Zdravko Mršić – Konsenzus

Upustili smo se u ovaj posao, da nešto napravimo za našu zajednicu, za koju su političke vlasti malo ili nimalo napravile. Prvo što želimo napraviti je sve vas, sve nas, sve ovdašnje ljude povezati u zajednicu. Ne u političku zajednicu, kojom se vlada, nego u životnu zajednicu, u kojoj se skupno radi i u kojoj se pomaže ljudima da zadovolje životne potrebe i da dožive to, da su ljudi.

Životne potrebe nisu samo materijalne naravi. Tjelesne potrebe valja zadovoljiti, ali životne potrebe daleko premašuju materijalne potrebe. „Ne živi se samo o kruhu!“ Zar nije potreba imati pravo životno i stručno znanje? Zar nije potreba pravo odgojiti djecu? Zar nije potreba nešto donijeti starijim slabo pokretljivim ljudima? Zar nije potreba porazgovarati s nekim tko je osamljen? Zar u našem mjestu nije potreba imati dobru dječju ambulantu, dnevnu dječju bolnicu ili pravu dječju bolnicu?

Mi smo se upustili u ovaj posao, da unesemo više života u sve nas. Mi taj posao ne možemo obaviti sami, ali taj posao možemo obaviti svi zajedno, kao prava životna zajednica. Mi ćemo podmetnuti leđa, ali očekujemo da nam se svi voljno pridružite, kako bismo umnožili svoje sitne osobne sile i stvorili novu silu zajedništva.

Od gradskih ili državnih vlasti ne trebamo mnogo očekivati, dok mi sami ne obavimo to što sami, skupno, zajednički možemo obaviti. Kad obavimo to, što ovdje, u našoj kući, možemo obaviti pročut ćemo se kao zajednica, jer se ovakav, novi posao dosad u Hrvatskoj nije obavljao. Kad se za naš posao bude čulo i drugi će nam pomoći i pridružit će nam se. Na naš učinak se neće moći oglušiti ni gradske ni državne političke vlasti ni Europska unija. A mi ćemo ići dalje i širiti svoju zamisao i svoj zajednički uspjeh.

Mi se s vama upuštamo u novu vrstu politike. Politika nije ništa drugo nego obavljanje javnog, skupnog posla naroda ili životne zajednice. To je definicija politike. Naša politika se neće sastojati u vladanju drugim ljudima, nego u služenju drugim ljudima. Mi želimo da svi skupno služimo jedni drugima i to ne u ispunjavanju prohtjeva, nego upravo u zadovoljavanju potreba, koje su i materijalne i ljudske. Zar svi ne trpimo u strahu, da nećemo moći zadovoljiti ljudske potrebe? Naš zajednički posao odagnat će iz nas strah i zabrinutost. Mi moramo i možemo postati životnom zajednicom. Zajednicom možemo postati samo zajedničkim radom za dobro naše zajednice, za dobro svake naše obitelji i za dobro svakoga od nas osobno.

To što počinjemo ovdje počet će se raditi po cijelom svijetu. Stanje Zemlje, stanje klime, stanje nas ljudi, gospodarska recesija koja potresa sve zemlje i ugroza pošasti koronavirusa prisiljavaju sve ljude na zajedništvo, na uzajamnost i na solidarnost. Mi ne smijemo čekati druge, da nešto naprave ni vlasti da nas usreće. Mi već počinjemo.

To što trebamo učiniti svi koji to možemo je samo uporabiti svoje vrijeme, a naša mala politička zajednica dat će svoj sitniš, koji će omogućiti da uporaba našeg vremena donese urod.

Mnogi od nas žele imati svoju zajednicu, žele živjeti u životnoj zajednici. Zajedništva se ne treba se bojati, ako se zajednički radi, ako se zajednički nešto napravi i ako od nas zajedništvo napravi bolje ljude. Dobri ljudi su velika dragocjenost. Zajedništvo nam jamči, da drugi neće vladati nama, nego da ćemo sami vladati sobom. Samo nas zajednički rad može obraniti od tuđe vlasti. Pružit ćemo primjer drugima, ali ćemo skupno raditi za sebe.

Continue Reading

The Homo genus, to which today’s species Homo sapiens belongs, had undergone the biological evolution, during which our ancestors have continued to live in communities. Homo sapiens had inherited the living togetherness. At one stage of our species’ biological evolution the brain of our ancestors became so developed, that it made them capable of symbolic, conceptual or abstract thinking. Humans subsequently developed concepts of space and time. They also became conscious of themselves and of the world surrounding them. In addition, they have acquired a concept of purpose. The slow biological evolution was amended by the rapid cultural evolution. Cultural evolution is driven primarily by the use of human brain or human mind and not by the appearance of gene mutations. Homo sapiens even became capable of changing circumstances or living environment. Cultural evolution enabled our species to direct to a considerable degree its own further evolution. For instance, our species can intentionally and purposefully abandon the selection within itself.

