Zdravko Mršić – Konsenzus

Političari se biraju i bivaju plaćani da se bave politikom. Politika bi trebala biti javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice, koja zauzima određeni prostor na Zemlji i koja se za taj prostor treba suvereno starati. Suverenost je sparena s odgovornosti.

Stanje klime je postalo takvo, da svi narodi i posebice njihovi političari moraju smjesta napraviti velike korake za ublažavanje kvarenja klime i – ako vrijeme Zemlje dopusti – za zaustavljanje klimatskih promjena. Hitno stanje klime nameće korjenitu promjenu u pristupu klimi, koja je postala gorućim pitanjem ne samo jedinačnih naroda, nego i cijele naše vrste, jer je poremećaj klime globalan, kao što je globalna i vrsta.

Sadašnja pošast toplinskih plima – „toplinski val“ je slab izraz za sadašnje stanje podneblja – u SAD i Europi, koje su praćene šumskim i drugim velepožarima, veliko je upozorenje kapitalistima, političarima i medijima te narodima i našoj vrsti. Sadašnje toplinske plime pogodile su cijeli zapadni svijet, u kojemu je bilo došlo do sablažnjivo snažnog nakupljanja kapitala i u kojemu je upravo zato bilo začeto kvarenje podneblja, koje je već premašilo podnošljivu mjeru. Stanje zemaljskog podneblja je takvo, da bi svi političari trebali smjesta postati „vatrogascima“. Umjesto da kao dosad raspiruju klimatsku pandemiju, oni je moraju stišavati i zauzdati.

U osvrtu ću nastojati iznijeti čime su se umjesto djelatnog bavljenja klimom bavili sadašnji zapadni političari i u domaćoj i u svjetskoj politici. Ukratko, dosadašnji političari brinuli su se za probitke kapitala, kapitalizma i tržišta te za promicanje liberalizma kao sustava uvjerenja kapitala. U tomu su im zdušno pomagali plaćeni zapadni mediji, koji nastoje monopolizirati mreže raspačavanja obavijesti i pogleda.

Pitanje pogoršavanja podneblja Zemlje bivalo je naglašeno samo oko vremena održavanja godišnjih „Konferencija stranaka“ (COP), koje upriličuje Konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNCCC) te kakva je prošlog studenoga održana u Glasgowu i kakva će se u studenomu ove godine održati u Kairu. Izvan tog prazničnog i proštenjarskog vremena kao da nema pogoršavanja klime. Sudeći po izjavama zapadnih političara te po govoru i pisanju zapadnih medija, izvan tog blagoslovljenog vremena ne postoji pitanje ubrzanog pogoršavanja klime. Moglo bi se reći, da je Zapadu najžešći svjetski problem Vladimir Putin, a ne klima.

Neposredno prije sadašnjih toplinskih valova ili plima sva pozornost medija bila je usredotočena – osim na ratovanje u Ukrajini – na opću, svjetsku skupoću te na razmjernu nestašicu energenata i hrane, koje su dovele do inflacije, kakva na Zapadu nije zabilježena od 1981. godine za vladavine svijetom Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Sadašnja svjetska inflacija nedvojbeno je prouzročena političkim i gospodarskim kaznama zapadnih vlada određenih Rusiji, kakve su prije bile odrezane nizu nepoćudnih zemalja, kao što su sama Rusija, Kina, Kuba, Sirija, Venezuela, Bolivija, Sjeverna Koreja i Iran. (Pod određenim američkim kaznama su i zemlje EU, američka saveznica Turska, Japan, Ujedinjena Kraljevina i Indija.)

Svjetska inflacija nije samo ugrozila vrijednost nakupljenog kapitala, nego je izravno pogodila milijarde ljudi i obitelji diljem svijeta. U zapadnim zemljama dodatne nevolje prouzročile su uporna pandemija koronavirusa i toplinske plime. Vlade mnogih zapadnih zemalja našle su se u nedoumici: štititi kao i dosad probitke kapitala i spašavati kapitalizam ili štititi ljude, narode i život. Zapadni političari nemaju za sadašnje stanje pripremljen predložak postupanja. Imaju ad hoc – kao sadašnji američki predsjednik – napisane listiće o tomu kakvu će izliku reći za otvoreno pitanje, ali nemaju predložak za postupanje. Stoga, neka nikoga ne čudi to, što je vlastita stranka odbacila dosadašnjeg britanskog premijera, što je vlastita koalicija odbacila dosadašnjeg talijanskog premijera te što se sadašnji američki predsjednik pokazao slabim, da bi ostvario vlastite prijeizborne zamisli o zauzdavanju pogoršavanje klime. [Joe Biden sad na državni dug putem Saveznog ureda za upravljanje hitnim stanjima (FEMA) stavlja u džepove građana pogođenih toplinskom plimom novac, kako bi mogli kupiti uređaje za hlađene domova, a ne zna se što bi mu pomoglo da spasi parlamentarne izbore u studenomu. Draghijeva vlada je pala, jer je po mišljenju koalicijskih ortaka odredila nedovoljnu svotu za pomoć građanima, koji su pogođeni na više načina.] Visoki njemački dužnosnici ne govore javno minulih tjedana. Čak je ušutio i govorljivi „zeleni“ vicekancelar Robert Habeck. Od Nijemaca govori i još uvijek prijeti samo Ursula von der Leyen, ali ona obnaša izvanprostornu dužnost.

Pred narodima svijeta nisu samo raskrinkane nesposobnost sadašnjih političara i njihova mala zauzetost pitanjima narodnog života, nego je i izvrgnuta uvidu naroda prljava uloga medija, koji nastoje nadzirati sustav uvjerenja odnosno to, što ljudi misle. Mediji su kao i političari u najmu kod kapitala.

Čime su se dosad u unutarnjoj i vanjskoj politici bavili političari jedinačnih zapadnih zemalja? U SAD je od dolaska Joea Bidena u Bijelu kuću glavno unutarnje pitanje obračun s Donaldom Trumpom, koji je potučen na izborima prije dvije godine. Amerika je zauzeta pitanjem pobačaja, iako se može dogoditi da pokvarena klima pobaci cijelu našu vrstu. „Do zubi naoružana“ Amerika je zapanjena mnoštvenim ubojstvima, koje izvode uglavnom maloljetnici. U vanjskoj politici SAD gorljivo nastoje ideološki razlučiti narode, od kojih traže da se svrstaju uz njih, ako ne žele biti opetovano kažnjavani. Prvobitno sredstvo američke politike diljem svijeta je Atlantski savez, kojega se glavni tajnik toliko unio u prijetnje Rusiji i Kini(!), da je on jedini visoki dužnosnik, kojemu ne treba glasnogovornik. (On je ovlašteni glasnogovornik SAD.) SAD se izazovno upleću u unutarnja pitanja ostalih zemalja. Američka politika nastoji nepomirljivo podijeliti vrstu, kako bi napravljene podjele izazvale svjetski vojni obračun, a u ratu se najbolje zarađuje.

Britanija se pripravno unijela u predvodništvo obračuna Zapada s Rusijom, nakon što je za tekuću proračunsku godini povisila osobne poreze i doprinose na plaće, a da za sadašnje skupoće nije dužno i primjereno povećala plaće javnih zaposlenika. Konzervativci su uklonili svojeg premijera, ne bi li s drugim predvodnikom stekli prigodu, da na izborima sačuvaju vlast. Čini se, da je i laburistička oporba izgubila doticaj sa stvarnosti. Škotski nacionalisti upravo sad pripravljaju referendum o odcjepljenu Škotske od UK.

Britanske vlasti su napravile Pacifički savez s Australijom i SAD, kako bi razvrgnule ugovor, po kojemu je Francuska trebala praviti nuklearne podmornice za Australiju. Britanska mornarica po uzoru na američku izaziva Kinu u Južnokineskom moru. U angloameričke vojne projekte u Tihom oceanu uključuje se i Japan, ali se Indija nije dala namamiti na sudjelovanje u udaljenim mjesnim podružnicama Atlantskog saveza. Gotovo sve zemlje EU učinile su pitanje Ukrajine prječim od pitanja klime. Njemačka se zbog kazni Rusiji čak vratila proizvodnji električke struje od ugljena! (Možda Japan i Njemačka 77 godina od rata nastoje neopazice prijeći na pobjedničku stranu?)

