Zdravko Mršić – Konsenzus

Nedavno sam iz „privatnih digitalnih mreža“ dobio jednu sliku, koja prikazuje premijera Plenkovića, kako u Sinju 9. kolovoza, na dan Alke, govori novinarima. Na sliku su dopisane riječi: „Danas se želim ispričati Turcima zbog njihova poraza kod Sinja.“ U toj je izmišljenoj rečenici, sažeta ocjena četverogodišnje vladavine HDZ-a Hrvatskom.

Kad se vladavina Plenkovićeva HDZ-a sažme političkim rječnikom valja reći, da je Plenković minule četiri godine, nakon što su neki HDZ-ovi zastupnici napustili stranku ili saborski klub HDZ-a, nemilice pridobivao za svoju većinu u Saboru ili „kupovao“ zastupnike drugih stranaka, primjerice SDP-a, ili cijele klubove nekih stranaka (HNS, Bandić Milan 365). Nakon minulih izbora HDZ je namaknuo najmanju moguću saborsku većinu okupljajući u „pobjedničku koaliciju“ sve zastupnike manjina (3 + 5 x 1) i sve zastupnike (1 + 1) HNS-a i Reformista. Malo je vjerojatno, da će u sadašnjem sazivu Sabora – kao što se dogodilo u prethodnomu – neki zastupnici napustiti klupe HDZ-a, jer ih je po privrženosti sebi probrao osobno predsjednik stranke. Premijer se mora dodvoravati „hrvatskim“ Srbima, o kojima ovisi HDZ-ova saborska većina. Podpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a nije državnik, nego – sudeći po njegovoj službenoj biografiji – partijski i ljudskopravaški aktivist.

Otpadnici HDZ-a u prošlom sazivu Sabora nisu se slagali s politikom premijera, ali kako sad HDZ i Republika Hrvatska nemaju nikakvu politiku teško može doći do političkog neslaganja s premijerom. (Da u Hrvatskoj nema politike pokazuje stav HDZ-a prema pandemiji koronavirusa. Hrvatski premijer i njegova „teritorijalna obrana“ neprestance razmišljaju, neprestance se dogovaraju i neprestance oklijevaju, da zaštite mlade ljude od zaraze, a bolnički sustav od preopterećenosti. Zreli ljudi se štite sami.)

U prethodnom osvrtu pisao sam o pandemiji i novoj ulozi države. Pred svim državama svijeta stoji golem novi posao, jer će trajanje pandemije (1) preinačiti životne odnose među ljudima, (2) promijeniti sastav gospodarstva i način upravljanja poslovnim zavodima, (3) stvoriti potrebu za novom nacionalnom politikom i za novim načinom povezivanja država te (4) otvoriti novu bojišnicu prema svjetskoj klimi. Uređivanje odnosa među ljudima i narodima ne smije se više prepuštati „svjetskom tržištu“ odnosno kapitalu, ali će u uređivanju nacionalnog života i odnosa među državama ključnu ulogu imati ljudsko i umjetno znanje te tehnologija. Vrsta će se uporabom nove tehnologije suprotstavljati pandemiji; povećavati proizvodnost rada, sirovina, tvari i energenata; te uspostavljati novu prometnu i životnu infrastrukturu, kakvu svijet još nije vidio i koju se ne može ni zamisliti.

Pred Hrvatskom kao i pred ostalim državama ili političkim tvorevinama – Libanon, UK, EU, Iran, Izrael, Sirija, SAD, Rusija, Meksiko, Brazil, Južna Afrika, Kina, Indija, Filipini, Japan – stoje nove zadaće. Hrvatska kao ni druge zemlje nema mogućnost da bira zadaće i poslove. Hrvatska država ima samo jedan posao: čuvati suverenost, štititi zemlju i ljude te stvarati blagostanje za ljude i obitelji. U takozvanom liberalnom kapitalizmu, kojemu su odani vodstvo HDZ-a, Središnja banka Hrvatske, HUP, HNS i Reformisti, državni posao prepušten je političkim strankama, koje se međusobno bore za vlast, ali ne obavljaju državni, javni ili skupni nacionalni posao. Svoj posao obavljaju kapital, korporacije putem tržišta i organizirani kriminalci. (Objavljeno je, da je i papa Franjo uveo Vijeće za suzbijanje korupcije u Vatikanu!?!)

