Zdravko Mršić – Konsenzus

Korupcija ili iskvarenost (pokvarenost) u politici i u poslovanju je obavljanje javnih i privatnih poslova mimo pravila koja su javno prihvaćenja ili koja su određena zakonima. Politika je javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice. Životna zajednica ima državu kao jedino sredstvo za obavljanje svojeg posla. Država ili politička zajednica uspostavlja politički sustav, koji čine ustav, ostali zakoni, administrativni ustroj, porezni sustav, očekivanja građana i drugo. Politički sustav omogućuje državi da obavlja posao za narod. Političkim sustavom upravljaju nositelji vlasti, koje bi trebao birati narod i koji bi trebali biti odgovorni narodu.

U zapadnim i mnogim ostalim narodima u svijetu uspostavljena je vladavina kapitala. U dobrom dijelu svijeta uspostavljen je kapitalizam, po kojemu sva sredstva proizvodnje i sva zarada od poslovanja pripadaju pojedincima, a životna zajednica ili njezina država dobije neznatan dio stvorenog bogatstva, koji nije dovoljan da država obavlja nužan posao za narod. U kapitalizmu nitko nije odgovoran. Kapital ne želi biti odgovoran, a država je neuračunljiva. U kapitalističkom svijetu države su nemoćne, jer su siromašne i slabe. U malom broju naroda (kineskom, japanskom, ruskom, iranskom, židovskom, kubanskom, islandskom, vijetnamskom, južnokorejskom) uspostavljen je politizam. Po tom pristupu obavljanju posla naroda, politika ili obavljanje skupnog posla obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu država nije siromašna; ima potrebnu silu i snagu te dovoljna sredstva za obavljanje javnog posla; ima sposobnost odlučivanja; i sposobnost mobilizacije pučanstva za obavljanje potrebnog javnog posla. (Razlika u sposobnosti između kapitalističkih i politističkih država očitovala se u borbi protiv pošasti koronavirusa. Po broju ukupno oboljelih ljudi prednjače SAD te Brazil i Indija, dvije zemlje koje su se u posljednje vrijeme odlučile za superkapitalizam. Tri spomenute zemlje skupa imaju 25% svjetskog pučanstva, a 54% ukupno zaraženih ljudi. Nisu slučajno prva četiri cjepiva protiv koronavirusa napravljena i dobro isprobana u Rusiji i Kini.)

U našoj zemlji politika je nedvojbeno u rukama kapitala, a ne naroda ili životne zajednice. Usto, hrvatska politika ili obavljanje javnog posla stenje pod mrežom organiziranog kriminala. Slaba država kakva je i hrvatska ne može se ni oduprijeti vlasti kapitala niti može zadržati plimu korupcije ili kriminala u privatnom poslovanju i u javnim poslovima. Stoga bi najprječa zadaća hrvatske politike trebala biti jačanje hrvatske države, kao jedinog sredstva za obavljanje narodnog posla. Potreba obavljanja te zadaće otvara pitanje političke vjerodostojnosti nositelja vlasti.

Ni mene ni većinu Hrvata ne brine najnoviji primjer korupcije, u koju je Hrvatska zagrezla od prve vladavine HDZ-a. Nas brine jadna politička i ljudska razina stranačkih političara, koji jedni na druge gledaju samo kao na pripadnike stranaka, a ne kao na ljude s kojima bi mogli nešto napraviti za Hrvatsku i za narod. Svjedočimo međusobnom i uzajamnom nadigravanju političara suprotstavljenih stranaka. Oni rabe verbalnu ili govornu inteligenciju, kako bi pokazali da su domišljatiji, ne bi li se time zadržali na vlasti ili zauzeli vlast. Oni ne rabe strategijsko razmišljanje, putem kojega bi se mogli povezati i zajedno upregnuti da za narod naprave što treba, a neobavljenog narodnog posla je napretek. „Maslina je neobrana!“