Therefore, the future evolution of our species can continue by adapting to circumstances without selection of individuals. Homo sapiens was continuously changing both itself and the entire system of life on the Earth. In the most recent centuries, capitalism fiercely accelerated the changes in our species and in the world in which the species occurs. In the present situation, when the Earth is overheated and its climate thoroughly deranged, our species must carefully and purposefully adapt to the current, ever-changing conditions. Our species must continue to adapt but it must also abandon selection within itself in any form or shape, since as such selection hurts many human beings, who are conscious of their suffering.

Since the beginning of civilization our species has undergone an evolution without adaptation but with selection within itself. Our species has had a master in the form of political power and it was doing what its master commanded and not what it had to do or what suited it. In all past and present civilizations social differentiation brought to individuals either survival and life, or disappearance and death. In all civilizations, including the Roman one, members of our divided species became subjects to local rulers. At present human beings are subject to capital and the free market.

The strategic political idea of Jesus of Nazareth that is usually known as the Good News or Glad Tidings or the Gospel de facto outlines the way and means our species has to use for adapting to the adverse circumstances that civilization has imposed on us. Jesus of Nazareth also told his listeners, that people have to change themselves, their attitude to life and their behaviour. Men have to “mutate culturally” and transform themselves into different human beings. Their lives will be dedicated to the creation of a world without civilization and without submission to the political power, which was extracted from the earlier primitive or original communities.

Jesus of Nazareth called his first followers “little flock”. They were the seed-bed of his counter-evolution or of the re-enacted cultural evolution. Jesus used to dispatch two-by-two of his early followers to spread his glad tidings but also to recruit new followers. Jesus was creating a new species. Jesus’ Good News has planted in our cultural species and in Jesus’ native community a new stock of people, who finally adapted to prevailing circumstances as a new cultural species, which I call Homo consideratus (considerate man).

Jesus’ idea that people could on their own build the living space, Lebensraum, in which everyone could have a full life, seemed to be very powerful and attractive. It had prompted numerous people to change and improve themselves, and their attitude and behaviour. Jesus’ words, his activity and his deeds have led people to make themselves worth of participating in the new, living, willingly accepted communal life. The new human togetherness had to replace the artificial, empty, virtual and futile communality, which was offered to peoples by their respective religions or imposed on them by the guardians of public morality. Life for all, in living togetherness and without social or life divisions was an attractive and plausible possibility. The most attractive was Jesus’ idea that peoples themselves, without interference of political powers, could manage their own existential affairs: people are capable of establishing a new, better world on their own. Jesus’ Good News was a very simple issue. People had understood that the price for participating in such a grand, splendid and marvellous undertaking is just a personal conversion: swapping selfishness for generosity, rent for work, greed for mutuality, self-centredness for solidarity. Their participation in the creation of the new world of renewed living communality, which civilization had discarded, brings to people a rtrue experience of humanness and the satisfaction with one’s own life. One must have a purpose in life. Jesus offered a purpose and a hope in the current, earthly life.

Cultural evolution comes from the useof human mind. However, from the ascent of civilization human mind was under control of the established political powers, which in governing people use physical force, arbitrary laws and obligatory religions or other ideologies. In order to establish the new world Homo sapiens has to take over the control of human mind with the purpose of directing its future cultural evolution. Cultural evolution will start from the present conditions on the Earth taking into account the needs of our species. The creative use of mind does not stand either force or licence. It will be directed by consent. The species has to act for its own good. Jesus of Nazareth had advised on exactly such approach: people themselves can and must establish a living regime that suits their needs and is based on the prevailing conditions, our species is capable of changing and improving. Our species has to return to the cultural evolution, which was running smoothly before the advent of civilization. The species has to carry out its counter-evolution, which will remove selection from our species and warrant a collective adaptation to circumstances.

Jesus once said to his disciples: “Does a person gain anything if he wins the whole world but loses his life? There is nothing he can give to regain his life.” Rightly so, a person has nothing else except his unique, short, occurring only once and unrepeatable life. It happens in every species of life: relatively short life of individuals enables the species to last long. (All species would have been extinct if their individuals had lived much longer than they live now. Homo sapiens as a species incurred immense social problems because of its recently acquired additional longevity.) People should use their short life for the good of our species and to the benefit of their neighbours. That is the only way for humans to experience humanness and to become satisfied with their own lives. The use of life is a critical asset of every human being.

