Archive | kolovoz 3rd, 2018

03 kolovoz 2018 ~ 0 Comments

Dosta je Unije: Hrvatski politički projekt

Svjetska politika je u novoj tranziciji, a Hrvatska stoji. Stoji i čeka. Hrvatska nije stajala i čekala u političkoj tranziciji ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatska je tad snažno provalila u budućnost. Narodi koji u burnim promjenama stoje i čekaju zaostaju i propadaju. Stoga se hrvatski narod mora ponovo okupiti u životnu zajednicu i ponovo probijati svoj put u budućnost.
Sadašnje političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u cijeloj našoj vrsti je tako teško i opasno, da životne zajednice ili narodi moraju snažno odgovoriti na ozbiljne životne izazove. Vrsta je u velikoj civilizacijskoj preobrazbi. Vrsta je upala u tranziciju, koju je okinula globalizacija vrste. Preobrazba politike od prije nekoliko desetljeća bila je okinuta prestankom Hladnog rata, propašću socijalizma te prestankom podjele svijeta u političke i vojne tabore. Nova tranzicija je posljedica globalizacije.
Što se na Zemlji mijenja? Mijenjaju se vrsta Homo sapiens i uloga kapitala u njoj. Vrsta se mijenja, jer je na to sile nove prilike i okolnosti. Naša vrsta je biološko-kulturna vrsta. Čovjekovo tijelo se mijenja biološkom evolucijom: nastankom mutacija u rodnoj tvari pod pritiskom okolnosti i skupnom prilagodbom življa promijenjenim okolnostima. Nasuprot tomu, kulturna evolucija naše vrste odvija se smišljenom uporabom uma i domišljenim postupcima, koji su sračunati na skupno stvaranje blagostanja i na stjecanje zadovoljstva životom svih pripadnika vrste. Vrsta se mora mijenjati, kako bi sebi zajamčila dobru budućnost.
Kapital će se promijeniti prihvaćanjem odgovornosti za prostor i ljude. Kapital će se promijeniti pod pritiskom globalizirane vrste, u kojoj je kapital u minulim desetljećima putem slobodnoga svjetskog tržišta i samoživih korporacija stvorio politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos. Kapital je to napravio nakon što je vrstu ugurao u dva strašna svjetska rata, u kojima su mnogi narodi toliko stradali, da se više ne mogu oporaviti.
Kapital je tako postupao prema vrsti, jer se bio osilio i jer za svoje zle postupke nije bio kažnjen. Naša vrsta donedavno nije nimalo utjecala na procese koji teku u njoj. Ona jamačno ne upravlja ni svojom kulturnom evolucijom. Kapital je prava vlast nad vrstom, iako vrsti treba da sama vodi svoje poslove, prvobitno posao vlastite prilagodbe. Vrsta Homo sapiens je tijekom cijele civilizacije nad sobom imala vanjsku vlast. Nad vrstom su dugo bili vladari, koji su imali tijelo, um i osjećaje, kakve su imali i njihovi podanici. Međutim, od početka Industrijske revolucije jaki strojevi i brza računala uvelike su dopunjavali ljudski rad i čovjekove umne sposobnosti. To je omogućilo, da se kapital proizvodnjom robe i pružanjem usluga za tržište nakuplja u dotad nezamišljivom stupnju i da dobrim dijelom ostaje slobodan.
Golem, suvišan, bešćutan kapital postao je jedina istinska vlast u podijeljenoj vrsti. Kapital je zavladao državama, koje su od nacionalnih pretvorene u kapitalističke. Kapital je u raskomadanoj vrsti rabio i zlorabio kapitalističke države, kako bi iz naroda iscrpljivao zaradu, koja se reciklirala u više vlasti kapitala. U zoru globalizacije kapital je poslovanje smišljeno, a našu vrstu nehotice počeo povezivati u cjeline. Kapital je vrstu i poslovanje podredio jednom, svjetskom slobodnom tržištu, a nacionalne države je toliko oslabio, da one više nisu u stanju ni za koga obaviti nikakav posao. Posao za kapital na tržištu obavljaju korporacije, a posao za životne zajednice vrste u njihovim životnim prostorima se ne obavlja.