Sve narode svijeta čeka upriličenje suživota s virusima, koji će tražiti veliko ulaganje u sustav zdravstvene zaštite (osiguranja) pučanstva i trajno velika sredstva za održavanje tog sustava. Sve narode očekuje posao promjene sastava gospodarstva, jer u novom gospodarstvu neće biti mjesta za ispunjavanje prohtjeva ljudi, kakvi su tetoviranje tijela ili zamjena dnevnog života ljudi noćnim životom. (U Britaniji je bez posla ostalo više od 10.000 disk-džokeja ili upravljača glazbom u noćnim „klubovima“.) Sve narode čeka posao suzbijanja zagrijavanja Zemlje i obnove biljnog, životinjskog i ljudskog života na njoj. Sve narode čeka posao nakupljanja nove tehnologije za stvaranje nove industrije i novih komunikacijskih sustava, koji će jamčiti liječenje naše vrste, oporavak klime i obnovu života na Zemlji. Svi će narodi morati uspostaviti primjerenu prometnu i životnu infrastrukturu unutar sebe i surađivati na uspostavi svjetske prometne i životne infrastrukture za cijelu globaliziranu vrstu Homo sapiens. Svi će se narodi morati naoružati znanjem i vještinama za uporabu nove spasonosne tehnologije, razvitak koje sad ne prati dužno povećavanje znanja i razumijevanja poslovanja i života. Te poslove za narode mogu obaviti samo njihove države.

Pojava pošasti koronavirusa spočetka je zasjenila pitanje sređivanje klime i obnove života na Zemlji. Međutim, nastavljanje pandemije i pojava njezina naknadnog vala otkrila je neprimjerenost dosadašnjeg sastava gospodarstva u gotovo svim zemljama. U sadašnjem zastoju gospodarstva već su propala nebrojena mala i srednja poduzeća, koje zbog njihove izlišnosti država ne smije održavati na „državnim financijskim aparatima“. Država treba uzajmljeni novac usmjeriti u novu tehnologiju i u novu industriju, koja će donijeti nova, kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta, kakva će tražiti novo gospodarstvo. Ujedinjeni narodi su prošli tjedan objavili, da se više od šezdeset njihovih članica obvezalo, da do 2050. godine smanje na ništicu otpuštanje ugljičnog dioksida. U tom zelenom savezu nije riječ samo o dobronamjernosti i velikodušnosti naroda ili njihovih političara. Riječ je prvobitno o jagmi tih zemalja za novom tehnologijom i novom industrijskom proizvodnjom koju će svijet tražiti. Riječ je o novoj Zelenoj industrijskoj revoluciji koja će donijeti veliku zaposlenost s dobro plaćenim radništvom.

U Hrvatskoj je zelena politika, a ne industrijska revolucija.

Continue Reading

Civilizacija

Civilizacija je nastala velikim revolucijskim skokom, a ne sitnim evolucijskim pomacima. Ona je zamijenila izvorne ljudske zajednice. U civilizaciji su vlasti zajednici oduzele odlučivanje i prisvojile ga. Ljudsko zajedništvo zamijenjeno je podaništvom vlastima. Vlast se vezala uz privatnu (hramsku ili kraljevsku) imovinu, koja je prije bila zajednička kao i život, koji je Bog usadio u golu tvar. Vlasti su u civilizaciji uspostavile obvezujući sustav uvjerenja ili vjeru, za koju ljudi imaju potrebu, ali koja je korištena kao jedno od sredstava vladanja. Druga sredstva vladanja bili su tjelesna sila i zakoni koje su donosile vlasti. Vlasti su imale hram kao javnu ustanovu, a osoblje hrama se brinulo, da se podanici pridržavaju zasada vjere.

Rimska legionarska civilizacija Isusova vremena i današnja zapadna financijska civilizacija kapitalistički su društveni sustavi.

Isusovo globalno Sredozemlje

Rimska legionarska civilizacija globalizirala je Sredozemlje i ona je oko jedne vlasti okupljala 75 milijuna podanika ili četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Zatečene mjesne zajednice propadale su pod teretom legionarske infrastrukture. Ljudsko zajedništvo je sahnulo. Globalizacija je donijela seobe pučanstva i miješanje naroda, rasa, govora, običaja i vjera, koje su imale različita pravila ponašanja. Suočenje vjera uvijek donosi njihovu relativizaciju. Suočene vjere jedna drugoj obezvrjeđuju svih šest njihovih vidika: iskustvo utemeljitelja, mit, etiku, svjetonazor, ustanovu i obredna pravila. Isusovi Židovi su se u velikoj vjerskoj nedoumici podijelili u sljedbe.

