Zdravko Mršić – Konsenzus

U svojoj ovogodišnjoj božićnoj poruci Urbi et orbi papa Franjo upozorio je, da je svijet postao neosjetljiv za krize i trpljenje, koji se jedva zamjećuju. Posebno je izdvojio opću uzburkanost u Siriji, Jemenu i Iraku. Naglasio je da učinci pandemije ugrožavaju napor za rješenje sukoba i suštu potrebu „dijaloga među ljudima i narodima“. Po meni, dva su temeljna razloga političkoj pomutnji u svijetu: (1) nepovratna globalizacija vrste Homo sapiens s kojom se kapital ne želi pomiriti te (2) gubitak predvodničkog položaja SAD u svijetu. Naša vrsta je nakon smjene u Bijeloj kući 2021. godine postala svjesna pravog stanja svijeta: ni nove vlasti u SAD ne mogu ukloniti „povijesnu“ i životnu nužnost prelaska starog kapitalističkog svijeta u novi, životni svijet.

Prva jedinačna pojava koja je obilježila staru godinu je opće uviđanje, da antivirusni pripravci kao što su Pfizer, Moderna, AstraZeneca i drugi nisu zapravo cjepiva, koja u suradnji s čovjekovim imunosnim sustavom stvaraju trajnu imunost protiv koronavirusa, kao što prava cjepiva čine u primjerima difterije, tetanusa, ospica ili hripavca. Kako vrijeme nakon cijepljenja spomenutim pripravcima odmiče broj antitijela koja se nakupe od prvog do četvrtog tjedna postupno se smanjuje: nakon tri mjeseca na 50%, a nakon šest mjeseci na 15% početnog broja. Temeljni učinak pružanja „cjepiva“ je prelijevanje novca iz državnih proračuna u farmaceutske kuće. (Meni su triput ubrizgali obrok Pfizera, ali se držim kao da nisam cijepljen: u preventivnoj samoizolaciji.) Možda je pravi zdravstveni rezultat proizvodnje i pružanja cjepiva u tomu, da će se koronavirus iscrpljivati mutacijama i postajati sve manje opasnim? Pojedinci i dalje žive u neizvjesnosti.

Druga upadna pojava u 2021. godini je poremećaj svjetskih opskrbnih mreža, koji se samo djelomice može pripisati pandemiji. Drugi razlog tom poremećaju je politički, jer SAD nastoje zauzdati gospodarski uspon Kine, koja je u mnogim suvremenim područjima prvi i pretežit proizvođač u svijetu: izradba fotonaponskih ploča, elektroničkih sklopova, električnih automobila, kovina iz rijetke zemlje, letjelica bez posade, komunikacijskih mreža 5G, umjetne inteligencije pa čak i pamuka. Primjerice, nedostaju elektronički sklopovi za ugradnju u automobile pa su proizvođači automobila (Ford, GM, Toyota, drugi) zatvorili neke od svojih proizvodnih zavoda. Zbog nestašice novih vozila na tržištu, rabljena vozila su poskupjela, što je pridonijelo inflaciji. Postala je problematičnom opskrba energijom i energentima (Texas, Kina, Europa) zbog (1) nepouzdanosti proizvodnje „čiste“ energije, (2) prelaska europskih opskrbljivača plinom od dugoročnog ugovaranja plina na nabavu ad hoc i na tržišne spekulacije, (3) slabe elektroprijenosne infrastrukture te (4) povećanja potražnje plina u Aziji, u kojoj se zbog poremećaja klime napušta sagorijevanje ugljena i uvodi uporaba prirodnog plina u proizvodnji energije. Poteškoće u opskrbi proizvodima dolaze i od neprimjerena razmještaja brodskih škrinja (kontejnera) za prijevoz dijelova i proizvoda.