In his speeches or sermons Jesus of Nazareth often used parables to appeal to the residue of image thinking in his listeners. His parables were always related to the natural processes people were familiar with and not to steady states. Once he said: “Kingdom of God is like this. A man scatters seed in his field. He sleeps at night, is up and about during the day, and all the while the seeds are sprouting and growing. Yet he does not know how it happens. The soil itself makes the plant grow and bear fruit; first the tender stalk appears then the ear, and finally the ear full of corn. When the corn is ripe, the man starts cutting it with his sickle, because the harvest time has come.”

Jesus of Nazareth carried in himself a strong current of life, which he tried to transplant or replicate in his disciples and his listeners. For Jesus, life was the only real value in the visible world. Jesus thought out a system of conviction for our entire species, the system all people can willingly and gladly accept. It is the only system, on which human living togetherness can be established. Without human solidarity the precious and critical tasks that have befallen our species cannot be undertaken and carried out.

Jesus of Nazareth undoubtedly succeeded in his endeavour. The populace in the vast Mediterranean world has accepted his idea of return to human solidarity and mutuality. He had succeeded, because he established a movement and not an institution. An evolution needs just a movement and a revolution needs an institution. As Christianity in due course started to exert political power, it split into two streams. The mainstream Christianity built an institution and became a religion capable of serving the Roman Empire. The adherents of Jesus’ Good News withdrew to the margins of the Christian community, as they could not “live according to Jesus’ ideal”. By the mid fifth century both the Empire and the imperial Christianity collapsed.

The field became clear for the revival of the Christian forces which were steadfast to Jesus’ idea of the Good News. The Benedictine reform implemented “by example and not by preaching” renewed the broken European agriculture, integrated all newly arrived barbarian peoples and tribes, created one system of conviction for entire Europe and established an unprecedented level of solidarity and mutuality. Europe was reborn. It created material abundance and cultural progress without having a central political power. It was a unique example in the history of our species. Europe was ruled by consent and became the cradle of parliamentarianism.

Continue Reading

Predsjednički izbori u SAD 2020. godine – koji su počeli dva tjedna prije 3. studenoga i koji nisu minuli ni do 10. studenoga i koji vjerojatno neće minuti ni do sastanka Zborova elektora po saveznim državama predviđenih za 14. prosinca – otkrivaju nakaznost načina izbora američkog predsjednika. Umjesto da američki građani izravno biraju predsjednika pri čemu bi cijele SAD bile jedna izborna jedinica, građani po državama i po kongresnim izbornim okruzima biraju državne ili republičke izbornike ili elektore, koji kao zbor trebaju dati svoje glasove u federalne izborne kutije predsjedničkih kandidata.

Takav način biranja predsjednika u konačnici je baština engleskog (britanskog) kolonijalizma u Americi. Englezi svojim posjedima u Sjevernoj Americi nisu vladali kao cjelinom, nego su vladali posebice svakom od trinaest svojih kolonija. Svaka kolonija ili nova naseobina imala je svojeg autoritarnog upravitelja (guvernera), kojega su imenovale kraljevske vlasti u Londonu i koji je imao svoju vojsku. Neposredno prije osamostaljenja Amerike, središnji ured za svih trinaest američkih kolonija imao je ministra i samo pet činovnika. Nakon osamostaljenja kolonija i stvaranja SAD, svaka od dotadašnjih trinaest kolonija nastojala je sačuvati najveći mogući stupanj autonomije. Tako je došlo do toga, da de facto savezne države, a ne pučanstvo SAD biraju zajedničkog, federalnog predsjednika. Dosadašnji način biranja predsjednika SAD postao je uistinu nakaznim, ako se uzmu u obzir silne novovjeke unutarnje migracije pučanstva, koje su izazvane tehnološkim i gospodarskim razvitkom SAD. Američko pučanstvo seli sa sjeverno-istočnih dijelova u jugo-zapadne, jer je američka trgovina preko Tihog oceana već 1980. godine nadmašila američku trgovinu preko Atlantskog oceana. Kapital i ljudi se premještaju bliže Aziji i Latinskoj Americi.

