Archive | lipanj 11th, 2022

11 lipanj 2022 ~ 0 Comments

Klima i ukrajinski rat

Svjetski kapital nakupljen u SAD se, rabeći politiku predsjednika-demokrata Wilsona, okomio na Lenjina i crvenu Rusiju pa je u Rusiji ubrzo poslije Oktobarske revolucije upriličio građanski rat, koji je trajao do 1922. godine. Wilson je plan o novom uređenju svijeta iznio Kongresu u Četrnaest točaka 8. siječnja 1918. godine, dva mjeseca poslije Revolucije. Plan je bio uperen prvobitno u rusku državu, jer je Rusija prestala biti kapitalističkom zemljom.

Predsjednik-demokrat Obama upriličio je u Ukrajini 2014. godine narančastu revoluciju, koja je bila uperena u Rusku Federaciju. Poslije dolaska na vlast republikanca Trumpa SAD su prema Rusiji vodile pomirljivu politiku, ali su za probitak američkog domaćeg kapitala zaoštrile odnose s Kinom, koja je strategijska saveznica Rusije.

Početkom prošle godine došlo je do nove promjene u Bijeloj kući. U nju su se uselili Demokrati i neokonzervativci, koji su za kapital i bili izveli narančastu revoluciju u Ukrajini. Otad je počela protivruska histerija. SAD, NATO i EU počeli su žestoko prijetiti Rusiji. Rusiji se prijetilo i pristupom Ukrajine NATO-u. Sad se politika prema Rusiji vodi niz zapovjedni lanac: kapital-SAD-NATO-EU-umreženi europski narodi-potkupljene ukrajinske vlasti. Izvedena je opaka instrumentalizacija ukrajinskog naroda, koji sad vodi rat za svjetski kapital. U Ukrajini ne ratuju Ukrajina i Rusija, nego svjetski kapital i narodi svijeta, koji svi žele biti suvereni u svojim zemljama.

Rusi su na intervencije Zapada u Ukrajini 2014. i 2022. godine odgovorili dvama zahvatima. U prvomu su uzeli dio Ukrajine uz granicu u kojemu pretežito žive Rusi i poluotok Krim, koji je za Sovjetskog Saveza administrativnom odlukom uzet Ruskoj Republici i predan Ukrajini. U drugom su primjeru Rusi napravili ozbiljniji zahvat, kojim su dosad osvojili gotovo cijeli Donbas te napravili stotine kilometara dugačak i više od sto kilometara širok pojas za zaštitu Krima i za dobru kopnenu povezanost Krima s Rusijom.

Neposredne posljedice Ukrajinskog rata očite su diljem globaliziranog svijeta. To su nezapamćeno visoka inflacija, koju ne prati povišenje cijena rada i znanja; skupoća energenata; skupoća hrane; te u mnogim dijelovima svijeta prava nestašica hrane, neishranjenost pučanstva, gladovanje i posebice umiranje djece. Do nestašice hrane djelomice je došlo i zbog suše, posebice na istoku Afrike. U Etiopiji se usto vodi građanski rat.

Nestašicu hrane, visoku inflaciju te skupoću hrane i energenata zapadni političari i mediji pripisuju izravno ruskom zahvatu ili ratu u Ukrajini. Pritom ne spominju, da je cijena europske nafte iznosila: 20. kolovoza 65, 1. prosinca 69, 24. siječnja 86, a 24. svibnja, tri mjeseca od početka rata, „samo“ 113 američkih dolara. Ne spominju se ni gospodarske kazne protiv Rusije, koje uključuju djelomičnu zabranu uvoza energenata i hrane iz Rusije.

Za svjetski kapitalizam nije važno to, kako zbog rata i posljedica rata prolaze narodi i ljudi svijeta, nego samo koliko se kapitala dodatno nakuplja među opskrbljivačima energijom, proizvođačima gnojiva i trgovcima hranom. (Energetski div Shell je u prvoj četvrtini 2021. godine imao čistu zaradu 3 milijarde dolara, a 2022. godine 9 milijarda, a umirovljenica u UK kaže: „Ako ne budemo manje jeli, nećemo moći strujom puniti bateriju u invalidskim kolicima mojeg muža.“)

Skupoća hrane i energenata te visoka inflacija odnijele su običnim potrošačima golem dio sposobnosti kupnje, što se očituje u smanjenoj potražnji drugih proizvoda i što neizbježno vodi u gospodarsku krizu pa i u recesiju i depresiju. Činjenica, da su isti dan (10. lipnja) silno pale cijene dionica na svim velikim burzama osim u Šangaju i da je silno pala cijena energenata i ostale robe (osim zlata i srebra) pokazuje da se približava gospodarski zastoj. (Cijene dionica obično rastu kad cijene sirovina padaju.)

