Zdravko Mršić – Konsenzus

Minulih godina kapitalisti su ponovo promijenili svoj stav prema ulozi i važnosti tržišta. Minulih desetljeća posebno je bilo važno svjetsko tržište, koje je novovjeka pojava, ali se čini, da kapital za nj više nema volje. U davnini nisu postajala ni zemaljska tržišta, iako se od drevnih vremena trgovalo. Postojali su sajmovi, kojih poslovanje su uređivali vladari, ali nisu postojala trajna slobodna tržišta. Tržišta su nastala istom kad se pojavio trajan višak mjesnih proizvoda.

Od drevnih vremena, u kojima su uspostavljene izvorne civilizacije kojima su upravljali jaki i bogati pojedinci, političke zajednice mučile su muku s tim, što se danas naziva javnim financijama. Vladarima nije bilo lagano nakupiti bogatstvo i prikupiti dostatan porez, a prve civilizacije su i nastale na zatečenom bogatstvu naplavina plodnog mulja uz velike rijeke Azije i Afrike.

Nakupljanje održljivog kapitala počelo je istom u renesansnim gradovima ili republikama Sjeverne Italije i Jadranskog mora, nad kojima je bila slaba politička vlast (Bizanta, europskih kraljeva i rimskog pape). Kapital koji je bio nakupljen trgovinom i financijskim zahvatima te koji se našao u velikim bankarskim obiteljima (Bardi, Peruzzi, Medici) preuzeo je mjesnu političku vlast. Iza knezova ili duždeva stajale su bogate gradske obitelji.

Tako je bilo i u kasnijim jakim „nacionalnim“ monarhijama, koje su od petnaestog stoljeća počele kolonijalna osvajanja. Na dvorovima vladara kao izvršitelji vlasti bili su spretni članovi bogatih poslovnih (financijskih i trgovinskih) obitelji. U takvim državama, posebice u maurskim kalifatima u Sjevernoj Africi djelovale su i židovske obitelji, koje su bile nametnice na domaćem poduzetništvu i na svjetskim poslovnim pustolovinama. U europskom kolonijalnom razdoblju nije se samo trgovalo, nego su bili otimani prirodno blago i ljudi. U tom razdoblju postojali su ropstvo ljudi, trgovina i dražbe robovima te posebno dužničko služenje siromašnih ljudi bogatima bilo zbog zapadanja u dug bilo odlukom suda.

Kapitalizam se ponovo preobrazio za Industrijske revolucije, koja je donijela golemo povećanje proizvodnosti „rada“ putem golemih strojeva, koji su stvarali velike radne sile i koje je posluživalo mnogo ljudi. U devetnaestom stoljeću došlo je među industrijaliziranim zemljama do jagme za kolonijama posebice u Aziji i Africi. Stvoreni su zatvoreni kolonijalni sustavi europskih atlantskih industrijskih zemalja: Engleske, Francuske, Nizozemske i Belgije. Međutim, Industrijska revolucija s počekom je stvorila i tri nove velesile: SAD, Japan i Njemačku. (Na prijelazu u dvadeseto stoljeće njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj proizvodnju Engleske i Francuske.) Tri nove velesile su se u podjelu svijeta uključile militarizmom. Tako je napravila i carska Rusija.

Europski kapital se nakupljao u četiri ulančana kola nakupljanja. Prvo kolo odigralo se u Renesansi u talijanskim i jadranskim republikama među kojima je bila i Genova. Đenovski kapital se putem Habsburga prelio u Nizozemsku, gdje se silno oplodio ratnim kreditiranjem europski vladara i trgovanjem diljem svijeta. Nizozemski kapital se s vremenom prelio u Englesku, koja je od konca sedamnaestog stoljeća putem kolonijalnih osvajanja nudila viši stupanj oplodnje kapitala trgovinom i financiranjem poduzetništva. Engleska je predvodila Industrijsku revoluciju. Engleski kapital se konačno slio u SAD i ondje postao svjetskim kapitalom. U sva četiri navedena kola židovske su obitelji znanjem, vještinama i gotovinom pomogle većem nakupljanju kapitala.