Za ovogodišnje predsjedničke izbore, koji su se održavali usred nove plime pandemije koronavirusa, savezne države, gradovi i izborni okruzi određivali su svoj način i svoje razdoblje glasovanja te način i razdoblje brojenja glasova ili listića po predsjedničkim kandidatima. Primjerice, savezna država Pennsylvania – u kojoj će biti velikih poslijeizbornih okapanja – odredila je, da se dopisni glasovi ne smiju brojiti prije zatvaranja birališta s izbornim kutijama. Golem broj ljudi, mahom glasača Demokratske stranke, glasovao je dopisnim putem zbog pandemije koronavirusa. Jednim od glavnih sukrivaca za sadašnju izbornu zbrku postala je Poštanska služba SAD. Još od lipnja ove godine predsjednik Trump je upozoravao da će dopisno glasovanje biti izvor izbornih pronevjera. Demokrati su u isto vrijeme zatražili, da se Poštanska služba, koja je u rasulu na vrijeme osposobi za izvanredan izborni posao posebnim ulaganjem, ali su Republikanci koji su imali većinu u Senatu SAD odbacili prijedlog Demokrata. (Ulaganju u Poštansku službu SAD protive se privatne dopremne ili kurirske kuće i internetski trgovci poput Amazona.)

U SAD nije nakazan samo predsjednički izborni sustav, nego je nakazan cijeli politički sustav, koji je saveznim državama ostavio goleme ovlasti naslijeđene od kolonijalnih vremena. Zadržavanje velikih političkih i gospodarskih ovlasti saveznih država dobilo je dodatno opravdanje poslije osamostaljenja kolonija. U SAD bilo je malo ljudi, a mnogo zemljopisnog prostora. Sporazumom u Passyju kod Pariza 1782. godine Britanci su prepustili SAD sav prostor između današnje Kanade i današnjeg Meksika, od Atlantika do Pacifika. Središnje vlasti u Washingtonu nisu se mogle hrvati s tim silnim prostorom pa su nadzor nad njim prepuštale saveznom državama. Iako se suverenost svake države sastoji u pravu nadzora nad prostorom i pučanstvom u njemu, američki ustav se pobrinuo samo za nadzor prostora, ali ne i za nadzor ljudi. Stoga vlasti u SAD nisu bile u stanju od useljenika stvoriti narod. SAD se još uvijek sastoje od useljenika, koji su razvrstani po zemlji ili po kontinentu podrijetla.

Pet dana nakon „izbornog“ dana, 3. studenoga, američki mediji, a ne neka središnja izborna komisija proglasili su pobjednika izbora. Nakon toga se i predsjednički kandidat Demokrata proglasio pobjednikom izbora. Kandidat Republikanaca još ne priznaje svoj poraz, nije čestitao „pobjedniku“ i kani podnijeti tužbe zbog „krađe izbora“ u nekoliko saveznih država. Dosad je u SAD pobjednika izbora proglašavao potučeni kandidat priznavanjem poraza, ali zasad je takav potez izostao. Po svemu se čini, da će pobjednika izbora konačno proglasiti Vrhovni sud, za koji ne treba vjerovati da će biti na strani sadašnjeg predsjednika, usprkos trojim članovima, koje je u Sud imenovao upravo sadašnji predsjednik.

Zahvaljujući nakaznosti svojega izbornog sustava, SAD su i dalje izborno, politički i ljudski podijeljene. Obično se kaže, da je Donald Trump svojom nepredvidljivom, neobazrivom i bezobzirnom politikom podijelio narod (koji nikad nije bio ni stvoren) u SAD. Međutim, podjela naroda je stvorena zauzimanjem demokratskih „liberalnih“ medija, koji su od dana njegove inauguracije za predsjednika SAD nastojali politički izolirati Donalda Trumpa. (Na posebnom skupu u Washingtonu šesto tisuća uglavnom prosvjednica iz cijele Amerike tražilo je impičment ili podizanje kongresne optužnice protiv Donalda Trumpa, upravo kad je polagao prisegu.) Uslijedile su „neovisne“ kongresne istrage protiv predsjednika Trumpa u svezi s tobožnjim uplitanjem Rusije u izborni postupak, uhićenja nekih od predsjednikovih najbližih suradnika, impičment vezan uz vojnu pomoć Ukrajini, uskraćivanje suglasnosti Donjeg doma Kongresa za predsjedničke projekte i drugo. Američki uvriježeni krugovi nisu nikad prihvatili ni Trumpov ulazak u politiku ni njegovu izbornu pobjedu 2016. godine. Otpor Donaldu Trumpu kao političaru trajno se pojačavao, jer je Trump kao predsjednik izabrao nov način i nova sredstva za održanje američkog imperijalizma u svijetu, koji je (1) globaliziran i u kojemu je (2) Kina u mnogomu sustigla, a u mnogomu i prestigla SAD.

