužnost zašite slobode tržišta, putem kojega se prikuplja dodana vrijednost, koja treba povećati bogatstvo nositelja kapitala. Politički sustav, koji je postavljen u zemlje „liberalne demokracije“ jaram je, koji prisiljava pučanstvo – i kao proizvođače i kao potrošače – da se muči za stalno množenje slobodnog kapitala, koje jača političku vlast kapitala. Očito je to, da je vlast kapitala vanjska, a ne unutarnja ili samoupravna vlast naroda ili životnih zajednica. Mjesto vlasti kapitala je izvan naroda i izvan vrste Homo sapi-ens.
Kad se u današnjoj kapitalističkoj državi jasno razluče politička zajednica ili država, poli-tički sustav i nositelji vlasti može se reći, da su nositelji vlasti izdali svoje domovine i da politički djeluju po zapovijedima nositelja kapitala. Nositelji vlasti, koje novače političke stranke okrenuli su leđa svojim narodima i cijeloj vrsti Homo sapiens. Stanje izdaje u nacionalnoj politici nije posebnost nijedne države. Politički sustavi kapitalističkih država od prestanka Hladnog rata užurbano su ugađani potrebama daljnjeg nakupljanja kapitala i slobodnog kolanja kapitala od jedne do druge političke zajednice ili od jednog do drugog životnog prostora. Kapital je vrhovna ili „krovna“ politička zajednica, koja se nad sve voljne zemlje „liberalne demokracije“ postavila ne kao hegemon, nego kao apsolutno i izravno teritorijalno carstvo s usredotočenom i intenzivnom vlašću. Kapital ne dopušta mjesnim, obično povijesnim, političkim zajednicama ni da vode unutarnju, a kamoli vanj-sku politiku. Hegemon dopušta zemljama pod njegovim skrbništvom vođenje unutarnje politike.
Kapital je pravi vladar, kakvi su ranije bili veliki svećenici, kraljevi, carevi, kneževi, nad-biskupi, pape, diktatori, glavni tajnici jedine političke stranke u državi, carski namjesnici, kolonijalni guverneri ili poslovne korporacije, kakve su vladale Indijom, Indonezijom ili velikim dijelovima dalekih kontinenata. Međutim, postoji bitna razlika između svih čovje-kolikih vladara i kapitala. Kapital nije osoba ni fizička ni pravna, kakve su bile East India Company u Engleskoj ili Vereenigde Oostindische Compagnie u Nizozemskoj. Kapital je besmrtan i bešćutan vladar, koji ne može i ne zna preuzeti odgovornost, jer nema osobu. Kapital je jednostavno stvar, koju je smislio i iskovao čovjekov poročan um, koji jednakim naporom proizvodi istinu i laž, dobro i zlo, pohvalu i pokudu, nagradu i kaznu.
Kad se razmatraju pitanja suverenosti i političkog sustava političkih zajednica ili država treba imati na umu, da je riječ: (1) o vladavini u biološkoj vrsti ili nad biološkom vrstom Homo sapiens, koja kao biološka vrsta treba slijediti zakone života kao takvoga, od kojih je jedan neizbježnost prilagodbe ne jedinačnih ljudi, nego cijelih životnih zajednica i cijele vrste; i (2) o jedinoj kulturnoj vrsti u biomu, u kojoj su jedinke svjesne toga, što se s njima događa i što se događa s cijelom vrstom.
Sadašnja vlast kapitala, a tako je bilo i sa svakom dosadašnjom izvanjskom civilizacij-skom vlašću, nema osjećaj i smisao za potrebu vrste da se prilagođuje okolnostima, koje mijenja sama vrsta, ali koje mijenja i vlast koja je nad njom uspostavljena. Kapital kao vla-dar nad vrstom potpuno je neosjetljiv za potrebu prilagodbe vrste. Kapital prema vrsti postupa neodgovorno, iako je nositelj suverenosti. Nasuprot tomu, kapital traži od ljudi da mu se prilagođuju kao pojedinci, ali ne uvažava potrebu prilagodbe ljudskih zajednica. Zato je kapital raspršio vrstu u nebiološko „društvo“, koje ne slijedi zakone života, nego zapovijedi kapitala. Kapitalu smeta svako stvarno zajedništvo. Ljudima dobrog pojmovnog vida biva jasno, da se prilagodba vrste ne smije i dalje prepuštati nebiološkom, nečov-ječjem, neodgovornom i bešćutnom kapitalu.