Nedavni velepožari napali su mnoge američke savezne države. Na Aljasci je 70 požara opustošilo više od milijun hektara šume i oranica; u Novom Meksiku 48 požara 550.000 hektara; u Nevadi 41 požar 450.000 hektara; i dalje redom. Sto milijuna Amerikanaca bilo je danonoćno izloženo nesnosno velikoj vrućini. Sve su to podnosili u vrijeme velike svjetske skupoće. Predsjednik Biden je 20. srpnja objavio izvršnu zapovijed, kojom je odobrio 2.3 milijarde dolara pomoći mjesnim vlastima, da se priprave za lakše podnošenje krajnjih vremenskih pojava. Pomoć predviđa preuređenje škola i drugih javnih zgrada, a pomoć će se pružiti i obiteljima, kako bi lakše podnijele povišene izdatke hlađenja i grijanja. Joe Biden nastoji građanima kratkoročno olakšati podnošenje krajnjih vremenskih pojava, a ne može dugoročno spriječiti nove klimatske napade na svoje građane.

Od 7. do 18. srpnja u Portugalu su od vrućine preminule 1,063 osobe, a u Španjolskoj više od 500 osoba. U francuskoj pokrajini Gironde premješteno je više od 40,000 duša uglavnom gostiju čija oprema je izgorjela, a uništene su stotine četvornih kilometara šume. Požari su zbog vrućine izbijali i u samom Londonu.

Nedavne toplinske plime u zapadnom svijetu pokazale se da snovi njegovih političara nisu sukladni sa zbiljom, koju doživljavaju ljudi i narodi te koju trpe Zemlja i život na njoj. Zapadna politička misao nije više stvarna i uporabljiva. Ona je već stoljećima podložna liberalizmu kao ideologiji kapitalizma. Kao što se nekad prigovaralo Crkvi, da je „filozofija sluškinja teologije“, tako se već stoljećima moglo reći, da je „politika sluškinja ideologije“, dakako ideologije kapitala.

Temeljni porok liberalizma je oslanjanje na prava, koja se olako naziva ljudskima. „Ljudska“ bi prava trebala kapom i šakom dijeliti država, koju to raspačavanje prava stoji. Dodjela izmišljenih prava potkopava državu. Pritom kapital sa strane gleda širenje pošasti ljudskih prava, koje je upravo kapital putem medija napravio važnima, jer svojatanje osobnih prava dijeli i rastače vrstu. Međutim, u rječniku kapitalizma nema riječi „potreba“. „Mrtve“ tvari kao što su kamen ili komad suhog drveta nemaju potrebe. Naprotiv, potrebe ima sve što je živo: sve živo ovisi o okolini, jer se život u organizmima sastoji od neprestanog protoka ili kolanja sićušnih čestica, kao što su molekule, ioni i atomi.

Sad sve živo na Zemlji treba oporavak klime, a dobru klimu trebaju i kapitalisti kao živi nositelji kapitala. (Kapitalizam već ima robote kao zamjenu za radnike, a možda će uskoro napraviti robote kao zamjenu za žive kapitaliste, kako se novi kapitalisti ne bi morali starati za uređenje klime ni svoj kapital ulagati u zelenu energetiku.) Potrebu vrste za oporavak klime trebaju uvažiti i kapitalisti, koji bi nagomilani kapital morali uložiti u oporavak klime. Ako to neće napraviti milom narodi ih na to trebaju navesti silom. Ipak, bitno je to, da ljudi prisile političare, da javne poslove vode za njihove životne zajednice, a ne za kapitaliste, u kojima je novac zamijenio život. Potreba za oporavkom klime i za obnovom Zemlje je tako velika i presudna, da narodi za izvedbu te posljednje revolucije smiju rabiti svoju silu života.

Continue Reading

Capitalism is possible only in the species Homo sapiens, which has image thinking and conceptual thinking as well: man thinks of, designs and fabricates or concocts reality. Capitalism is not based on life’s togetherness, that has been implanted by the evolution into the „backward” species. Capitalism is based on invented self-reliance, which liberalism – as the belief system of capitalism – imposes on people. Programmed self-reliance has divided people into those who can, who have and who fulfill their whims, and those who do not have and who cannot meet even the basic needs of life. All creatures have needs, which in all species except in our one are to be met collectively. Only the members of the „capitalist” species are pressed to meet their needs in competing with each other in the markets. Mutual competition among humans is considered a virtue.

Since the beginning of the Industrial Revolution, capital has systematically increased the supply of labor to the industry. Capitalists have permanently used science and technical inventions to transfer more and more work to machines. In addition, capitalists attracted laborers to the industry in waves: first agricultural workers, then women and mothers from families and later immigrant laborers, and finally the Western capital went after the unexpensive labor available in distant countries. With such capital transfers began the process of deindustrialization of the West. Most recently, goods manufacturers and even providers of services began using outsourcing or temporary intake of workers from private employment agencies. Such workers, as well as regular employees of employers, sign mostly short-term employment contracts. They are de facto day laborers. Today, fewer and fewer workers have a permanent or guaranteed job. This creates a great uncertainty in life, which latently eats away people.

Due to the high supply of work, workers have little bargaining power compared to employers. It had caused the weakening of the labor movement, which is now being rebuilt thanks to the dependence of large trade and other service networks – on-line trade, air transport and others – on the skill of workers, who have so far been poorly paid and whom is difficult to replace in a complex and tuned-up system.

The continued pulling new, lower-paid workers to production and service sectors of the economy led to the temporary withering of the trade union movement, as the unsatisfied workers could be easily replaced by new recruits. Now, employees are gradually joining unions and threatening shutdowns especially in network systems such as rail, air transport, strained health services and education. Due to relative scarcity of very skilled workers, corporations – which depend on the smooth operations of their business infrastructure and their distribution system or „logistics” – started paying their workers better after the weakening of coronavirus pandemic. (The word „logistics” comes from the Greek word logis meaning headquarters, so logistics consist of calculating, planning and predicting the events in a operational network.) Now, properly skilled workers are hard to find – especially if they are offered low remuneration – and the import of inept workers has been abandoned in many economic sectors. Nevertheless, every worker who enters into employment with the usually whimsical Western employers falls into uncertainty.

The employment of women and mothers led to the destruction of the family. Consequently, our species has abandoned the upbringing for real life, although our species – due to the long development of the brain, which allows for conceptual thinking – needs a much longer upbringing than other animal species. There is only a media upbringing of young people for the market, which with its unpredictability brings to people all the surprises of life, which they are finding increasingly difficult to cope with.

Due to the general uncertainty of life to which they are exposed, young people marry late in life, indulge in mating without reproduction and consequently have few children, who – due to the age of their parents at the time of conception – are often born with mental and physical shortcomings. People’s poor preparation for family life and the lack of a clear intention when marrying often leads to divorces, which create single-parent households. In 2020, there were 10.7 million single-parent families in the U.S., 80% of whom were led by women. (In such families there is no male role model for raising boys.) In the United States in the past sixty years, the percentage of families with both parents decreased from 88% to 67%. Of the 50 million children who live with both parents, 3 million have unmarried parents.

Due to the unsettled state of relationships in the families, many children leave the family. It is the greatest source of homelessness. According to a White House estimate, there are now about 600,000 homeless people in the United States. They die on average at the age of only 50. Afro-Americans make up 40% of the homeless. Men and boys make up 61% of homeless people. Children make up 20% of the homeless, 7% of whom live in abandoned cars. Among homeless children, 42% of them become LGBT. It is so in the richest country in the world, which in recent years still struggles to minimise homelessness.

(Unlike in many developed countries, where children often flee their families on their own, the practice of taking children away from their parents has settled in Norway. The Norwegian Child Welfare Service (NCWS) has extensive powers to take children away from their parents. There are 12,000 children taken away from Norwegian families and they are placed in other families or in special foster homes for children. There are many cases, that children are taken from Muslim mothers and placed in evangelical families. Five children were taken from a Christian family by the NCWS because their parents „imbued them with Christianity”.)

Ill-mannered children without a firm life attitude, that is usually acquired in the family, often make experiments in life. Thus, children engage in drug misuse, although they must be aware of the dangers of addiction. It is reckoned that there are 60,000 drug addicts in Scotland or one addict per 60 inhabitants aged 15 to 64. Scotland is the „world capital of drug deaths”. In 2019, 1,264 Scottish families were bereaved because of a family member overdose. In the U.S., 3% of all deaths are caused directly by drug overdose. In 2020, 20.6% of people died from heart disease, 17.8% from cancer, 10.4% from COVID, and 5.9% from accidents. Therefore, dying from taking drugs is not negligible.

In recent years all over the Western world there has been a common distribution of food to poor families through “food banks”. It is not only about distributing food to unemployed workers or the elderly, but very often to the families, who do not have sufficient income from employment to buy enough food for themselves. Instead of every worker having a salary high enough to be able to take care of the family, many workers depend on charitable helping hands. Low-paid workers really live in life’s uncertainty.