Rimska legionarska infrastruktura teško je tištala sve zatečene mjesne zajednice. Ona je učinila život mučnim svim ljudima i narodima. Razarala je zajedništvo i oduzimala ljudima ljudskost. U svijet koji je bio u takvom stanju Isus je unio radosnu vijest: život se može poboljšati, a ljudi sami, mimo civilizacijskih vlasti, mogu stvoriti novi svijet. „Caru carevo, Božje Bogu!“ Dobar novi svijet, po Isusu, mogu stvoriti samo novi ljudi. Isus je u Govoru na Gori odredio „kraljevstvo nebesko“ kao sustav ljudskih vrijednosti, kojima se trebaju opremiti novi ljudi. Isus je ponudio jedan sustav uvjerenja za sve ljude, koji se sastojao u štovanju života, koji je jedina vrijednost u tvarnom, stvorenom svijetu. „Došao sam da svi imaju život!“ Isus ljudima nije ništa „objavio“, nego ih je poticao da promatraju život i da sami zaključuju što se zbiva i što se može poduzeti. Za to je rabio svoje jedincate usporedbe.

Kako bi se obračunao ne samo s rimskom civilizacijom, nego s civilizacijom općenito, Isus je u civilizaciju posijao sjeme ljudskog zajedništva. Zajedništvo će s vremenom potkopati, rastresti i nadrasti civilizaciju. Civilizacija će zarasti u novu vrstu ljudskog života. Po Isusu, spona ljudskog zajedništva je bližnji, svaki čovjek na kojega se ljudi namjere u životu i s kojim dograđuju životni prostor. Za promicanje rasta i širenja ljudskog zajedništva Isus nije uspostavio ustanovu, nego je stvorio pokret, u koji je on unio svoje riječi, svoja djela, svoju osobnost, svoje trpljenje i svoju smrt. Isus je svoj pokret nadahnuo samo vlastitim ljudskim iskustvom i svojom zaokupljenošću pružanjem dobra. Isus je svoj pokret nazvao crkvom, eklezijom, skupštinom. Isusov pokret je Isusovim jedincatim učenjem bio utemeljen tako dobro, da ga „ni vrata paklene ne mogu nadvladati“. Temelj crkve je radosna vijest o životnom zajedništvu. Isusov se pokret poslije njegove smrti tijekom stoljeća bio dobro proširio.

Ukratko, Isusovu pojavu označuju: globalnost, Isusov život utkan u Isusov jedincat opći ljudski sustav uvjerenja štovanja života, životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Benediktova globalna Europa

Prodornost Isusovu pokretu dala je Isusova radosna vijest, koja se u biti sastoji u mogućnosti obnove životnog zajedništva. Međutim, Pavao iz Tarza, kao jedan od Isusovih posthumnih privrženika, zaodjenuo je Isusov sustav uvjerenja u kršćanstvo kao religiju, koje je kasnije upravo po tomu moglo postati sredstvom vlasti. Za razliku od Isusove radosne vijesti, kršćanstvo je imalo svih šest vidika religije: osobni doživljaj njegova utemeljitelja, mit o Isusu kao sredstvu ispunjenja drevnih obećanja koje je židovski nacionalni bog Jahve navodno dao samo svojem narodu, propisana etička pravila, ustanovu za nadzor vjere i javnog morala, nazor o nastanku i svršetku svijeta te vjerski obrednik. S vremenom se kršćanstvo parazitirajući na Isusovoj radosnoj vijesti osposobilo da postane obvezujućom religijom Carstva. S Carstvom je propalo i carsko kršćanstvo.