Kulturnost vrste počiva na razvijenom mozgu i složenom umu njezinih jedinki, koji omogućuju čovjeku da osim slikovnog ima i pojmovno opažanje i znanje. Međutim, čov-jekovo pojmovno, apstraktno ili simboličko znanje je poročno i nepouzdano. U svim civi-lizacijama, a posebice u kapitalističkoj, vlasti su pomno birale i činile obveznim sustave uvjerenja, među koje spada i kapitalistički liberalizam, kako bi uvjerile pripadnike vrste da oni nisu pripadnici vrste, nego podanici vlasti i sluge božanstava. Jedan od vidika suvere-nosti vlasti u svim civilizacijama bilo je pravo vlasti da nametne obvezujući sustav uvjerenja. Tako je bilo u drevnom Izraelu, u pokršćanjenom Rimskom carstvu, u Arapskom kalifatu ili u Osmanskom sultanatu, a tako je i sad u kapitalizmu. Sustav uvjerenja zadaje definiciju čovjeka.
Služeći se sustavom uvjerenja te rabeći poročnost čovjekova pojmovnog opažanja, znanja i pamćenja, sve civilizacijske vlasti uspijevale su uvjeriti vrstu, da je ona to što nije. Nebrojeni školovani ljudi naše kapitalističke civilizacije i danas smatraju, da su oni toliko oslobođeni zakona života, da se smiju, trebaju i mogu prilagođivati samo zahtjevima kapi-tala, tržišta i nesmiljenog gospodarskog rasta, a da se ne trebaju prilagođivati životnim okolnostima i da ne trebaju slijediti zakone života, koji je biološka, a ne poslovna ili tržišna pojmovna kategorija. Kapitalistička vjera liberalizma uvjerava ljude, da su oni podanici političke zajednice Kapital, a da nisu pripadnici biološko-kulturne vrste Homo sapiens.
Izvorne civilizacije bile su nametnute određenom življu vrste u vrijeme pojave iznimnog, čudesnog bogatstva u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata i Tigrisa, Inda i Žute rijeke. Vlasti su ljude namamile iznenadnim bogatstvom, kako bi ih pripitomile ili pokorile, podložile i ujarmile te od vrste Homo sapiens napravile vrstu Homo subjugatus (lat. iugum ser-vitutis, sužanjski jaram). Kao što su u Ledenom dobu mnoge životinjske vrste pod prijetnjom gladi u posluhu prišle našoj vrsti, koja je imala razmjerno obilje hrane, tako je neolitski radni čovjek privučen obiljem žitarica prihvatio izvornu civilizacijsku vlast, iako su se no-sitelji te vlasti držali kao posebna, iznimna, probrana i odabrana vrsta. Kao što su životinj-ske vrste, koje je čovjek „pripitomio“ ili udomaćio u Ledenom dobu, čovjeku dobro služile za rad, zaštitu i prehranu, tako su civilizacijom pripitomljeni pripadnici vrste života Hromo sapiens služili vlastima za povećanje bogatstva, učvršćenje suverenosti i jačanje njihova nadzora nad prostorom i ljudima. Kao što je kod nastanka izvornih civilizacija naplavljeni mulj donio običnim ljudima obilje, a jakim ljudima vlast, tako su u vrijeme Industrijske revo-lucije znanost i tehnologija donijele prvo zapadnima i poslije svim narodima bogatstvo, a kapitalu neograničenu vlast nad našom živom, biološko-kulturnom vrstom. Poslije svakog svojega revolucijskog skoka ili uspjeha civilizacijske vlasti bi vrsti nametnule politički sustav ili poredak, putem kojega se provodila volja vlasti, a ne politička volja vrste sračunata na prilagodbu.