Life’s uncertainty particularly affects children, many of whom without supplementary nutrition at school cannot preserve their health and cannot have the expected physical and mental development. Instead of all children getting a free meal at school, poor children are among the other children marked by getting a daily free meal. This was especially true for children during the fierce coronavirus pandemic, when children stayed at home instead of attending classes and getting a daily free meal. In England in January 2022, there were 1.9 million children eligible for a free meal or 22.5% of children in public schools. (In private schools, all children receive a meal, the expense for which is included in high tuition.) In England in January 2021 there were 1.74 million children entitled to a free meal or 20.8%. In Western countries, protection is provided by the market, not by the community or by the state.

Recently, more and more Western school children need the help of psychiatrists and psychotherapists, whom schools do not usually employ. In England this year, more than 400,000 children a month receive medical attention due to mental health problems. This is the highest number of children receiving help to date and that gives a serious warning about a looming crisis among children under the age of 18. Psychiatrists familiar with the troubles brought about by the coronavirus pandemic find among school children anxiety, depression and attempts to self-harm. Psychiatrists have warned the public that the spread of mental distress among children can threaten the entire health system, which suffers everywhere in the West from insufficient numbers of physicians and other healthcare professionals.

Mental disorders are the main cause of the occurrence of mass murders, carried out by young people. Recently, U.S. Senator Chris Murphy pushed for a tougher restriction on gun ownership. After a recent attack on a primary school in Uvalde in Texas, Senator Murphy made a proposal to deny the purchase of weapons to people under the age of 21. He supported this with his conclusion, that the attackers in schools are under the age of 18-19. When the media began to dispute data published by Senator Murphy, the Washington Post made a breakdown of 200 cases of assaults against children in primary and high schools. The paper found that two thirds of the attackers were under the age of 18 and that their average age was 16. The newspaper also reported that since the attack on a high school in Columbine, Colorado, on April 20, 1999, more than 310,000 students have been exposed to gun attacks. State terrorism largely disappeared at the end of the last century, but it was readily replaced by ideological terrorism and by terrorism of Western minors and young people for whom human life does not mean much.

The capitalist destruction of families in the West led to the shrinking of population. This has changed the age composition of the population in „developed” Western countries, which have more and more elderly people and which are increasingly dependent on immigration of young people from „underdeveloped” countries, what in itself carries great troubles to both the countries from which people flee and the countries where younger people seek to come legally or illegally. (The initial low productivity of immigrant workers makes these people winners in the existing social protection system, whereby the domestic elderly population receives significantly weaker health and life care.) The current overwhelming migrations are caused by the uneven economic development in the world, which is also the effect or a mortal sin of capitalism.

As time goes on and private capitalist science and medicine discover or make more and more diseases and come up with new methods of their treatments, people with lower financial incomes receive less and less healthcare. Medicine and healthcare are increasingly being privatized and consequently expensive healthcare must be purchased in a market, where those who have taken more and who have more are doing better. This harsh reality is best revealed by long waiting lists for specialist medical examinations and especially for routine medical procedures in public hospitals in all capitalist regimes.

For the evil that capital, capitalists, liberalism and the market have inflicted on life and on our species through the destruction of Earth and disruption of the climate, I shall say only that the elderly persons consider themselves fortunate, that – unlike younger people and children – will not experience the worst that will bring further and already irreversible change of the climate.

Continue Reading

Kapitalizam je moguć samo u vrsti Homo sapiens, koja uz slikovno ima i pojmovno mišljenje: čovjek smišlja, domišlja i izmišlja. Kapitalizam ne počiva na životnom zajedništvu, kakvo je evolucija upekla u „zaostalije“ vrste, nego na izmišljenoj samoživosti, koju liberalizam kao sustav uvjerenja kapitalizma nameće ljudima. Programirana samoživost podijelila je ljude na te koji mogu, imaju i ispunjaju svoje prohtjeve te na te koji nemaju i koji ne mogu zadovoljiti ni životne potrebe. Sve živo ima potrebe, koje se u svim vrstama osim u našoj zadovoljavaju skupno. Jedino pripadnici naše „kapitalističke“ vrste trebaju svoje potrebe zadovoljavati u međusobnom obračunu na tržištu.

Kapital je od početka Industrijske revolucije sustavno povećavao ponudu radne snage u industriji. Kapitalisti su znanost i tehničke izume trajno rabili za prenošenje sve više rada na strojeve. Usto, kapitalisti su u valovima u industriju privlačili radnike iz poljoprivrede, žene i majke iz obitelji pa useljenike, da bi konačno zapadni kapital pošao za radnom snagom u tuđe zemlje. Tim je potezom kapitala počeo postupak deindustrijalizacije Zapada. Konačno, proizvođači dobara i još više pružatelji usluga počeli su rabiti „autsorsing“ ili privremeno uzimati radnike od privatnih agencija za zapošljavanja. Takvi radnici, ali i redoviti zaposlenici poslodavaca potpisuju uglavnom kratkoročne ugovore o radu. Oni su de facto nadničari. Danas sve manje radnika ima trajno ili zajamčeno radno mjesto. To stvara veliku životnu neizvjesnost, koja izgriza ljude.

Zbog visoke ponude rada radnici imaju malu pregovaračku snagu u usporedbi s poslodavateljima pa je bilo došlo do zamiranja radničkog pokreta, koji se sad ipak obnavlja zahvaljujući ovisnosti velikih trgovačkih i drugih uslužnih mreža – trgovine putem interneta, zračnog prijevoza i drugih – o vještini radnika, koji su dosad bili jadno plaćani, a koje je u složenom i istančanom sustavu teško naprečac zamijeniti.

Neprekidno privlačenje novih, slabije plaćenih radnika u proizvodnju i u uslužne struke dovelo je do privremenog prestanka sindikalnog pokreta, jer su jedinačni radnici mogli lagano biti zamijenjeni. Sad se zaposlenici postupno pridružuju sindikatima i prijete obustavom rada posebice u mrežnim sustavima kao što su željeznica, zračni prijevoz, opterećena zdravstvena služba i školstvo. Stoga su korporacije – koje ovise o dobrom djelovanju svoje poslovne podloge ili svojeg sustava raspačavanja odnosno „logistike“ – počele poslije pandemije koronavirusa bolje plaćati svoje radnike. (Riječ „logistika“ dolazi od grčke riječi logis što znači stožer pa se logistika sastoji od računanja i od predviđanja jedinačnih događaja u mreži.) Prave radnike je teško naći, a od uvoza nevještih radnika se odustalo u mnogim strukama. Ipak, svaki radnik stupanjem u radni odnos s najčešće hirovitim poslodavcima zapada u neizvjesnost.

Zapošljavanja majki dovelo je do uništenja obitelji i posljedično do toga, da u našoj vrsti nema odgoja za život, iako je našoj vrsti – zbog dugog razvitka mozga, koji omogućuje pojmovno mišljenje – dug odgoj potrebniji nego ostalim životinjskim vrstama. Postoji samo medijski odgoj mladih ljudi za tržište, koje svojom nepredvidljivošću nosi ljudima silna životna iznenađenja, s kojima se oni sve teže nose.

Zbog opće životne neizvjesnosti kojoj su izloženi, mladi ljudi odgađaju ženidbu, odaju se parenju bez množenja te posljedično imaju malo djece, koja se zbog dobi roditelja u vrijeme začeća često rađaju s duševnim i tjelesnim nedostatcima. Slaba priprava ljudi za obiteljski život i izostanak zdrave nakane pri sklapanju braka često vodi do razvoda brakova, što stvara kućanstva s jednim roditeljem. U SAD je 2020. godine bilo 10.7 milijuna obitelji s jednim roditeljem, kojih su 80% vodile žene. (U takvim obiteljima nema muškog uzora za odgoj dječaka.) U SAD u minulih šezdeset godina postotak obitelji s oba roditelja smanjio se od 88% na 67%. Od 50 milijuna djece koji žive s oba roditelja 3 milijuna imaju nevjenčane roditelje.

Zbog nesređenog stanja u obiteljima mnoga djeca napuštaju obitelj. To je najveći izvor beskućništva. Prema procjeni Bijele kuće u SAD sad ima oko 600.000 beskućnika. Oni u prosjeku umiru u dobi od 50 godina. Afroamerikanci čine 40% beskućnika. Muškarci i dječaci čine 61% beskućnih osoba. Djeca čine 20% beskućnika, od kojih 7% žive u napuštenim automobilima. Među beskućnom djecom 42% njih postaju LGBT. Tako je u najbogatijoj zemlji svijeta, koja se minulih godina ipak trsi da beskućništvo svede na najmanju mjeru.

(Za razliku od mnogih razvijenih zemalja, u kojima djeca često sama bježe iz obitelji, u Norveškoj se ustalio postupak oduzimanja djece roditeljima. Norveška služba za dobrobit djece (NCWS) ima velike ovlasti za oduzimanja djece roditeljima. U Norveškoj ima 12.000 oduzete djece, koja su smještena u tuđe obitelji ili u domove za oduzetu djecu. Ima mnogo slučajeva, da su djeca oduzeta majkama muslimankama i smještena u evangeličke obitelji. Jednoj kršćanskoj obitelji NCWS je oduzela petero djece, jer su ih roditelji „zadojili kršćanstvom“.)