U Prvomu svjetskom ratu SAD su državni kolonijalizam zamijenile izravnim imperijalizmom kapitala. Četiri predsjednika iz Demokratske stranke su izvozom kapitala i američke demokracije nastojala zavladati svijetom: Wilson uporabom Lige naroda, Roosevelt putem Ujedinjenih naroda, Clinton putem WTO, a Obama putem pobačenih „multilateralnih“ trgovinskih sporazuma (TTP, TTIP). Najviše uspjeha imao je predsjednik Clinton, koji je uistinu uspostavo svjetsko tržište, kao politički sustav svjetske države Kapital. (Politički sustav svake političke zajednice uređuje odnose unutar zajednice i omogućuje dobro obavljanje javnog posla zajednice.)

Uspostavom svjetskog tržišta globalizirani su poslovanje korporacija, ali i naša vrsta. Svjetski kapital je dosegnuo sve narode, ali među njima i neka drevne, koji  su sačuvali svoju povijesnu političku misao o vođenju javnih poslova. Takvi su narodi prihvatili kapital, ali ne i američku demokraciju. Kina je naprečac postala drugom silom svijeta te prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Osim vlastite političke filozofije Kina ima i povijesni sustav uvjerenja, po kojemu su jedinstvo i cjelovitost zemlje na prvom mjestu, što je bilo podupirano široko i gusto postavljenom prijevoznom podlogom. Sad Kina pravi svjetsku prijevoznu i komunikacijsku podlogu. Kina nije nikad bila imperijalnom silom. Sebe je smatrala samo Središnjom Kraljevinom.

Poslije predsjednika Clintona nadzor nad Bijelom kućom preuzela je urotnička skupina neokonzervativaca, koja je poslije napada na Tornjeve potpuno zaokupila predsjednika Busha Mlađega, kojega je i bila dovela na vlast. Neokonzervativce su utemeljili došljaci iz Sovjetskog Saveza, koji su oduvijek bili i zavazda ostaju odani „izvozu revolucije“. Neokoni su i sad prerušeni trockisti (prije Rumsfeld, Dick Cheney i Wolfowitz, a sad Kagan, Nuland, Sherman, Blinken i Sullivan). Neokonzervativci su pod Bushom napali Afganistan i Irak, a pod Obamom su izveli brojne „obojene revolucije“ uključujući i ukrajinsku. Neokonima ne odgovara postupno širenje američke hegemonije, nego nagla i nasilna izvedba mjesnih revolucija. Oni su se u globalnom svijetu zatekli kao Alica u zemlji čuda.

Predsjednik Obama je posumnjao u tržište kao izdašan svjetski politički sustav i kao sredstvo svjetskog kapitala za upravljanje globalnim svijetom. Stoga je – nakon što je ratovanje omrznulo Amerikancima – „nobelovski“ posegnuo za uporabom obavještajnih sredstava i načina, kojom je zamijenio ratovanje. On je umjesto otvorenih vojnih napada marljivo izvodio obojene revolucije. Oboje je imalo iste svrhe: pretvaranje tuđih zemalja i država u nekretnine te njihovih naroda u potrošače.

Predsjednik Trump kao predstavnik američkog nacionalnog kapitala (energetika, vojna industrija, prijevoz, hrana) prvi je upozorio na kinesku opasnost za američko gospodarstvo. On je po uvriježenoj navadi Republikanaca nastojao postići novu nagodbu s Kinom. (Predsjednik Nixon je svojevremeno posjetio Kinu i uredio odnose SAD i Kine, a dvaput je posjetio Sovjetski Savez. Slično je postupio i predsjednik Eisenhower kad u prvih šest mjeseci svoje vladavine i ubrzo poslije smrti Josifa Staljina napravio u Koreji primirje koje još traje.)