Svetovne vjere i svjetovni sustavi uvjerenja u svim su civilizacijama pružali utjehu po-korenim ljudima i stvarale dojam lažnog zajedništva u vrsti, iz koje je bilo uklonjeno živo-tno zajedništvo. Gotovo sve vjere nudile su samo zagrobno zajedništvo, a liberalizam ne nudi ni to. (U drevnom Egiptu seljake, koji su faraonima zidali piramide kao rezidencije za život u vječnosti, nije poslije biološke smrti čekao nikakav život: ni pojmovan, apstraktan ili simboličan.) Religije su vezale glave podanicima suverenih vlasti, ali im nisu vezale ruke, jer vezane ruke ne mogu raditi.
Posljedice ili simptomi vladavine kapitala danas su vidljivi u političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom kaosu, koji je kapital svojim množenjem i svojim slobodnim kolanjem napravio diljem svijeta. Kapital je kao rak u organizmu vrste. Kapital je posljednji ili svršni vladar nad vrstom Homo sapiens. Međutim, vladarsko mjesto koje je zauzeo mrtvi, proizvedeni, a ne rođeni kapital stvorila je civilizacija, koja je iznijela vlast iz zajednice i stavila je nad „društvo“, u koje je raspršila zajednicu. U kapitalizmu kapital zauzima vladarsko mjesto, koje je priredila civilizacija. Stoga će poraz kapitalizma ujedno biti i poraz civilizacije. Poslije toga vlast će se moći vratiti u narode i u vrstu.
Raspršenjem izvornih ljudskih zajednica i uklanjanjem zajedništva iz nje naša vrsta pos-tala je toliko neotpornom na pritisak kapitala, tržišta i nepotrebnog gospodarskog rasta, da proizvedeni stres slabi i čovjekovu biologiju. Jedinke ostalih životinjskih vrsta sačuvale su zajedništvo koje im je donijela evolucija, a oslobađaju se stresa bilo bijegom bilo napadom na napadača koji ih ugrožava. Ljudi kao zarobljeni i porobljeni podanici svake civilizacije, a posebice civilizacije kapitalizma, stalno žive pod stresom, kojemu ne mogu umaknuti. Usto jedinačni ljudi nemaju oslonac i zaštitu ni u zajedništvu. Dapače, danas ljudi jedni u drugima proizvode stres, stisku ili tjeskobu neprestance se međusobno nadmećući na tržištu i to na zapovijed kapitala. Vrsta već šest tisuća godina civilizacije ne odlučuje sama o sebi.

Globalnost vrste Homo sapiens
Naša vrsta pod pritiskom civilizacije i posebice pod silom kapitalističke civilizacije propuš-tala je, da se slobodno prilagođuje okolnostima, koje su stvarale vlasti i ona sama. Ipak, došlo je vrijeme da vrsta nadoknadi propuštenu prilagodbu i da se poslije toga nastavi prilagođivati. Globalnost vrste stvorila je u vrsti golemu silu, kojom će se vrsta moći nositi sa svim pokušajima da se nastave sadašnja vlast kapitala nad vrstom, ali i sama civilizacija.
Pod utjecajem sile globalnosti vrsta se počinje buditi: narod po narod. Vrsta gleda oko sebe – kako je za američke doseljenike rekao drugi američki predsjednik John Adams – i shvaća da je ona vrsta te shvaća da je ona ugrožena vrsta života. (Dok se jedinačni ljudi gube i propadaju kapitalizam nastoji osvježiti vrstu eugenetikom.) Naša vrsta je u teškom stanju zbog izostanka prilagodbe. Prilagodba je način zaštite i opstanka vrste. Ostale živo-tinjske vrste ugibaju neopazice odnosno nesvjesno, a naša vrsta svjesna je svoje moguće propasti. Čovjek je svjestan svojeg stanja, a vidi i to, kakvu mu budućnost nose kapitalizam i civilizacija općenito. U našoj i jedinoj kulturnoj vrsti bioma svijest o vlastitom stanju stvara odgovornost. Odgovornost vrste za samu sebe stvara u našoj vrsti potrebu suverenosti. Vrsta će postati suverenom gospodaricom sebe i svoje prilagodbe.