Neodgojena djeca bez čvrstog (obiteljskog) životnog stava često prave pokuse u životu. Tako se djeca upuštaju u uzimanje droge, iako moraju biti svjesna opasnosti od ovisnosti. Računa se da u Škotskoj ima 60.000 ovisnika ili jedan ovisnik na 60 stanovnika u dobi od 15 do 64 godine. Škotska je „prijestolnica umiranja od droge“. U njoj su 2019. godine 1.264 obitelji bile zavijene u crno. U SAD 3% svih umrlih osoba umre izravno od uzimanja prevelikog obroka droge. Ondje je 2020. godine od srčanih bolesti umrlo 20.6% osoba, od raka 17.8%, od COVID-a 10.4%, a od nezgoda 5.9%. Umiranje od uzimanja droge nije zanemarljivo.

Posljednjih godina uobičajila se razdioba hrane i životnih namirnica iz dobrotvornih središta za besplatnu razdiobu hrane siromašnim obiteljima. Nije riječ samo o podjeli hrane nezaposlenim radnicima ili starijim osobama, nego vrlo često obiteljima, koje od zaposlenja nemaju dovoljan prihod da kupe dovoljno hrane. Umjesto da svaki radnik ima plaću dovoljno visoku, da se može brinuti za obitelj brojni radnici ovise o dobrotvornoj pomoći. Slabo plaćeni radnici uistinu žive u životnoj neizvjesnosti.

Životna neizvjesnost posebno pogađa djecu, od kojih mnoga ne mogu bez dopunske prehrane u školi sačuvati zdravlje i imati uobičajen tjelesni i duševni razvitak. Umjesto da sva djeca dobiju u školi besplatan obrok, siromašna djeca bivaju među ostalom djecom obilježena dobivanjem besplatnog obroka. To je posebno vrijedilo za djecu u vrijeme žestoke pandemije koronavirusa, kad su djeca ostajala kod kuće umjesto da pohađaju nastavu i da dobiju besplatan obrok. U Engleskoj je u siječnju 2022. godine bilo 1.9 milijuna djece s pravom na besplatan obrok ili 22.5% djece u javnim školama. (U privatnim školama sva djeca dobiju obrok, izdatak za koji je uključen u visoku školarinu.) U Engleskoj je u siječnju 2021. godine bilo 1.74 milijuna djeca s pravom na besplatan obrok ili 20.8%.

U posljednje vrijeme sve više zapadne školske djece treba pomoć psihijatara i psihoterapeuta, koje škole obično ne zapošljavaju. U Engleskoj ove godine više od 400.000 djece mjesečno dobiva liječničku pomoć zbog nevolja s duševnim zdravljem. To je dosad najviši broj djece koja dobivaju pomoć, što upozorava na dolazak neviđene krize među djecom mlađom od 18 godina. Psihijatri upoznati s nevoljama koje je donijela pandemija koronavirusa nalaze kod školske djece tjeskobu, potištenost i pokušaje samoozljeđivanja te upozoravaju na to, da širenje duševnih nevolja među djecom može ugroziti cijeli zdravstveni sustav, koji svagdje na Zapadu trpi od nedovoljnog broja liječnika i drugih zdravstvenih radnika.

Duševni poremećaji su glavni uzročnik pojave mnoštvenih ubojstava, koje izvode mladi ljudi. Nedavno se američki senator Chris Murphy zauzeo za strogo ograničenje posjedovanja oružja. Poslije nedavnog napada na pučku školu u mjestu Uvalde u Teksasu, senator Murphy je objavio prijedlog da se nabava oružja onemogući osobama mlađim od 21 godine. To je podupro svojim zaključkom, da su napadači u školama mlađi od 18-19 godina. Kad su mediji počeli osporavati podatke koje je objavio senator Murphy dnevnik Washington Post napravio je raščlambu dvjesto slučajeva napada na djecu u pučkim i srednjim školama. List je našao, da su dvije trećine napadača bili mlađi od 18 godina, a da je njihova prosječna životna dob bila 16 godina. List je objavio i to, da je od napada na srednju školu u mjestu Columbine u Coloradu 20. travnja 1999. godine više od 310.000 učenika bilo izloženo napadima vatrenim oružjem. Državni terorizam je uglavnom prestao koncem prošlog stoljeća, ali su se javili ideološki terorizam i terorizam zapadnih maloljetnika i mladih ljudi, kojima ljudski život ne znači mnogo.

Kapitalističko uništavanje obitelji vodilo je sve manjem prirodnom priraštaju pučanstva. To je promijenilo dobni sastav pučanstva u „razvijenim“ zapadnim zemljama, koje imaju sve više starijih osoba i koje sve više ovise o uvozu mladih ljudi iz „nerazvijenih“ zemalja, što samo po sebi nosi velike nevolje i zemljama iz kojih ljudi bježe i zemljama u koje mlađi ljudi nastoje zakonito ili nezakonito doći. (Početna niska proizvodnost rada useljenika čini te ljude dobitnicima u sustavu životne zaštite, pri čemu domaće starije pučanstvo dobiva znatno slabiju zdravstvenu i životnu skrb.) Sadašnje silne seobe pučanstva posljedica su neujednačenog gospodarskog razvitka u svijetu, što je također učinak kapitalizma.

Kako vrijeme teče te kako privatna kapitalistička znanost i medicina otkrivaju ili prave sve više bolesti i smišljaju nove načine liječenja tako ljudi s manjim financijskim prihodom dobivaju sve slabiju zdravstvenu skrb. Medicina i zdravstvo se sve više privatiziraju pa se skupa zdravstvena skrb mora kupovati na tržištu, na kojemu prolaze bolje ti koji su više uzeli i koji više imaju. Tu ljutu zbilju najbolje otkrivaju dugi popisi čekanja na specijalističke preglede i posebno na stručne zahvate u javnim bolnicama u svim kapitalističkim režimima.

Za zlo koje su kapital, kapitalisti, liberalizam i tržište nanijeli životu i vrsti putem uništavanja Zemlje i remećenja klime reći ću samo to, da se starije osobe smatraju sretnima u tomu, što za razliku od mlađih ljudi i djece neće doživjeti najgore što će donijeti daljnje i već nepovratno kvarenje klime.

Continue Reading

Dana 8. srpnja nasmrt je ustrijeljen Šinzo Abe, prijašnji japanski premijer. Izniman način smrti iznimnog japanskog političara izazvao je žestok udarac u Japanu i u svijetu, ali je i stvorio veliku mogućnost nagađanja. Da se pravo uvidi smisao nasilnog nestanka Šinzoa Abea valja se nakratko vratiti u povijest Japana.

Sitne japanske plemenske kraljevine okupile su se u osmom stoljeću poslije Isusa u carevinu s prijestolnicom u Kyotu („glavni grad“). Japan je bio pod utjecajem Kine, koja je ponovo postala carevinom 221. godine prije Isusa. Kina je imala jaku središnju vlast. Obradljiva zemlja je pripadala caru, davana je obiteljima na obradu, a seljaci su bili slobodni ljudi, koji su svoje plodove slobodno prodavali. Kina je većinu vremena uživala unutarnji mir. Ona je mogla stvoriti jaku kopnenu prijevoznu podlogu. Japan je imao feudalizam s mjesnim gospodarima i s kmetovima. Prijevozna podloga Japana bila je uglavnom obalna. U Japanu su velikaši neprestance ratovali, rabeći bratoubilački samurajski sloj koji nije radio, nego samo ratovao.

To što je car Čin Ši Huang u Kini napravio -221. godine, velikaš Iejasu Tokugava napravio je u Japanu poslije bitke kod Sekigahare 1600. godine. Šogunom („generalom“) proglasio se 1603. godine. Loza Tokugava dala je Japanu više od dva stoljeća mira, za kojega su samuraji bili razoružani, ali ni dalje nisu trebali raditi. (U Kini su radili ili učili svi ljudi.) Šoguni su držali Japan u samoizopćenju iz svijeta, što je dovelo do silnog zaostajanja zemlje.

Američki mornarički „zapovjednik“ Matthew Perry je 1854. godine sa zapovjednog broda Mississippi prisilio Japan da otvori svoje luke za tuđe trgovačke brodove i za tuđe trgovce. Međutim, i prije toga japanski politički mislitelji pripremali su Japan za novo vrijeme. Seišisai Aizava je 1825. godine u knjizi Nove postavke zagovarao ukidanje šogunata i novo okupljanje oko cara, kojemu su šoguni bili ostavili samo obrednu ulogu. Šozan Sukuma (1811.-1863.) prodao je sav svoj imetak i utemeljio privatnu političku akademiju, u kojoj se učilo i topništvo i kineski klasici. Zagovarao je potrebu „totalne obrane“ i preuzimanje zapadne tehnologije za potrebe obrane.

