Prikaz knjige “Kraj američkog sna: Povijest duše Amerike”
Već dugo se Ameriku smatra predvodnicom kapitalističkog svijeta, iako je Amerika poslije dolaska engleskih kolonista bila zemlja ratara, ribara, lovaca i uzgajivača industrijskog bilja. Ona nije bila kapitalistička zemlja. Kapitalizam kao način uređenja životnih zajednica smišljen je u Europi. On je bitno označen time, što zajednicama ili narodima upravlja kapital prekomjerno izlučen iz ljudskog rada, ljudskog znanja i prirode. Sredstvo upravljanja u kapitalizmu je tržište.
Slobodni kapital se počeo nakupljati trgovinom u petnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim republikama, nad kojima je bila slaba carska ili kraljevska vlast. Poslije se kapital, opet trgovinom, ponajviše nakupljao u Nizozemskoj. Od sedamnaestog stoljeća kapital se ponajviše nakupljao u Engleskoj i to prvo kolonijalnom pljačkom, a poslije putem Industrijske revolucije. Od druge polovice devetnaestog stoljeća do danas Amerika je najjača kapitalistička država.
Kao što je kasniji razvitak kapitalizma u Europi bio neosporno vezan uz kolonijalna osvajanja, tako je razvitak kapitalizma u Americi bio vezan uz širenje prostora SAD do Tihog oceana, pri čemu je zemlja oteta zatečenom indijanskom pučanstvu, koje je uglavnom bilo uklonjeno. Predsjednik Abraham Lincoln upriličio je krvavi Građanski rat protiv Južnjaka, poslije kojega su Sjevernjaci imali dovoljno poreznog novca za postavljanje prijevozne i komunikacijske infrastrukture do Tihog oceana. Brzojav i telefon su izmišljeni u SAD. Pod sam konac devetnaestog stoljeća SAD su izbile na Tihi ocean i odmah se upustile u kolonijalni rat protiv slabe Španjolske. Amerikanci su nakratko oponašali europske kolonijalne sile, ali im se pokušaj klasičnog kolonijalizma nije posrećio: izgubili su Filipine i Kubu, koji su se ubrzo osamostalili; ostao im je samo Portoriko. „Vidjela žaba, kako se kuju konji pa i ona digla nogu.“
Ipak, Amerika je ubrzo pokušala naći svoj izvorni način osvajanja svijeta i to putem izvoza kapitala i izvoza američke demokracije čime je nastojala i europske kolonijalne matice i njihove posjede pretvoriti u puka tržišta i to putem Lige naroda. To nastojanje predsjednika Woodrowa Wilsona spriječile su europske pobjednice Prvoga svjetskog rata i Kongres SAD. Kao što je Wilson nastojao iskoristiti Prvi svjetski rat tako je predsjednik Franklin Roosevelt nastojao iskoristiti Drugi svjetski rat putem Ujedinjenih naroda i uspostave svjetskih financijskih ustanova. Međutim, u tomu mu nije pomogla ni uporaba nuklearnog oružja, jer je Josip Staljin u ratu zauzeo više od polovice Europe izvan SSSR-a te polovicu Azije. Americi su ostali krnja Europa, Bliski Istok i Južna Amerika. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je neprestance izravno ili neizravno ratovala (Koreja, Vijetnam, Irak, Iran, Afganistan, Sirija, Libija, Somalija, Jemen) te poticala revolucije i građanske ratove i pravnih poslova.
Amerika je duboko i žestoko podijeljena zemlja: rasno, vjerski, etnički te posebice putem dohotka. SAD nisu u stanju putem domaćih školovanih ljudi održavati gospodarski, tehnološki i znanstveni napredak. Napredak SAD ovisi o uvozu studenata, dobro školovanih ljudi i znanstvenika, jer se domaći školovani ljudi drže poslovanja novcem i pravnih poslova. Amerika sad uvozi i kapital, jer mnoga azijska poduzeća otvaraju svoje poslovnice u SAD i u SAD prikupljaju kapital za svoja matična poduzeća. Američki kapitalisti ne žele raditi. Oni bi samo nakupljali kapital. Amerika je i duboko politički podijeljena. Sadašnji predsjednik ne nadzire ni svoju stranku, koja ga je kandidirala i dovela u Bijelu kuću.
