Archive | lipanj, 2022

28 lipanj 2022 ~ 0 Comments

Pobačaj američkog liberalizma

Vrhovni sud SAD (SCOTUS – Supreme Court of the United States) poništio je 24. lipnja presudu istog suda izrečenu 22. siječnja 1973. godine u Slučaju Roe protiv Wade. Prvotna odluka bila je utemeljena na Stavku o primjeni Četrnaeste dopune (amandmana) Ustava SAD, koji navodno pruža „temeljno pravo na privatnost ili intimu trudnih ženama, koje se žele riješiti začetog ploda“. (U izvornom slučaju tužiteljica je bila Norma McCorvey, koja je uzela pseudonim Jane Roe, koja kao majka dvoje djece nije željela roditi treće začeto dijete. Henry Wade bio je državni odvjetnik okruga Dallas u Texasu.)

Sud je prvotnom odlukom trudnoću podijelio u tri tromjesečja. U prvom tromjesečju trudnoće vlada SAD nema nikakve druge ovlasti, osim da ovlašćuje neke liječnike za obavljanje pobačaja. U drugom tromjesečju vlada SAD može urediti postupak pobačaja, samo da zaštiti zdravlje trudnice, ali ne i njezina ploda. U trećem tromjesečju trudnoće vlada može donositi zakone koji uređuju ili čak sprječavaju pobačaj, kako bi spasila „zdravlje ili život“ majke. Sud je prvotnom odlukom postavio pravo na pobačaj kao temeljno pravo majke pa je od nižih sudova zlobno tražio, da strogo preispituju sve zakone saveznih država, koji bi uređivali pitanje pobačaja.

Pravi smisao donošenja nove odluke Vrhovnog suda SAD je u tomu, da se uređivanje pobačaja prepusti upravo saveznim državama, od kojih su mnoge, u kojima vlast imaju Republikanci, minulih godina na svoju ruku donijele zakone, koji ograničavaju mogućnost pobačaja na najranije razdoblje trudnoće kad još ne kuca srce ploda ili začetog novog čovjeka. Sadašnjom odlukom Vrhovnog suda postaju valjanima takvi zakoni, koji su već doneseni u petnaestak saveznih država, među kojima su Mississippi i Texas. Prepuštanje odlučivanja u pitanja pobačaja saveznim državama pokazuje i dokazuje koliko je Amerika u sebi podijeljena.

Svrha nove odluke Vrhovnog suda je spriječiti saveznu vladu da uređuje pitanje pobačaja, jer se u Washingtonu na vlasti smjenjuju Republikanci i Demokrati. Međutim, važan je i razlog zbog kojega je uklonjena ranija odluka Vrhovnog suda. Sadašnji sudci SCOTUS-a su na tužbu države Mississippi protiv odluke suda iz 1973. godine temeljito razmotrili sve odredbe te odluke i zaključili – prema riječima Samuela Alita, jednog od vrhovnih sudaca – da je prva odluka Suda bila „proizvoljna ili ranije nečuvena“ te da nije bila utemeljena na odredbama Ustava. Sudac Alito je posebno naglasio, da „temeljno pravo na privatnost ili intimu trudnih ženama“ (koje se žele riješiti začetog ploda) nije utemeljeno na Ustavu SAD. (Kako ustav može jamčiti „intimu“, „prisnost“ ili „privatnost“?)

Valja istaknuti opće okolnosti, u kojima je donesena prvotna odluka Vrhovnog suda. To je bilo vrijeme unošenja jeftinog rada (udatih) žena u proizvodnju i posebice u usluge. Žene su trebale zapuštati brigu za obitelj i zapošljavati se. U takvim okolnostima za poslodavce je bilo posebno osjetljivo pitanje trudnoće radnica. Zašto bi udate i druge trudne žene uzimale porodiljski dopust, ako plod mogu ukloniti kratkim liječničkim zahvatom? Ubrzo potom počelo se naveliko rabiti i umjetno sprječavanje neželjene trudnoće suvremenim načinima, koji se rabe samo prema ženama. Usto, u vrijeme donošenja prve odluke Vrhovnog suda buktio je Slučaj Watergate, koji je počeo u lipnju 1972. godine, a kulminirao početkom postupka opoziva (impeachment) predsjednika Nixona koncem listopada 1973. godine.

