Zdravko Mršić – Konsenzus

Teče i teče, teče jedan slap.

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u slapu se stvara

I sja i blista u tisuću šara.

Taj san u slapu  da bi mogo sjati

I moja kaplja pomaže ga tkati

Dobriša Cesarić

Continue Reading

Hrvatskim građanima u ovom trenutku nije lako, a nije ni vlastima. Kažu da smo u krizi nezapamćenoj od Domovinskog rata. Kao da su se sve novolje odjednom sručile na nas. Kako se vlasti s time nose?

Uistinu je teško i ljudima i vlastima. Mislim da je Hrvatskoj teže nego za Domovinskog rata, u kojemu smo imali nasilnog i žestokog, ali vidljivog i nesnalažljivog neprijatelja. Koronavirus je nevidljiv i podmukao neprijatelj ne samo Hrvata, nego i cijelog ljudskog roda. Koronavirus kao vrsta života neprijatelj je vrste života Homo sapiens.

Pošast koronavirusa iznenadila je mnoge državne vlasti na svijetu. Postupanje vlasti u suočenju s pojavom pošasti ili epidemije ovisi o mnogim okolnostima: o položaju i prostornoj odvojenosti države, o prostornoj gustoći i usredotočenju pučanstva, o jakosti kolanja ljudi u prostoru, o snazi međunarodne trgovine proizvoda i usluga, ali ovisi i o vremenskoj točki na epidemijskoj krivulju bolesti. Jedno vrijeme dobro su prolazile prostorno izolirane zemlje: Japan, Australija i Rusija. Nasuprot tomu prometne su zemlje brzo stradale. Kad je Luxemburg imao 3.705 oboljelih ljudi na milijun stanovnika, Švicarska je imala 1.980, Izrael 646, Slovenija 405, Hrvatska 235, a Japan 17. Sad je dnevni postotak porasta oboljelih u Italiji znatno manji od postotaka u Turskoj, Rusiji ili SAD.

Vlasti Južne Koreje i Japana brzo su i strogo reagirale na pojavu epidemije, jer su se našle blizu prvog žarišta pandemije u gradu Wuhanu u pokrajini Hubei u Kini. Sad je u Japanu broj oboljelih ljudi jednak broju oboljelih ljudi u Luxemburgu. Poslije je u Italiji i slijedno u Europi izbilo drugo žarište, a sad se pošast širi iz trećega velikog žarišta u SAD, posebice u New Yorku.

Naše državne vlasti su kasno uvele stroge mjere ograničenja. Sjetite se odbijanja zahtjeva Istre da se zatvore škole. Granice i škole su prekasno zatvorene, dugo se održavao opskrbni prijevoz s Italijom, primljen je trajekt iz Italije s putnicima za Crnu Goru., a primani su i talijanski jedriličari. Stoga je dnevni porast oboljelih ljudi u Hrvatskoj početkom prošlog tjedna bio 21%. Sad je 11%. Mjere ograničenja kretanja ljudi još pravo ne djeluju. Oštre su mjere kasno uvele Italija, SAD i Rusija pa je u tim zemljama epidemija buknula. Britanske vlasti su dugo oklijevale uvesti stroge mjere pa je ondje početkom prošlog tjedna dnevni porast broja oboljelih bio 20%. Otad je taj postotak smanjen na 17. U Italiji je ovih dana porast oboljelih pao na 4,5%. Epidemiju treba suzbijati u početku. Posebnost epidemije u Hrvatskoj je to, što su neke bolnice postale mjestima zaraze, jer su neki lakomisleni liječnici kriomice putovali u područja zahvaćena pošašću.

Hrvatski zdravstveni sustav zasad se nosi s koronavirusom, ali u Italiji, Španjolskoj, a pogotovo u SAD-u teško mogu odgovoriti na izazove. Kako to da su zdravstveni sustavi u zemljama Zapada na rubu kolapsa?

Naš se zdravstveni sustav dobro drži i dobro pomaže ljudima, koji su ni krivi ni dužni pali u nevolju. To najbolje pokazuje to, što je dosad preminulo vrlo malo bolesnika. Usto, dolaze izvješća da se broj izliječenih ljudi znatno povećava. Nanesreću, neke bolnice su stradale u nedavnom potresu, ali su se neke bolnice zbilja iskazale kao središta izvrsnosti.

Pokazalo se, da u mnogim zemljama zdravstveni sustav nije bio dovoljno pripravljen za borbu protiv pošasti, ali tomu su pridonijele političke vlasti, koje nisu na vrijeme poduzele opskrbne i zaštitne mjere, tako da je došlo do iznenadne navale bolesnika na bolnice. Mnoge bolnice nisu bile u stanju zaštititi ni svoje osoblje. U Španjolskoj je u jednom času među 40.000 oboljelih bilo pet tisuća zdravstvenih radnika. Vojska je preuzela neke domove umirovljenika, koje je osoblje napustilo. Zatekla je umiruće ljude i umrle u krevetima. Ondje je sad dnevni porast oboljelih samo 6%.

Stroge mjere protiv kolanja i druženja ljudi, koje su odredile središnje i pokrajinske vlasti u mnogim zemljama donijele su smanjenje broja novooboljelih. Iz SAD još ne stižu puno bolje vijesti ni iz države New York, koja je uvela izvanredno stanje. Stanje u nekim saveznim državama je sve slabije. Usto, sve se manje putuje. Turizam, ugostiteljstvo te hotelsko, sportsko i zabavljačko poslovanje su zamrli. Zamro je i poslovni turizam. Sastanak na vrhuncu zemalja G20, koji je bio posvećen suzbijanju pandemije obavljen je putem vidnoga, a ne tjelesnog sastanka prvaka. Stoga je i pritisak na zdravstvo smanjen.

Zdravstvenom sustavu u svim zemljama početno su nedostajali pribor kao što su zaštitne maske, odjeća, obuća, sredstva za dezinfekciju te oprema za pročišćavanje zraka, respiratori i drugo. U mnogim zemljama nedostajali su kompleti za ustanovljenje oboljenja. Neki su se pokazali nepouzdanima, a u mnogim zemljama se dugo čeka na nalaz. Međutim, u tako teškom stanju mnoge su zemlje dobile vanjsku pomoć u priboru i opremi, a hvalevrijedna je pomoć koju je Rusija pružila talijanskom narodu. Petnaest velikih tovarnih vojnih zrakoplova u jedan je dan donijelo pomoć u priboru, opremi, strojevima za dezinfekciju prostora i u vojnim stručnim epidemiolozima. Rusija je prvog travnja vojnim transportnim zrakoplovom Antonov 124 uputila medicinsku pomoć SAD.

Kako ocjenjujete to što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen oštro kritizirala izvanredne mjere u borbi protiv koronavirusa, kojima pojedine članice EU-a narušavaju ljudska prava i slobode te demokraciju? Mislila je vjerojatno na Mađarsku, ali je nije spomenula.