Neokoni su pod predsjednikom Bushom zbog napada na Tornjeve prvo napali Afganistan pa ubrzo poslije i Irak, a pod predsjednikom Bidenom – kojega su kao i Busha doveli na vlast – su gospodarskim sankcijama ili kaznama napali Rusiju. U groznici prijetnji Rusiji, koja je počela ulaskom Bidena u Bijelu kuću, prednjačio je Atlantski savez, koji se poslije Hladnog rata pretvorio u političku ustanovu za nadzor nad narodima Europe, pod izlikom „istočne“ opasnosti. Posvemašnji rat sankcijama novina je u povijesti kapitalizma, koji je još jednom promijenio dlaku, ali nije i ćud. Kapitalizam je odbacio tržište kao glavno sredstvo uređenja svjetskog poslovanja i nadzora nad našom vrstom. Kapital je sit svjetsko-tržišnog pokusa, koji je uspostavio predsjednik Clinton i koji pruža prigodu razvitka svim narodima. Izgleda da u globalnom svijetu nadmetanje više ne odgovara svjetskom kapitalu. Gospodarske kazne su ubitačnije i od otvorenog rata i od potajnog obavještajnog potkopavanja naroda. U globalnom svijetu međuovisnosti naroda nijedna se zemlja ne može sama obraniti od napada sankcijama, koje su uperene izravno u narode i u njihovo stvaranje skupnog bogatstva. NATO je djelotvorno sredstvo prisiljavanja europskih zemalja da pristaju uz gospodarske kazne, koje smišljaju i određuju SAD.

Napadaj sankcijama nije novovjeka pojava. Bonaparte je Kontinentalnim sustavom isključio i kažnjavao Englesku. Francuska je Versajskim sporazumom 1919. godine kažnjavala Vajmarsku Njemačku. Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine Sovjetski Savez je bio pod teškim kaznama: nije bilo trgovanja, a zapadna ulaganja u SSSR bila su potpuno izostala, kako nije bilo za carske Rusije. Ipak, poslije 1941. godine Zapad je izdašno pomagao SSSR. SSSR je došao pod kazne čim je rat prošao, ali je komunistički svijet imao golem i bogat prostor u Europi i Aziji pa je neovisno o Zapadu stvorio usporedno ili inačno gospodarstvo. Taj svijet je u nekim područjima imao i razvijenu tehnologiju. (Sovjeti su poslali u nebesa prvi kružeći satelit s ljudskom posadom.) Sovjeti su razvili široku suradnju i s „nesvrstanim“ zemljama, posebice s Indijom i Egiptom. Zapad je dio svijeta izolirao gospodarskim kaznama, ali je ipak s vremenom bio prisiljen na „detant“ ili opuštanje napetosti. (Zapad je poslije novog rata bio kanio gospodarski kazniti i Njemačku i Japan te ih pretvoriti u agrarne zemlje s kućnom radinosti, ali su obje te zemlje bili potrebne kapitalistima, da kapitalizam obrane od socijalizma. Zapad je u tim zemljama ulaganjima stvorio suvremenu industriju.)

Međutim, sadašnje gospodarske kazne se smišljaju u globaliziranom svijetu, u kojemu su se nacionalna gospodarstva ispreplela putem WTO-a, djelovanja multinacionalnih korporacija i silne seobe naroda. Ako se zabrane ulaganja u bilo koju zemlju dolazi do njezina zaostajanja, a ako se raskinu svjetske opskrbne mreže za njezinu industriju zaustavit će se djelomice i proizvodnja. Obje te mjere nose smanjenje zaposlenosti domaćeg puka, što nužno stvara siromaštvo u narodu i slabljenje države. Novo stanje bi moglo potaknuti podizanje ne obojenih, nego „blijedih“ revolucija. S tim i računaju donositelji kazni.