Vrsta se više ne smije prepuštati ni volji kapitala ni volji bilo koje druge vanjske, civili-zacijske vlasti. Od druge polovice dvadesetog stoljeća nema žestokih pokušaja uspostave civilizacijskih sustava, koji bi oborili i zamijenili kapitalizam. Nakon potresa koje su u vrsti izazvali komunizam i nacionalni socijalizam narod po narod odmeću se od kapitalizma u gospodarski nacionalizam i u suradnju „države i države“. Kineski sustav „socijalizma s kineskim značajkama za novo doba“ zapravo je gospodarski nacionalizam. Globalnost vrs-te je grobarica civilizacije kapitala te kapitalizma kao pristupa uređenju društva. Vrsta ne smije i neće dopustiti zametanje ili uspostavu kakve nove civilizacije s vanjskom vlašću ili s vlašću izvan vrste.
Globalnost vrste je anticivilizacijska sila velike razorne snage. Vrsta više ne treba tuđu vlast nad sobom, jer se sama može hraniti pa se više ne smije dati „pripitomiti“, kako je bilo u civilizacijskoj revoluciji prije šest tisuća godina ili u Industrijskog revoluciji odnedavno. Kruha u vrsti ima na pretek. Napredak vrste i blagostanje u njoj važni su i za slobodnu unutarnju i za slobodnu vanjsku prilagodbu vrste. Ako se slobodu da i za što, izgubi se i sloboda i to, za što je sloboda prodana.
Suverenost, zaštita i napredak naroda ili životnih zajednica koji čine vrstu uvjeti su ne samo uspostave i održavanja svjetskog mira koji je vrsti potreban za prilagodbu, nego i uvjeti upriličenja suradnje među životnim zajednicama vrste. Suverenost životnih zajednica nerazdvojno je sparena s odgovornošću za vrstu i za njezinu prilagodbu. Zaštita i životnih zajednica ili naroda i cijele vrste počiva na zajedništvu. To se odnosi i na unutarnju zaštitu u narodima i na zaštitu cijele vrste. Napredak vrste ili blagostanje u vrsti jamče i vrsti i njezinim narodima slobodu potrebnu za prilagodbu. „Nitko neće da vas hrani!“ Suverenost i odgovornost pripadaju vrsti, a ne izvanjskoj vlasti, koja pod izlikom prehrane vrsti oduzima slobodu za prilagodbu. Okupljena vrsta već ima iza sebe silu globalnosti, koja vrsti daje suverenost ili vrhovništvo „mimo civilizacijske vlasti“. Tako je upravo Isus iz Nazareta gledao na odnos vlasti i društvene odnosno ljudske dinamike. Kapitalizam i civilizaciju ne treba rušiti! Treba ih iz vrste izgurati „uništa“.
Želim napomenuti, da izraze „narod“ i „životna zajednica“ rabim naizmjence. Naime, povijesni narodi već se pretvaraju u životne zajednice. Razlog tomu su seobe pučanstva, koje u povijesnim životnim prostorima uvišestručuju sustave uvjerenja. Naglo nastalo teško stanje u povijesnim životnim prostorima može se poboljšati (1) uklanjanjem svih endemnih sustava uvjerenja uključujući i domaći te (2) svjesnim pripadanjem svakog čovjeka samo vrsti i životnom prostoru. Jedinačni ljudi više ne smiju pripadati zemljopisnom prostoru. U globaliziranoj vrsti jedinim iznimkama hoće biti Židovi, koji žele zauvijek biti zaokupljeni svojim povijesnim zemljopisnim prostorom. To je uistinu neobično, jer je Isus iz Nazareta za rimske vladavine Palestinom proglasio nebesko kraljevstvo kao životni prostor, u kojemu vladaju vjera u ljudsko zajedništvo i pripadnost samo vrsti Homo sapiens. Isus je usred životnih zajednica usadio bližnjega, svakog čovjeka na kojega se naiđe u životu.
Globalnost se sad, pod konac civilizacije, pokazuje razornom silom, ali ona će se uskoro pokazati kao stvaralačka, graditeljska sila. Pod njezinom zaštitom ljudi, narodi i vrsta prilagođivat će se okolnostima, koje se burno mijenjaju te djelatno izgrađivati poslijecivili-zacijski svijet potpunoga mrežnog zajedništva. Zajedništvo će postati sredstvom prilagodbe vrste okolnostima koje je ona stvorila te koje će ona i dalje mijenjati. Osim toga vrsta treba svojim potrebama (suverenost, zaštita, napredak) i potrebama bioma prilagođivati daljnji postupak globalizacije. Globalnost je „kapital“ vrste, koji se da prilagođivati. Slobodan novčani kapital ne želi se prilagođivati i ne zna preuzeti odgovornost. Globalnost je vrsti nametnula odgovornost, ali joj je i dala suverenost.