U jeku svojeg rata protiv koronavirusa SAD su i dalje opsjednute rastućom ulogom i političkim utjecajem Kine u svijetu. U jeku europskog rata protiv virusa liberalistički mediji i liberalistički krugovi u EU opterećeni su povećavanjem „deficita demokracije“ u sve većem broju članica Unije. Posebno ih je razjarila odluka mađarskog parlamenta o prenošenju svojih ovlasti na vladu i to bez vremenskog ograničenja, kako bi vlada uspjelije suzbila epidemiju, koja je pogodila sve članice i sve narode Unije. Mađarska vlada dobila je ovlast, da upravlja uredbama te da krivično goni objavu „lažnih vijesti“ o širenju i suzbijanju epidemije i o posljedicama epidemije na gospodarstvo. Liberalni mediji sadašnji prijenos ovlasti na mađarsku vladu uspoređuju s prijenosom ovlasti parlamenta 1920. godine na „regenta“, admirala Mikloša Hortyja, čime je uspostavljen prvi nacionalistički režim u Europi.

Sama Unija nije maknula ni mali prst, da svojim članicama olakša brigu za nevoljne ljude. Na pobačenom sastanku koncem prošlog tjedna Unija se nije mogla složiti ni da uspostavi Koronafond za ublažavanje nevolja korporacija i nacionalnih gospodarstava. Neosporno je i to, da su odgovornost za ljude i za obranu od napada virusa preuzele članice Unije, iako su neke od njih to učinile donekle kasno pa su trebale i pomoć izvan Europe. Odgovornost se ne može obnašati bez ljudskih, financijskih i organizacijskih sredstava. Napad koronavirusa na Europu pokazao je, da su zdravstveni sustavi rastrojeni te da nemaju dovoljno osoblja, tvarnih i financijskih sredstava, bolesničkih kreveta, mjesta za intenzivnu njegu i sredstava zaštite zdravstvenog osoblja.

Crni kapitalizam koji zastupa Unija oduzeo je nacionalnim državama diljem svijeta ovlasti i novac. Napadi medija i središnjice EU na mnoge nacionalne države sračunati su na obranu i održanje jalove Unije.

Kako objašnjavate da među velikim zemljama jedino Kina i Rusija nekako vladaju situacijom i solidarno pomažu drugim narodima u borbi protiv epidemije, šaljući im zrakoplove medicinske opreme. Je li to “propagandni trik”, kako kažu neki mediji na Zapadu?

Tako kažu birani mediji zemalja, koje nisu bili u stanju pomoći ni sebi ni drugima. Kina je prva pružila privatnu pomoć u priboru i opremi Belgiji, Francuskoj i posebno Italiji. Državna pomoć Kine upućena je Italiji, koja se zatekla u najtežem stanju, ali i Hrvatskoj. Spomenuli smo rusku pomoć Italiji. Kina je u borbi protiv virusa također dobila 100 milijuna dolara privatne pomoći uglavnom iz SAD. Zna se, da su i Rusija i Kina pod teškim gospodarskim i financijskim sankcijama SAD. Rusija i Kina imaju „deficit demokracije“ pa su u stanju pomoći i drugima.

Pandemija koronavirusa razotkrit će mnoge zablude i poroke kapitalizma kao pristupa uređenju životnih zajednica. Jedno od toga je „Amerika prije svega!“ Kina i Rusija imaju veliko samopouzdanje, koje im dopušta suradnju s drugim životnim zajednicama, a suradnja je zapovijed koju je dala globalizacija naše vrste. Samožive zemlje zaziru od suradnje.

Spominjete da su države osiromašile (počevši od talijanske, hrvatske i drugih). Međutim, već tri-četiri desetljeća prevladava mišljenje prema kojem su države prejake, pa ih navodno treba svesti na najmanju mjeru, kresanjem poreza, provođenjem liberalizacije, deregulacije i privatizacije javnih dobara. Kome je to u interesu i kakve su posljedice za ljude?

Stara je izreka: „Prazna ruka mrtvoj druga!“ U svojem naletu poslije sloma socijalizma u Europi kapitalizam je razvlastio i osiromašio države upravo putem deregulacije, privatizacije i liberalizacije. U Italiji su, primjerice, javni i privatni sektor 1970. godine imali podjednako bogatstvo: dva godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatni je sektor imao bogatstvo od sedam godišnjih domaćih proizvoda, a država je bila dužna jedan i pol domaći proizvod. Stoga nije čudno to, što se talijanska država bila pokazala nemoćnom u suzbijanju pandemije.

Po liberalnoj kapitalističkoj zamisli, „jadne“ korporacije kao što su Apple, Google, Microsoft i Amazon ne trebaju plaćati porez, da bi mogle preživjeti. Porez trebaju plaćati građani, a njihove se države trebaju zaduživati. Zadužuju se i građani. Tako se kapital povećava i iskorištavanjem rada i kreditiranjem potrošnje.

Zapadne države ne mogu zaštititi ljude ni od virusa, ni od pogoršanja klime ni u slučaju potresa. Pandemija je pokazala da u globalnom svijetu kapital ne može upravljati životnim zajednicama. On ne zna upravljati ni sam sobom. Kapital za kriza traži socijalnu pomoć.

Neki zapadni komentatori ovih dana poručuju da u predstojećoj ekonomskoj krizi treba provesti državnu intervenciju i snažne socijalističke mjere, kako bi se kapitalizam i slobodno tržište spasili od propasti. Kakvi su izgledi za spašavanje kapitalizma?

Minulih trideset godina množenje kapitala počivalo je na kombinaciji pretjeranog gospodarskog rasta i podjarivanja potrošaštva. Zna se u kakvo je stanje kapitalizam doveo klimu, ali zna se i kakvi su duševno i tjelesno zdravlje ljudi. Kapitalu je važno da se proizvodi roba i pružaju usluge, ali on ne želi preuzeti odgovornost za Zemlju i ljude. Kapital ne zna i ne može obavljati javne, skupne poslove životnih zajednica ni poslove vrste Homo sapiens. Treba li te poslove obavljati ili ne treba? Ako treba, a treba, njih trebaju u svoje ruke uzeti same životne zajednice, kojima su njihove države sredstva. Zajednice trebaju odlučivati same za sebe, a države vjerno provoditi odluke zajednica. To je jedini smisao demokracije ili narodovlašća. Kad se odlučivanje vrati u zajednice, kapital će se od gospodara pretvoriti u slugu. Neka kapital postoji, ali on ne mora biti privatan. Neka pripada zajednicama. Globalizacija nameće rušenje hegemonije kapitala. Prestanak kapitalizma označit će i prestanak civilizacije, koja je oduvijek bila kapitalistička pojava. Civilizacija je bitno označena oduzimanjem vlasti životnim zajednicama i njezinom privatizacijom.

Okršaj s gospodarskom krizom nije još pravo ni počeo, ali neki već unaprijed hrvatskoj Vladi poručuju neka pripazi da se u toj borbi previše ne zaduži. Hrvatskoj narodnoj banci istodobno poručuju da ne smije “pokrenuti tiskaru”, odnosno da ne smije novcem iz primarne emisije pokrivati manjak u državnom proračunu, iako bi to spriječilo novo zaduživanje Vlade kod privatnih banaka. Može li Hrvatska uz tako sputanu Vladu i HNB-u odgovoriti na najveću krizu nakon Domovinskog rata? Treba li pomoć očekivati iz Europske unije?

Pojavu svjetske recesije, a možda i depresije mnogi su neovisni ekonomisti i stručnjaci najavljivali i prije pojave sadašnje pandemije. Kapital je pretjeranim gospodarskim rastom pretrpao tržišta, ali su prezasićenima postali i potrošači odnosno ljudi. Ljudi počinju umjerenije razmišljati i skromnije živjeti. Osim toga, pogoršavanje klime, koje je zasjenila pojava koronavirusa, nameće ulaganje u novu, čistu tehnologiju za novu, čistu industriju. Dolazi vrijeme znanja i poduzetnosti.

Novoga, slobodnog privatnoga kapitala za novu tehnologiju i novu industriju u nas nema. Tko bi mogao uložiti novac u obnovu rada Imunuloškog zavoda, koji bi nam došao kao komad kruha? Obrtni i ulagateljski kapital u nas može stvoriti samo država i to emisijom novog novca. Možda ga za nas nađe i Kina. Tiskaru novca smiju imati SAD, UK, Kina, Rusija, EU, Turska i Izrael, ali je ne smije imati Hrvatska. Emisijom novca gube ti koji imaju, a ne ti koji znaju, rade i poduzimaju novo. Zagovaratelji monetarne strogosti samo otkrivaju svoju ideološku zadojenost. Oni žive u svijetu koji je već nestao. Životne zajednice preuzimaju odgovornost za svoju zemlju i za svoje ljude.

Continue Reading

U svakoj životnoj zajednici djeluju četiri mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Povijest nije zabilježila postojanje zajednice bez sustava uvjerenja. Tako je zato, što čovjekovo ponašanje nije urođeno, nego prvobitno dolazi od sadržaja čovjekova uma. Stoga su sve životne zajednice ili vlasti u njima nastojale uspostaviti sustav uvjerenja primjeren prilikama života i potrebama vlasti. Svrha sustava uvjerenja je ujednačiti temelj misaonog sustava ljudi, kako bi ponašanje pripadnika zajednice bilo predvidljivo i koliko je moguće ujednačeno. Ujednačenju mišljenja i ponašanja također znatno prinose državna sila i državni zakoni.

Sustavi uvjerenja mogu biti svetovni ili sakralni i svjetovni ili životni. U starini su svi sustavi uvjerenja bili sakralni, jer su bili vezani uz božanstva, koja ljudi nisu vidjeli, a o čijem postojanju i o čijoj naravi su nagađali. Ipak, političke vlasti i njihove vjerske ustanove su se starale, da tako smišljeni sustavi uvjerenja obvezuju sve pripadnike zajednice odnosno sve podanike vlasti. U pradavnini je odgovornost ljudi prema božanstvima bila skupna ili kolektivna: božanstvima je bila odgovorna cijela zajednica, koja bi im davala zadovoljštinu i podnosila (krvne) žrtve. Međutim, s vremenom su se pojavile religije spasenja, koje su odgovornost (za spas u vječnosti) prema božanstvima prenosile na jedinačne pripadnike zajednice ili podanike vlasti.

Za života Isusa iz Nazareta pod jednom, rimskom vlašću bilo je okupljeno mnoštvo naroda s njihovim povijesnim i endemnim sustavima uvjerenja, kao što su bili judejstvo s brojnim sljedbama unutar njega, grčka mitologija i brojne grčke filozofske škole, rimsko praznovjerje i štovanje države, zaratustrijstvo, samaritanstvo te nebrojene izvorne ili „poganske“, često mnogobožačke vjere. Isusu iz Nazareta se činilo da ni judejstvo, u koji je on bio rođen nije primjereno novim prilikama u Sredozemlju, koje je bilo „globalizirano“. Usto, judejstvo je bilo krcato unutarnjim protuslovljima, što se zaključuje po tadašnjoj pojavi brojnih (suprotstavljenih) sljedbi unutar judejstva. Judejstvo je prvo bila potkopala grčka znanstvena i filozofska misao, a poslije je rimska legionarska infrastruktura pregazila mjesnu, judejsku kraljevsku vlast, kojoj je judejstvo služilo kao sustav uvjerenja.

U takvim okolnostima Isus iz Nazareta skovao je vlastiti sustav uvjerenja za novo, globalno doba i ponudio ga ljudima, a ne vlastima. Ipak, on nije ponudio vjeru ili sakralni sustav uvjerenja, nego svjetovan, životni sustav uvjerenja. Tako se mora zaključiti, ako se uzme u obzir to, da svaka vjera ima šest dimenzija ili vidika: (1) životno iskustvo utemeljitelja vjere, (2) mit, (3) etiku, (4) obrede, (5) javnu vjersku ustanovu te (6) posebno učenje o svijetu odnosno o ukupnosti postojanja. Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta od šest spomenutih vidika (vjere) ima samo dva: Isusov osobni doživljaj svijeta i novu, izvornu etiku ili sustav ponašanja u životnoj zajednici i postupanja prema svemu u svijetu. Ipak, „etika“ Isusa iz Nazareta se ne sastoji od poštivanja postavljenih pravila, jer on nikakva pravila nije postavio. Ovu tvrdnju snažno potkrjepljuje to, što je Isus iz Nazareta unizio i uistinu uklonio zamisao grijeha, na kojoj je počivala etika Židova. Za drevne Židove grijeh je bio prekršiti „božji“ zakon ili Zakon.

Tako u sustavu uvjerenja Isusa iz Nazareta nema mita ili izmišljene pripovijesti, kakva u svim vjerama služi za prenošenje ili preslikavanje izvornog iskustva ili doživljaja samog utemeljitelja vjere u iskustveni prostor vjernika. Isus iz Nazareta nije utemeljio ni javnu ustanovu za promicanje i čuvanje vjere, nego raspačanu mrežu učenika, koji su izravno u životnim okolnostima širili novu Isusovu zamisao o čovjeku i životu. Isus iz Nazareta nije propisao nikakve obrede, kojima bi se iskazivali privrženost učenika njegovu sustavu uvjerenja i štovanje božanstava. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta i njegovi učenici iskazivali su životno zajedništvo zajedničkim blagovanjem, u koje bi znali biti uključeni i „putnici namjernici“. (Židovska vjerska policija optuživala je Isusa iz Nazareta da „jede, pije i banči čak i s carinicima“ odnosno sa Židovima, koji bi od carskih rimskih vlasti zakupljivali pravo skupljanja poreza.) Konačno, Isus iz Nazareta nije ni imao ni nudio, a kamoli nametao svoju posebnu predodžbu ili zamisao o Svemiru ili o svemu što postoji ili što može postojati. Tako Isusov sustav uvjerenja nema ni doktrinarni ili dogmatski vidik.