Pandemija koronavirusa i poteškoće u opskrbi prouzročili su i oskudicu rada i radnika u mnogim zahtjevnim i teškim djelatnostima i zvanjima. Tako je primjerice u zdravstvu, skrbi za starije osobe, prijevozu tegljačima, klaonicama i obradi mesa, nekim dijelovima poljoprivrede, raspačavanju proizvoda putem Interneta, u javnom putničkom prijevozu i drugdje. Ljudi se više ne žele žrtvovati za probitke poslodavaca od kojih obično primaju bijednu naknadu. Poslodavatelji su pod pritiskom pa nastoje oprezno i postupno povećavati nadnice, što uzroči inflaciju od koje kapitalisti zaziru, jer im nagriza nagomilani kapital. Ujedno dolazi do obnove sindikalnog pokreta. Problemi rada su izbili na vidjelo upravo 2021. godine, u kojoj se očekivala obnova gospodarstva. Prije toga, kapital se desetljećima selio svijetom u potrazi za slabije plaćenim radom.

U 2021. godini došlo je do uviđanja da – zbog kapitalističkoga neujednačenog gospodarskog razvitka u svijetu, pandemije koronavirusa te zbog političkih i životnih sukoba u narodima i među narodima – seobe naroda u potrazi za novim zavičajem postaju trajna stvarnost. Uzročnici sadašnje seobe naroda su kapitalizam i način upravljanja svjetskim tržištem.

Svi spomenuti znakovi koji su izišli na vidjelo u 2021. godini pokazuju, da je ugrožen kapitalizam kao način uređenja čovjekovih zajednica i općih (političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih) odnosa u našoj vrsti. Kapitalisti su to dobro shvatili pa su navukli i prisilili SAD da uznastoje bar polovicu vrste Homo sapiens zadržati pod nadzorom kapitala. Tako su kapitalisti postupili i poslije Drugoga svjetskog rata. Tijekom sadašnje tranzicije vrste u jednu životnu cjelinu postavlja se grčevita obrana probitaka ne SAD nego kapitala. U pitanju nisu dobrobiti američkog naroda, nego probitci kapitala. U obrani svojih probitaka i svoje hegemonije kapitalisti duboko dijele vrstu.

U tom nastojanju vlasti SAD nastoje iskoristiti sva četiri izvora životnog utjecaja: politiku, gospodarstvo, vojsku i ideologiju. Međutim, vlasti SAD prvo su napravile ideološku dimnu zavjesu putem okupljanja „demokratskih“ zemalja, koje prisežu na očuvanje pravih ljudskih vrijednosti, na zaštiti ljudskih prava i na uspostavljena pravila ponašanja, koja idu na ruku kapitalu. (Pritom ne spominju ljudske potrebe, potrebe života općenito i potrebe Zemlje.) SAD (utaman) nastoje stvoriti demokratsku internacionalu, kojoj je svrha podijeliti vrstu na „demokratski svijet“ i autoritativne vladavine poput vladavina u Kini, Rusiji i mnogim drugim zemljama, koje štite svoju suverenost, brinu se za blagostanje svojih naroda i ne dopuštaju da se njihove životne zajednice pretvore u podružnice svjetskog tržišta. U 21. stoljeću narodi koji su pod američkom hegemonijom kapitala ne bi smjeli birati susjede te ne bi smjeli razgovarati i surađivati s njima. Nema razgovora „preko plota“!

Iza ideološke prethodnice došao je američki napad na opskrbnu mrežu, na kojoj počivaju gospodarstva Kine, Rusije i ostalih suverenih zemalja. Taj napad uključuje i bitku protiv kineske međukontinentalne trgovinske i komunikacijske inicijative zvane Jedan pojas, jedan put. (Kina je u davnini uspostavila unutarnju, svekinesku infrastrukturu, a sad stvara svjetsku poslovnu infrastrukturu prikladnu za globaliziranu, sjedinjenu vrstu.) Ukratko, kapital je putem SAD zapodjenuo pravi gospodarski rat, jer su kapitalisti uvidjeli da uspostava svjetskog tržišta (robe, usluga, rada i kapitala) nosi više koristi mjestima i narodima, u kojima ljudi marljivo i mudro proizvode, a ne žive od rente ili od nakupljenog kapitala.