Godine 1868. izvedena je Revolucija Meiđi, kojom je vraćena vlast caru. Samuraji su pretvoreni u vojne časnike, političare, administratore, trgovce i industrijalce. Počela je žestoka industrijalizacija Japana uz pomoć zapadnih – prvo britanskih pa njemačkih – poslovnih savjetnika.

Industrijski ojačani Japan počeo je ratovati. Japan je već 1874. godine zauzeo Tajvan. U Bitci kod (otoka) Ganghva Japan je nanio teške gubitke korejskoj mornarici. Godine 1894.-1895. Japan je u kopnenom i pomorskom ratu pobijedio Kinu, oslobodio Koreju kineskog vrhovništva i preuzeo kinesku luku Veihaivei. Japan je pripojio Tajvan 1895. godine, a 1889.-1901. godine sa zapadnim silama sudjelovao je u gušenju Boksačkog ustanka. U ratu 1904.-1905. godine pobijedio je Rusiju te joj uzeo Južni Sahalin i preuzeo rusku područnu koncesiju u Gvandongu.

Poslije Oktobarske revolucije Japan je od 1918. do 1922. godine zaposjedao veliki dio ruskog Sibira, ali je Crvena armija konačno oslobodila svu svoju zemlju. Dvadesetih godina Japan je napravio više ispada na kineskom kopnu. Godine 1931.-1932. Japan je zauzeo kinesku pokrajinu Mandžuriju i u njoj uspostavio sebi poslušnu državu Mandžukuo. Godine 1939. general Žukov se u munjevitom tenkovskom odgovoru suprotstavio japanskom prodoru u Rusiju i japansku vojsku potukao do nogu. Japanski militaristi su 1937. godine počeli opći rat protiv Kine, 1940. protiv Indokine, a 1941. i protiv SAD.

Japan je u Drugomu svjetskom ratu poražen, slomljen i ponižen: Amerikanci su napisali novi japanski ustav, a car se odrekao božanskog položaja. Ipak, potučena japanska vojska pomogla je 1946. godine obnovu francuske kolonijalne vlasti u Indokini. Japan je kao i Njemačka do danas ostao pod američkom okupacijom. Japan je kao i Njemačka trebao poslije rata postati agrarnom zemljom s kućnom radinosti, ali je kao i Njemačka pretvoren u „industrijski radni logor“ za obranu od komunizma.

U razvitak japanskog gospodarstva ulagan je i zapadni kapital. Japanci su s vremenom postali pravom industrijskom i trgovinskom velesilom. Sačuvali su ranije obiteljske aglomeracije zaibatsu (osiguranje-banka-proizvodnja-raspačavanje) kao javna poduzeća keiretsu. Japan je stvorio konkurentnu industriju i stvarao golem višak u robnoj razmjeni sa svijetom pa je počeo kreditirati zapadne vlade, posebice SAD. Međutim, 1985. godine četiri zapadne sile su prisilile Japan da znatno povisi vrijednost jenu pa je japanska industrija političkom odlukom postala manje konkurentnom.

Otad su japanske korporacije umjesto izvoza proizvoda počele izvoziti kapital u zapadne i druge zemlje te u njima praviti proizvode za svjetsko tržište. U Japanu su počela neumjerena ulaganja u nekretnine, što je ubrzo dovelo do prskanja mjehura. Financijalizacija japanskog gospodarstva dovela je i do davanja silnih kratkoročnih kredita za dugoročne projekte u Jugoistočnoj Aziji. Ondje je 1998.-1999. godine također prsnuo ulagateljski mjehur. U jagmi za zaradom Japanci su upropastili i svoje aglomeracije keiretsu, a japanska vlada je spašavajući svoje banke postala vlasnicom 70% japanskih banaka. Tad su u Japanu počele trajna deflacija i trajna recesija.

Dok se osamdesetih i početkom devedesetih godina naveliko govorilo o Trijadi (SAD, EU, Japan) kao o razvijenom svijetu, od stvaranja WTO 1995. godine svijet se počeo poslovno globalizirati, a Kina je postala drugom najjačom gospodarskom te najjačom industrijskom i najjačom trgovinskom silom svijeta. U svjetskom poslovanju stvorene su potpuno nove okolnosti, a to je promijenilo i svjetsku politiku. Japan se kao američka „polukolonija“ našao u iznimno osjetljivom položaju.

Globalizacija sili Japan, da za sebe traži pravo mjesto u novom svijetu, iako se – po svemu sudeći – Japan i dalje zadržava u Hladnom ratu. Dapače, SAD su počele novi hladni rat, kojim žele iz svojeg svijeta izopćiti mnoge zemlje, ali prvobitno Kinu i Rusiju.

Premijer Abe je za svojega dugog služenje Japanu nastojao poboljšati političke i poslovne odnose sa svim drugim zemljama. Primjerice, Japan je u dogovoru s Rusijom počeo industrijska i energetska ulaganja na Kurilske otoke i na Sahalin, koji je od kraja rata dio Rusije.

Premijer Abe se povukao s dužnosti premijera u rujnu 2020. godine usred pandemije koronavirusa. Postigao je mnogo, ali nije ostvario tri svoje bitne svrhe, vezane uz Drugi svjetski rat ili uz Korejski rat: promjenu mirotvornog ustava, povrat u ratu izgubljenih otoka i povratak japanskih građana koje je davno otela Sjeverna Koreja.

Ipak, potkraj Abeova služenja očekivala se nova promjena u Bijeloj kući, koju su na izborima ponovo zauzeli neokonzervativci. Otad je počelo žestoko zapadno napadanje Kine i Rusije, ali se pojačao i politički pritisak SAD na Japan (i na Indiju). SAD od svih zemalja traže političko svrstavanje. Slabog Abeovog sljednika, Yoshihidea Sugu, ubrzo je zamijenio Fumio Kišida, koji je zauzeo oštar stav i prema Kini i prema Rusiji. Stoga je upravo u Tokyju 25. svibnja 2022. godine održan sastanak na vrhuncu zemalja Quad (kvadrilaterala, četvorka koju čine SAD, Indija, Australija i Japan). Usto, premijer Kišida kani udvostručiti japanske izdatke za vojsku i obranu. Nedvojbeno je to, da se Japan od velike korporacije (prije nazivane Japan Inc.) postupno pretvara u vojnu utvrdu, koja je zasad u američkoj svjetskoj vojnoj mreži. (Njemačka također povećava svoje izdatke za vojsku.)

Za povlačenje Abea s položaja premijera i za njegovu smrt vezane su neke zagonetke. Abe se s položaja premijera povukao samo godinu dana prije kraja tadašnjeg saziva parlamenta. Objavljujući ostavku Abe se ispričao japanskom narodu zbog ranog povlačenja. Abe je i dalje bio politički zauzet. Čak je stradao u novom izbornom pohodu svoje stranke na Senat.

Usto, policija je ubrzo poslije uhićenja napadača – koji je tri godine služio u „obrambenim mornaričkim snagama“ – objavila da je postojao„politički prijepor između skupine kojoj pripada Abe i napadača“. Kasnije je objavila da je među njima postojao vjerski prijepor. Policija je naknadno objavila da je vjerska skupina kojoj je pripadao Abe materijalno oštetila majku napadača. Konačno je policija sama objavila da su postojali ozbiljni propusti u zaštiti bivšeg premijera.

Način povlačenja Abea s mjesta premijera, novo usmjerenje Japana pod premijerom Kišidom, iznimnost samog ubojstva premijera i posebice neuvjerljive i nesuglasne policijske objave o pobudama napadača na Abea stvaraju mogućnost političkih i geopolitičkih nagađanja, koja uključuju i mogući utjecaj SAD u određivanju novoga japanskog geopolitičkog smjera, ali i to, komu je poluumirovljeni Abe mogao smetati.

Moguća nagađanja vjerojatno neće pružiti pouzdana objašnjenja neobične smrti Abea, ali je nedvojbeno to, da Japan kao zemlju i Japance kao stari i žilavi narod očekuju velike geopolitičke i geoekonomske dvojbe, kušnje i zadaće.

U noviji japanski povijesni kalendar upisano je nekoliko razdoblja. Od dolaska prvih katoličkih misionara – Franjo Ksaverski i još nekoliko isusovaca – u Japan 1549. godine, samo devet godine poslije utemeljenja Družbe Isusove, do šogunova protjerivanja isusovačkih misionara prošlo je osamdesetak godina. (Pobunu Šimabara 1637. godine potaknutu gospodarskim tlačenjem i beznađem preuzeo je katolik Amakusa Tokisada.) Gotovo dva stoljeća kasnije Japanci su počeli pripravu za uklanjanje šogunata, koji je uklonjen 1868. godine. U vrijeme brzih promjena od Revolucije Meiđi do početka japanskog imperijalizma nije prošlo ni pola stoljeća, a Japan je bio u punom imperijalističkom zamahu za dodatnih četrdesetak godina.