Poslije prestanka Hladnog rata i osamostaljenja Hrvatske nositelji slobodnoga privatnog kapitala vidjeli su svijet kao jednostožeran, sa Sjedinjenim Američkim Državama kao političkim i vojnim uporištem kapitala. Kapital je nastojao izgraditi svoju hegemoniju ili postaviti „svjetski poredak“. Taj se poredak izrodio i morao se izroditi u politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski kaos. U tom metežu zaostale su i počele propadati i same SAD, ali i Europa kao kontinent. Bitan vidik pobačenog svjetskog poretka bili su „multinacionalni aranžmani“, koji su svim političkim zajednicama nametali obveze i dužnosti, bez obzira na posljedice koje će trpjeti vrsta odnosno njezine životne zajednice i njezini pripadnici.
U te obvezujuće aranžmane spadaju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni kazneni sud u den Haagu te područni aranžmani kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi, a Atlantski savez i Europska unija u Europi. Administracija demokratskog predsjednika Baracka Obame nastojala je za kapital uvesti Transatlantsko trgovinsko i ulagateljsko ortaštvo (TTIP), koje namjerno nije bilo uključilo Rusku Federaciju i Transpacifičko trgovinsko ortaštvo (TTP), iz kojega je namjerno bila izostavljena NR Kina. Nasreću, oba ortaštva su se izjalovila. Svrha multilateralnih aranžmana je sputati i zatući države povijesnih naroda ili životnih zajednica, kako one ne bi mogle same voditi svoje poslove i kako se ne bi mogle brinuti za prostor i za svoje ljude, koje kapital razbacuje diljem tržišta. Njegova vlastoljubljivost navela je kapital da u vrsti napravi poredak, koji odgovara samo njegovim svrhama – njegovu daljnjem nakupljanju i osvajanju više vlasti – bez obzira na potrebe ljudi, naroda i cijele naše vrste. Vrsta treba slobodu za evolucijsku prilagodbu, narodi suverenost, a ljudi mogućnost skupnog zadovoljenja životnih potreba. Nasreću, „svjetski poredak“ kapitala se izrodio u kaos, koji je osvijestio vrstu, probudio njezine narode i okinuo tranziciju u životni red, koji će uspostaviti sama vrsta i njezini narodi.
Jedan od razloga sloma nedovršene svjetske hegemonije kapitala je globalizacija vrste. Drugi razlog je iznenadna pojava Kine na svjetskoj pozornici. Globalnost vrste i prva pojava Kine u svijetu, kojim je Europa gospodarila stoljećima, međusobno su povezane. Kina nije smjela ostati u samoizopćenosti u svijetu koji se burno globalizirao. Kao najmnogoljudnija zemlja svijeta s državom povijesnog naroda starog dvadeset dva stoljeća Kina je samo svojim uključenjem u svijet destabilizirala i uklonila svjetsku hegemoniju kapitala. Kina se ne može uklopiti u tuđu hegemoniju, a svoju ne kani uspostaviti. Kina nije bila kolonizatorica, ali su na njezinu tlu europske i druge sile imale kolonijalne posjede. Kina je razdoblje u kojemu se to događalo nazvala „Stoljećem poniženja“. Poslije Revolucije 1949. godine Kina je pedeset godina živjela u miru i uglavnom sama za sebe. Kina je u svijet unijela duh suradnje te duh poštivanja suverenosti drugih naroda i prihvaćanja njihove volje u postavljanju političkog sustava. Takav pristup Kine u raskoraku je s geopolitičkom praksom zapadnih sila, koje su znale samo za gospodstvo, pritiske, urote, ratove, izvedbe obavještajnih prevrata i za saveze uperene protiv trećih sila.