Poslije sloma Zapadnog rimskog carstva „globalizirana“ je bila Europa, koju je Carstvo prije demografski opustošilo, dovlačeći zatečeno europsko pučanstvo u Italiju kao roblje, koje je umiralo tako mlado, da se ni u Italiji nije uspjelo množiti. Stoga su u Europu prodrli brojni sjeverni i istočni narodi. Seoba pučanstva donijela je miješanje naroda, rasa, govora, običaja i vjera, koje su imale različita pravila ponašanja. Nastale su životne nevolje poput onih u Sredozemlju u Isusovo vrijeme.

Benedikt iz Nursije izveo je političku, gospodarsku, sigurnosnu i kulturnu ili ljudsku obnovu Europe posegnuvši, kako crkveni povjesničari kažu, za „pustinjačkim idealom“, koji je zapravo bio Isusova izvorna radosna vijest. Benedikt je stvorio novu Europu usađujući u nju zajedništvo, koje je on njegovao u svojim opatijama i samostanima, u kojima se mnogo radilo i molilo. Usto, Benediktinci su stvarali novu agrarnu tehnologiju te širili pismenost i učenost. Benediktinsko djelatno životno zajedništvo bilo je zarazno. Velikaški, biskupski i veliki seljački posjedi preuzimali su benediktinski način obrade tla te uzgoja bilja i životinja. Benedikt svojim ljudima nije dopuštao ni da propovijedaju ni da obilaze sela i tuđe posjede. Kao što je Isus svojim suvremenicama govorio, da motre život i da sami zaključuju što je dobro, tako je Benedikt govorio, da ljudi trebaju dolaziti k benediktincima, da vide pravi život. Dodatno, Benedikt nije napravio ustanovu, nego pokret, što se vidjelo po tomu što Red sv. Benedikta nije imao središnju upravu, nego samo „Pravilo života“, a svaka opatija je odlučivala sama za sebe i sama birala opata da joj dosmrtno služi. Benediktinci su uspjeli: do jedanaestog stoljeća utemeljili su 35.000 uzornih, pokaznih samostana i opatija.

Ukratko, benediktinsku obnovu Europe označili su: globalnost, Isus s jedincatim općim ljudskim sustavom uvjerenja štovanja života, životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Ignacijev globalni svijet

Poslije propasti Zapadnog Rima vlast u Europi bila je podijeljena: Crkva je imala političku i duhovnu vlast, a za gospodarstvo i zaštitu skupno su se brinuli velikaši ili zemljoposjednici. U jedanaestom stoljeću – kad su Benediktinci već bili obavili svoj posao obnove – višak vrijednosti koji je nosila poljoprivreda omogućio je dodatnu podjelu posla. Novi stručni ljudi nastanjivali su se uglavnom u novopodignute gradove. Sukobi velikaša i novih gradova potaknuli su stvaranje obiteljskih država, u kojima su nasljedni kraljevi nadzirali svoj zemljopisni prostor, a na njemu i velikaše i gradove. Uspostavom kraljevina Crkva je izgubila (paneuropsku) političku vlast. U jedanaestom stoljeću došlo je i do Istočnog raskola pa je na istoku Europe Crkva izgubila i duhovnu vlast. Sjevernim raskolom u šesnaestom stoljeću duhovni utjecaj Crkve sveo se uglavnom na europske romanske zemlje. U istom stoljeću Osmansko carstvo bilo je duboko zašlo u Središnju Europu. Turci su prvi put opsjedali Beč 1529. godine, a presudan vjerski Sabor u Augsburgu održan je 1530. godine.

Katolištvo je bilo stiješnjeno sa sjevera, s istoka i s jugoistoka. Katolički vladari Portugala, Španjolske i Francuske uz izdašnu pomorsku i financijsku pomoć Genove počinju globalizaciju cijelog planeta Zemlja uz svesrdnu suradnju Crkve, koja je u prekomorskom širenju Europe vidjela prigodu i za širenje Isusove radosne vijesti diljem svijeta. Međutim, posao novog širenja radosne vijesti nije mogla obaviti Crkva kao ustanova pa je ona pokret Ignacija Loyole uzela kao svoj.