Međutim, od konca Drugoga svjetskog rata do danas Japan nije promijenio ni način unutarnjeg vladanja ni nacionalnu geostrategiju, iako je prestao Hladni rat, iako je susjedna Kina u mnogomu premašila Japan te iako su se poslovanje i naša vrsta globalizirali. Mnogi drugi narodi su pretrpjeli ili napravili globalizacijsku promjenu. Čini se, da se Japan ponovo našao u šogunatu, ali ovaj put u američkom. Kao što je Japan propadao u prvom šogunatu, tako minulih desetljeća propada i u drugomu. Je li Japanu potrebna druga Revolucija Meiđi? Hoće li Japan poučen iskustvom Hirošime i Nagasakija i dalje ostati u sadašnjem šogunatu? Možda će se Japan umjesto za novu revoluciju opredijeliti za evoluciju, ako za nju ima vremena.

S obzirom na dobni sastav japanskog pučanstva teško je pretpostaviti, da se Japanci mogu ponovo propeti u militarizam i imperijalizam, kojima ionako nema mjesta u globaliziranom svijetu. Globalizirana vrsta treba mir, skromnost naroda i njihovu pripravnost na posvemašnju suradnju. Stoga je za Japance uputno da se na vrijeme okane revanšizma, koji je ranije gotovo cijelo stoljeće usmjeravao njihovu politiku prema Koreji, Rusiji, Kini i prema SAD. Za to je potrebno iz japanske duše izbrisati fanatičnost ili zagrižljivost.

Continue Reading

Osvrt o prestanku tržišta podijelio sam u dva dijela, jer sam nastojao da svaki dio ima obujam, koji se može pročitati u jednom mahu i podnijeti. Dugački prilozi odvraćaju čitatelja. Objavljeni prilog Prestanak tržišta bavio se odustajanjem kapitala od svjetskog tržišta, koje je svjetskoj državi Kapital služilo kao politički sustav, a kapitalistima kao sredstvo daljnjeg nakupljanja kapitala. Ovaj osvrt se bavi mogućnosti prestanka zemaljskih tržišta.+

Ipak, na početku ovog dijela osvrta kratko ću se vratiti svjetskom tržištu, kako bih jednim posebnim slučajem pokazao odustajanje SAD od svjetskog tržišta. Naime, prije nekoliko tjedana Janet Yellen, ministrica financija SAD, preložila je svojim ortacima i ortakinjama u Skupini 7 (G7), da se ne uvodi zabrana uvoza ruske nafte u zemlje G7, EU i Atlantskog saveza, nego da zapadne zemlje skupno odrede nabavnu cijenu tražene i Zapadu još uvijek potrebne ruske nafte i to tako nisko, da Rusija od prodaje nafte nema zaradu, kojom bi financirala rat u Ukrajini. Europa taj prijedlog nije bila prihvatila, ali je u završnom priopćenju sastanka G7 u Bavarskoj ovlaš napisano, da cijena ničije nafte ne bi smjela premašiti postavljenu granicu. Predan tržišni pristup!!!!!

Takav samovoljni prijedlog mogao je doći samo iz SAD kao uporišta svjetskog kapitala. Prihvaćanje tog prijedloga bilo bi velikom inverzijom na tržištu, jer je uobičajeno da proizvođači određuju cijenu svoje robe, a na kupcima je da robu kupe, da je ne kupe ili da se cjenkaju s ponuđačem. Na nedavni sastanak G7 bio je pozvan i indijski premijer Narendra Modi, ali on se oglušio o taj prijedlog. Od Kine je također bilo traženo da se pridruži spomenutom trgovinskom nasilju, ali ni ona nije pokazala zanimanje za američki prohtjev. Indija i Kina su najveće uvoznice ruske nafte i to uz dogovarani popust.

Upletanje politike u zemaljska tržišta može imati opravdanje u istinski izvanrednim stanjima. U SAD je 8. rujna 1950. godine donesen federalni zakon nazvan The Defense Production Act of 1950 (DPA) kao odgovor američke administracije na Korejski rat, koji je počeo 25. lipnja 1950. godine. Taj zakon o obrambenoj proizvodnji omogućio je vladi SAD da prisili brojne korporacije, da se vrate ratnoj proizvodnji, koju su bile napustile 1945. godine u nastojanju da zaradu namiču proizvodnjom za domaće i tuđe potrošače.

Administracija predsjednika Trumpa uporabila je DPA 2020. godine, kako bi pomogla proizvođačima cjepiva da dobiju pristup potrebnim sirovinama i tvarima, a predsjednik Trump je objavio izvršnu zapovijed, kojom je ventilatore i zaštitnu opremu za medicinsko osoblje proglasio bitnim za nacionalnu obranu. Dan poslije te zapovijedi Mary Barra, izvršna ravnateljica General Motorsa, objavila je, da GM dragovoljno počinje proizvodnju ventilatora. U ožujku 2020. godine predsjednik Trump je objavio, da će uporabiti DPA, kako bi spriječio gomilanje cjepiva i nabijanje cijena cjepivu.

Predsjednik Biden bio je pripravan uporabiti DPA, kako bi natjerao naftne korporacije da povećaju proizvodnju goriva za motorna vozila. Za povećanje proizvodnje bila bi im potrebna povećana ulaganja, kojima one nisu oduševljene ponajviše zato, što im je ulagateljski novac potreban za budućnost odnosno za ulaganja u zelenu energiju i industriju. Bijela kuća razmatra mogućnost, da uporabi DPA, kako bi došla do podataka o raspoložljivim programiranim digitalnim sklopovima i o njihovoj prodaji, kako bi se također spriječilo gomilanje proizvoda i nabijanje cijena.

Ipak, sadašnje nevolje zapadnog gospodarstva nisu u nespremnosti na ulaganja i u tržišnom nagađanju velikih korporacija, nego u uvezenoj inflaciji, u mjeri kakva dugo nije zabilježena. Sadašnja svjetska inflacija – koja se prvobitno očituje u skupoći i nestašici hrane i energenata – je stvorena gospodarskim kaznama protiv Rusije, koje su se neprekidno pojačavale od 2014. godine i koje su skokovito povećane početkom ove godine. Sadašnja inflacija je uistinu svjetska inflacija. Ona nije začeta ni u jednoj jedinačnoj zemlji putem neprimjerenog odnosa rapoložljivog novca i proizvođenih dobara. Sadašnja svjetska inflacija nije začeta u gospodarstvu, nego u američkoj politici, kojom ravna kapital. (Dio „krivnje“ za sadašnju inflaciju valja pripisati pandemiji koronavirusa, za vrijeme koje su vlade bogatih zemalja građanima u džepove trpale novac odnosno plaćale čekanje i to za posao koji nisu obavljali, za proizvode koje nisu izrađivali i za usluge koje nisu pružali. Pandemija je bila „višom silom“, koja je poremetila običajno plaćanje najamnog rada. Vlade su plaćale nerad i to na dug.)

Sadašnja se inflacija ne da suzbiti uobičajenim mjerama monetarne politike odnosno podizanjem temeljnog kamatnjaka središnjih banaka, a da pritom ne dođe do ozbiljnog smanjenja gospodarske djelatnosti te mogućeg pada gospodarstva u recesiju ili čak u depresiju. Sadašnje smanjenje gospodarske aktivnosti razvijenih zemalja najbolje pokazuje primjer Njemačke. U svibnju je njemački trgovinski višak smanjen na samo €500 milijuna. Uvoz je poskupio 37%, a izvoz je porastao samo 19% na €130 milijardi. S njemačkim izvozom u Rusiju od €1,1 milijardi Rusija je kao njemačko izvozno odredište pala s 14. na 25. mjesto. Ako je tako u Njemačkoj, kako je u ostalim zemljama EU?

Stanje gospodarstva slično sadašnjem dočekalo je 1981. godine Ronalda Reagana po dolasku na vlast. Takvo stanje je nazvano stagflacijom. Kako bi se obračunao s inflacijom koja je bila dosegnula 10%, Reaganov ravnatelj Središnje „banke“ Paul Volcker naglo je povisio temeljni kamatnjak na 20%. Kad je poslije osam godina predsjednik Reagan napustio dužnost inflacija je bila 4%. Međutim, Reagan je znatno smanjio porez „kako bi obitelji mogle preživjeti“. Zaštitio je ljude. Uspjeh takozvane reganomike bio je omogućen dotadašnjim niskim zaduženjem američke države. Sad su sve zapadne zemlje „zadužene kao Grčka“ i to ne samo zbog izdataka u pandemiji.