Zapošljavanje udatih žena predstavljalo je drugi val unošenja jeftinog rada u industriju i usluge (prijevoz, komunikacije, hotelijerstvo, ugostiteljstvo, obrazovanje i odgoj, skrb za djecu, starije i bolesne osobe te drugo). Prvi val uporabe jeftinog rada sastojao se u uključivanju poljoprivrednih radnika u industriju. Treći val se sastojao u uvozu radnika iz zemalja u razvitku u SAD i u ostale razvijene zemlje kad su selo i obitelj bili iscrpljeni kao izvori jeftinog rada. U četvrtom valu potrage za jeftinim radom kapital je pohrlio u zemlje u razvitku kao što su Koreja, Turska, Indija, Kina, Tajvan, Bangladeš, Vijetnam i druge zemlje. (SAD nisu u stanju same stvarati stručne ljude. One uvoze s juga slabo školovane ljude, a iz Europe, Indije i Kine znanstvenike i inženjere. Rođeni Amerikanci se školuju za financije, osiguranje, pravo, savjetodavne usluge, raspačavanje proizvoda i za upravljanje poslovnim sustavima.)

Pogonska sila iza nove odluke Vrhovnog suda bila je republikanka Lynn Finch, koja je kao državna odvjetnica savezne države Mississippi podignula tužbu i napravila pravnu podlogu, na temelju koje je Vrhovni sud ukinuo odluku iz 1973. godine. Lynn Finch je prije toga u dva trogodišnja roka bila ministrica financija svoje savezne države, a u sva tri navrata je položaj izborila na slobodnim višestranačkim izborima. Nije bila imenovana na izvršne položaje, koje je obnašala. Odvjetnica Finch je samohrana majka troje vlastite djece, a ima i brojnu unučad. Ona je životom pokazala da žena može uspjeti u struci, a da ne okrene leđa obitelji i odustane od rađanja djece. (U SAD se stručni ljudi uglavnom uvoze, a ne rađaju se u njima.)

Pobornici pobačaja – među kojima zapažen dio čine LGBTQ, koji se bore za posvajanje, a ne za rađanje djece – nisu ogorčeni samo na sudce SCOTUS-a, nego i na Lynn Finch, jer im je ona navodno otela geslo „osnaživanja“ ili „jačanja“ (empowerment) uloge žena u politici i poslovanju. Što osnažuje ili osposobljava žene za politiku i poslovanje? Lynn Finch tvrdi da su to i sudjelovanje u javnom životu i istovremena briga za obitelj. Pobornici pobačaja smatraju, slobodno rečeno, da ženi daje snagu, da se uspjelo hrve s muškarcima uklanjanje ploda iz njezina tijela.

Ukidanje četrdeset godina stare odluke SCOTUS-a pokazuje do koje su mjere američka politika i poslovanje podvrgnuti ideologiji. Demokrati u ime kapitala, a ne u ime rada i ljudi zastupaju individualizam i samoživost pojedinaca. Republikancima je stalo do zajedništva, uzajamnosti i suodgovornosti. Demokratima je stalo da ljudi budu raspršeni, kako bi kapitalu bilo lakše vladati. Republikanci još uvijek od Amerikanaca žele napraviti narod. Nova odluka Vrhovnog suda donesena je većinom 5:4, ali je republikanac Trump za svojeg mandata imenovao čak tri vrhovna sudca.

Nova odluka Vrhovnog suda izazvala je snažan odziv u cijelom svijetu. Jedni ljudi žestoko osuđuju odluku, a drugi je snažno podupiru. Od prve do druge odluke SCOTUS-a u svijetu su mnoge zemlje prihvatile liberalizaciju pobačaja pod utjecajem rješenja tog pitanja u SAD. SAD su na poseban način, ali neosporno vladale cijelim svijetom. Mislilo se: „Što je dobro za Ameriku dobro je i za cijeli svijet.“ Globalizacija je promijenila svijet. Sad će mnoge liberalizirane zemlje, kao što su europske koje imaju nizak prirodni priraštaj pučanstva ponovo razmotriti svoj stav prema pobačaju.