Postupak globalizacije i naša vrsta moraju se uzajamno prilagođivati. Vrsta se prilago-đuje globalnosti unutarnjim zajedništvom u narodima te zajedništvom i uzajamnošću među narodima ili životnim zajednicama. Riječ je o kulturnoj, a ne o biološkoj prilagodbi, ali o prilagodbi koja utječe i na biologiju vrste. Vrsta je od globalnosti dobila „mandat“ za prilagodbu. U tomu je smisao suverenosti životnih zajednica. Suverenost znači da zajednice vladaju same sobom u mjeri koja je potrebna za prilagodbu i unutarnjim prilikama i vanjskim okolnostima i to putem zajedništva, koje zajednicama jamči i zaštitu i napredak. Životne zajednice se prilagođuju i unutarnjim i vanjskim zajedništvom. Stoga u postupku prilagodbe vrste nema mjesta izvanjskoj vlasti.
Globalnost svijeta koja vrsti nosi odgovornost i daje suverenost promijenila je i smisao političkog sustava postojećih političkih zajednica. Narav vlasti određuje ulogu i zadaće političke zajednice i posljedično političkog sustava. Dosad je politički sustav bio sredstvom provedbe političke volje kapitala, jer je kapitalistička država bila u vlasti kapitala. Uloga i smisao političkog sustava kapitalističke države ili političke zajednice je daljnje nakupljanje slobodnog kapitala putem tržišta, putem najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, putem uporabe prirodnog blaga te uporabom znanja i rada radnika i robota. Ukratko, politički sustav kapitalističke države služio je nadzoru prostora te ljudi, naroda i naše poduzetne, marljive i izumiteljske vrste. Svaki civilizacijski politički sustav imao je kao opću svrhu nadzor prostora i ljudi u ime i po zakonima vlasti. Svrha kapitalističkog političkog sustava je izvlačenje stvaranog bogatstva i njegova preobrazba u slobodan kapital, koji je sredstvo uspostave i čuvanja političke vlasti. Svrha nakupljanja kapitala nije zaštita naroda i vrste, a ni potrošnja na tržištu proizvoda i usluga.
Životne zajednice, koje obujmljuju postojeće povijesne političke zajednice, pod silom globalnosti vrste prihvatile su odgovornost za prostor i lude, a od kapitala su preuzele suverenost. Time su se uloga i smisao političkog sustava korjenito promijenili. Politički sus-tav postojećih političkih zajednica ili država odsad treba provoditi političku volju dijela vrste okupljenog u životnu zajednicu. Političke zajednice i njihovi politički sustavi neotuđiva su i nezamjenljiva sredstva životnih zajednica. Oni su kostur ili politička, javna infras-truktura mreže životnih zajednica vrste. Tako smislom političkog sustava u poslijeciviliza-cijskom svijetu, u kojemu je vlast ponovo usađena u životne zajednice, postaju (1) zaštita životnih zajednica i vrste, (2) jamčenje napretka ili blagostanja životnih zajednica i vrste, koji uključuju i množidbu u vrsti, te (3) omogućivanje i olakšanje prilagodbe promjenljivim okolnostima, koja uključuje i zdušnu suradnju i uzajamnost među životnim zajednicama. Sila globalnost vrste već otima „vladarsko žezlo“ kapitalu i postupno uvodi u vrstu demokraciju, narodovlašće ili vladanje životnim zajednicama iz njih samih.