Inflacija pogađa „ljude koji imaju“. Ti koji nemaju traže povišicu nadnica i plaća. Povišica plaća dodatno povisuje inflaciju. Borba protiv nacionalne inflacije vodi se, kako bi se zaštitio bogati sloj ljudi. Kapital još uvijek nastoji sačuvati zemaljska tržišta, kako bi na njima kao tržištima stvarao visoke zarade pri sadašnjim visokim cijenama. Kapital je razbio svjetsko slobodno tržište, jer je s vremenom izgubio nadzor nad njim, ali želi sačuvati zemaljska tržišta nad kojima još ima nadzor. Međutim, u sadašnjem primjeru svjetske inflacije treba zaštiti ne samo sloj koji je nakupio kapital, nego i cijelo gospodarstvo i sve obitelji. Sad treba štititi cijelu vrstu. Tu zadaću mogu obaviti samo države odnosno političke zajednice životnih zajednica. Tako je posebice, ako se u račun uzmu potreba oporavka klime, trajna prijetnja pandemija i potreba liječenja vrste. (Opijanje drogama, izbjegavanje stvaranja obitelji, duševne bolesti među djecom i individualni terorizam, koji je već dugo zamijenio državni pokazuju, da je vrsta teško bolesna.)

Kao što je u potrazi za zajamčenom zaradom kapital posljednjih godina okrenuo leđa svjetskom tržištu, tako sad narodi trebaju u svojim zemljama staviti pod nadzor mjesna tržišta. Čovjek kao i sve živo ima potrebe i te potrebe treba zadovoljiti. Treba potrebe zadovoljiti svim ljudima, kako bi „svi imali život“. Kapitalu treba oduzeti ili ukinuti pravo na slobodu. U usporedbi s potrebama pravo je zanemarljiva i beznačajna zasada. Ako kapitalu više ne treba slobodno svjetsko tržište, narodima još manje trebaju slobodna mjesna, zemaljska ili nacionalna tržišta. Sad gospodarsku zbrku koju je kapital posijao svijetom jedinačni narodi trebaju ukloniti, stvarajući na svojim prostorima izdašno i održljivo gospodarstvo.

Continue Reading

Minulih godina kapitalisti su ponovo promijenili svoj stav prema ulozi i važnosti tržišta. Minulih desetljeća posebno je bilo važno svjetsko tržište, koje je novovjeka pojava, ali se čini, da kapital za nj više nema volje. U davnini nisu postajala ni zemaljska tržišta, iako se od drevnih vremena trgovalo. Postojali su sajmovi, kojih poslovanje su uređivali vladari, ali nisu postojala trajna slobodna tržišta. Tržišta su nastala istom kad se pojavio trajan višak mjesnih proizvoda.

Od drevnih vremena, u kojima su uspostavljene izvorne civilizacije kojima su upravljali jaki i bogati pojedinci, političke zajednice mučile su muku s tim, što se danas naziva javnim financijama. Vladarima nije bilo lagano nakupiti bogatstvo i prikupiti dostatan porez, a prve civilizacije su i nastale na zatečenom bogatstvu naplavina plodnog mulja uz velike rijeke Azije i Afrike.

Nakupljanje održljivog kapitala počelo je istom u renesansnim gradovima ili republikama Sjeverne Italije i Jadranskog mora, nad kojima je bila slaba politička vlast (Bizanta, europskih kraljeva i rimskog pape). Kapital koji je bio nakupljen trgovinom i financijskim zahvatima te koji se našao u velikim bankarskim obiteljima (Bardi, Peruzzi, Medici) preuzeo je mjesnu političku vlast. Iza knezova ili duždeva stajale su bogate gradske obitelji.

Tako je bilo i u kasnijim jakim „nacionalnim“ monarhijama, koje su od petnaestog stoljeća počele kolonijalna osvajanja. Na dvorovima vladara kao izvršitelji vlasti bili su spretni članovi bogatih poslovnih (financijskih i trgovinskih) obitelji. U takvim državama, posebice u maurskim kalifatima u Sjevernoj Africi djelovale su i židovske obitelji, koje su bile nametnice na domaćem poduzetništvu i na svjetskim poslovnim pustolovinama. U europskom kolonijalnom razdoblju nije se samo trgovalo, nego su bili otimani prirodno blago i ljudi. U tom razdoblju postojali su ropstvo ljudi, trgovina i dražbe robovima te posebno dužničko služenje siromašnih ljudi bogatima bilo zbog zapadanja u dug bilo odlukom suda.

Kapitalizam se ponovo preobrazio za Industrijske revolucije, koja je donijela golemo povećanje proizvodnosti „rada“ putem golemih strojeva, koji su stvarali velike radne sile i koje je posluživalo mnogo ljudi. U devetnaestom stoljeću došlo je među industrijaliziranim zemljama do jagme za kolonijama posebice u Aziji i Africi. Stvoreni su zatvoreni kolonijalni sustavi europskih atlantskih industrijskih zemalja: Engleske, Francuske, Nizozemske i Belgije. Međutim, Industrijska revolucija s počekom je stvorila i tri nove velesile: SAD, Japan i Njemačku. (Na prijelazu u dvadeseto stoljeće njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj proizvodnju Engleske i Francuske.) Tri nove velesile su se u podjelu svijeta uključile militarizmom. Tako je napravila i carska Rusija.

Europski kapital se nakupljao u četiri ulančana kola nakupljanja. Prvo kolo odigralo se u Renesansi u talijanskim i jadranskim republikama među kojima je bila i Genova. Đenovski kapital se putem Habsburga prelio u Nizozemsku, gdje se silno oplodio ratnim kreditiranjem europski vladara i trgovanjem diljem svijeta. Nizozemski kapital se s vremenom prelio u Englesku, koja je od konca sedamnaestog stoljeća putem kolonijalnih osvajanja nudila viši stupanj oplodnje kapitala trgovinom i financiranjem poduzetništva. Engleska je predvodila Industrijsku revoluciju. Engleski kapital se konačno slio u SAD i ondje postao svjetskim kapitalom. U sva četiri navedena kola židovske su obitelji znanjem, vještinama i gotovinom pomogle većem nakupljanju kapitala.

U Prvomu svjetskom ratu SAD su državni kolonijalizam zamijenile izravnim imperijalizmom kapitala. Četiri predsjednika iz Demokratske stranke su izvozom kapitala i američke demokracije nastojala zavladati svijetom: Wilson uporabom Lige naroda, Roosevelt putem Ujedinjenih naroda, Clinton putem WTO, a Obama putem pobačenih „multilateralnih“ trgovinskih sporazuma (TTP, TTIP). Najviše uspjeha imao je predsjednik Clinton, koji je uistinu uspostavo svjetsko tržište, kao politički sustav svjetske države Kapital. (Politički sustav svake političke zajednice uređuje odnose unutar zajednice i omogućuje dobro obavljanje javnog posla zajednice.)

Uspostavom svjetskog tržišta globalizirani su poslovanje korporacija, ali i naša vrsta. Svjetski kapital je dosegnuo sve narode, ali među njima i neka drevne, koji  su sačuvali svoju povijesnu političku misao o vođenju javnih poslova. Takvi su narodi prihvatili kapital, ali ne i američku demokraciju. Kina je naprečac postala drugom silom svijeta te prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Osim vlastite političke filozofije Kina ima i povijesni sustav uvjerenja, po kojemu su jedinstvo i cjelovitost zemlje na prvom mjestu, što je bilo podupirano široko i gusto postavljenom prijevoznom podlogom. Sad Kina pravi svjetsku prijevoznu i komunikacijsku podlogu. Kina nije nikad bila imperijalnom silom. Sebe je smatrala samo Središnjom Kraljevinom.

Poslije predsjednika Clintona nadzor nad Bijelom kućom preuzela je urotnička skupina neokonzervativaca, koja je poslije napada na Tornjeve potpuno zaokupila predsjednika Busha Mlađega, kojega je i bila dovela na vlast. Neokonzervativce su utemeljili došljaci iz Sovjetskog Saveza, koji su oduvijek bili i zavazda ostaju odani „izvozu revolucije“. Neokoni su i sad prerušeni trockisti (prije Rumsfeld, Dick Cheney i Wolfowitz, a sad Kagan, Nuland, Sherman, Blinken i Sullivan). Neokonzervativci su pod Bushom napali Afganistan i Irak, a pod Obamom su izveli brojne „obojene revolucije“ uključujući i ukrajinsku. Neokonima ne odgovara postupno širenje američke hegemonije, nego nagla i nasilna izvedba mjesnih revolucija. Oni su se u globalnom svijetu zatekli kao Alica u zemlji čuda.

