Pretres rezultata Drugoga svjetskog rata
Od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do priznanja hrvatske države od Europske zajednice prošlo je manje od osamsto dana. Zid su provalili njemački građani, ali je u geopolitičkom svijetu ta provala donijela pretres ili reviziju ukupnih rezultata Drugoga svjetskog rata. Provalom Zida stvoreni su novi geopolitički i geogospodarski odnosi u svijetu. Ta provala je uistinu okinula i postupak globalizacije poslovanja korporacija i naroda. Stoga ne začuđuje to, što se svjetski, europski i nebrojeni balkanski političari nisu snalazili u novom svijetu u nastanku. Podjela Njemačke i stvaranje druge Jugoslavije bili su rezultati Drugoga svjetskog rata.
Ponovno ujedinjenje Njemačke (Wiedervereinigung) bio je neočekivan, nezamišljiv, čudesan postupak, jer su dvije njemačke države pripadale dvama suprotstavljenim svjetovima, političkim uređenjima, ratnim taborima i gospodarskim sustavima. Stoga ću spomenuti neke ranije zamisli o cjelovitosti i ponovnom ujedinjenu Njemačke.
Jedna je bila vezana uz general-pukovnika Vladimira Georgieviča Dekanozova (Dekanozišvilija ili Uspenskog), sovjetskog obavještajca i diplomata, koji je godinama bio zamjenik Laurentija Berije, upravitelja NKVD-a. Dekanozov je uspostavio sovjetsku vlast u trima baltičkim državama, koje su prestale postojati poslije podjele Poljske 1939. godine. On je poslije Sovjetsko-finskog rata 1939.-1940. godine uspostavio sovjetsku vlast u Kareliji ili Karelo-finskoj Sovjetskoj Republici. Od studenoga 1940. godine Dekanozov je bio sovjetski veleposlanik u Berlinu, iako je zadržao položaj zamjenika Laurentija Berije.
U jeku rata, u rujnu 1943. godine Dekanozov se zaputio u Švedsku kamo je pozvao na sastanak njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa, kako bi raspravili pitanje sklapanja posebnog mira između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha. Adolf Hitler nije dopustio von Ribbentropu ni da otputuje u Švedsku. To bi bio drugi poseban mir sklopljen između Moskve i Berlina u dvadesetom stoljeću. Prvi je bio sklopljen za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Brestu u Bjelorusiji 3. ožujka 1918. godine.
Na zamisao o ponovnom ujedinjenu Njemačke došao je Laurentije Berija odmah nakon smrti Josifa Staljina (5. ožujka 1953.godine) kad je Berija očekivao, da će naslijediti Staljina. On je dojavio Amerikancima (vjerojatno putem Dekanozova) da je voljan dopustiti ponovno ujedinjenje Njemačke u zamjenu za snažnu gospodarsku i financijsku pomoć Zapada Sovjetskom Savezu. Tad je Berija bio zamjenik sovjetskog premijera Georgija Maljenkova. Berija je ipak bio smijenjen sa svih položaja i uhićen poslije pobune u Istočnoj Njemačkoj u lipnju 1953. godine. Uhićenje je za sjednice CK obavio maršal Georgij Žukov, a ministar vojske i kasniji premijer Nikolaj Bulganjin izveo je tenkove na ulice i trgove Moskve te pohvatao Berijine ljude, koji su „štitili“ zasjedanje. Berija i Dekanozov smaknuti su istog dana, 23.prosinca 1953. godine.