Dodatan dokaz tomu, da Isus iz Nazareta nije kanio uspostaviti ili objaviti novu vjeru, nego novi životni sustav uvjerenja je to, što on nije bio u potrazi za vlastima, koje bi poduprle njegovo učenje i njegovu zamisao, nego je marljivo tragao za budućim učenicima. Isus iz Nazareta je očekivao da njegovi učenici uvide to, što je on uvidio i da sami (poslije njega) istu, zajedničku zamisao šire svijetom. Isusovo učenje bilo je opće, univerzalno, cjelovito životno učenje, koje mogu slobodno prihvatiti „svi narodi svijeta“. Isusovo jedincato učenje bilo je učenje za vrstu Homo sapiens. Dovoljna bi bila potpora samo jednih državnih vlasti sustavu uvjerenja, da on ne bude općenito, univerzalno, globalno prihvaćen.

(Kako bi čvrsto utemeljio svoje novo učenje, Isus iz Nazareta uzeo je samo to, da ima Bog, što je bilo neizbježno u njegovom vremenu, u kojemu su svi ljudi vjerovali u Boga, bogove ili božanstva. Međutim, osim što je uzeo Boga kao oslonac za svoje učenje, Isus iz Nazareta nije govorio o tomu kakav je ili što je Bog „sam u sebi“ ili „sam po sebi“. Bog je to, kako se on očituje u svijetu. Isus je na Boga gledao funkcionalno ili djelatno, a ne kao na bitak. Isus iz Nazareta Boga je nazivao ocem, jer je smatrao da je Bog izvor života te da se Bog očituje u rođenju, postojanju i održavanju života, kao čudesne pojave u mrtvoj tvari. Uz takav pristup Isus iz Nazareta mogao se posvetiti životu, kao jedinoj pravoj pravcatoj vrijednosti Svemira.)

Za razumijevanje životne zamisli Isusa iz Nazareta za vrstu Homo sapiens valja obratiti pozornost na dvije ključne činjenice. Prvo, Isus iz Nazareta bio je očaranosti životom. Život u stvorenom svijetu kao sustavna pojava, život u zajednicama i život u jedinačnim ljudima prvi je stožer Isusova učenja. Isus iz Nazareta je govorio, da „čovjek ničim ne može kupiti život“. Govorio je i to, da čovjek „ničim ne može zamijeniti svoj život“. Mnoge Isusove usporedbe ili parabole govore o sjemenu kao izvoru novog života, o kvascu, o rastu, o ljepoti pojedinih cvjetnih stabljika, o jatima ptica koje se radosno okupljaju na razgranatim stablima pa čak o bogatstvu, koje se množi dobrim ulaganjem. Isus iz Nazareta je shvaćao, da je život postupak ili pojava, u kojoj čovjek može svjesno, smišljeno i stvarateljski sudjelovati. On je prigrlio upravo takav život, udubio se u nj i učinio ga jednim od dvaju stožera svojeg učenja. Isus iz Nazareta je uočio, da svi ljudi mogu djelatno surađivati s nezaustavljivom silom života.

U životu i u djelovanju svih utemeljitelja ili velikih reformatora vjera ili sustava uvjerenja – od Zaratustre, preko Sidarte Gautame (Bude), Pavla iz Tarza, Muhameda, Benedikta iz Nursije, Ignacija Loyole pa čak i puritanskog prvaka Olivera Cromwella do Martina Luther Kinga – bilo je presudno njihovo veliko i snažno prosvjetljenje, potresan osobni doživljaj ili duboko osobno unutarnje iskustvo. Veliko i snažno prosvjetljenje dogodilo bi se i velikim znanstvenicima, kad bi im sinula zamisao, koja bi razriješila prividan nesklad i zbrku koje bi nosila jedinačna, djelomična znanstvena otkrića.

Za Isusa iz Nazareta dobro se zna, da je dugo oklijevao da počne svoj pokret za uspostavu novog sustava uvjerenja. On se nije obazirao ni na poticaje svojeg rođaka, suradnika i štovatelja Ivana Krstitelja, da započne kampanju za stvaranje novog svijeta odnosno novog odnosa među ljudima. Međutim, kad je na Ivanovo preklinjanje došao da se uvjeri u spremnost mnoštva, da zakorači u novi ljudski svijet, Isus je doživio veliko prosvjetljenje te duboko potresno iskustvo. Isus je doživio veličajnost i dragocjenost života. On je uvidio golemu mogućnost unošenja života u ljude. Isus iz Nazareta uvidio da on, upravo on kakav je bio, može nadahnuti ljude da počnu stvarati novi ljudski svijet, tako što će jedni u druge izravno unositi život. Isus je računao s tim, da se život ne proizvodi ili pravi, nego da se rađa. Isus je učas shvatio, da bujan ljudski život, život kakav je on nosio u sebi, ljudi mogu osloboditi jedni u drugima.

Drugo, Isus iz Nazareta je odrješito odbio da preinaka odnosa u životnim zajednicama, među ljudima ili u vrsti Homo sapiens teče uz sudioništvo vlasti. Žestoka i gruba fizička sila vlasti ne može se uskladiti s istančanom silom života. Ljudi trebaju mimo vlasti uspostaviti novi, ljudski režim u svojim zajednicama. To je ključna zasada Isusova učenja i jedan od dvaju stožera njegova pokreta. Isus je započeo pokret i to evolucijski pokret. Svrha Isusova pokreta bila je ponovo uspostaviti pravo, ljudsko, izvorno životno zajedništvo. Životno zajedništvo je ujedno i sredstvo liječenja i oporavka vrste, koju je civilizacija odvratila od kulturne evolucije. Isus je uviđao da su političke vlasti, koje su se same uzvisile nad životne zajednice veliko zlo u vrsti. Isus iz Nazareta je predložio, da se životna dinamika razbukta mimo političkih vlasti. Isus je smatrao da zajednice vlastima trebaju platiti porez, ali da im poslije toga trebaju okrenuti leđa. Moglo bi se reći, da je u odbijanju Isusa iz Nazareta da njegov pokret surađuje s političkim vlastima sadržana njegova etika, koja uključuje stav i ponašanje te vrijednosti, značajke ili vrline, koje će resiti nove, Isusove ljude.