Predsjednik Obama je posumnjao u tržište kao izdašan svjetski politički sustav i kao sredstvo svjetskog kapitala za upravljanje globalnim svijetom. Stoga je – nakon što je ratovanje omrznulo Amerikancima – „nobelovski“ posegnuo za uporabom obavještajnih sredstava i načina, kojom je zamijenio ratovanje. On je umjesto otvorenih vojnih napada marljivo izvodio obojene revolucije. Oboje je imalo iste svrhe: pretvaranje tuđih zemalja i država u nekretnine te njihovih naroda u potrošače.

Predsjednik Trump kao predstavnik američkog nacionalnog kapitala (energetika, vojna industrija, prijevoz, hrana) prvi je upozorio na kinesku opasnost za američko gospodarstvo. On je po uvriježenoj navadi Republikanaca nastojao postići novu nagodbu s Kinom. (Predsjednik Nixon je svojevremeno posjetio Kinu i uredio odnose SAD i Kine, a dvaput je posjetio Sovjetski Savez. Slično je postupio i predsjednik Eisenhower kad u prvih šest mjeseci svoje vladavine i ubrzo poslije smrti Josifa Staljina napravio u Koreji primirje koje još traje.)

Neokoni su pod predsjednikom Bushom zbog napada na Tornjeve prvo napali Afganistan pa ubrzo poslije i Irak, a pod predsjednikom Bidenom – kojega su kao i Busha doveli na vlast – su gospodarskim sankcijama ili kaznama napali Rusiju. U groznici prijetnji Rusiji, koja je počela ulaskom Bidena u Bijelu kuću, prednjačio je Atlantski savez, koji se poslije Hladnog rata pretvorio u političku ustanovu za nadzor nad narodima Europe, pod izlikom „istočne“ opasnosti. Posvemašnji rat sankcijama novina je u povijesti kapitalizma, koji je još jednom promijenio dlaku, ali nije i ćud. Kapitalizam je odbacio tržište kao glavno sredstvo uređenja svjetskog poslovanja i nadzora nad našom vrstom. Kapital je sit svjetsko-tržišnog pokusa, koji je uspostavio predsjednik Clinton i koji pruža prigodu razvitka svim narodima. Izgleda da u globalnom svijetu nadmetanje više ne odgovara svjetskom kapitalu. Gospodarske kazne su ubitačnije i od otvorenog rata i od potajnog obavještajnog potkopavanja naroda. U globalnom svijetu međuovisnosti naroda nijedna se zemlja ne može sama obraniti od napada sankcijama, koje su uperene izravno u narode i u njihovo stvaranje skupnog bogatstva. NATO je djelotvorno sredstvo prisiljavanja europskih zemalja da pristaju uz gospodarske kazne, koje smišljaju i određuju SAD.

Napadaj sankcijama nije novovjeka pojava. Bonaparte je Kontinentalnim sustavom isključio i kažnjavao Englesku. Francuska je Versajskim sporazumom 1919. godine kažnjavala Vajmarsku Njemačku. Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine Sovjetski Savez je bio pod teškim kaznama: nije bilo trgovanja, a zapadna ulaganja u SSSR bila su potpuno izostala, kako nije bilo za carske Rusije. Ipak, poslije 1941. godine Zapad je izdašno pomagao SSSR. SSSR je došao pod kazne čim je rat prošao, ali je komunistički svijet imao golem i bogat prostor u Europi i Aziji pa je neovisno o Zapadu stvorio usporedno ili inačno gospodarstvo. Taj svijet je u nekim područjima imao i razvijenu tehnologiju. (Sovjeti su poslali u nebesa prvi kružeći satelit s ljudskom posadom.) Sovjeti su razvili široku suradnju i s „nesvrstanim“ zemljama, posebice s Indijom i Egiptom. Zapad je dio svijeta izolirao gospodarskim kaznama, ali je ipak s vremenom bio prisiljen na „detant“ ili opuštanje napetosti. (Zapad je poslije novog rata bio kanio gospodarski kazniti i Njemačku i Japan te ih pretvoriti u agrarne zemlje s kućnom radinosti, ali su obje te zemlje bili potrebne kapitalistima, da kapitalizam obrane od socijalizma. Zapad je u tim zemljama ulaganjima stvorio suvremenu industriju.)

Međutim, sadašnje gospodarske kazne se smišljaju u globaliziranom svijetu, u kojemu su se nacionalna gospodarstva ispreplela putem WTO-a, djelovanja multinacionalnih korporacija i silne seobe naroda. Ako se zabrane ulaganja u bilo koju zemlju dolazi do njezina zaostajanja, a ako se raskinu svjetske opskrbne mreže za njezinu industriju zaustavit će se djelomice i proizvodnja. Obje te mjere nose smanjenje zaposlenosti domaćeg puka, što nužno stvara siromaštvo u narodu i slabljenje države. Novo stanje bi moglo potaknuti podizanje ne obojenih, nego „blijedih“ revolucija. S tim i računaju donositelji kazni.

Proglašene američke kazne protiv bilo koje zemlje postaju svetinjom za zemlje koje ih podržavaju ili vrhovnim načelom, koje je starije od uspostavljenog međunarodnog prava, sklopljenih međudržavnih ugovora, ugovora među korporacijama ili bankarskih običaja i propisa. Sankcije opravdavaju oduzimanje državne i privatne imovine koja se kod izricanja kazni fizički zatekla u tuđim zemljama. (Romanu Abramoviču je zabranjeno voditi nogometni klub Chelsea u Londonu. Pravo na pričuve zlata države Venezuele u Londonu bilo je dodijeljeno samozvanom predsjedniku Juanu Guaidóu, s kojim se već dugo spori zakoniti predsjednik parlamenta.) Kaznama se zabranjuje pristajanje zračnih, morskih i kopnenih vozila u tuđe zemlje te zatvara zračni prostor. SAD su upozorile mnoge afričke zemlje, da će i one biti kažnjene, ako u Rusiji kupljeno žito budu plaćale rubljima. Osim država i njihovih korporacija kažnjavaju se političari i njihove moguće „prijateljice“, poslovni ljudi, medijske kuće, novinari, sportaši i drugi stručni ljudi. (Kanada je na temelju vrhovništva gospodarskih sankcija odbila u Njemačku vratiti Siemensove tlačne postaje, koje je Siemens poslao na obnovu u Kanadu, a koje se rabe za Sjeverni tok 1. Stoga je dotok ruskog plina u Europu smanjen 60%.)

Ipak, kazne izrečene svakoj razvijenijoj zemlji pogađaju i zemlje koje su ih izrekle ili poduprle. Na Zapadu se silno povisila inflacija, koja u mnogim zemljama doseže 9-11%, kakva u SAD nije zabilježena od 1981. godine, iako je sržna inflacija samo 3-4%. (U izračun sržne inflacije se ne unose proizvodi kojih se cijene naglo mijenjaju, kao što je sad slučaj s energentima, hranom i nekim uslugama.) Velika razlika inflacije i sržne inflacije pokazuje, da su izvan nadzora cijene energenata i hrane. Ako se uzme u obzir to, da su se cijene energije i hrane počele povećavati daleko prije ruskog napada na Ukrajinu i to u vrijeme kad su ranije kazne prema Rusiji pojačane, lako je zaključiti, da je inflacija na Zapadu rezultat sankcija, a ne ruskog napada na Ukrajinu. To vodi zaključku, da gospodarske kazne pogađaju i strijelce i mete. Drukčije ni ne može biti u globalnom svijetu. (Američke sankcije protiv Kine pogodile su američke potrošače, ali i najveće američke proizvođače automobila, zbog zemljopisnog rasporeda nalazišta rijetkih kovina.) Rusija ima istom jedanaesto najveće gospodarstvo svijeta, ali je ona najveća izvoznica energenata, žitarica, suncokretova zrnja, umjetnih gnojiva te mnogih rijetkih i vrijednih kovina. Stoga su kazne izrečene Rusiji osim potrošače posebno pogodile i mnoge industrijske grane na Zapadu.

Ukratko, unatoč svim neizvjesnostima koje nosi ratovanje sankcijama, kapital se odlučio za taj način ratovanja i protiv jakih neposlušnih država, koje ne dijele američku političku filozofiju. Taj obrat u svjetskoj strategiji kapitala izveden je pod cijenu razgradnje i uništenja svjetskog slobodnog tržišta. Kapitalist su žrtvovali svjetsko tržište, računajući da će svoj naum daljnjeg nakupljana kapitala u globaliziranom svijetu lakše ostvarivati nasiljem nad zemljama, narodima i nad samim tržištem, koje je dugo vjerno služilo kapitalu. Preinačujući poznatu izreku Carla von Clausewitza moglo bi se reći: „Gospodarske kazne su nastavak nakupljanja kapitala drugim sredstvima.“

Continue Reading