Vrsta već stoljećima trpi kapitalizam. Po tom pristupu uređenju odnosa u našoj vrsti imovina, sredstva za proizvodnju i zarada pripadaju pojedincima. Životnim zajednicama ne smije pripadati ništa. Nagomilani i usredotočeni kapital vlada osiromašenim i nemoćnim zajednicama, koje ovise o kapitalu. To kapitalu omogućuje da upravlja pojedincima, koje zajednice ne mogu ni zaštititi ni nahraniti. Ljudi žive, jer im kapital pojedinačno plaća rad. Golema većina ljudi svoj rad, znanje i vještine te svoju poduzetnost iznosi na tržište kao robu, iako mnogi ljudi žive mimo tržišta koje je napravio kapital. Kapital zabranjuje „crno“ i „sivo“ poslovanje: sve bi moralo biti na jednom tržištu, jer se tako kapital nakuplja samo u ruke koje imaju vlast.
U kapitalizmu su novac i prirodni izvori također roba za preprodaju na tržištu. Roba su proizvodna poduzeća, banke te prometna, energetska i komunalna infrastruktura. Roba su ljudsko tijelo i izgled ljudi, istina i moral, politika i ljudskost. Kapital nema samo sredstva za proizvodnju, nego i sredstva za život vrste. Tržište je pod nadzorom slobodnoga privatnog kapitala, ali je ono iznad proizvodnog gospodarstva, a gospodarstvo je iznad naroda ili životnih zajednica vrste. Kao prava vlast nad vrstom kapital je od početka Industrijske revolucije potaknuo brojne revolucije u nacionalnim državama, kako bi u njima postavio političke sustave, koji daju kapitalu slobodu za nakupljanje i kolanje. Kapital je u istoj nakani podizao ratove među državama i osvajao daleke krajeve. Revolucije su jedna od posebnosti kapitalizma.
U kapitalizmu ne postoji suverenost naroda, prostora ili država. U kapitalizmu je svako zajedništvo nepoćudno, iako je zajedništvo i u našoj biološko-kulturnoj vrsti proizvod biološke evolucije. Narodi ili povijesne životne zajednice su za pismoznalce kapitalizma izmišljaj, ali su kapital i tržište za njih zbiljske vrijednosti. Iako je životno zajedništvo vrsti prijeko potrebno, vrsta je u kapitalizmu raspršena u samožive pojedince, koji se moraju međusobno nadmetati da prežive te da u bescjenje nude svoj rad i svoje znanje. Kapital se trsi da tržište ljudima postane domovinom i zavičajem. Ljudi ne smiju pripadati nikomu i ničemu drugom: ni narodu ni prostoru ni vrsti.
Kapitalizam u ideologiji liberalizma ima svoju objavljenu svjetovnu vjeru. U kapitalizmu ljudi moraju vjerovati, da „nevidljiva ruka“ tržišta polako, ali dostižno poravna upadnu nejednakost u prihodu, bogatstvu i zadovoljstvu životom jedinačnih ljudi, koji su povezani samo tržištem. Kao nastavak protestantstva, racionalizma i prosvjetiteljstva liberalizam naučava potrebu samoživosti u vrsti Homo sapiens, koja je do uspostave civilizacije odnosno do uspostave vanjske vlasti nad vrstom njegovala zajedništvo i koja je trajala kao vrsta, jer se skupno hranila, branila i množila.
Liberalizam patvori ljudsku narav: on niječe pripadnost jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens. Po svojemu „životinjskom duhu“ te po neuklonljivom nagonu za gomilanje bogatstva i novca jedinačni ljudi navodno pripadaju vrsti Homo oeconomicus. Čovjek ne smije pripadati zemljopisnom ili životnom prostoru. Čovjek bi morao pripadati samo tržištu i to sve više kao potrošač, a sve manje kao proizvođač. Tržište je virtualan prostor, kojim su raspršeni pripadnici vrste. Tržište ljude ne povezuje, nego ih potiče na međusobno nadmetanje, a cijelu vrstu razdvaja od prirode i Zemlje. Kapitalizam treba vjernike, koji cijene i štuju stjecanje, a ne život. U kapitalizmu su „šolde sve“, a u vrsti nisu. U vrsti je život sve.
Vrsta se našla u nepodnošljivom stanju. Kapital je cijelu vrstu kao raspršene jedinke prisilno premjestio s njezine Zemlje, s njezinih zemljopisnih mjesta, iz životnih prostora njezinih zajednica u virtualan prostor tržišta. Vrsta je u „dijaspori“. U taj virtualni prostor pripadnici naše vrste donijeli su – kao nekad Židovi ili Armenci – samo svoje znanje, vještine i radnu sposobnost. Čak su iz pravog zavičaja pošli bez gotovine. Iza sebe su ostavili sve životne izvore potrebne za trajanje vrste. Nasilje koje je kapital izveo nad vrstom lišio je vrstu mogućnosti prilagodbe okolnostima, koja svakoj biološkoj vrsti jamči opstanak.
Svjetsko slobodno tržište na koje su jedinačno dovedeni ili izvedeni pripadnici naše vrste nije usađeno u vrstu kao što su prijašnja mjesna tržišta bila usađena u mjesna gospodarstva i u životne zajednice. Vrsta se našla svezana iza rešetaka tržišta, koje je iščašeno iz života. Vrsta se našla raspršena na pučini tržišta. Njezini pripadnici nisu međusobno povezani, a kapital u svojoj slobodi kolanja redovito zanemaruje mnoge dijelove tržišta, koji prestaju biti izdašni za nakupljanje kapitala te u kojima posljedično nema posla za ljude i obitelji. Stoga su milijarde ljudi nakon tisućljeća sjedilačkog života na Zemlji prisiljene voditi nomadski, lutalački život. To je potrebno kapitalu. Vrsta je kao izgubljena na pučini svjetskog tržišta.
Dodatno svemu, kapital je i u virtualnom prostoru koji je sam domislio i izgradio napravio kaos, u kojemu se više ni on sam ne snalazi. Kapitalističke proizvodne korporacije i financijske ustanove, koje idu za naglom, kratkoročnom zaradom, učinile su kapitalizam neodržljivim. Kapitalizam se pokazuje manje otpornim od povijesnih životnih zajednica, koje – iako su prognane na svjetsko tržište – uviđaju da je obećanje liberalizma puka opsjena. Vrsta će se za sebe pobrinuti. Snaga vrste je u zajedništvu. Naša biološko-kulturna vrsta koja se i prije kapitalizma i prije civilizacije mijenjala i razvijala putem uporabe uma, uvidjela je ne samo stanje u kojemu se našla, nego i uzroke svojeg stanja. Tržište i trgovanje ne jamče ni mir među narodima i u narodima ni zaštitu životnih zajednica ni blagostanje za ljude i obitelji. Vrsta treba svoje poslove uzeti u svoje ruke i sama probijati put u budućnost. Vrsta ne može dugo trajati na način kako sad traje. Vrsta i kapitalizam ne mogu biti zajedno na Zemlji. Neka kapital i vrsta Homo oeconomicus pokušaju napraviti carstvo slobodnog trgovanja na Marsu.
Dvije pojave učinile su više od drugih, da vrsta uvidi kamo bi je dovelo daljnje održavanje kapitalizma odnosno gospodstva kapitala nad ljudima, životnim zajednicama i našom vrstom. Jedno je propadanje SAD, koje su poslužile kapitalu da uspostavi svjetsko tržište protiv volje ostalih naroda i da nastoji uspostaviti svjetsku hegemoniju. Drugo je postavljanje veličajne prometne infrastrukture, koja će povezati ljude i poslovanje na trima kontinentima. Jedan (gospodarski) pojas i jedan put te Pomorski put svile za dvadeset prvo stoljeće ne postavlja kapital, nego povezane države povijesnih životnih zajednica Azije i Europe. U postavljanju bitnog dijela buduće svjetske kopnene i morske prometne infrastrukture sudjeluje osam država, koje imaju ukupan zemljopisni prostor od gotovo 35 milijuna četvornih kilometara i više od tri milijarde stanovnika. Sjedinjene Američke Države, koje su bile političko i vojno uporište svjetske hegemonije kapitala, od ostalog svijeta ostat će odvojene oceanima. Američki prirodni plin će se zauvijek morati kapljiti.