Isus iz Nazareta na svoj je način objasnio smisao svojeg pokreta za stvaranje nove ljudske dinamike u životnim zajednicama. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju!“ Isus iz Nazareta nosio je u sebi pun, čudesan i čaroban život. On je, prema tomu što je govorio i što je radio bio iznimno domišljat i bistar čovjek, ali je ostao skromnim i umjerenim čovjekom, iako je bio domislio velebnu, jedincatu i spasonosnu zamisao za našu vrstu. Isus iz Nazareta je smatrao, da čaroban i bogat ljudski život koji se u njemu razvio nije izniman. Smatrao je da svi ljudi imaju goleme ljudske sposobnosti ili sposobnosti duha, ali da nemaju priliku i mogućnost da se u njima razraste pravi ljudski život. Isus je kudio svoje protivnike farizeje, koji su upravljali hramskom vjerskom policijom: „Navalili ste na pleća ljudi glomazan teret, a ne želite maknuti ni malim prstom, da im olakšate nošenje tog tereta.“ Uspostavljeni političko-vjerski sustav u Izraelu sprječavao je ljude da rade pravi ljudski posao. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta je govorio: „Moje breme je lako, a moj jaram je udoban.“

Smisao pokreta Isusa iz Nazareta bio je osloboditi ljude, sve ljude, prisilnog služenja političkim, gospodarskim, vojnim ili vjerskim vlastima i omogućiti svim ljudima da jedni u druge unose život. Ljudi kakve je Isus iz Nazareta zatekao u svojem zavičaju na rubu golemog Rimskog carstva, ali ni ostali ljudi njegova vremena ne bi bili kadri stvoriti novo, ljudsko ozračje u svojim životnim zajednicama. Trebalo je početi stvarati ljude novog životnog raspoloženja. Isusov pokret bio je rasadnik novih ljudi, uzgajalište novih ljudskih vrijednosti, kojima se ljudi moraju opremiti, kako bi se mogli ponašati i kako bi mogli postupati tako, kako zahtijeva potreba stvaranja novog svijeta. Isus iz Nazareta je stvorio „simulator“ za uvježbavanje širenja svoje zamisli o štovanju, čuvanju i promicanju života u ljudima. Isus je držao živu školu u životnoj zajednici, „školsku vježbaonicu u prirodi“.

Budući da su ponašanje i postupanje ljudi posljedice sadržaja ljudskog uma, Isus je nastojao u umove svojih učenika usaditi zamisao o prijekosti života kao takvog pred svim jedinačnim dobrobitima, koje se mogu stvoriti u životnim zajednicama. Isus je među učenicima, ali i u puku zagovarao štovanje života, zaštitu života i brigu za unošenje života u sve ljude.

Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta izriče se dobrim djelima, a ne slatkim riječima. Isusova vjera bila je u djelima, a ne u riječima. Sve su civilizacijske vlasti – pa i domaće židovske – pravile i održavale sustav uvjerenja sastavljen od riječi, koje iskazuju obveze prema božanstvima i vlastima, a ne vode razmjeni dobra među ljudima. Stoga Isusov sustav nije uključio pravila ponašanja. Uključivao je rad za dobrobit drugih ljudi i za dobro zajednice.

Isus iz Nazareta je u Govoru na gori pobrojio značajke ili vrline ljudi, koje im omogućuju da se međusobno pravo odnose i da pravo postupaju prema životu. Isus hvali ljude koji žude, da imaju više ljudskog duha u sebi, jer će ući u novi svijet. Hvali potištene, jer će ih borba za novi svijet zadovoljiti. Hvali skromne, jer će povećati skupno dobro. Hvali ljude, koji ne slijede svoju samovolju, nego koji rade to što je potrebno za sve ljude. Hvali samilosne ljude, jer svima dobro dođe tuđe razumijevanje. Hvali dobronamjerne, otvorene i iskrene ljude, jer će ostvariti zadovoljstvo životom. Isus hvali ljude koji čuvaju mir, jer je mir uvjet ljudskog života i rasta. Isus posebno hvali ljude, koji su progonjeni, zato što unose dobro u zajednice. Isus izdvojeno naveliko hvali ljude, koji su progonjeni, zato što su se s njim prihvatili pravog, nesebičnog posla unošenja dobra u životne zajednice. Isus dodaje, da su svi ljudi koji su u prošlosti unosili dobro među ljude bili također progonjeni. (Razdioba dobrobiti među obične ljude ugrožava probitke bogataša.)

[Blago gladnima duha, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!/Blago skromnima, jer će baštiniti zemlju!/Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!/Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!/Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!/Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim!/Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!/Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!/Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas! (Mt 5, 3-12)]

U svakom stihu svojega nadahnutog govora Isus iz Nazareta spominje Boga. Spominjanje Boga bilo je neizostavno u ondašnjem svijetu iskrene vjere u Boga i priznavanja Boga. Spominjanjem Boga Isus naglašava, da su se on sam i njegovi učenici – koji su se bili odmetnuli od dotadašnjeg političkog i vjerskog poretka – prihvatili Božjeg posla. Isus je svoj pothvat, svoj projekt stvaranja novog svijeta shvatio kao izvedbu Božjeg posla. Pothvat Isusa iz Nazareta i njegovih učenika nije bio samovoljno djelovanje, nego posao koji ljudi trebaju obavljati u ime života i u ime dobra. Isus nastoji pred mnoštvom slušatelja uvjeriti svoje ljude da su pošli pravim putem. Isus i njegovi učenici bili su uistinu Božji aktivisti. Isusova zamisao o mogućnosti uspostave boljeg svijeta, svijeta za ljude bila je smišljena da potakne ljudski aktivizam.

U Govoru na gori Isus iz Nazareta objavio je svoju „etiku“ u kojoj nema pravila ponašanja ili postupnika. Isusova etika je sredstvo proizvodnje dobra, pružanja dobra bližnjima i širenja dobra životnim zajednicama. Za razliku od svih drugih učitelja sustava uvjerenja, Isus nije postavio pravila ili „zapovijedi“ o ispravnom postupanju. Prihvatljivo je postupanje, koje pruža ljudima dobro i koje unosi život u njih. Riječ je o unošenju života u sve ljude.

Isus iz Nazareta je usred svojega novog svijeta i usred svojeg sustava uvjerenja usadio pojam bližnjega. Bližnji je bilo koji čovjek na kojega se naiđe na životnom prostoru ili u životnoj zajednici. Svi su ljudi bližnji svim ostalim ljudima. Bližnji je životna jezgra, koja uzajamnom razmjenom dobra i života s ostalim životnim jezgrama čini životnu mrežu, koja životnu zajednicu povezuje u cjelinu. Bližnji su prenosnici dobra, koje se raspoređuje životnom zajednicom. „Nebesko kraljevstvo“ nije sustav „dokapavanja probitaka“ s kapitalističkih bogataških visova u sirotinjske radničke dolove, nego uistinu sredstvo razlijeganja dobra tijesno povezanom zajednicom. Riječ je uistinu o životnoj dinamici bez sudjelovanja vlasti i mimo političkih vlasti. Novi svijet Isusa iz Nazareta, njegovo nebesno „nebesko kraljevstvo“ kipti od životne dinamike, kakva je u vrsti umrtvljena uspostavom civilizacije.