Crkva je bila u velikoj nevolji, jer se u njezinoj Europi pojavilo silno mnoštvo vjera, kao da ih je bila donijela kakva seoba naroda. Crkva je dio Europe prepustila otpadnicima, koji su uistinu bili otpadnicima, jer nisu mogli podnositi isusovsko životno zajedništvo, koje su u Europu bili usadili Benediktinci. Otpadnici su se bili priljubili uz posebne poslovne skupine, koje su svojim kapitalom stvorile protestantstvo i poticale njegovo širenje. Otpadničke zajednice su se više oslanjale na Stari zavjet, nego na Evanđelja, u kojima je iznesena radosna vijest.

Deset stoljeća poslije početka benediktinske obnove Europe Družba Isusova počela je u novim uvjetima obavljati ne samo posao nove obnove Europe, nego i posao povezivanja svijeta u kulturnu i životnu cjelinu. Kao što su Benediktinci stvorili novu agrarnu tehnologiju te širili pismenost i učenost, renesansna Družba Isusova širila je školstvo, temeljila sveučilišta, osuvremenjivala sveučilišnu nastavu i stvarala svjetsku znanost. Pripadnici Družbe Isusove, koji su svi odreda imali sveučilišnu naobrazbu i u jednoj od svjetovnih struka, bili su pravi znanstveni istraživači. Družba se znanjem suprotstavila protestantstvu u Europi, a putem znanja i znanosti počela je kulturno povezivati europske i velike stare azijske narode. Isusovci su učili tuđe jezike i pisali gramatike za te jezike. Družba je djelovala globalno.

Družba Isusova je usred same sebe usadila i u svoje djelovanje utkala pojavu Isusa iz Nazareta. Geslo Družbe „Sve na veću slavu Božju!“ otkriva smisao djelovanja njezinih pripadnika: uporaba vlastitog života za pružanje dobra ljudima diljem svijeta. Ignacije Loyola napravio je „misijski“ pokret. Prekooceanske provincije Družbe Isusove uživale su visok stupanj autonomije, kao što sastavnice pokreta moraju imati. Slobodu odlučivanja isusovačkih misionara i njihovih zajednica usađenih u daleke, dotad Europi nepoznate narode Ignacije je utemeljio na potpunoj odanosti jedinačnih isusovaca Družbi i Isusu. Ta odanost je stvarana u četverotjednim Duhovnim vježbama, koje bi isusovci prvi put obavili prije stupanja u Družbu. Duhovne vježbe su samostalno osobno unošenje u Isusov život, u Isusovo djelovanje i propovijedanje, u muku koju je Isus prolazio posljednjih dana svojeg života te konačno u Isusovu smrt. Isusovci su u Vježbama postajali potpuno Isusovima. Oni su govorili i djelovali umjesto Isusa i za Isusa.

Ukratko, isusovačku obnovu Europe i povezivanje svijeta u cjelinu označili su: globalnost, Isus s jedincatim općim ljudskim sustavom uvjerenja štovanja života, svjetsko životno zajedništvo kao sredstvo stvaranja novog svijeta i pokret za širenje radosne vijesti.

Globalna vrsta Homo sapiens

Kapital se u Europi od prije Renesanse nakupljao prvobitno trgovinom. Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao prvobitno industrijskom proizvodnjom, u kojoj se rabio rad teških strojeva i golemih postrojenja, koji su razvijali jake sile i koje su posluživali slabo plaćeni radnici. Od prije Industrijske revolucije priroda, novac i rad odnosno ljudi postali su robom za preprodaju. Industrijska revolucija stvorila je goleme količine slobodnog privatnoga kapitala. Otkad su SAD postale prvom gospodarskom silom svijeta novo bogatstvo se ne stvara prvobitno trgovinom ili industrijskom proizvodnjom, nego uporabom kapitala kao robe. Od konca prošlog stoljeća novo bogatstvo se zapravo stvara slobodnom privatnom proizvodnjom ili tiskanjem novca i proizvoljnim stvaranjem digitalnih zapisa na računima bogatih i utjecajnih ljudi. Time je stvoren financijski kapitalizam. Financijalizirana su i industrijska poduzeća.