Ipak, dvojica političara koja su se vrlo dobro snašla u zbunjenom svijetu bili su Helmut Kohl i Franjo Tuđman. Kohl je na telefonski poziv sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova od 10. studenoga – dan poslije provale Zida – pohitao u Moskvu i dogovorio ponovno ujedinjenje Njemačke, koje je Kohl predstavio Bundestagu kao „Plan od 10 točaka“ već 28. studenoga te godine. Britanska premijerka Margaret Thatcher još je 23. rujna 1989. godine rekla u Moskvi predsjedniku Gorbačovu, da „ni Britanija ni Zapadna Europa ne žele ponovno ujedinjenje Njemačke“ i jasno Gorbačovu stavila do znanja da od njega „očekuje da učini sve, kako bi spriječio ponovno ujedinjenje Njemačke“. (Nedavno je objavljeno i to, da je Thatcher naglasila „da destabilizacija Istočne Europe i slom Varšavskog ugovora ne bi bili u interesu Zapada. „U strahu od iznenadnoga političkog posla su velike oči.“) Moskvu je prije Margaret Thatcher posjetio francuski predsjednik François Mitterand po istom neobavljivom poslu. Mitterand je još 24. studenoga 1989. godine pisao istočnonjemačkom prvaku Egonu Krenzu o „perspektivi Istočne Njemačke u suradnji s Europskom zajednicom“.
Drugi čovjek koji se u svjetskom političkom i strategijskom metežu pravo snašao bio je Franjo Tuđman. Berlinski zid je provaljen 9. studenoga. Mjesec dana kasnije, od 11. do 13. prosinca održan je 11. kongres Saveza komunista Hrvatske, na kojemu je odlučeno, da se u Hrvatskoj te u njezinim gradovima i općinama u proljeće 1990. godine održe demokratski, višestranački izbori. (HDZ je bio utemeljen u lipnju 1989. godine.) Početkom 1990. godine Franjo Tuđman je počeo izborni pohod pod geslom „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“. Helmut Kohl je ponovo ujedinio Njemačku, a Franjo Tuđman je „sa svojim ljudima“ ponovo obnovio hrvatsku državu.
Nažalost ili nasreću, hrvatska država je obnovljena ratom u vrijeme potpune zbrke u svjetskoj politici. Nasreću, jer Hrvatima država nije darovana, nego su je oni sami stvorili. Hrvatska je država obnovljena i ratom i politikom. Hrvatska politika bila je jasna i neprijeporna. Osobno sam sretan što sam u presudno vrijeme imao priliku obavljati dio političkog posla Hrvatske. Zapad je postupno počeo prihvaćati hrvatsku politiku.
Hrvatska politika i hrvatska borba dobile su veliku potporu dolaskom demokrata Billa Clintona u Bijelu kuću. Clinton je ne samo vodio pravu politiku prema Hrvatskoj – što se vidjelo po imenovanju vrhunskog i iznimno sposobnog obavještajnog dužnosnika za veleposlanika u Hrvatskoj – nego je u svoje ruke preuzeo i politiku Europske zajednice. SAD su svoju politiku prema Hrvatskoj vodile putem Atlantskog saveza, što je konačno dovelo do potpore NATO-a vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. Razbijanje SAO Krajine bio je jedini način da se spriječi novi srpski genocid, taj put u Bihaću. Predsjednik Clinton je osobno posjetio Zagreb 13. siječnja 1996. godine i nahvalio politiku Franje Tuđmana.
(Umjesto činovnice Mare Letice, koju su za veleposlanicu bili predložili Republikanci Georgea Busha oca, kao veleposlanik u RH došao je Peter Galbraith, dotadašnji tajnik vanjsko-političkog odbora Senata SAD, koji se prekalio u Afganistanu pomažući borbu „mudžahedina“ protiv sovjetskog zaposjednuća Afganistana.)