Pitanje pobačaja nije poslovno pitanje, kao što smatraju kapitalisti, nego pitanje sustava uvjerenja kao što smatraju ljudi. Riječ je o stavu čovjeka prema životu. Ljudski je imati porod.

Continue Reading

25 lipanj 2022 ~ 2 Comments

Kapital se skraja pomaknuo u sredinu

Početak uporabe izraza „desnica“ i „ljevica“ u političkom smislu pada u vrijeme Francuske revolucije, dokad nije bilo takve podjele u francuskoj politici. Dana 28. kolovoza 1789. godine, u vrijeme parlamentarne rasprave o zabrani (vetu) kralja Louisa XVI na novi ustav, zastupnici koji su bili protiv kraljevske zabrane bili su se okupili lijevo ispred predsjedavajućeg skupštine, dok su se zagovornici kraljevske zabrane bili okupili desno od predsjedavajućega. (Saborska dvorana nije imala oblik polukruga ili amfiteatra.) Svrstavanje na političku ljevicu i političku desnicu uzelo je mah istom početkom Treće republike u Francuskoj i posebno od Slučaja Dreyfus. (Pod Trećom republikom smatra se republikanski, višestranački način vladanja, koji je bio na snazi od sloma Druge carevine 1870. godine do njemačkog zauzimanja Francuske 1940. godine.)

Do zrelosti kapitalizma vladala je opreka naroda i vlasti odnosno vladara. Ta je opreka bila uspostavljena u prvim izvornim civilizacijama, koje su se pojavile u plodnim dolinama velikih svjetskih rijeka. Ponovit ću, da su ljudi od pripadnika izvornih životnih zajednica – koje su dotad vladale sobom i birale svoje predvodnike – postali podanicima vladara, kojima je vladar određivao i sustav uvjerenja.

Međutim, ta opreka je u devetnaestom stoljeću snažne industrijalizacije prerasla u opreku rada i kapitala. Pojavio se snažan radnički ili sindikalni pokret, koji se suprotstavljao poslodavcima putem kojih je djelovao kapital. Bilo je mnogo obustava rada koje su smanjivale zaradu poslodavaca, ali radnici nisu mogli osvojiti vlast ni u jednoj jedinačnoj zemlji, a kamoli u cijelom svijetu. Ipak, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća mimo uvriježenih kolonijalnih i razvijenih industrijskih sila Zapadne Europe zbio se nagli gospodarski i politički uspon Japana, SAD i Njemačke. Taj uspon je pokazao snagu i otpornost narodâ te slabost proletarijata.

Početkom dvadesetog stoljeća Rusi su u Velikoj oktobarskoj revoluciji potpuno napustili kapitalizam, koji je Rusiji bio donio velike državne dugove, iskorištavanje mineralnog blaga i energenata te nakazno iskorištavanje radnika.

U dvadesetom stoljeću ideologizacije politike otpor kapitalu predvodili su narodi, koji su izveli nacionalne revolucije (Mađari, Talijani, Turci, Nijemci, Portugalci, Kinezi, Japanci, Španjolci, Francuzi, Rusi pod Staljinom) pod novom ideologijom napuštanja privatnog kapitalizma. Pojavili su se korporatizam, fašizam i nacionalni socijalizam, a Adolf Hitler je izrijekom povezao te sastavio ljevicu i desnicu putem Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP). Hitler je bio izjednačio ljevicu i desnicu, klasu i narod. Staljin je u to vrijeme klasni socijalizam pretvorio u državni kapitalizam.

Kapital se poslije Drugoga svjetskog rata – djelomice i zbog sovjetske opasnosti za privatni kapitalizam – s desnice premjestio u političku sredinu pa su mu kasnije, kad je minula sovjetska opasnost za kapitalizam, zatrebali osuda, anatemiziranje ili proklinjanje desnice i ljevice. Do tog prevrata u kapitalizmu došlo je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Po ulasku Richarda Nixona u Bijelu kuću privatni kapitalizam se razgoropadio i učas s kapitalizma skinuo privremenu masku socijalnog kapitalizma, ali je nastavio politički djelovati iz političkog centra. Stoga je kapital proglasio, a kapitalistički mediji su ozloglasili sve stranke izvan političke sredine (centra, lijevog centra i desnog centra) kao ekstremističke, totalitarističke, nacionalističke, autoritarne ili populističke.