Isus je živio u vrijeme, u kojemu su sve male mjesne i poslovne zajednice diljem Rimskog carstva stenjale pod stegom rimske imperijalne legionarske infrastrukture. Carstvo je bilo ukrotilo, ukrutilo i zakočilo poslovne zajednice stručnih ljudi koje su bile rasprostrte Prednjim Istokom, Malom Azijom i obalnim pojasima u Sredozemlju. Isusova „blagovijest“ bila je za ljude u tim zajednicama uistinu velika, dotad nečuvena novost: ljudi sami, mimo vlasti stvaraju životnu dinamiku. Dolazilo je do ljudskog povezivanja, a ne do državne mobilizacije. Isus je de facto bio blagovjesnik revolucije. Od šest najznačajnijih staleža diljem Rimskog carstva Isusovu blagovijest prve su prihvatile mjesne zajednice stručnih ljudi u Sredozemlju. Njima su pripadali i trgovci, koji su pod cijenu života raznosili i razglašavali Isusovu blagovijest. Posljednje je tu vijest prihvatilo siromašno izraelsko seljaštvo, a pretposljednji su bili siromašni talijanski seljaci.

Isus iz Nazareta nije svoj nauk zasnovao u pustinji ili smislio pred vidnim zaslonom i za računalnom tipkovnicom. On je nedvojbeno bio nadahnut ljudskim duhom, koji nije isprazna pojava, nego je usađen u život ljudi. Rimsko carstvo je u Isusovo vrijeme bilo na političkom i vojnom vrhuncu, ali je već pokazivalo znakove propadanja u jeku unutarnjih krvavih obračuna u borbi za vlast. U Isusovo vrijeme svijet – koji je okupljao četvrtinu svjetskog pučanstva – bio je na prekretnici. Urušavala se jedna nenadmašena civilizacija. U istom se vremenu pojavila zamisao jedincatog sustava uvjerenja, koji predstavlja obećanje za cijelu vrstu Homo sapiens: ljudi sami od sebe, svojom životnom dinamikom i bez skrbništva vlasti mogu umnažati život u sebi i upravljati svojim životnim zajednicama. Moguće je da život zađe u sve ljude!

Continue Reading

Desetih godina ovog stoljeća naša je vrsta postala potpuno svjesnom zagrijavanja Zemlje i teškog pogoršanja klime, koji mogu ugroziti život na Zemlji. Usto, vrstu su pogodile nova vrsta gospodarske recesije i pošast koronavirusa. Vrsta je postala svjesnom prijekih teških poslova, kojih se mora prihvatiti: (1) zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime; (2) čišćenje Zemlje; (3) prilagodba novim okolnostima; (4) preinaka životnih okolnosti, koje je vrsta sama stvorila; (5) liječenje ljudi, uređenje odnosa unutar vrste, produbljivanje i širenje životnog znanja te uvođenje u vrstu odgoja za život; te (6) izbor i širenje novog sustava uvjerenja za globaliziranu vrstu. Sadašnja potreba temeljite, zakašnjele prilagodbe vrste najnovijim opakim životnim okolnostima vodi vrstu u novo razdoblje kulturne evolucije, koja će – kao i prije – uključiti i biološki odabir. Preinaka okolnosti i uvjeta života ne uključuje samo preuređivanje fizičkih okolnosti života, kao što su poboljšavanje klime i stvaranje nove, čiste industrije, nego i zauzimanje novog životnog stava i uspostavu novog ponašanja ljudi.

Kako bi se mogla prihvatiti presudnog posla koji stoji pred njom, vrsta se treba osloboditi okova kapitala. Vrsta se mora žurno osloboditi, kako bi mogla sama (1) postaviti svrhu svojeg djelovanja, (2) slobodno se okupiti za obavljanje posla te (3) slobodno birati sredstva i načine obavljanja posla. Od početka civilizacije slojevi koji su prisvojili i držali vlast priječili su vrstu da obavlja svoj posao (prilagodbe), a u minulih nekoliko stoljeća to je činio kapital. Kapital je rabio vrstu kao sredstvo za ispunjenje svojih ispraznih nakana i nije joj dopuštao da se sama brine za sebe. Posao vrste ostao je tisućljećima neobavljan pa sad vrstu čeka golem neobavljen posao prilagodbe.

Stanje koje je u svijetu stvoreno krivnjom kapitala vodi slomu kapitalizma. Kapital je upropastio klimu, zaprljao Zemlju, ugrozio vrstu i život na Zemlji te se sam doveo na rub ponora. Kapitalizam je pristup uređenju ljudskih zajednica i cijele vrste, u kojemu se bogatstvo – koje svojim radom, znanjem, izumima i poduzetnošću stvara vrsta – sve više gomila u rukama pojedinaca, a ne u krilu životnih zajednica. Svrha gomilanja kapitala je držanje vlasti nad vrstom, a ne osobna potrošnja kapitalista. Kao sredstvo gomilanja kapitala izabran je gospodarski rast: više rada; veća uporaba prirodnih izvora; neprestano stvaranje nove tehnologije, novih materijala i novih industrijskih postupaka; pružanje novih usluga; i sve veće množenje kapitala samozačećem u financijskim ustanovama.

Kako bi omogućio neprestan i sve veći rast gospodarstva – bez obzira na to, je li potrebno to što se proizvodi ili nije – kapital je u vrstu unio porok potrošaštva ili ovisnost ljudi o ispunjenju prohtjeva. Prohtjevi koji nemaju mjeru i granicu stvaraju potražnju. Opsjednutost kapitala gospodarskim rastom dovela je do prekomjerne izgradnje proizvodnih, uslužnih i bankovnih sposobnosti ili kapaciteta. Kako bi izlučili što više kapitala, kapitalisti slabo plaćaju radnike, a to stvara slabu potražnju na tržištu. Stoga kapitalisti dio izlučenog kapitala u sudvojenju s potrošaštvom rabe za kreditiranje krajnjih potrošača, trgovinskih posrednika i proizvođača. Tako se kapital ne gomila samo izlučivanjem iz proizvodnog i uslužnog gospodarstva, nego i kreditiranjem i potražnje i ponude. Time su proizvođači i potrošači – cijela vrsta Homo sapiens – dvojno iskorištavani.

Prekomjerno veliki proizvodni kapaciteti stvaraju sve više potrebnih i nepotrebnih proizvoda. Međutim, da bi se nastavile proizvodnja i potrošnja tržišnih dobara potrebno je i odbacivati sve više dobara koja su još u uporabi. Moda, smišljanje novih uzoraka ili naraštaja postojećih proizvoda te smišljanje potpuno novih proizvoda neka su od sredstava zastarijevanja i odbacivanja ranije kupljenih proizvoda. Sitni i glomazni otpad stvaraju novu potražnju i prave mjesto za nove proizvode. Kapital je naučio vrstu, da prihvaća prekomjernu proizvodnju i da se tako miri s traćenjem prirodnih izvora.