Usto, SAD pristupile su jačanju postojećih kapitalističkih vojnih saveza i stvaranju novih ratnih koalicija. U to valja ubrojiti širenje Atlantskog saveza do granica Ruske Federacije i žestoko naoružavanje istočnoeuropskih zemalja (Norveške, Poljske, Ukrajine, triju malih baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske). Na drugom kraju svijeta, bliže Kini stvaraju se nove ratne koalicije, kao što su AUKUS (Amerika, Britanija, Australija) odnosno projekt podmorničke nuklearizacije Tihog oceana i QUAD (Kvadrilaterala: SAD, Japan, Indija i Australija). „Indopacifički“ projekti sračunati su na omeđivanje Kine, ali s istoka i Rusije. Pritom se zlorabe tobožnja ugroženost Tajvana i slobode plovidbe u Južnokineskom moru. Indija se posebno trsi osporiti kinesku suverenost u Tibetu. Obilno se zlorabi lažno pitanje genocida i „prisilnog rada“ u pokrajini Šinđiang.

(U toj pokrajini koja je stavljala na svjetsko tržište većinu pamuka, 95% pamuka se strojno prikupi, a mali dronovi skraćuju gole grančice pamuka koje strše iznad zrelih čahura s pamukom, kako bi olakšali rad strojevima, koji rabe GPS. U Šinđiangu uistinu nema potrebe za prisilnim radom. Ondje mnogo posla obave roboti, a ne robovi. Za taj su se posao ranije u SAD rabili robovi, čiji je rad bio uistinu prisilan i besplatan.)

Na koncu, SAD rabe svoju političku nadmoć nad ostalim zapadnim zemljama sileći ih da se solidariziraju s nakanama SAD i odvraćajući ih od suradnje sa suverenim zemljama, koje nisu prigrlile liberalnu demokraciju kao politički sustav. Tako SAD nastoje rabiti sva četiri izvora vladanja: politiku, ideologiju, gospodarstvo i vojnu silu. Međutim, poslije sloma dvadesetogodišnjeg poslanja Atlantskog saveza i SAD u Afganistanu i poslije iščezavanja tamošnjih vlasti, stvorenih i podupiranih od SAD mali su izgledi da američki projekt demokratske internacionale uspije. (Od bliskoistočnih zemalja na nedavno održan virtualni „sajam demokracije“ bili su pozvani samo Izrael i Irak!?) Americi je uputnije da sredi političko, gospodarsko, sigurnosno i kulturno stanje u vlastitom pučanstvu, koje je kao nikad dosad duboko i višestruko podijeljeno.

Američko stoljeće je prohujalo. Američki san se pretvorio u noćnu moru. Američki kotao za taljene je nestao. U SAD je ostao snažnim samo privatni kapital. Američki narod treba spašavati sam sebe od kapitalizma, u kojemu je nakupljanje privatnog kapitala važnije od naroda, a zaštita takozvanih ljudskih prava važnija od zadovoljenja životnih potreba.

Godina 2021. donijela je našoj vrsti veliko upozorenje. Pred zapadnim narodima stoji potreba za buđenjem. Američki narod se treba otresti hegemonije kapitala, a ostali zapadni narodi američke hegemonije. Taj postupak je već počeo, na što upućuju Brexit te samostalnija politika Mađarske, Poljske i Francuske, koju su izigrale SAD i Britanija u svezi s podmorničkom nuklearizacijom Tihog oceana. Europska unija se treba osloniti na suverenost naroda koji je sastavljaju. Probuđeni narodi počet će se brinuti za svoju suverenost i za svoje blagostanje, počet će stupati u suradnju sa svim ostalim narodima te stvarati svijet bez svrstavanja.

Kako stoje Hrvatska i njezino geopolitičko i geogospodarsko određenje u sadašnjoj evolucijskoj tranziciji vrste? Zemljopisni položaj hrvatskog naroda nameće hrvatskoj političkoj strategiji uravnoteženje vanjskih političkih, gospodarskih, demografskih i kulturnih utjecaja. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda te na skučenost i oblik našeg zemljopisnog prostora, svrstavanje je dovelo Hrvatsku pod hegemoniju kapitala i europskih vlasti. To je pokazalo i ranije hrvatsko političko iskustvo za mađarske, austro-mađarske i dviju jugoslavenskih hegemonija. Čudesnim zahvatom hrvatske politike (u kojoj sam i ja sudjelovao) te nepokolebljivom vjerom i nemjerljivom hrabrošću hrvatskih branitelja Hrvatska se osamostalila u nečuveno teškim okolnostima. Međutim, poslije odlaska iz politike predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski političari – ne znajući cijeniti žrtvu branitelja – izručili su Hrvatsku europskim kapitalistima i pretvorili je u podružnicu svjetskog tržišta. Sad se Hrvati kao narod trebaju s ostalim pokorenim narodima osloboditi hegemonije vodeći samostalnu, izvornu politiku. Politika je najlakši posao kad se ona vodi za narod i kad se oslanja na narod. Hrvatska politika često je bila inovativna. To hrvatskim političkim najamnicima treba doprijeti do glave. Bez toga će hrvatski narod i dalje sahnuti. Hrvatska glava na hrvatskom ramenu!