Mislim da je britanski politički stav prema Hrvatskoj nepotrebno ozloglašen. Britanska politika prema Hrvatskoj nije se mnogo razlikovala od „europske“. Savjetnik za vanjske poslove kancelara Helmuta Kohla (P. H.) mi je u rujnu 1991. godine izravno i iskreno rekao, da Bonn oklijeva poduprijeti hrvatsku politiku, jer se pribojava snage JNA kao treće vojne sile u Europi i jer želi zadržati dobre odnose s Beogradom. Odgovorio sam mu, prvo, da je JNA „tigar od papira“ i objasnio zašto je tako (Teritorijalna obrana, visok stupanj bježanja iz vojske i ostalo) te drugo, da se Hrvatska ne protivi dobrom odnosu Bonna i Beograda, jer bi Bonn putem dobrih odnosa s Beogradom mogao utjecati na politiku Srbije prema samostalnoj Hrvatskoj. Savjetnik je poslije razgovora bio vedar i zadovoljan. Bilješka o razgovoru bila je ubrzo na stolu kancelara Kohla.
Glede uloge Britanije, valja se sjetiti velikodušne i jasne potpore Hrvatskoj prijašnje premijerke Margaret Thatcher putem izjave za malu privatnu, našičku televizijsku kuću. Izjavu je svijetom raspačala Hrvatska televizija. Sjetimo se i filma „Dva sata od Londona“ koji je o srbijanskom napadu na Vukovar pripremio i snimio Michael Foot, prijašnji laburistički ministar i prijašnji predvodnik Laburističke stranke. Osobno sam bio pozvan na „sastanak na rubu“ godišnje konferencije vladajuće Konzervativne stranke u Blackpoolu u listopadu 1991. godine te na njemu bio iznimno dobro primljen. Zastupnici Konzervativne stranke su od mene tražili, iako više nisam bio u vladi, da im sastavljam pitanja, koja bi oni postavljali svojoj vladi na sjednicama Parlamenta. Peter Fry, konzervativni zastupnik koji je tad bio zadužen za odnose sa SFRJ, napisao je pismo potpore hrvatskoj politici, koje je pročitano na velikom hrvatskom skupu na Trgu Trafalgar u Londonu u studenome 1991. godine. Britanski veleposlanik u Zagrebu mi je 3. listopada 2006. godine kod obilježavanja 15. obljetnice ponovnog ujedinjenja Njemačke rekao, da mu je žao to, što se u hrvatskim medijima provlači odbojnost prema Britaniji, ali da je sretan što je toga dana za predsjedanja Britanije Unijom objavljeno da počinju pregovori Hrvatske za pristup Uniji. Britanija je priznala Hrvatsku kad i Njemačka.
Čini se da je Hrvatska od pristupa Uniji počela propadati. Nije riječ o krizi, nego uistinu o propadanju. Hrvatska prestaje biti samostalnom državom suverenog naroda. U „starogodišnjem“ prilogu za HKV sam napisao, da zemljopisni položaj hrvatskog naroda nameće hrvatskoj političkoj strategiji uravnoteženje vanjskih političkih, gospodarskih, demografskih i kulturnih utjecaja. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda te na skučenost i oblik našeg zemljopisnog prostora, svrstavanje je dovelo Hrvatsku pod hegemoniju kapitala i europskih vlasti. To je pokazalo i ranije hrvatsko političko iskustvo za mađarske, austro-mađarske i dviju jugoslavenskih hegemonija.
Hrvatska se osamostalila u nečuveno teškim okolnostima čudesnim zahvatom hrvatske politike te nepokolebljivom vjerom i nemjerljivom hrabrošću hrvatskih branitelja. Međutim, poslije odlaska iz politike predsjednika Franje Tuđmana, hrvatski političari – ne znajući cijeniti žrtvu branitelja – izručili su Hrvatsku europskim kapitalistima i pretvorili je u podružnicu svjetskog tržišta. Sad se Hrvati kao narod trebaju s ostalim pokorenim narodima osloboditi hegemonije vodeći samostalnu, izvornu politiku. Politika je najlakši posao kad se ona vodi za narod i kad se oslanja na narod. Hrvatska politika često je bila izumiteljska. To hrvatskim političkim najamnicima treba doprijeti do glave. Bez toga će hrvatski narod i dalje sahnuti. Hrvatska glava na hrvatskom ramenu!