Politička tranzicija iz kapitalizma u politizam već je počela. To se dobro vidi po držanju, djelovanju i govoru ustaljenih zapadnih političara. Oni nisu ni sposobni ni osposobljeni narodima i vrsti politički govoriti za novo vrijeme. Oni žive u prošlosti, nemaju nikakvu političku snagu, nastoje spasiti kaos koji su sami pomogli stvoriti. Mnogi zapadni političari izgubili su se i kao ljudi. Oni su radili i govorili tako, kako su im savjetovali pismoznalci kapitalizma. Oni nemaju ni vlastitu političku zamisao ni političku riječ za novo globalno vrijeme. U zapadnom političkom prostoru uistinu se nakupio „krupan otpad“.
U narodima koji su se oduprli svjetskoj hegemoniji kapitala predvodnici rade dobro i korisno. Oni i govore dobro i korisno, a ne samo „politički ispravno“. Neki veliki stari narodi uistinu predvode svijet u budućnost. Njima su se u brizi za svoje narode pridružili i neki srednjoeuropski i sredozemni političari. Američki predsjednik Donald Trump nastoji svoju zemlju – America First! – povesti u budućnost: SAD su uvidjele kako su prošle služeći kapitalu u uspostavi pobačene hegemonije kapitala. „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!“
Novi svijet se već javlja. Globalizacija vrste je ključan, presudan događaj cijelog trajanja naše vrste. Promjene koje nosi globalnost vrste su ozbiljne i imat će dugoročne, evolucijske posljedice. Globalizacija će okončati civilizaciju kao što je civilizacija okončala izvorno zajedništvo vrste prije šest tisuća godina. Globalizacija vrste pokazat će se mnogo važnijom od pojave civilizacije. Vrsta u novim, burnim promjenama treba naći pravi način uskladbe s novim prilikama, koje će stalno izvirati iz same vrste i otkriti način prilagodbe novim okolnostima u njezinu okolišu. Pravi način prilagodbe i pravo sredstvo promjene vrste bit će obnova zajedništva u vrsti, koje su zatrle civilizacija općenito i civilizacija kapitala posebno.
Zajedništvo će osposobiti vrstu da sama obavlja svoj posao. Prijeki posao za vrstu i za njezine povijesne životne zajednice je uklanjanje općeg kaosa koji je u vrsti stvorio neodgovorni kapital. Vrsta, njezine životne zajednice i jedinačni pripadnici vrste trebaju preuzeti odgovornost za život u vrsti, koja uključuje odgovornost za prostor i za ljude. Ljudski posao za povijesne životne zajednice ili narode obavljat će njihove države. Stoga je prvi posao u vrsti ukloniti kapitalističku državu, koja se brine samo za probitke kapitala. Narodi od kapitala trebaju preuzeti svoje države. Narodi ujedno trebaju početi jačati svoje države, kako bi one postale sposobnima obavljati posao za vrstu. Kapital je namjerno slabio nacionalne države. (Karl Marx je predviđao, da će nacionalne države usahnuti.)
Slabe države ne mogu dobro obaviti posao za narod. Jaka država je zaštitnica, a ne neprijateljica naroda. Jedino jaka država može pravo usmjeravati daljnju kulturnu evoluciju vrste. Jaka država ne počiva na nasilju vlasti kakvo je provodio kapital, nego na političkom sustavu sročenom za obavljanje posla životnih zajednica te koji je usto primjeren prilikama i okolnostima. Sve države trebaju biti jake koliko to treba njihovim narodima, kako bi oni mogli dobro obavljati ljudski posao. Jake države su potrebne i za uklanjanje iz vrste meteža, koji su stvorili kapital, kapitalizam i tržište. Kako bi uklonile stvoreni opći metež, države povijesnih naroda trebaju biti sposobne za suradnju „države i države“. Slabe države i nesređene životne zajednice ne mogu mnogo ponuditi državama, od kojih očekuju uzajamnu, bilateralnu suradnju. Opća suradnja „države i države“ omogućit će zamjenu sadašnjeg općeg meteža životnim redom. Vrsti ne treba prisilan „svjetski poredak“, kakav je doveo do sadašnjeg kaosa u svijetu. Vrsti je dosta red. Vrste života kakva je i vrsta Homo sapiens ne podnose „poredak“. U njima se može uspostaviti samo unutarnji red. Red u ostalim vrstama počiva na ponašanju, koje je urođeno u jedinke. U vrsti Homo sapiens red se može uspostaviti samo predanim uzajamnim ugađanjem ponašanja jedinačnih ljudi i uzajamnom uskladbom postupanja političkih zajednica.
Suradnja „države i države“ ili bilateralna suradnja ostavlja svakoj životnoj zajednici ili narodu i svakoj nacionalnoj političkoj zajednici ili državi mogućnost da sama odlučuje o svojim poslovima. U globalnoj vrsti ne smije biti „multinacionalnih aranžmana“, koji sprječavaju države da same odlučuju o svojoj budućnosti. U dosadašnjim „multinacionalnim aranžmanima“ odluke koje su obvezivale sve države uvijek je donosio „netko treći“, netko bezimen ili kapital. Tko odlučuje u Europskoj uniji? Suradnja „države i države“ pruža državama i njihovim životnim zajednicama mogućnost odlučivanja, ali one suradnjom i voljno preuzimaju odgovornost. U globalnoj vrsti odgovornost mora biti razdijeljena, raspačana ili distribuirana po životnim zajednicama odnosno po životnim prostorima. U kapitalizmu kapital je uzeo vlast, ali je odgovornost ostavio tima koji nemaju i koji ne mogu.
Opća suradnja životnih zajednica koja u vrstu treba uvesti red, a time i jamčiti mir u svijetu mora počivati na suverenosti naroda ili političkih zajednica. Poštivanje tuđe suverenosti veliki je ulog svake države u međusobnu suradnju država. Poštivanje suverenosti drugih naroda jača uzajamno povjerenje, bez kojega nema suradnje. Za dobru suradnju među životnim zajednicama potrebno je da svaka zajednica bude zaštićena. Suverenost pomaže narodima da se sami štite, ali dobra suradnja „države i države“ pomaže zaštiti životnih zajednica. Konačno, presudan čimbenik suradnje je blagostanje životnih zajednica. S jedne strane, blagostanje pruža mogućnost za suradnju, a s druge strane dobra suradnja povećava blagostanje naroda.
Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine temelj suradnje među životnim zajednicama; stvaraju podlogu za unošenje reda u vrstu; i promiču mir u vrsti. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine narode slobodnima za otvorenu i iskrenu suradnju. Suveren i zaštićen narod, koji uživa blagostanje ne mora se upuštati u nasilje, rat, kolonijalizam, imperijalizam, obavještajno potkopavanje tuđih životnih zajednica ili u nametanje svoje volje drugim političkim zajednicama bilo kojim načinom ili sredstvima. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda oslobađaju vrstu.
Velika tranzicija u koju je globalizacija uvela našu vrstu okončat će civilizaciju kapitalizma, u kojoj je čovjek bio roba na tržištu. U tranziciji vrste iz kapitalizma u politizam čovjek će se iz podanika vlasti, iz radnika na prisilnom radu i iz sluge kapitala pretvarati u stvaratelja. Čovjek se u tranziciju upušta iz nužde opstanka i iz potrebe da spasi svoju vrstu života. Naša vrsta – koja se namnožila preko svake mjere i koja je stiješnjena na konačnoj Zemlji – izlaže se velikom naporu. Prilagodba globalnim prilikama i okolnostima je izazovan posao. Međutim, pripadnici životnih zajednica kao sastavnica vrste obavljat će očekivani teški posao skupno. Taj posao će biti iznimno kreativan, jer se neće obavljati ni po čijem predlošku ili zapovijedi. Posao vrste sastojat će se u slobodnoj proizvodnji više života u vrsti odnosno više života u ljudima, a ne u prisilnoj proizvodnji robe za tržište. Vrsta je takav posao obavljala jednako slobodno i kreativno i prije pojave civilizacije. Tranzicija iz kapitalizma u politizam vratit će čovjeka s tržišta u njegovu vrstu.