Tijekom predsjedanja Donalda Trumpa (2017.-2021.) američki vodeći krugovi su shvatili koliko Amerika zaostaje i propada. Američka prijevozna i komunikacijska infrastruktura zaostaju za infrastrukturom mnogih azijskih zemalja. To pokazuju dugi prekidi opskrbom električnom energijom, dugotrajan zastoj u opskrbnim mrežama za potrošačku robu, skupoća energenata (ugljen, nafta, plin), mukotrpna borba s pandemijom koronavirusa i drugo. Američke dosadašnje i najnovije vlasti kao jedinog i pravog krivca za svoje nedaće nalaze u Kini. Kina je proglašena opakim vanjskim neprijateljem, kako bi taj izmišljeni neprijatelj omogućio površinsko i površno ujedinjenje američkog naroda, kojega zapravo nema, jer je „kotao za taljenje“ (useljenika) prestao djelovati u useljeničkom valu iz Azije i islamskih zemalja.
Kina je krivac za sve američke nedaće, iako se ona trsi samo oko svojeg razvitka i oko obrane zemlje. Kina je pretakla SAD u svemirskim istraživanjima, jer sama napravila svemirsku postaju Tiangong (Nebeski dvori) i uputila je u Svemir, u kojoj sad boravi druga smjena astronauta. Kina je za svoje potrebe napravila 37.000 kilometara željezničkih pruga za brze vlakove i uzornu internetsku mrežu petog naraštaja. Za potrebe međunarodne robne razmjena Kina postavlja prijevoznu infrastrukturu, koja će povezivati Aziju, Europu i Afriku. Kina nikoga ne ugrožava politički, ideološki ili vojno. Nema svoja vojna uporišta u svijetu, iako SAD imaju više od 800 zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta diljem kontinenata, ne računajući svemirska uporišta. Kina je stvorila domaće tržište, a njezin srednji stalež broji više od 400 milijuna ljudi.
Međutim, osim žestokog nagona za nepoštednim osvajanjem tuđeg prostora Amerikanci imaju snažnu svijet o vlastitoj iznimnosti. Oni smatraju, da su suvremeni odabrani narod, koji ima poslanje da donese mudrost i uljudbu ostalim narodima svijeta. Stoga se Amerikanci uzalud trse da ponovo preuzmu predvodničku ulogu među svim narodima. Tako postupaju, iako su (1) poslovanje i vrsta Homo sapiens globalizirani te iako je (2) Kina „za petama“ Americi. Dvadeseto stoljeće bilo je američko stoljeće, a prije toga bila su dva britanska stoljeća i jedno nizozemsko. Dvadeset prvo stoljeće bit će nedvojbeno kinesko stoljeće.
U uzaludnom nastojanju da obnovi predvodničku ulogu u svijetu Amerika je posegnula za ideologijom. Liberalizam kao ideologija kapitala i kapitalizma trebao bi se proširiti u sve narode, od kojih mnogi imaju drukčije političke sustave, druge sustave uvjerenja i drukčije poimanje o ljudskim vrijednostima. Mnogi narodi ne žele kapitalizam kao način uređenja životnih zajednica. Amerikanci tvrde, da njihov sadašnji pristup međudržavnim odnosima počiva na potrebi i želji da se sačuvaju vrijednosti, koje je Amerika mukotrpno njegovala i širila od Drugoga svjetskog rata. Američki ideološki pristup je posljednja crta obrane dosadašnjeg predvodničkog položaja SAD. To je ujedno i očajničko nastojanje da se spasi kapitalizam s kojim se Amerika poistovjetila. Način suzbijanja pandemije koronavirusa pokazao je očitu prednost kineskog političkog sustava nad američkim. Sadašnji američki politički sustav nije primjeren vođenju zemlje u globaliziranoj vrsti.
Mislim, da je došlo vrijeme da američki vodeći krugovi prekinu poistovjećenje Amerike s kapitalizmom te da potraže pragmatičan način vođenja skupnog posla naroda, koji nazivam politizmom. To je zapovijed globalnosti. Globalnost sili sve narode na suradnju „države i države“.