Continue Reading

Sad je čovjeku kao vrsti voda došla do grla. „Stani, pa’ni!“ Čovjek je vrhunac stvaranja ili vrhunac evolucije života, kako tko želi uzeti. Čovjek se među ostalim vrstama života ističe sposobnošću pojmovnog, simboličkog ili apstraktnog mišljenja: bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, a životinje slikovno. Čovjek misli i slikovno i pojmovno. Stoga čovjek kao vrsta jedini može shvatiti što se minulih stoljeća i posebno minulih desetljeća uistinu događalo na Zemlji.

Vrsti je postalo očitim to, što se događa Zemlji, što se događa općenito životu na njoj te kakvi su stanje vrste, njezin položaj i uvjeti njezina trajanja. Vrsta je svjesna toga, što bi morala poduzeti i svjesna je svojih sposobnosti da učini to, što bi valjalo učiniti. To što bi ljudi morali obaviti ne može izvesti nijedna druga vrsta, a nositelje slobodnog kapitala – koji su se kao kakvi nametnici zavukli u našu vrstu – zanimaju samo gomilanje kapitala i posljedično vladanje ljudima, narodima i cijelom vrstom. Fućka se njima za stanje klime ili za provalu pandemije koronavirusa u vrstu. Ne obaziru se ni na burne i nepodnošljive seobe pučanstva diljem svijeta. Kapitalistima je stalo samo do njih samih. Sebičnost koju je u vrsti razjario kapitalizam teška je, ali izlječiva bolest. Međutim, vrsta nije slobodna činiti to, što bi morala činiti za spas Zemlje i života. Vrsta je u vlasti ili u ropstvu kapitala i tržišta, koji određuju njezine postupke. Kapital je vlast na Zemlji odnosno nad vrstom, a tržište je uspostavljeno kao strog politički sustav svjetske države Kapital.

Posao koji bi vrsta trebala obaviti za svoj spas te za spas Zemlje i života ona može obaviti samo putem dobre i primjerene nacionalne politike te putem posvemašnje suradnje među nacionalnim, državama i to u općem miru. Obje, nacionalna politika i suradnja među državama, spadaju u politiku, koja je – jednostavno rečeno – obavljanje javnog posla ili skupnog posla životne zajednice.

U svim životnim zajednicama i u cijeloj vrsti djeluju četiri mreže vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Kapital je uspostavio monopol u gospodarstvu: države se ne smiju upletati u narodna gospodarstva. Kapital štiti samo sebe i „slobodu“ tržišta: nije mu stalo do zaštite života, Zemlje i ljudi. Kapitalizam je uspostavio liberalizam kao svoj sustav uvjerenja: putem „slobodnog tržišnog natjecanja“ vrsta je razmrvljena u jedinačne podanike tržišta ili gladijatore kapitala.

Međutim, najporočnije je to, što je kapital ljudima, narodima i vrsti oduzeo politiku: narodi su tako ostali bez sredstva za obavljanje svojeg posla i posla vrste u sadašnjem presudnom razdoblju trajanja života na Zemlji. Kapital je narodima ukrao politiku, ali se on njom ne služi za obavljanje posla vrste. Isus je govorio farizejima: „Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući onima koji bi htjeli.“ Ipak, vrsta se počela smatrati odgovornom za Zemlju i život, ali za obnašanje te velike odgovornosti ona se mora dokopati politike: mora je oteti iz prljavih ruku kapitala.