Koncem prošlog stoljeća globalizacija poslovanja dovela je do globalizacije naše vrste i do istovremenog prerastanja narodâ u životne zajednice. Snažne seobe naroda u globaliziranoj vrsti iz temelja su promijenile sastav i dušu naroda. Po čemu bi dosadašnji narodi i dalje bili narodima, ako više nemaju ni svoj jezik ni svoju povijesnu baštinu, a pogotovo nemaju iste pređe?

S globalizacijom vrste javila se prijeka potreba uspostave novoga svjetskog, globalnog, multipolarnog (višestožernog) nekapitalističkog poretka, što zahtijeva unutarnju homogenizaciju životnih zajednica i njihovu međusobnu mirnu dvojnu (bilateralnu) suradnju. Ja taj poredak nazivam politizmom, jer u njemu politika obuima ostale vidike vlasti (gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja) i jer je ona u ovlasti životne zajednice, a ne u ovlasti privatnog kapitala.

Globalizacija vrste dovela je do presudne vladavinske promjene pa se valja pitati, što bi u životnoj zajednici – u koju se prometnuo narod – bila politička ljevica, a što desnica. Zar nacionalisti ne mogu osim naroda zastupati i radnike? Zar socijalisti i komunisti ne smiju zastupati cio narod? Potrebu za desnicom i ljevicom ima samo kapital, koji je usto te uzorke politike razlučio i prognao na krajeve političke ljestvice. Stoga su u dosadašnjemu dotrajalom svijetu privatnog kapitalizma potkupljeni mediji razglašavali neprimjerenost ljevice i desnice, uveličavali opasnost koju one navodno nose i ozloglašavali njihovo postojanje.

Francuski revolucionarni parlamentarni izbori u lipnju 2022. godine istovremeno su ponovo potvrdili ili reafirmirali „krajnju“ političku ljevicu i „krajnju“ političku desnicu, koje prisežu na gotovo jednaku nacionalnu unutarnju i vanjsku politiku, kao opreku tekućoj „europskoj“ politici dosadašnje vlasti.

Tko god u Francuskoj bude sastavio novu vladu, ostaju poruke koje su francuski glasači uputili cijelom svijetu. Prvo, privatnom kapitalu više nema mjesta u politici, ni u desnoj ni u središnjoj. Neka kapital ostane u poslovanju! Drugo, ljevica i desnica su jedno i u globalnom svijetu i u životnim zajednicama, koje se homogeniziraju. Francuski glasači utiru Francuskoj i Europi novi politički put i to mirnim parlamentarnim načinom te bez revolucija i medijskog pretvaranja osrednjih ljudi u velike državnike i predvodnike. Mediji su uz kapital veliki sukrivci sadašnjeg stanja u vrsti.

Građani i radnici su isto; narod i većinska klasa su isto; ljevica i desnica su isto; narod i životna zajednica su isto. S obzirom na novo, globalno stanje vrste, potrebno je da ona sastavi ili dobije novi, nekapitalistički i svjetovan sustav uvjerenja. Taj sustav uvjerenja treba istovremeno njegovati pripadnost prostoru i vrsti Homo sapiens. Samo to može biti podlogom novoga globalnog zajedničarskog životnog sustava uvjerenja. Taj sustav uvjerenja je smislio i prvi razglašavao Isus iz Nazareta. Taj sustav uvjerenja je sad više nego ikad potreban za spas Zemlje i života na njoj. Pripadajmo samo Zemlji i vrsti!

Baskijski, francuski i europski pjesnik Francis Jammes (1868.-1938.) je u pjesmi Kad s magarcima pođem u raj napisao: „Nema pakla u zemlji dobroga Boga!“ Mi možemo reći: „Dosta je ideologija na Zemlji globalizirane vrste!“ Kapitalizam uzalud nastoji sačuvati ideološki razdor u vrsti. Povijesno razdoblje kapitalizma prestaje. Globalizacija je sila, koja će se uspjelije od radničke klase i od povijesnih naroda suprotstaviti kapitalizmu, kao najnakaznijem uzorku civilizacije.