U jezgri sustava kapitalističkog iskorištavanja naše vrste je to, što se slobodan kapital ili gotov novac uzima kao roba, a ne kao razmjensko sredstvo. Ti koji imaju mnogo ukradenoga, drugim ljudima otetoga ili iz prirode i gospodarstva iscrpljenog novca imaju dodatnu robu za preprodaju na tržištu. Kapitalisti dodatno prisvajaju ljudsko znanje odnosno tehnologiju, koju vrsta unaprjeđuje izumima novih tvari i postupaka. Usto, kapitalisti prisvajaju, privatiziraju, jeftino zakupljuju ili pljačkaju zajedničke prirodne izvore.

Kapitalistima je od svih izvora rasta gospodarstva ipak najmiliji rad. Kako bi se dokopao više rada i znanja, kapital je u industriju prvo novačio poljoprivredne radnike. Poslije su na red došle žene te tuđi uvozni radnici i stručnjaci. Od početka sadašnjeg navrata globalizacije poslovanja kapital je išao za jeftinim radom u nerazvijene zemlje, a na koncu je počeo rabiti besplatne robote ili „umjetne intelektualce“. U postupku traženja i nalaženja sve jeftinijeg rada kapital je zapošljavanjem žena i majki rastočio obitelj, kao uvriježeno i pouzdano sijelo ljudskog odgoja te vrsti uskratio mogućnost odgoja ljudi za život. Kapitalu su ljudi potrebni samo za tržište. Kapital je ljude istjerao iz njihove vrste i zatvorio ih u tržište. Vrsta kao cjelina nepoželjna je kapitalu, koji treba samo jedinačne potrošače.

Kapitalisti su opsjednuti učinkovitošću svojih jedinačnih proizvodnih poduzeća, uslužnih i trgovinskih mreža, sustava raspačavanja, banaka i ulagateljskih zavoda, ali ni u najmanjoj mjeri se ne brinu za učinkovitost nacionalnih gospodarstava, za sređenost javnih financija, za zdravlje naroda ni za opstanak ili održljivost prirode i života na Zemlji. Kapitalisti nastoje čuvati svoje poslovne zavode i putem njih izlučivati bogatstvo, ali im je tuđa zamisao, da bi biosfera mogla imati svoj proračun, svoje računovodstvo, svoj sustav pretresa ustaljenih odnosa i svoju životnu povratnu spregu. Biosfera je strpljiva, ali nije lakomislena. Organizam biosfere ima urođen sustav opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja, kao što ga imaju biljni i životinjski organizmi. Kapitalisti su dosad računali, da su oni mudriji od sustava života, kojemu je naša vrsta jedan od mnogobrojnih podsustava. Biosfera je sustav života.

Neobazrivo srljanje kapitalista za gomilanjem slobodnog, vlastonosnog kapitala dovelo je kapitalizam kao pristup uređenju čovjekovih zajednica u teško, neizlječivo stanje, koje je otkrilo njegovu iscrpljenost i dotrajalost. Nakon izbijanja financijske krize 2008. godine i slijednog prožimanja proizvodnog gospodarstva Velikom recesijom, koja de facto još nije prestala, u najnovije vrijeme došlo je do produbljivanja postojeće recesije i do golemog prevraćanja u njoj. Događa se prva duboka i dugotrajna recesije u globaliziranom svijetu. Proizvoljne i jednostrane američke trgovinske kaznene mjere protiv Kine i mnogih drugih država, koje su određivane od 2017. godine te svjetska pandemija koronavirusa početkom 2020. godine poremetile su izdašnost svjetskih opskrbnih mreža i dovele do velikog zastoja u proizvodnji robe i u pružanju usluga. Produbljivanje recesije nije došlo od nove financijske krize, nego od dosad nezabilježene proizvodne krize. Svjetsko tržište je prvi put otkad ono traje istovremeno ostalo i bez potražnje i bez ponude. Malo je kupaca, ali je malo i proizvođača.

Stvoreno je stanje u gospodarstvu i u zbiljskom životu, kakvo dosad nije viđeno. Dotrajali su i kapitalizam i civilizacija, koja je u zapadnom kapitalizmu dosegnula svoj vrhunac i koja u njemu ide svojem kraju. Dovedeni su u pitanje: (1) gomilanje golemog novca na privatnim računima, u privatnim korporacijskim udjelima i u ulagateljskim zavodima, (2) dosadašnji usiljen gospodarski rast, (3) smisao i način stvaranja i uporabe tehnologije, (4) mjera i prostorni raspored proizvodnih snaga, (5) smisao potrošaštva, (6) položaj radničkog i stručnog staleža, (7) opće stanje čovjeka, (8) stanje klime te (9) opće zdravlje života na Zemlji.

U jeku pandemije koronavirusa početkom 2020. godine postavljene su karantene („četrdesetnice“) diljem razvijenog sjevernog svijeta. Karantene su obuimale cijele male države, velike dijelove srednjih država ili velike mnogoljudne pokrajine prostorno velikih država. Bile su zatvorene škole; otkazane sportske i kulturne priredbe; roditelji su bili s djecom u kućama i stanovima, a ne na radnim mjestima; cestovni, željeznički, morski i posebice zračni promet bio je uvelike obustavljen. Ulice, trgovi i parkovi gradova bili su prazni i djelovali su sablasno. Nebrojeni zrakoplovi, vlakovi, autobusi, trgovački, putnički i krstareći putnički brodovi bili su izvan uporabe. Broj poslovnih putnika i turista bio se silno smanjio, a mnoge turističke i hotelske rezervacije bile su otkazane.

Pošast koronavirusa i način borbe protiv te opake pošasti pokazali su, da u svijetu ima previše proizvodnih sredstava i pretek materijalnih dobara. Ujedno se pokazalo da ljudi mogu skromnije živjeti i umjerenije trošiti zarađen novac. Iskustvo prisilne uzdržanosti za vrijeme pošasti ostavit će trajne posljedice, jer će ljudi početi razlikovati prohtjeve od potreba. To će dovesti do smanjenja broja poslovnih subjekata, posebice u području usluga (trgovina, turizam, razbibriga, ugostiteljstvo, uljepšavanje tijela i izgleda, sport, odijevanje). Ljudi će sami više raditi za sebe i u kućanstvu. U sadašnjoj recesiji posebno su stradala nacionalna gospodarstva s visokim udjelom usluga u domaćem proizvodu, jer se usluge ne mogu držati na skladištu „dovršenih“ proizvoda, kao što se mogu držati industrijski proizvodi. Malo je izostalih usluga, koje se mogu naknadno prodati. Ljudi će manje polaziti na daleka hodočasnička, kongresna i turistička putovanja. Manje će sudjelovati na svjetskim sportskim natjecanjima i poslovnim forumima. Studenti će učiti na domaćim, mjesnim sveučilištima. Ljudi će biti zadovoljni što uživaju manje materijalnih dobara i više će boraviti u obitelji. Današnje digitalne mreže omogućuju ljudsko i poslovno općenje bez izravne fizičke nazočnosti.