Briga za život se očituje u vođenju politike ili skupnog, javnog posla naroda. Stoga, zavičajno pučanstvo, narodi i cijela vrsta moraju početi određivati svoju politiku odnosno politiku vrste. Tako bi se mogli početi brinuti za Zemlju i život. U isto vrijeme i uz to vezano, narodi moraju početi birati političare – jer bez njih nema ni država ni naroda – i to tako da političari služe njima, a ne kapitalu. Ne može se dovoljno istaknuti to, koliko je važan izbor političara odnosno ljudi koji bi trebali voditi politiku odnosno obavljati posao naroda i vrste.

Posebno u minulim desetljećima zrelog i prezrelog kapitalizma iskustvo naroda i cijele vrste s političarima bilo je to, da su političari pristupali svojim i tuđim narodima kao „vuci u janjećim kožama“: jedno su obećavali narodima, a radili su to, što je trebalo kapitalu ili poslovnim krugovima, koji su po teoriji i zbilji kapitalizma i liberalizma samoživi. Narodima treba zajedništvo, a ne samoživost. Zajedništvo u svim vrstama je baština evolucije. (Nedavno sam naučio, da se jedinačne krave nalaze pod stresom, ako u stadu ima osam ili manje krava.) Narodima su potrebni iskreni političari, koji će uistinu raditi i obaviti to, što su o izborima obećali da će raditi i obaviti. Neiskrenost je velika ljudska opačina!

Kako bi mogli staviti politiku u dobre i pouzdane ruke, narodi moraju najpomnije birati svoje političare. Mogući narodni političari moraju iskreno preuzeti brigu za blagostanje naroda, za oporavak klime, za suzbijanje pandemija i za uređenje pitanja seobe naroda. Mjerila za prosudbu pravih nakana mogućih (novih i starih) političara bit će (1) njihovo zauzimanje za referendumsko odlučivanje; (2) njihova pripravnost na opću dvostranu (bilateralnu) suradnju među državama, njihovo odustajanje od svrstavanja i multilateralne suradnje među državama i od integracija bile one i „euroatlantske“; te (3) opća suradnja putem Ujedinjenih naroda u oporavku klime, u suzbijanju pandemija i u uređenju seobe naroda putem pomoći narodima, koji se nađu u nevolji.

Bilateralna suradnja ili suradnja “države i države“ ne krnji suverenost ili vrhovništvo naroda: kapitalistički poredak oduzima narodima suverenost, s tim što unutar kapitalizma postoji i politička hegemonija trenutačno najjače države nad slabijima (Nizozemska, UK, SAD, SSSR). Općom međusobnom suradnjom narodi potvrđuju pripadnost vrsti Homo sapiens, jer ako se čovjek ne postavi kao vrsta neće obaviti svoj posao u poremećenom svijetu: pripadnost vrsti potiče zajedništvo.

Međutim, pravo lakmusov papir – papir za cijeđenje prožet lišajevima u prahu – za provjeru iskrenosti nakana mogućih političara bit će referendumsko odlučivanje u strategijskim pitanjima naroda. U svakoj nacionalnoj državi suverenost pripada narodu, a ne vladi ili parlamentu. Stoga narod kao cjelina, narod kao birači trebaju nadzirati provođenje dogovorene politike. Iskreni političari – kojima je stalo do blagostanja i dobrobiti životne zajednice – objeručke će prihvatiti referendumsko odlučivanje kao veliku pomoć u vođenju posla naroda. Hrvatske vlasti djelatno i svim silama sprječavaju provedbu referenduma. Smatraju da referendumi mogu biti samo savjetodavni. Referendumska pitanja treba uobličiti tijekom opće javne rasprave. Prava, narodna vlada htjet će se koristiti javnom raspravom o uobličavanju pitanja, jer je to i za nju velika pomoć.

Zamisao o referendumskom odlučivanju počiva na uviđanju, da se kapitalizam neće olako odreći „demokracije“ kao velike vrijednosti, koja mu jamči slobodu tržišta, kojim neposredno vlada ljudima, narodima i vrstom. Stoga narodi trebaju izbornim putem zgrabiti „liberalnu demokraciju“ u svoje ruke i pretvoriti je u narodnu demokraciju. Ako kapitalizam odustane od svoje „demokracije“, pretvorit će se u diktaturu kapitala pa više neće moći zasljepljivati narode lažnom zaštitom i ispraznom slobodom. Vrsta će uvidjeti da je „kralj uistinu gol“.

Continue Reading