Proglašene američke kazne protiv bilo koje zemlje postaju svetinjom za zemlje koje ih podržavaju ili vrhovnim načelom, koje je starije od uspostavljenog međunarodnog prava, sklopljenih međudržavnih ugovora, ugovora među korporacijama ili bankarskih običaja i propisa. Sankcije opravdavaju oduzimanje državne i privatne imovine koja se kod izricanja kazni fizički zatekla u tuđim zemljama. (Romanu Abramoviču je zabranjeno voditi nogometni klub Chelsea u Londonu. Pravo na pričuve zlata države Venezuele u Londonu bilo je dodijeljeno samozvanom predsjedniku Juanu Guaidóu, s kojim se već dugo spori zakoniti predsjednik parlamenta.) Kaznama se zabranjuje pristajanje zračnih, morskih i kopnenih vozila u tuđe zemlje te zatvara zračni prostor. SAD su upozorile mnoge afričke zemlje, da će i one biti kažnjene, ako u Rusiji kupljeno žito budu plaćale rubljima. Osim država i njihovih korporacija kažnjavaju se političari i njihove moguće „prijateljice“, poslovni ljudi, medijske kuće, novinari, sportaši i drugi stručni ljudi. (Kanada je na temelju vrhovništva gospodarskih sankcija odbila u Njemačku vratiti Siemensove tlačne postaje, koje je Siemens poslao na obnovu u Kanadu, a koje se rabe za Sjeverni tok 1. Stoga je dotok ruskog plina u Europu smanjen 60%.)

Ipak, kazne izrečene svakoj razvijenijoj zemlji pogađaju i zemlje koje su ih izrekle ili poduprle. Na Zapadu se silno povisila inflacija, koja u mnogim zemljama doseže 9-11%, kakva u SAD nije zabilježena od 1981. godine, iako je sržna inflacija samo 3-4%. (U izračun sržne inflacije se ne unose proizvodi kojih se cijene naglo mijenjaju, kao što je sad slučaj s energentima, hranom i nekim uslugama.) Velika razlika inflacije i sržne inflacije pokazuje, da su izvan nadzora cijene energenata i hrane. Ako se uzme u obzir to, da su se cijene energije i hrane počele povećavati daleko prije ruskog napada na Ukrajinu i to u vrijeme kad su ranije kazne prema Rusiji pojačane, lako je zaključiti, da je inflacija na Zapadu rezultat sankcija, a ne ruskog napada na Ukrajinu. To vodi zaključku, da gospodarske kazne pogađaju i strijelce i mete. Drukčije ni ne može biti u globalnom svijetu. (Američke sankcije protiv Kine pogodile su američke potrošače, ali i najveće američke proizvođače automobila, zbog zemljopisnog rasporeda nalazišta rijetkih kovina.) Rusija ima istom jedanaesto najveće gospodarstvo svijeta, ali je ona najveća izvoznica energenata, žitarica, suncokretova zrnja, umjetnih gnojiva te mnogih rijetkih i vrijednih kovina. Stoga su kazne izrečene Rusiji osim potrošače posebno pogodile i mnoge industrijske grane na Zapadu.

Ukratko, unatoč svim neizvjesnostima koje nosi ratovanje sankcijama, kapital se odlučio za taj način ratovanja i protiv jakih neposlušnih država, koje ne dijele američku političku filozofiju. Taj obrat u svjetskoj strategiji kapitala izveden je pod cijenu razgradnje i uništenja svjetskog slobodnog tržišta. Kapitalist su žrtvovali svjetsko tržište, računajući da će svoj naum daljnjeg nakupljana kapitala u globaliziranom svijetu lakše ostvarivati nasiljem nad zemljama, narodima i nad samim tržištem, koje je dugo vjerno služilo kapitalu. Preinačujući poznatu izreku Carla von Clausewitza moglo bi se reći: „Gospodarske kazne su nastavak nakupljanja kapitala drugim sredstvima.“