Continue Reading

19 lipanj 2022 ~ 0 Comments

Globalizacija i drevni narodi

Životno zajedništvo među ljudima baština je biološke evolucije. U svim vrstama života zajednice upravljaju sobom i same biraju svoje predvodnike. Nastanak prvih civilizacija u dolinama velikih rijeka označio je vladavinsku revoluciju: ljudskim zajednicama počeli su upravljati jaki pojedinci, koje one nisu birale i pripadnici kojih su postajali podanici vladara.

Drevne civilizacije obično su stvarale narode, koje su političke vlasti homogenizirale putem nametanih sustava uvjerenja. Neki od tih naroda još traju. Takvi su Kinezi, Indijci, Perzijanci, Japanci i Židovi. Neki drevni narodi su nestali ili su gotovo izumrli. Takvi su Feničani, Grci, Rimljani, Asirci, Babilonjani.

Vladari nekih drevnih naroda poduzimali su prostorna osvajanja u potrazi za novim podanicima, njihovim blagom i njihovom zemljom. Većina drevnih naroda, koji su se bili odali imperijalizmu prestala je postojati. Takvi narodi su spomenuti. Golem tuđi prostor koji bi oni zauzeli tražio je široku prijevoznu ili prijenosnu podlogu, koja bi s vremenom postala ponorom bogatstva koje je bilo stvarano ili otimano.

Kad su posustale mnoge izvorne azijske civilizacije došlo je do snažne seobe azijskih (arijskih) plemena u Europu. Otad je od mnoštva doseljenih plemena počelo mukotrpno stvaranje europskih naroda. Grci su shvatili da su narod istom u petom stoljeću prije Isusa kad su u bitkama kod Termopila i Salamisa potukli Perzijance. Nijemci su od mnoštva doseljenih germanskih plemena te od pučana malih srednjovjekovnih kneževina i biskupija postali narodom istom poslije Francusko-pruskog rata 1871. godine.

U drevnim vremenima u Aziji i Africi kao i u novom vremenu u Europi političke su zajednice po civilizacijskom vladavinskom načelu bile podijeljene na vladara i puk. Postojali su knezovi i kneževine, biskupi i biskupije, papa i papinska država, kraljevi i kraljevine ili carevi i carevine.

Unatoč takvom vladavinskom sustavu, u Europi je razlučivanje naroda (plemena) ili životnih zajednica po krvi postupno ustupalo mjesto razlučivanju po prostoru. Germanska i keltska plemena u Francuskoj, koja je od Julija Cezara bila rimskom provincijom, a ne kolonijom kao što je bila Germanija – počela su se slijevati u narod ubrzo nakon prestanka Karolinške franačke države koncem devetog stoljeća.

U vrijeme Renesanse počela se približavati nova vladavinska revolucija, koje je dozrela za Industrijske revolucije na prijelazu u devetnaesto stoljeće. Političkim zajednicama postupno su počeli vladati ljudi koji bi nakupili kapital. Tako je bilo u sjevernotalijanskim gradovima i Dubrovniku, koji su se osilili zbog slabe kraljevske ili carske vlasti. Kapital je nakupljan ponajviše trgovinom, a ne proizvodnjom, pljačkom ili zauzimanjem tuđeg prostora. Tako se uspostavljao kapitalizam kao europska endemska, mjesna pojava.

U razdoblju od dobrih šest stoljeća u Europi je stvoren značajan broj država, koje nisu bile države ni političkih vladara ni naroda, nego upravo države kapitala. U takvim državama – kao što je bila Nizozemska od 17. stoljeća – vlast je pripadala kapitalu, koji bi na odijeljenim državnim prostorima stvarao mjesne narode. Takvi razlučeni narodi (prvo Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Englezi, Švicarci, Škoti te poslije Talijani i Nijemci) bili su najamnici, a ne podanici kapitala.

U tom razdoblju u Europi se naveliko ratovalo, što je dovelo do razvitka tehnologije i znanosti, koja je bila utemeljena na mjerenju i matematici, a ne na nagađanju. Kapitalizam, prava znanost i suvremena tehnologija stvoreni su u Europi.