Globalizacija mijenja životnu geografiju Zemlje. Izmjera ukupnog životnog prostora vrste izgrađenog na zemljopisnom prostoru ili na plohi Zemlje dosad se obavljala uporabom „polarnog“ ili stožernog sustava, u ishodištu kojega je bio usredotočeni kapital. Mjesta u životnom prostoru obilježavana su (1) stupnjem privrženosti životnih zajednica načelima liberalizma i (2) mjerom u kojoj je oslabljena nacionalna država. Globalnost vrste prisiljava narode da se oslobode stege svjetskog tržišta te da u slobodi postavljaju potpunu i neprekidnu zemaljsku mrežu posvemašnje suradnje „države i države“. Sadašnja prometna i komunikacijska tehnologija omogućuju svakom paru država – koliko god one bile zemljopisno udaljene jedna od druge – da uspostave uzajamnu suradnju odbacujući i najmanju mogućnost sudjelovanja naroda u „višenacionalnim aranžmanima“ kakvi su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija. „Višenacionalni aranžmani“ krnje i oduzimaju suverenost naroda, a suverenost naroda je jedan od stupova suradnje „države i države“ te mira u vrsti.
U životnoj mreži ili u životnom moru posvemašnje suradnje suverenih životnih zajednica svaki pripadnik vrste bit će slobodan živjeti na bilo kojem mjestu ili sinapsi mreže suradnje. To će čovjek uistinu moći, ako kao osoba preuzme svoj dio odgovornosti za prostor te ako kao vidike svojeg sustava uvjerenja prihvati (1) poštivanje života kao jedine prave vrijednosti u vidljivom svijetu i (2) pripadnost samo vrsti Homo sapiens i mjesnom životnom prostoru, u kojemu se nađe i koji je pripravan dograđivati u zajedništvu. Poštivanje života i pripadnost samo vrsti i mjesnom životnom prostoru temeljne su zasade sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens.
Velika tranzicija donijet će prestanak liberalizma kao objavljene svjetovne vjere kapitalizma. Liberalizam je ljudima neprekidno obećavao život u dosežnoj budućnosti za razliku od sakralnih vjera, koje obećavaju život u vječnosti. Sustav uvjerenja za vrstu jamči ljudima život u sadašnjosti. Iako naša vrsta raspolaže pojmom vremena pa se ljudi moraju pripravljati za budućnost, čovjek je ipak pripadnik biološko-kulturne vrste pa mora redovito zadovoljavati životne potrebe u sadašnjosti. Tranzicija u politizam donijet će blagostanje, ali samo putem zajedništva u temeljnim, mjesnim životnim zajednicama i putem pune suradnje „životne zajednice i životne zajednice“. Djelatna izvedba Velike tranzicije prvobitno je posao povijesnih naroda ili uvriježenih životnih zajednica.
Veliki posao koji u Velikoj tranziciji čeka sve životne zajednice vrste čeka i hrvatski narod. Taj nas posao čeka nakon što smo morali voditi Domovinski rat u vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam mnogih povijesnih narode Europe. Taj su nam rat nametnuli Srbi, koji se nisu mogli pomiriti s gubitkom nadzora nad „multinacionalnim aranžmanom“ zvanim Jugoslavija. Jugoslavija je nestala zahvaljujući političkom djelovanju hrvatskog naroda. Hrvatski narod se pri slamanju bivše političke tvorevine vodio hrvatskom povijesnom političkom mišlju, po kojoj Hrvatska treba biti samostalna, neovisna te da se ne smije vezati uz velike sile niti pripadati suprotstavljenim taborima država i „višenacionalnim aranžmanima“.