Kapitalizam kao društveni sustav ili kapitalistička civilizacija je sustav vlasti. Kao što se poslije sloma Zapadnog Rima Katolička crkva iz nužde prihvatila političke vlasti nad nebrojenim europskim feudima, tako je kapital tijekom minula dva stoljeća voljno i nametljivo preuzimao političku vlast nad svim nacionalnim državama i u njima. Politiku više ne vode narodi ili nacionalne vlade, nego bogati nositelji svjetskog kapitala. Politički sustav svjetske države Kapital je svjetsko tržište, jer ono uređuje i odnose u životnim zajednicama i odnose među njima.

Kapital je kao i svaka politička vlast uspostavio svoju vjeru ili ideologiju. To je liberalizam, koji ima sve spomenute vidike religije. Po svjetonazoru liberalizma čovjek je Homo oeconomicus, koji u sebi ima „animalni duh“, koji ga nagoni, da nezaustavljivo i bez ikakva obzira za sebe nakuplja bogatstvo. Liberalizam je vjera samoživosti. Zato se u kapitalizmu mlade ljude ne odgaja za život, nego za tržište. Svrha odgoja nije stvoriti nove ljude, nego nove potrošače. U vrsti Homo sapiens – u kojoj jedinke imaju izuzetno razvijen mozak, koji se dugo razvija i u kojoj ponašanje nije urođeno, nego dolazi od sadržaja čovjekova uma – nema odgoja, iako je čovjek vrsta života koja treba odgoj mnogo duži od odgoja u bilo kojoj drugoj vrsti. Neodgojene osobe eksperimentiraju u životu i mnoge od njih eksperimentirajući propadaju. (Pandemija koronavirusa je pokazala, da su mladi ljudi duševno neotporni i da se nisu u stanju obazirati ni na što i ni na koga.) Stanje u našoj vrsti života je u tolikoj mjeri teško, da ljudi sve više prestaju pripadati svojoj vrsti. Ljudi se kao vrsta ne hrane, ne štite pa čak ni ne množe.

Usto, kapitalizam je prekomjernom proizvodnjom materijalnih dobara i njihovom slijednom potrošnjom upropastio životni prostor naše vrste i smanjio mogućnosti života općenito. Za spas vrste Homo sapiens i za oporavak života na Zemlji potrebno je podignuti nove ljude i obnoviti uvjete za oporavak života na Zemlji, uključujući poboljšanje klime. Za to je potrebno „stvoriti skupnu svijest o pravom poslu, koji treba hitno početi obavljati“. Novi ljudi se jamačno mogu podignuti pravim odgojem za život, a posao koji stoji pred vrstom može se obaviti uz provjereno ljudsko izumiteljstvo i uz pomoć nove tehnologije za život.

Otvorenim je ostalo samo pitanje, o tomu tko će među ljudima potaknuti stvaranje svijesti o potrebi obnove životnog zajedništva, koje bi omogućilo i podizanje novih ljudi i obnovu uvjeta života. Tko će ljude navesti na to, da voljno pripadaju svojoj vrsti i da pripadaju životnom prostoru koji valja skupno dograđivati i poboljšavati? Tko će ljude osvijestiti, da se počnu smatrati bližnjima, a pojam bližnjega uključuje i pripadnost vrsti i pripadnost životnom prostoru? Tko će ljudima donijeti radosnu vijest, da oni sami mogu obaviti golemi ljudski posao, koji je stoljećima bio neobavljan? Ja ne znam, tko će napraviti pokret, ali znam da će se pokret zametnuti u Katoličkoj crkvi. Odakle bi još mogao doći? Kapitalu je sad dobro, a druge vjerske zajednice su svojim nastankom vezane uz posebne probitke, a ne vode račun o dobrobitima vrste. Katolička crkva je opća i jedna. Ona je Isusova crkva. Međutim, ni Crkva kao ustanova ne može nadahnuti novi spasonosan pokret. Teško stanje čovjeka u nekomu će stvoriti djelatno nadahnuće, koje će imati jeku u nebrojenim ljudima diljem svijeta.

U obnovi Zemlje i vrste na okupu će se ponovo naći globalnost, Isusova radosna vijest, obnova životnog zajedništva i pokret za širenje radosne vijesti.

Continue Reading