Za vladavine Billa Clintona SAD su nastojale američku hegemoniju protegnuti na cijeli svijet putem širenja svjetskog tržišta i izvoza liberalne demokracije. George W. Bush je mimo uvriježene strategije Republikanaca silom prilika – rušenje Tornjeva – obilno rabio vojnu silu i vojno nasilje. Administracija Baracka Obame kao sredstva hegemonije odabrala je obavještajno potkopavanje nepoćudnih država s à la carte političkim sustavima, kojih nema na jelovniku svjetskog kapitala. Administracija Donalda Trumpa kao sredstva hegemonije odabrala je političke i gospodarske kaznene mjere protiv nepoćudnih država i

te uporabu dronova (hrv. trutova) ili letjelica bez posade. Tomu treba dodati trgovinski i tehnološki rat SAD protiv Kine. Usto predsjednik Trump je zapovjedio da SAD napuste niz međunarodnih sporazuma (Pariški protokol, Iranski nuklearni sporazum, NAFTA, TTP, TTIP) i niz svjetskih ustanova (WHO, UNESCO). Takva sredstva i takvi načini ugrozili su američke gospodarske probitke i zarade korporacija u mnogim industrijskim granama (poljoprivreda, energetika, digitalne industrija).

Privremeni, nepotpuni, nepotvrđeni i nepresuđeni rezultati predsjedničkih izbora te promijenjen način glasovanja izgleda da pokazuju, da je Donald Turmp postao nepoćudan stvarnim američkim vladajućim krugovima. Ti krugovi zagovaraju uporabu provjerenijih, neeksperimentalnih načina i sredstava održavanja svjetske hegemonije kapitala. Donald Trump je prije bio gurnut u američku i svjetsku politiku, kako bi dosegnuo prijeporne i teško dosežne svrhe, koje su trebale zajamčiti nastavak svjetske hegemonije američkog kapitala. Sad se čini da bi Trump mogao biti žrtvovan, jer i Vrhovni sud pripada uvriježenim krugovima vlasti u SAD. Međutim, iako su Demokrati ukupno prikupili 4 milijuna (3%) više glasova od Republikanaca, predsjednik Trump je prikupio više glasova, nego što ih je ikad prikupio ijedan republikanski predsjednički kandidat. Trump ima svoje glasače, a čini da ih Republikanci nemaju. Mogući konačan izborni poraz Donalda Trumpa pogodit će silno Republikansku stranku, njezinu vjerodostojnost i njezinu zamisao za Ameriku. Republikanska stranka bit će bočna, kolateralna žrtva mogućeg uklanjanja Donalda Trumpa s vlasti.

Način i sredstva kojima je administracija Donalda Trumpa nastojala sačuvati svjetsku hegemoniju kapitala doveli su ne do ostanka te hegemonije, nego do stvaranja posvemašnje političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zbrke u svijetu. U drugomu predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa ta bi se zbrka samo povećala, a u zbrci se bolje od uvriježenih snalaze nove političke i gospodarske snage. (Zar se Turska nije dobro snašla u svjetskoj političkoj zbrci?) Zbrku u svijetu treba smanjiti, kako bi se spasilo i samu Ameriku. Po govoru Joea Bidena u kojemu se on sam proglasio pobjednikom, moglo se zaključiti, da bi on kao predsjednik SAD nastojao spasiti Ameriku. Rekao je, da će „spasiti dušu Amerike“. Od političkih zadaća posebno je izdvojio borbu protiv pandemije koronavirusa. To je također vidik spašavanja same Amerike. O spašavanju američke hegemonije nije izustio ni riječi. Jedino je rekao da će „opet učiniti velikim ugled Amerike u svijetu“. Joe Biden bi mogao zaliječiti ljute rane Amerike, ali Donald Trump ne bi mogao ni to, jer je krajnje ideološki zadojen i zato krajnje neobazriv. Njemu pogotovo ne bi pošlo za rukom ukloniti zbrku u globalnom svijetu nakon neuspjela samoubilačkog napada na globaliziranu vrstu Homo sapiens. Unakažena klima i pandemija nakaznog koronavirusa pokazuju da političke sile imaju prečeg posla od uspostave hegemonije, koje u globalnoj vrsti ionako ne može biti. Dobriša Cesarić je propisao način liječenja za svaku silu, koja trpi od napasti uspostave svjetske hegemonije. Kao voćka poslije kiše, „neka bude kao prvo, obično, jadno malo drvo“. Tako se Amerika može pomiriti sa svijetom i sama sa sobom.

Continue Reading