Europljani su u Renesansi bili stiješnjeni s istoka pa su iz zapadnog Sredozemlja i s obala Atlantskog oceana tražili odušak preko svjetskih mora. Svoje su oružje tad uperili uglavnom u afrička i američka plemena te u azijske narode. Taj se europski pohod na ostatak svijeta naziva kolonijalizmom. Kolonijalna vladavina nije stvarala nove narode u zauzetim zemljama pa je – poslije rasapa kolonijalnog sustava poslije Drugoga svjetskog rata – razlučenim bivšim kolonijalnim posjedima pripala uloga stvaranja novih naroda od podanika kolonijalnih gospodara.

Stoga je poslije Drugoga svjetskog rata – u dijelu svijeta koji nije pripao komunističkom bloku, u kojemu se držalo do naroda – kapitalu odnosno SAD kao njegovom političkom i vojnom sredstvu bilo razmjerno lagano uspostaviti hegemoniju. Poslije Hladnog rata i poslije sloma komunizma u Europi kapital je nastojao takvu hegemoniji protegnuti na cio svijet. Za to je predsjedniku Clintonu trebala poslužiti Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Kapital je nastojao zavladati svijetom putem slobodnog svjetskog tržišta, koje je mreža za hvatanje i kroćenje naroda, ali je Kinu članstvo u WTO napravilo neželjenom velesilom.

Ipak, na veliku sreću narodima, s globalizacijom poslovanja globalizirana je i vrsta Homo sapiens. Usto, presudno se povećala uloga kopna u stvaranju svjetske prijevozne podloge, a SAD od ostatka svijeta odvajaju dva najveća svjetska oceana. Na širokom eurazijskom kopnu, na kojemu se stvara prijevozna podloga, našli su se neki od drevnih naroda (Kinezi, Indijci i Perzijanci) i neki stari europski narodi (Rusi i Turci).

Globalizacija vrste i stalno pogoršavanje klime – koje je prouzročio kapitalizam – nameću potrebu, da svaki narod preuzme odgovornost za život na svojem dijelu Zemlje. Tako je u globaliziranoj vrsti naglo došlo do goleme važnosti drevnih i starih naroda. Kinezi su nedvojbeno svjetska velesila. Indija to postaje. Te zemlje imaju po petinu svjetskog pučanstva, koje je dobro školovano. Rusija ima najveći kopneni prostor na svijetu i golem dio Arktika. Turska i Perzija su na iznimno važnim zemljopisnim mjestima. Izraelci su važan stari narod, koji se silom prilika vezao uz tekući novac, a ne uz prostor i nekretnine. (Japan i Njemačka su još pod američkom okupacijom.)

Globalizacija vrste i odgovornost za prostor nameću uspostavu globalnog višestožernog poretka u svijetu. Hegemonija kapitala upravo prestaje. Ipak, SAD upravo sad nastoje obnoviti tu hegemoniji, koja nikad nije bila potpuna. Usto, jedinačni državni prostori se neprekidno nadovezuju jedni na druge. Ljudi iz mudrosnih zaklada kapitala ne vide iznesenu zemaljsku stvarnost pa nagovaraju kapitaliste, da prijetnjama i obavještajnim načinom unose razdor i rat u vrstu. Plaćeni savjetnici kapitala ne uviđaju, da se u svijetu ubrzano uspostavlja novi višestožerni savez spomenutih prekaljenih drevnih i starih naroda, koji predvode ostale narode i koji neće propustiti prigodu da postanu suvereni. Suverenost je naličje odgovornosti. Jedan je svijet! Sad je našem jedinom svijetu potreban trajan mir. Globalnost naše vrste je stvarnost. Svaki rat u vrsti je „građanski“ rat. Isus je rekao: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i nijedan grad ili nijedna kuća u sebi razdijeljena neće opstati.“ Život na Zemlji mogu spasiti samo odgovornost za vlastiti prostor i suradnja životnih zajednica. Zapad će se morati uklopiti u novi globalni poredak. Europa se s Atlantika mora premjestiti u Euraziju.