U sadašnjoj Velikoj tranziciji pred hrvatskim narodom stoji posao obnove suverenosti, koja je na prijevaru privremeno prepuštena Europskoj uniji; čuvanja ili zaštite hrvatskog povijesnog prostora i ljudi na njemu; te stvaranja blagostanja za hrvatske obitelji. To je posao koji čeka i sve druge narode. Međutim, kako bismo uspjeli obaviti te teške zadaće, moramo ojačati hrvatsku državu, jer je država svakog naroda njegovo jedino sredstvo za obavljanje skupnoga narodnog posla. Stoga hrvatski narod treba u svojoj državi, koju je mukotrpno obnovio poslije prestanka Hladnog rata, sam postaviti politički sustav koji će hrvatskoj državi dati snagu dovoljnu, da može dobro obavljati posao za narod. Hrvatska država treba čuvati hrvatsku suverenost, štititi hrvatski prostor i hrvatski narod te jamčiti narodu blagostanje. Tako će hrvatski narod moći slobodno s ostalim jednako suverenim i zaštićenim narodima njegovati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“.
Kako bi mogao obaviti težak posao koji stoji pred njim, naš narod se prvo mora okupiti oko nove hrvatske politike i oko posla koji stoji pred njim u sadašnjoj Velikoj tranziciji, koja ne čeka nijedan narod da joj se priključi. Narodi se okupljaju oko skupnog posla, oko politike i oko jasno izrečene političke ideje ili zamisli. Sadašnja hrvatska politika ne okuplja hrvatski narod i nije ga u stanju okupiti, iako narod pokazuje želju i potrebu da se okupi. To su pokazala dva nedavna primjera donedavno neviđenog okupljanja Hrvata. Kad se ne mogu ili se još ne smiju okupljati oko politike, Hrvati su se okupili oko hrvatskog sporta i oko hrvatske glazbe te oko jakih ljudi u tim područjima života naroda. U spomenutim primjerima razvikani hrvatski političari nisu predvodili narod, nego su ga slijedili. Narod je potrebu okupljanja pokazao i odzivom na referendum o promjeni hrvatskog izbornog sustava. Sadašnji hrvatski uspostavljeni političari nisu u stanju povezati naše ljude i naš okupiti narod, jer vode europsku, a ne hrvatsku politiku. Europska politika odbija od sebe sve narode Europe.
Spomenuti primjeri su pokazali, da se hrvatski političari – kao i glavnina uspostavljenih zapadnih političara – bave politikom prošlosti. Oni nemaju političku zamisao za novo vrijeme Velike tranzicije. Oni nemaju narodu što reći pa su politički zanijemjeli. Hrvatski uspostavljeni političari trate narodu i Hrvatskoj dragocjenu vrijeme. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin kaže, da opće promjene u svijetu i nakupljanje tehnologije teku dramatično brzo: „Tko se uspije zadržati na tehnološkom valu jurnut će naprijed. Tko ne uspije potonu će i utopiti se u tom valu. Tehnološko zaostajanje i tehnološka ovisnost očitovat će se u smanjenju zaštite Rusije i njezine gospodarske učinkovitosti te konačno u gubitku suverenosti.“ Predsjednik Putin očito zagovara potrebu „permanentne političke evolucije“. Kad narodi zaostanu zbog vlastitog samozadovoljstva neizbježnima postaju političke revolucije. Političku revoluciju trebaju izvesti mnogi europski narodi, a Hrvati je trebaju ponovo izvesti.
Od 1990. do 1992. godine Hrvati su se otresli jugoslavenske države i odrekli socijalizma. Time su Hrvati napustili i dotadašnju politiku i dotadašnji sustav uvjerenja. To su napravili pod predvodništvom Franje Tuđmana uz geslo: „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“ Sad se hrvatski narod treba otresti Europske unije i odreći kapitalističke države. Narod treba odbaciti i dosadašnju, europsku politiku i opaku ideologiju liberalizma, po kojoj narodi ne smiju imati suverenost ni u vlastitoj državi. Zato brojni europski narodi predvođeni novim političarima već podižu svoje političko-ideološke revolucije. U Hrvatskoj se predvodnici očekivane političke revolucije još nisu oglasili, ali narod očekuje da geslo revolucije bude: „Dosta je Unije!“ Europska unija je u Hrvatsku unijela i hrvatskom narodu nanijela veliko zlo.

Continue Reading