12 srpanj 2022 ~ 0 Comments

Začudna smrt Japanca Abea

Dana 8. srpnja nasmrt je ustrijeljen Šinzo Abe, prijašnji japanski premijer. Izniman način smrti iznimnog japanskog političara izazvao je žestok udarac u Japanu i u svijetu, ali je i stvorio veliku mogućnost nagađanja. Da se pravo uvidi smisao nasilnog nestanka Šinzoa Abea valja se nakratko vratiti u povijest Japana.

Sitne japanske plemenske kraljevine okupile su se u osmom stoljeću poslije Isusa u carevinu s prijestolnicom u Kyotu („glavni grad“). Japan je bio pod utjecajem Kine, koja je ponovo postala carevinom 221. godine prije Isusa. Kina je imala jaku središnju vlast. Obradljiva zemlja je pripadala caru, davana je obiteljima na obradu, a seljaci su bili slobodni ljudi, koji su svoje plodove slobodno prodavali. Kina je većinu vremena uživala unutarnji mir. Ona je mogla stvoriti jaku kopnenu prijevoznu podlogu. Japan je imao feudalizam s mjesnim gospodarima i s kmetovima. Prijevozna podloga Japana bila je uglavnom obalna. U Japanu su velikaši neprestance ratovali, rabeći bratoubilački samurajski sloj koji nije radio, nego samo ratovao.

To što je car Čin Ši Huang u Kini napravio -221. godine, velikaš Iejasu Tokugava napravio je u Japanu poslije bitke kod Sekigahare 1600. godine. Šogunom („generalom“) proglasio se 1603. godine. Loza Tokugava dala je Japanu više od dva stoljeća mira, za kojega su samuraji bili razoružani, ali ni dalje nisu trebali raditi. (U Kini su radili ili učili svi ljudi.) Šoguni su držali Japan u samoizopćenju iz svijeta, što je dovelo do silnog zaostajanja zemlje.

Američki mornarički „zapovjednik“ Matthew Perry je 1854. godine sa zapovjednog broda Mississippi prisilio Japan da otvori svoje luke za tuđe trgovačke brodove i za tuđe trgovce. Međutim, i prije toga japanski politički mislitelji pripremali su Japan za novo vrijeme. Seišisai Aizava je 1825. godine u knjizi Nove postavke zagovarao ukidanje šogunata i novo okupljanje oko cara, kojemu su šoguni bili ostavili samo obrednu ulogu. Šozan Sukuma (1811.-1863.) prodao je sav svoj imetak i utemeljio privatnu političku akademiju, u kojoj se učilo i topništvo i kineski klasici. Zagovarao je potrebu „totalne obrane“ i preuzimanje zapadne tehnologije za potrebe obrane.

Godine 1868. izvedena je Revolucija Meiđi, kojom je vraćena vlast caru. Samuraji su pretvoreni u vojne časnike, političare, administratore, trgovce i industrijalce. Počela je žestoka industrijalizacija Japana uz pomoć zapadnih – prvo britanskih pa njemačkih – poslovnih savjetnika.

Industrijski ojačani Japan počeo je ratovati. Japan je već 1874. godine zauzeo Tajvan. U Bitci kod (otoka) Ganghva Japan je nanio teške gubitke korejskoj mornarici. Godine 1894.-1895. Japan je u kopnenom i pomorskom ratu pobijedio Kinu, oslobodio Koreju kineskog vrhovništva i preuzeo kinesku luku Veihaivei. Japan je pripojio Tajvan 1895. godine, a 1889.-1901. godine sa zapadnim silama sudjelovao je u gušenju Boksačkog ustanka. U ratu 1904.-1905. godine pobijedio je Rusiju te joj uzeo Južni Sahalin i preuzeo rusku područnu koncesiju u Gvandongu.

Poslije Oktobarske revolucije Japan je od 1918. do 1922. godine zaposjedao veliki dio ruskog Sibira, ali je Crvena armija konačno oslobodila svu svoju zemlju. Dvadesetih godina Japan je napravio više ispada na kineskom kopnu. Godine 1931.-1932. Japan je zauzeo kinesku pokrajinu Mandžuriju i u njoj uspostavio sebi poslušnu državu Mandžukuo. Godine 1939. general Žukov se u munjevitom tenkovskom odgovoru suprotstavio japanskom prodoru u Rusiju i japansku vojsku potukao do nogu. Japanski militaristi su 1937. godine počeli opći rat protiv Kine, 1940. protiv Indokine, a 1941. i protiv SAD.