Navedene svrhe nove uporabe političkog sustava neostvarljive su bez uspostave ljuds-kog zajedništva u političkim zajednicama i u cijeloj vrsti Homo sapiens. Kao što je svaka civi-lizacijska vlast imala pomno sročen sustav uvjerenja, koji je uz državnu silu i pozitivne zakone omogućivao djelatan nadzor prostora i ljudi, tako unutarnja vlast svake životne zaje-dnice vrste treba imati jedan, isti sustav uvjerenja za vrstu. To je nedvojbeno uvjerenje o pripadnosti samo vrsti i životnom prostoru, a ne o pripadnosti umjetnim, neprirodnim, nebiološkim i neživotnim političkim tvorevinama ili, pak, zemljopisnom prostoru. Sustav uvjerenja vrste je vjera u zajedništvo.
Politički sustav životnih zajednica vrste treba biti tako ugođen, da ljudi uistinu žele pri-padati vrsti i životnom prostoru. Taj sustav treba prigrliti ljude i odvraćati ih od stvaranja podjela u životnim zajednicama. Uspostavljeno zajedništvo jamči ljudima volju za život, potiče im životnu nadu, omogućuje svima doživljaj ljudskosti i stvara u ljudima osjećaj stvarne pripadnosti životnoj zajednici. Novi politički sustav za vrstu treba zaustaviti indi-vidualizaciju pripadnika naše vrste, i preokrenuti je u jačanje i produbljivanje ljudskog za-jedništva. Najteže proturječje kapitalizma je istovremena globalizacija poslovanja i indivi-dualizacija pripadnika vrste. Vrstu treba sa stranputice civilizacije vratiti na put zajedništva. Koliko će dobro biti ugođen novi politički sustav znat će se po razini stresa, koji ljudi stvaraju jedni u drugima.
Politički sustavi jedinačnih životnih zajednica moraju s druge strane jamčiti da će odnosi među životnim zajednicama i njihovim političkim sustavima uključivati samo bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“. Sustav treba spriječiti stvaranje „višenacionalnih aranžmana“ i višedržavnih političkih instalacija, kakva je Europska unija. Zlo takvih poli-tičkih i neživotnih tvorevina je u onemogućivanju ili zatiranju prilagodbe, na kojoj će po-čivati spas i oporavak vrste. (Države koje pripadaju području eura vode politiku, kakvu ne bi vodile da ne pripadaju tom području.) Dvostrana suradnja dviju država dopušta i potiče prilagodbu. Politički dogovori su plod prilagodbe.
Politički sustavi povijesnih političkih zajednica usađenih u nove životne zajednice vrste moraju jamčiti životnim zajednicama jaku vlast, a vlast može biti jaka samo, ako ima sve-srdnu potporu pučanstva. Demokracija može imati i uvijek bi trebala imati jaku vlast. Slaba demokratska vlast posljedica je slabe ili lažne demokracije, kakva je dosad vladala kapi-talističkim državama, među koje spada i sadašnja hrvatska država. (Munjevitu pojavu ISIL-a u Iraku omogućila je slaba vlast, koju je proizvela slaba i patvorena demokracija, koju su u Irak ucijepile američke okupacijske vlasti.) Domaća unutarnja vlast smije i mora biti jaka. Sadašnje slabe političke vlasti u kapitalističkim državama odgovaraju kapitalu. Međutim, te države su toliko slabe da vrlo neobične, mračne, skrivena i često od tuđina financirane političke sile nastoje u njima uzeti vlast. To im obično ne uspijeva, ali njihovo nastojanje redovito produbljuje politički kaos u državama sa slabom unutarnjom vlašću. Otud dana-šnji politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu.
Usporedba suverenosti kapitala i suverenosti životne zajednice pokazuje koliko prom-jena naravi vlasti mijenja ulogu i zadaće političke zajednice te sastav i djelovanje političkog sustava. Novi politički sustav štiti životne zajednice umjesto da obavlja nadzor prostora i ljudi. Umjesto vladara i vladanja uvest će se predvodništvo i suradnja. Umjesto instrumen-talizacije pučanstva doći će do okupljana naroda. Umjesto poretka uvode se red i poticanje ljudi na suradnju i zajedništvo. Međutim, novi politički sustav nije sračunat na jalove odnošaje među ljudima i životnim zajednicama, nego na proizvodnju dobara i dobra, koji čine sadržaj razmjene u suradnji ljudi i zajednica. Dobro koje mogu stvoriti samo ljudi kao svjesni pripadnici kulturne vrste Homo sapiens odnosi se i na zaštitu bioma, kojemu naša vrsta pripada. Najveće dobro koje može napraviti naša vrsta je održavanje najmanjeg pot-rebnog rasta gospodarstva, umjesto najvećeg mogućeg rasta, za kojim ide kapital u nakani nakupljanja čim većeg privatnog bogatstva.
Globalnost nosi stalnu mijenu, jer u okupljenoj vrsti svaki jedinačni čovjek svojim živo-tom i djelovanjem unosi u svijet promjenu. Svaki pripadnik kulturne vrste je slobodan kao nositelj života u vrsti koja traje, ali koja ne živi. Jedinke ostalih, čistih „bioloških“ vrsta žive u slobodi, ali nisu slobodne, jer im je ponašanje urođeno, određeno i predvidljivo. Ljudi su slobodni, ali oni svoju slobodu trebaju uporabiti za proizvodnju dobra za svoju životnu za-jednicu i za razmjenu dobra s ostalim životnim zajednicama. Pravo je da ljudi rabe ili gube vlastitu, osobnu slobodu za prilagodbu vrste i za stvaranje dobra za zajednicu, a ne samo za sebe. Što čovjek može napraviti sam? Može samo iskorištavati zajednicu. Kapitalizam počiva na iskorištavanju zajednice, a politizam ili vladavina životnih zajednica, koji će njegovati vrsta, traži i nudi uporabu života za skupno dobro. Što drugo korisno čovjek može raditi i napraviti dok živi vrlo kratko u odnosu na trajanje vrste?
Politički sustav za vrstu uvodi red potreban za očuvanje zajedništva, čuvanje plodova rada, stjecanje znanja i razumijevanje svega u životu, poticanje i zaštitu poduzetnosti te ja-čanje unutarnje kohezije zajednica. Sustav treba omogućiti probir ljudi za predvodništvo, koji će ostati usađenima u zajednicu. Sustav može i mora omogućiti obrazovanje i odgoj ljudi za zajedništvo i suradnju. Sadašnji kapitalistički politički sustav potpuno je uklonio obiteljski odgoj iz vrste, koja od svih životinjski vrsta najviše treba odgoj. Kapitalizam odgaja ljude na tržištu, kako bi postali izdašnim potrošačima i kako bi o životu znali i ra-zumjeli čim manje.

Zaključak
Težak i dubok politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu pokazuje, da se svjetski politički sustav ne može nositi s promjenom, koju je u vrstu unijela globalizacija, koju je smislio i upriličio kapital. Pojava ISIL-a, nesposobnost Europske unije da uredi i osposobi svoje gospodarstvo, ozbiljna prijetnja nuklearnim ratom, prave seobe naroda i nezaustavljiva trgovina opijatima koja upropaštava stotine milijuna života – da spomenem samo neke nevolje koje pogađaju vrstu – pokazuju da su države ili političke zajednice svi-jeta same ostale bez vlasti i da u kapitalu imaju neuspjelog vanjskog gospodara. S druge strane, kapital kao gospodarski izvor pokazao je, da nije sposoban ne samo za vođenje politike i za postavljanje sustava zaštite prostora i ljudi, nego ni za upravljanje gospodar-stvom i samim sobom te da nije voljan preuzeti odgovornost ni za što.
Posvemašnji kaos koji je kapital posijao diljem svijeta i nesposobnost kapitala da vodi politiku vrste sili kapital na kapitulaciju i na predaju vlasti. Političku vlast u svijetu preuzet će životne zajednice koje sastavljaju vrstu. One će političku vlast zadržati u sebi, a posve-mašnjom suradnjom „države i države“ uvest će red u svijet. Kako bi mogle uspjelo obav-ljati taj posao, životne zajednice će u svojim političkim zajednicama ili državama uspostaviti jaku, suverenu vlast, koja će se oslanjati na vlastito pučanstvo. Kako bi uspostavile suradnju „države i države“ i jamčile mir u svijetu, političke zajednice životnih zajednica ili naroda postavit će političke sustave, koji omogućuju provedbu političke volje naroda ili životnih zajednica. Red u vrsti može se uspostaviti samo dvostranom suradnjom suverenih država.

Continue Reading