Međutim, najznačajnija promjena u životu ljudi doći će od prevage kulturnih vrijednosti nad materijalnim i tjelesnim vrijednostima. Mijenjat će se način života: samoživost će se povlačiti pred zajedništvom, a odgoju će se pridavati veća vrijednost. Rast će broj mladih ljudi, koji će radije osobno živjeti po danu, a ne po noći, a manje mladih ljudi će rano napuštati roditeljske „gnijezdo“. Postoji mogućnost, da se mnogi ljudi nakon nekog vremena vrate dosadašnjem režimu života. To bi bilo vjerojatno, da je pošast koronavirusa prvi i pravi uzročnik izvanrednog i hitnog stanja koje je nastalo 2020. godine. Epidemija je samo do kraja razotkrila duboku provaliju, u kojoj se našao kapitalizam. Pošast koronavirusa bila je samo najava gospodarske oluje.

Sadašnja Velika recesija je novo trajno stanje kapitalističkog gospodarstva i kapitalističkog životnog sustava. Pandemija koronavirusa je treća velika pandemija u samo dva desetljeća globalnosti poslovanja i globalnosti naše vrste, ako se ne računaju epidemije ebole u Africi. Može se postaviti pitanje, koliko kapitalizam i svjetsko tržište pridonose pojavi i širenju kužnih bolesti? Je li sadašnja pandemija koronavirusa posljednja pandemija u globalnom svijetu prekrivenom svjetskim tržištem te industrijskim opskrbnim i digitalnim komunikacijskim mrežama?

Epidemija koronavirusa prolazna je nevolja, koja vrsti neće nanijeti velike ljudske gubitke. Ona će donijeti ozbiljno smanjenje domaćeg proizvoda i propast mnogih malih i srednjih poduzeća, posebno uslužnih. (Zar u svijetu ne postoji pretjeran broj poslovnih subjekata i zavoda?) Pandemija je ipak uputila ozbiljno upozorenje i kapitalizmu i našoj vrsti: sitne sile života, koji je jedan i jedinstven, svladale su iz koronavirusa jake sile koje je vrsta razvila pod vlašću kapitala.

Pred vrstom stoji krajnje složena zadaća popravljanja klime, čišćenja Zemlje, liječenja čovjeka i obnove postupka kulturne evolucije. To su poslovi, koje korporacije ne mogu obaviti. Vođenje vrste bilo je odavno prepušteno privatnim nositeljima bogatstva i kapitala. (Možda je kapital stvaranjem obilja i potražnjom za radom bio sprječavao prirodan odabir u vrsti?) Minulih stoljeća kapitalisti su svoje poslove obavljali putem korporacija, a u vrsti se zna kako korporacije obavljaju posao i kakav im je bio učinak: pokvarena klima, prljava Zemlja i iskvarena vrsta. Korporacije su posao za kapital obavljale na tržištu i to po uskogrudnom i nepromjenljivom postupniku: ujarmiti ljude, crpiti prirodu, priličiti gospodarski rast, lučiti gotov novac i jačati vlast kapitala. Ipak, pokazalo se, da kapital ne zna upravljati ni vrstom ni sam sobom. Međutim, poprište posla koji stoji pred vrstom je sam život. Taj posao mogu obaviti samo ljudi, koji su se, nažalost, i sami zatekli u krajnje nepovoljnim fizičkim okolnostima te u nesređenim prilikama unutar vrste. Ljudi se i sami moraju oporaviti, a to će najlakše napraviti upravo obavljajući pravi posao za vrstu: popravljati klimu, čistiti Zemlju i obnavljati ljudsko zajedništvo.

Vrsta može dobro obaviti zadaću koja ju je zapala, ako od kapitala uzme vlast i ovlast za obavljanje posla. Odluke o tomu što, gdje, kada, čime i kako raditi donosit će vrsta odnosno njezine životne zajednice, koje svoje izvršne, djelatne ovlasti i ovlasti cijele vrste trebaju dodijeliti svojim političkim zajednicama odnosno područnim suverenim i odgovornim državama. Vrstu, obujam i zemljopisnu razdiobu proizvodnje materijalnih dobara globalno će dogovarati države, a neće ih više birati korporacije. Posvemašnju dvostranu i višestranu suradnju država nameće globalnost vrste, koja se zauvijek zatekla na konačnoj plohi Zemlje. Stvaranje nove, čiste industrije za potrebe uređenja klime pružit će vrsti mogućnost zdravog gospodarskog rasta. U postupku prelaska od kapitalističkih proizvodnih odnosa do životnih ili politističkih, ključna uloga pripast će suradnji najvećih država, koje imaju velika prostranstva, bogate prirodne izvore, brojno i obrazovano pučanstvo te razvijenu znanost i naprednu tehnologiju. Četiri jake sile trebaju napraviti kartel, koji će promicati dobrobiti vrste i vrstu štititi od kapitala i samoživosti.

U postupku opće obnove života na Zemlji države će samo provoditi životnu i političku volju svojih životnih zajednica. U tomu je smisao demokracije: odluke će donositi životne zajednice, a provoditi ih njihove države ili političke zajednice, koje više neće slušati kapital, nego svoje životne zajednice. Životne zajednice će svojom jakom životnom silom opunomoćiti svoje političke zajednice. Država mora postati učinkovitom, jer se težak i zahtjevan posao životne zajednice mora obaviti. Vrsti je sad: biti ili ne biti. Od utrke u naoružavanju, od rata među državama i od žestokog nadmetanja među korporacijama do posvemašnje suradnje među državama samo je jedan kratak korak.

Novi zamah kulturne evolucije naše vrste donijet će (1) smanjenje proizvodnje materijalnih dobara, (2) svođenje najvećeg mogućeg gospodarskog rasta na najmanji potreban, (3) unošenje dobra u životne zajednice, (4) povećanje proizvodnje ljudskih, kulturnih dobara te, konačno i najvažnije, (5) vraćanje u vrstu odgoja za život, koji će omogućiti uzgoj pravih ljudi, kakve traži obavljanje zadaća, koje stoje pred vrstom. Međutim, da se daleko dopre na putu oporavka života potrebno je sustavno smanjivati razlike u dohotku, bogatstvu i znanju unutar životnih zajednica i među njima. Vrsta kao organizam ne može opstati bez ustaljenih odnosa. Iz vrste Homo sapiens treba ukloniti virus kapitala.

Continue Reading