Japan je u Drugomu svjetskom ratu poražen, slomljen i ponižen: Amerikanci su napisali novi japanski ustav, a car se odrekao božanskog položaja. Ipak, potučena japanska vojska pomogla je 1946. godine obnovu francuske kolonijalne vlasti u Indokini. Japan je kao i Njemačka do danas ostao pod američkom okupacijom. Japan je kao i Njemačka trebao poslije rata postati agrarnom zemljom s kućnom radinosti, ali je kao i Njemačka pretvoren u „industrijski radni logor“ za obranu od komunizma.

U razvitak japanskog gospodarstva ulagan je i zapadni kapital. Japanci su s vremenom postali pravom industrijskom i trgovinskom velesilom. Sačuvali su ranije obiteljske aglomeracije zaibatsu (osiguranje-banka-proizvodnja-raspačavanje) kao javna poduzeća keiretsu. Japan je stvorio konkurentnu industriju i stvarao golem višak u robnoj razmjeni sa svijetom pa je počeo kreditirati zapadne vlade, posebice SAD. Međutim, 1985. godine četiri zapadne sile su prisilile Japan da znatno povisi vrijednost jenu pa je japanska industrija političkom odlukom postala manje konkurentnom.

Otad su japanske korporacije umjesto izvoza proizvoda počele izvoziti kapital u zapadne i druge zemlje te u njima praviti proizvode za svjetsko tržište. U Japanu su počela neumjerena ulaganja u nekretnine, što je ubrzo dovelo do prskanja mjehura. Financijalizacija japanskog gospodarstva dovela je i do davanja silnih kratkoročnih kredita za dugoročne projekte u Jugoistočnoj Aziji. Ondje je 1998.-1999. godine također prsnuo ulagateljski mjehur. U jagmi za zaradom Japanci su upropastili i svoje aglomeracije keiretsu, a japanska vlada je spašavajući svoje banke postala vlasnicom 70% japanskih banaka. Tad su u Japanu počele trajna deflacija i trajna recesija.

Dok se osamdesetih i početkom devedesetih godina naveliko govorilo o Trijadi (SAD, EU, Japan) kao o razvijenom svijetu, od stvaranja WTO 1995. godine svijet se počeo poslovno globalizirati, a Kina je postala drugom najjačom gospodarskom te najjačom industrijskom i najjačom trgovinskom silom svijeta. U svjetskom poslovanju stvorene su potpuno nove okolnosti, a to je promijenilo i svjetsku politiku. Japan se kao američka „polukolonija“ našao u iznimno osjetljivom položaju.

Globalizacija sili Japan, da za sebe traži pravo mjesto u novom svijetu, iako se – po svemu sudeći – Japan i dalje zadržava u Hladnom ratu. Dapače, SAD su počele novi hladni rat, kojim žele iz svojeg svijeta izopćiti mnoge zemlje, ali prvobitno Kinu i Rusiju.

Premijer Abe je za svojega dugog služenje Japanu nastojao poboljšati političke i poslovne odnose sa svim drugim zemljama. Primjerice, Japan je u dogovoru s Rusijom počeo industrijska i energetska ulaganja na Kurilske otoke i na Sahalin, koji je od kraja rata dio Rusije.

Premijer Abe se povukao s dužnosti premijera u rujnu 2020. godine usred pandemije koronavirusa. Postigao je mnogo, ali nije ostvario tri svoje bitne svrhe, vezane uz Drugi svjetski rat ili uz Korejski rat: promjenu mirotvornog ustava, povrat u ratu izgubljenih otoka i povratak japanskih građana koje je davno otela Sjeverna Koreja.

Ipak, potkraj Abeova služenja očekivala se nova promjena u Bijeloj kući, koju su na izborima ponovo zauzeli neokonzervativci. Otad je počelo žestoko zapadno napadanje Kine i Rusije, ali se pojačao i politički pritisak SAD na Japan (i na Indiju). SAD od svih zemalja traže političko svrstavanje. Slabog Abeovog sljednika, Yoshihidea Sugu, ubrzo je zamijenio Fumio Kišida, koji je zauzeo oštar stav i prema Kini i prema Rusiji. Stoga je upravo u Tokyju 25. svibnja 2022. godine održan sastanak na vrhuncu zemalja Quad (kvadrilaterala, četvorka koju čine SAD, Indija, Australija i Japan). Usto, premijer Kišida kani udvostručiti japanske izdatke za vojsku i obranu. Nedvojbeno je to, da se Japan od velike korporacije (prije nazivane Japan Inc.) postupno pretvara u vojnu utvrdu, koja je zasad u američkoj svjetskoj vojnoj mreži. (Njemačka također povećava svoje izdatke za vojsku.)