Continue Reading

11 lipanj 2022 ~ 0 Comments

Klima i ukrajinski rat

Svjetski kapital nakupljen u SAD se, rabeći politiku predsjednika-demokrata Wilsona, okomio na Lenjina i crvenu Rusiju pa je u Rusiji ubrzo poslije Oktobarske revolucije upriličio građanski rat, koji je trajao do 1922. godine. Wilson je plan o novom uređenju svijeta iznio Kongresu u Četrnaest točaka 8. siječnja 1918. godine, dva mjeseca poslije Revolucije. Plan je bio uperen prvobitno u rusku državu, jer je Rusija prestala biti kapitalističkom zemljom.

Predsjednik-demokrat Obama upriličio je u Ukrajini 2014. godine narančastu revoluciju, koja je bila uperena u Rusku Federaciju. Poslije dolaska na vlast republikanca Trumpa SAD su prema Rusiji vodile pomirljivu politiku, ali su za probitak američkog domaćeg kapitala zaoštrile odnose s Kinom, koja je strategijska saveznica Rusije.

Početkom prošle godine došlo je do nove promjene u Bijeloj kući. U nju su se uselili Demokrati i neokonzervativci, koji su za kapital i bili izveli narančastu revoluciju u Ukrajini. Otad je počela protivruska histerija. SAD, NATO i EU počeli su žestoko prijetiti Rusiji. Rusiji se prijetilo i pristupom Ukrajine NATO-u. Sad se politika prema Rusiji vodi niz zapovjedni lanac: kapital-SAD-NATO-EU-umreženi europski narodi-potkupljene ukrajinske vlasti. Izvedena je opaka instrumentalizacija ukrajinskog naroda, koji sad vodi rat za svjetski kapital. U Ukrajini ne ratuju Ukrajina i Rusija, nego svjetski kapital i narodi svijeta, koji svi žele biti suvereni u svojim zemljama.

Rusi su na intervencije Zapada u Ukrajini 2014. i 2022. godine odgovorili dvama zahvatima. U prvomu su uzeli dio Ukrajine uz granicu u kojemu pretežito žive Rusi i poluotok Krim, koji je za Sovjetskog Saveza administrativnom odlukom uzet Ruskoj Republici i predan Ukrajini. U drugom su primjeru Rusi napravili ozbiljniji zahvat, kojim su dosad osvojili gotovo cijeli Donbas te napravili stotine kilometara dugačak i više od sto kilometara širok pojas za zaštitu Krima i za dobru kopnenu povezanost Krima s Rusijom.

Neposredne posljedice Ukrajinskog rata očite su diljem globaliziranog svijeta. To su nezapamćeno visoka inflacija, koju ne prati povišenje cijena rada i znanja; skupoća energenata; skupoća hrane; te u mnogim dijelovima svijeta prava nestašica hrane, neishranjenost pučanstva, gladovanje i posebice umiranje djece. Do nestašice hrane djelomice je došlo i zbog suše, posebice na istoku Afrike. U Etiopiji se usto vodi građanski rat.

Nestašicu hrane, visoku inflaciju te skupoću hrane i energenata zapadni političari i mediji pripisuju izravno ruskom zahvatu ili ratu u Ukrajini. Pritom ne spominju, da je cijena europske nafte iznosila: 20. kolovoza 65, 1. prosinca 69, 24. siječnja 86, a 24. svibnja, tri mjeseca od početka rata, „samo“ 113 američkih dolara. Ne spominju se ni gospodarske kazne protiv Rusije, koje uključuju djelomičnu zabranu uvoza energenata i hrane iz Rusije.

Za svjetski kapitalizam nije važno to, kako zbog rata i posljedica rata prolaze narodi i ljudi svijeta, nego samo koliko se kapitala dodatno nakuplja među opskrbljivačima energijom, proizvođačima gnojiva i trgovcima hranom. (Energetski div Shell je u prvoj četvrtini 2021. godine imao čistu zaradu 3 milijarde dolara, a 2022. godine 9 milijarda, a umirovljenica u UK kaže: „Ako ne budemo manje jeli, nećemo moći strujom puniti bateriju u invalidskim kolicima mojeg muža.“)

Skupoća hrane i energenata te visoka inflacija odnijele su običnim potrošačima golem dio sposobnosti kupnje, što se očituje u smanjenoj potražnji drugih proizvoda i što neizbježno vodi u gospodarsku krizu pa i u recesiju i depresiju. Činjenica, da su isti dan (10. lipnja) silno pale cijene dionica na svim velikim burzama osim u Šangaju i da je silno pala cijena energenata i ostale robe (osim zlata i srebra) pokazuje da se približava gospodarski zastoj. (Cijene dionica obično rastu kad cijene sirovina padaju.)

Međutim, u ovom času neprimjetna, neizravna, ali dugoročno najteža žrtva Ukrajinskog rata je klima. Zbog skupoće energenata i umjetnog gnojiva smanjena je potražnja fosilnog goriva pa se, kako bi izbjegle energetsku krizu, sve više zemalja vraća napuštenoj proizvodnji električne struje iz ugljena. U tomu prednjače Kina i Indija, ali se tom načinu vraća i Njemačka, unatoč sudjelovanju Zelenih u njemačkoj vladinoj koaliciji. Iako se visoke zarade slijevaju u riznice i dividende energetskih i trgovačkih divova, izostaje njihovo ulaganje u zelenu energetiku i u zeleno gospodarstvo. S druge strane, države su već prekomjerno zadužene, što zbog financiranja zaposlenika „na čekanju“ u jeku pandemije koronavirusa što zbog poticaja građanima i obiteljima da sad izdrže inflaciju i posebice skupoću hrane i energenata.

Stoga je ulaganje u zeleno gospodarstvo velika nevolja i teška zadaće: ti koji imaju novac čuvaju ga za sebe, a ti koji su već zaduženi trebali bi dodatno „na vjeru“ ozeleniti gospodarstvo. Države su na velikoj muci, jer bi one trebale na bilo koji način uzimati kapital privatnicima i pretvarati ga u zajedničko bogatstvo. S obzirom na dugotrajnost pogoršavanja klime pretvorba privatnog kapitala u skupni trebala bi biti trajan postupak, a ne jednokratna mjera uljepšavanja stanja. Za dobro klime kapitalizam treba ukloniti i zamijeniti ga politizmom. U politizmu je prvo politika, kao obavljanje posla životne zajednice, a gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja su sluge narodne politike.

Po najavljenom velikom dvojnom programu ulaganja EU, 300 milijardi eura bi se uložilo u novu energetsku podlogu (infrastrukturu) za skuplju prekomorsku opskrbu Europe energentima bez kopnene opskrbe iz Rusije. To EU čini iz posluha prema SAD. Jednak iznos bi se uložio u zelenu energetiku na vjetar, sunce, plimu, jezgre atoma i na vodik. Čini se, da se prvo navedeno ulaganje mora izvesti, a pitanje je postoji li za drugo ulaganje politička volja. Osim toga, u očekivanoj krizi možda neće biti novca nizašto.

Gotovo sve svjetske ustanove smatraju, da je sadašnje stanje kratkotrajno. Jedino FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu) tvrdi, da će se sadašnje stanje zadržati do 2027. godine. Mnogo će ovisiti o evoluciji Ukrajinskog rata: ne zna se koliko mogu trajati vojni zahvati, a još se manje može znati to, koliko bi trajali mirovni pregovori.

U svakom slučaju je neizvjesno to, hoće li naša vrsta uspjeti zaustaviti pogoršavanje klime do 2030. godine. Ako joj to ne uspije, pogoršavanja klime bit će nepovratno. Stoga sve sile svih naroda treba odmah upregnuti u najvažniju i najtežu zadaću naše vrste. Treba potpuno zanemariti prohtjev kapitalista za gomilanje kapitala. Oni bi kapital uložili u zeleno gospodarstvo istom kad vide, da je državama uspjelo zauzdati pogoršavanje klime.

Vrsta ima sve manje vremena za posao oporavka klime. Ljudska vremenska ljestvica se sve više stišće, a pogoršavanje klime ima svoj hod. Stoga vrsta svoj hod treba uskladiti sa svojim nasušnim  potrebama, od kojih je najvažnija očuvanje Zemlje te dobre klime i života na njoj. Zar nije sablažnjivo to, da vrsta od 8 milijarda ljudi ovisi o šačici kapitalista?

Continue Reading