Ranije je Kaptolom u Zagrebu kolala šala o razlici između kanonika i prebendara. „Kanonici žive na Kaptolu i ništa ne rade, a prebendari žive u Novoj Vesi i pomažu kanonicima.“ Danas se s prvom može reći, da vladajuća koalicija sjedi u Banskim dvorima i ne radi ništa, a oporba sjedi u Saboru i pomaže vladajućoj koaliciji. Međutim, ozbiljno pišući valja se pitati: Čemu uopće služe hrvatske političke stranke?

Za Hrvatsku bi bilo bolje, da u njoj nema političkih stranaka, ali nakazan nehrvatski i manjinski izborni zakon prisiljava građane, da biraju upravo stranke, a ne ljude. Ta hrvatska politička i izborna zbilja predugo traje pa gospodarstvo propada, tehnologija se ne nakuplja, zemlja je zapuštena, a ljudi sve više napuštaju Hrvatsku. Kad bi u Hrvatskoj bio „većinski“ izborni sustav, ljudi koje bi građani „birali u glavu“ mislili bi svojom, a ne stranačkom glavom. Takvi bi ljudi u Saboru brzo uspostavili političko suglasje ili konsenzus, o tomu što narodu treba te što će oni napraviti za narod, a ne za organizirani kapital i za organizirani kriminal. Ako izravno birani zastupnici tako ne postupe, neće biti ponovo izabrani. (Zar tako nisu prošli nekad veliki HSLS, Bandić Milan 365, Reformisti, Laburisti, HNS i Mrtvi zid?) Uz sadašnji hrvatski politički i izborni sustav Hrvatskom se jednostavno ne da upravljati.

U političkom zastoju su i mnoge druge zemlje, iako svijetom burno teku politički i životni procesi. Divovske SAD su u težem političkom stanju, nego Hrvatska. Ondje političke nevolje ne dolaze samo do izbornog sustava, nego i od Ustava starog 244 godine. Prvi i „vječni“ američki ustav bio je smišljen samo za nadzor golemog američkog prostora, ali ne i za okupljanje ljudi u narod. Kao što hrvatska politika ovisi o manjinama, koje sve – osim Roma – žele imati dvije domovine, tako se Amerika sastoji od nebrojenih manjina: LGBT, Indijanaca, Crnaca – sad se mora reći „Afričkih Amerikanaca“, a ne znam kako bi se trebalo nazivati Crnce u Africi – Meksikanaca, Kubanaca, muslimana, žena, muškaraca, Iraca, Židova, Kineza, Tajvanaca, Japanaca i od mnogih drugih naroda.

Prije nego što se izborni sustav dužno iz manjinskoga promijeni u većinski premijer bi trebao čim prije napraviti ne „veliku“, nego najširu moguću koaliciju, kako bi u obavljanje državnog, narodnog ili javnog posla uključio sve stranke, od kojih su neke značajne stranke (SDP, Domovinski pokret, Most) isključene iz obavljanja državnog posla jednostavno zato što HDZ s njima ne želi dijeliti vlast. Svojatanje vlasti u Hrvatskoj isključuje podjelu posla. Podjela posla nameće podjelu vlasti, ali HDZ ne želi dijeliti vlast s hrvatskim, domovinskim strankama. Kad bi HDZ pristao na podjelu posla vidjelo bi se tko želi i zna, a tko ne zna raditi narodni posao. Vidjelo bi se, da je kralj gol.

Prvi predsjednik HDZ-a na svoja je pleća bio navalio silno breme i upustio se u sizifski posao izbavljenja Hrvatske iz ralja „Velike Srbije“. U prve dvije vlade Tuđman je uzeo ljude sposobne za obavljanje državnog posla. Nas desetorica od dvadesetorice članova Vlade bili smo nestranački ljudi, a dobro smo obavljali posao oslobođenja Hrvatske političkim sredstvima i načinom. Kad je Srbija uvidjela da gubi političku bitku s Hrvatskom upotrijebila je vojsku. Tuđman je na taj potez Srbije odgovorio stvaranjem Vlade demokratskog jedinstva, u kojoj su sudjelovale sve parlamentarne stranke. Hrvatska je i vojno, a ne samo politički potukla Srbiju.

Pred Hrvatskom su sad izazovi veći od velikosrpskoga.