Međutim, u ovom času neprimjetna, neizravna, ali dugoročno najteža žrtva Ukrajinskog rata je klima. Zbog skupoće energenata i umjetnog gnojiva smanjena je potražnja fosilnog goriva pa se, kako bi izbjegle energetsku krizu, sve više zemalja vraća napuštenoj proizvodnji električne struje iz ugljena. U tomu prednjače Kina i Indija, ali se tom načinu vraća i Njemačka, unatoč sudjelovanju Zelenih u njemačkoj vladinoj koaliciji. Iako se visoke zarade slijevaju u riznice i dividende energetskih i trgovačkih divova, izostaje njihovo ulaganje u zelenu energetiku i u zeleno gospodarstvo. S druge strane, države su već prekomjerno zadužene, što zbog financiranja zaposlenika „na čekanju“ u jeku pandemije koronavirusa što zbog poticaja građanima i obiteljima da sad izdrže inflaciju i posebice skupoću hrane i energenata.

Stoga je ulaganje u zeleno gospodarstvo velika nevolja i teška zadaće: ti koji imaju novac čuvaju ga za sebe, a ti koji su već zaduženi trebali bi dodatno „na vjeru“ ozeleniti gospodarstvo. Države su na velikoj muci, jer bi one trebale na bilo koji način uzimati kapital privatnicima i pretvarati ga u zajedničko bogatstvo. S obzirom na dugotrajnost pogoršavanja klime pretvorba privatnog kapitala u skupni trebala bi biti trajan postupak, a ne jednokratna mjera uljepšavanja stanja. Za dobro klime kapitalizam treba ukloniti i zamijeniti ga politizmom. U politizmu je prvo politika, kao obavljanje posla životne zajednice, a gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja su sluge narodne politike.

Po najavljenom velikom dvojnom programu ulaganja EU, 300 milijardi eura bi se uložilo u novu energetsku podlogu (infrastrukturu) za skuplju prekomorsku opskrbu Europe energentima bez kopnene opskrbe iz Rusije. To EU čini iz posluha prema SAD. Jednak iznos bi se uložio u zelenu energetiku na vjetar, sunce, plimu, jezgre atoma i na vodik. Čini se, da se prvo navedeno ulaganje mora izvesti, a pitanje je postoji li za drugo ulaganje politička volja. Osim toga, u očekivanoj krizi možda neće biti novca nizašto.

Gotovo sve svjetske ustanove smatraju, da je sadašnje stanje kratkotrajno. Jedino FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu) tvrdi, da će se sadašnje stanje zadržati do 2027. godine. Mnogo će ovisiti o evoluciji Ukrajinskog rata: ne zna se koliko mogu trajati vojni zahvati, a još se manje može znati to, koliko bi trajali mirovni pregovori.

U svakom slučaju je neizvjesno to, hoće li naša vrsta uspjeti zaustaviti pogoršavanje klime do 2030. godine. Ako joj to ne uspije, pogoršavanja klime bit će nepovratno. Stoga sve sile svih naroda treba odmah upregnuti u najvažniju i najtežu zadaću naše vrste. Treba potpuno zanemariti prohtjev kapitalista za gomilanje kapitala. Oni bi kapital uložili u zeleno gospodarstvo istom kad vide, da je državama uspjelo zauzdati pogoršavanje klime.

Vrsta ima sve manje vremena za posao oporavka klime. Ljudska vremenska ljestvica se sve više stišće, a pogoršavanje klime ima svoj hod. Stoga vrsta svoj hod treba uskladiti sa svojim nasušnim  potrebama, od kojih je najvažnija očuvanje Zemlje te dobre klime i života na njoj. Zar nije sablažnjivo to, da vrsta od 8 milijarda ljudi ovisi o šačici kapitalista?

Continue Reading