Za povlačenje Abea s položaja premijera i za njegovu smrt vezane su neke zagonetke. Abe se s položaja premijera povukao samo godinu dana prije kraja tadašnjeg saziva parlamenta. Objavljujući ostavku Abe se ispričao japanskom narodu zbog ranog povlačenja. Abe je i dalje bio politički zauzet. Čak je stradao u novom izbornom pohodu svoje stranke na Senat.

Usto, policija je ubrzo poslije uhićenja napadača – koji je tri godine služio u „obrambenim mornaričkim snagama“ – objavila da je postojao„politički prijepor između skupine kojoj pripada Abe i napadača“. Kasnije je objavila da je među njima postojao vjerski prijepor. Policija je naknadno objavila da je vjerska skupina kojoj je pripadao Abe materijalno oštetila majku napadača. Konačno je policija sama objavila da su postojali ozbiljni propusti u zaštiti bivšeg premijera.

Način povlačenja Abea s mjesta premijera, novo usmjerenje Japana pod premijerom Kišidom, iznimnost samog ubojstva premijera i posebice neuvjerljive i nesuglasne policijske objave o pobudama napadača na Abea stvaraju mogućnost političkih i geopolitičkih nagađanja, koja uključuju i mogući utjecaj SAD u određivanju novoga japanskog geopolitičkog smjera, ali i to, komu je poluumirovljeni Abe mogao smetati.

Moguća nagađanja vjerojatno neće pružiti pouzdana objašnjenja neobične smrti Abea, ali je nedvojbeno to, da Japan kao zemlju i Japance kao stari i žilavi narod očekuju velike geopolitičke i geoekonomske dvojbe, kušnje i zadaće.

U noviji japanski povijesni kalendar upisano je nekoliko razdoblja. Od dolaska prvih katoličkih misionara – Franjo Ksaverski i još nekoliko isusovaca – u Japan 1549. godine, samo devet godine poslije utemeljenja Družbe Isusove, do šogunova protjerivanja isusovačkih misionara prošlo je osamdesetak godina. (Pobunu Šimabara 1637. godine potaknutu gospodarskim tlačenjem i beznađem preuzeo je katolik Amakusa Tokisada.) Gotovo dva stoljeća kasnije Japanci su počeli pripravu za uklanjanje šogunata, koji je uklonjen 1868. godine. U vrijeme brzih promjena od Revolucije Meiđi do početka japanskog imperijalizma nije prošlo ni pola stoljeća, a Japan je bio u punom imperijalističkom zamahu za dodatnih četrdesetak godina.

Međutim, od konca Drugoga svjetskog rata do danas Japan nije promijenio ni način unutarnjeg vladanja ni nacionalnu geostrategiju, iako je prestao Hladni rat, iako je susjedna Kina u mnogomu premašila Japan te iako su se poslovanje i naša vrsta globalizirali. Mnogi drugi narodi su pretrpjeli ili napravili globalizacijsku promjenu. Čini se, da se Japan ponovo našao u šogunatu, ali ovaj put u američkom. Kao što je Japan propadao u prvom šogunatu, tako minulih desetljeća propada i u drugomu. Je li Japanu potrebna druga Revolucija Meiđi? Hoće li Japan poučen iskustvom Hirošime i Nagasakija i dalje ostati u sadašnjem šogunatu? Možda će se Japan umjesto za novu revoluciju opredijeliti za evoluciju, ako za nju ima vremena.

S obzirom na dobni sastav japanskog pučanstva teško je pretpostaviti, da se Japanci mogu ponovo propeti u militarizam i imperijalizam, kojima ionako nema mjesta u globaliziranom svijetu. Globalizirana vrsta treba mir, skromnost naroda i njihovu pripravnost na posvemašnju suradnju. Stoga je za Japance uputno da se na vrijeme okane revanšizma, koji je ranije gotovo cijelo stoljeće usmjeravao njihovu politiku prema Koreji, Rusiji, Kini i prema SAD. Za to je potrebno iz japanske duše izbrisati fanatičnost ili zagrižljivost.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: