Zdravko Mršić – Konsenzus

Kapitalizam je moguć samo u vrsti Homo sapiens, koja uz slikovno ima i pojmovno mišljenje: čovjek smišlja, domišlja i izmišlja. Kapitalizam ne počiva na životnom zajedništvu, kakvo je evolucija upekla u „zaostalije“ vrste, nego na izmišljenoj samoživosti, koju liberalizam kao sustav uvjerenja kapitalizma nameće ljudima. Programirana samoživost podijelila je ljude na te koji mogu, imaju i ispunjaju svoje prohtjeve te na te koji nemaju i koji ne mogu zadovoljiti ni životne potrebe. Sve živo ima potrebe, koje se u svim vrstama osim u našoj zadovoljavaju skupno. Jedino pripadnici naše „kapitalističke“ vrste trebaju svoje potrebe zadovoljavati u međusobnom obračunu na tržištu.

Kapital je od početka Industrijske revolucije sustavno povećavao ponudu radne snage u industriji. Kapitalisti su znanost i tehničke izume trajno rabili za prenošenje sve više rada na strojeve. Usto, kapitalisti su u valovima u industriju privlačili radnike iz poljoprivrede, žene i majke iz obitelji pa useljenike, da bi konačno zapadni kapital pošao za radnom snagom u tuđe zemlje. Tim je potezom kapitala počeo postupak deindustrijalizacije Zapada. Konačno, proizvođači dobara i još više pružatelji usluga počeli su rabiti „autsorsing“ ili privremeno uzimati radnike od privatnih agencija za zapošljavanja. Takvi radnici, ali i redoviti zaposlenici poslodavaca potpisuju uglavnom kratkoročne ugovore o radu. Oni su de facto nadničari. Danas sve manje radnika ima trajno ili zajamčeno radno mjesto. To stvara veliku životnu neizvjesnost, koja izgriza ljude.

Zbog visoke ponude rada radnici imaju malu pregovaračku snagu u usporedbi s poslodavateljima pa je bilo došlo do zamiranja radničkog pokreta, koji se sad ipak obnavlja zahvaljujući ovisnosti velikih trgovačkih i drugih uslužnih mreža – trgovine putem interneta, zračnog prijevoza i drugih – o vještini radnika, koji su dosad bili jadno plaćani, a koje je u složenom i istančanom sustavu teško naprečac zamijeniti.

Neprekidno privlačenje novih, slabije plaćenih radnika u proizvodnju i u uslužne struke dovelo je do privremenog prestanka sindikalnog pokreta, jer su jedinačni radnici mogli lagano biti zamijenjeni. Sad se zaposlenici postupno pridružuju sindikatima i prijete obustavom rada posebice u mrežnim sustavima kao što su željeznica, zračni prijevoz, opterećena zdravstvena služba i školstvo. Stoga su korporacije – koje ovise o dobrom djelovanju svoje poslovne podloge ili svojeg sustava raspačavanja odnosno „logistike“ – počele poslije pandemije koronavirusa bolje plaćati svoje radnike. (Riječ „logistika“ dolazi od grčke riječi logis što znači stožer pa se logistika sastoji od računanja i od predviđanja jedinačnih događaja u mreži.) Prave radnike je teško naći, a od uvoza nevještih radnika se odustalo u mnogim strukama. Ipak, svaki radnik stupanjem u radni odnos s najčešće hirovitim poslodavcima zapada u neizvjesnost.

Zapošljavanja majki dovelo je do uništenja obitelji i posljedično do toga, da u našoj vrsti nema odgoja za život, iako je našoj vrsti – zbog dugog razvitka mozga, koji omogućuje pojmovno mišljenje – dug odgoj potrebniji nego ostalim životinjskim vrstama. Postoji samo medijski odgoj mladih ljudi za tržište, koje svojom nepredvidljivošću nosi ljudima silna životna iznenađenja, s kojima se oni sve teže nose.

Zbog opće životne neizvjesnosti kojoj su izloženi, mladi ljudi odgađaju ženidbu, odaju se parenju bez množenja te posljedično imaju malo djece, koja se zbog dobi roditelja u vrijeme začeća često rađaju s duševnim i tjelesnim nedostatcima. Slaba priprava ljudi za obiteljski život i izostanak zdrave nakane pri sklapanju braka često vodi do razvoda brakova, što stvara kućanstva s jednim roditeljem. U SAD je 2020. godine bilo 10.7 milijuna obitelji s jednim roditeljem, kojih su 80% vodile žene. (U takvim obiteljima nema muškog uzora za odgoj dječaka.) U SAD u minulih šezdeset godina postotak obitelji s oba roditelja smanjio se od 88% na 67%. Od 50 milijuna djece koji žive s oba roditelja 3 milijuna imaju nevjenčane roditelje.

Zbog nesređenog stanja u obiteljima mnoga djeca napuštaju obitelj. To je najveći izvor beskućništva. Prema procjeni Bijele kuće u SAD sad ima oko 600.000 beskućnika. Oni u prosjeku umiru u dobi od 50 godina. Afroamerikanci čine 40% beskućnika. Muškarci i dječaci čine 61% beskućnih osoba. Djeca čine 20% beskućnika, od kojih 7% žive u napuštenim automobilima. Među beskućnom djecom 42% njih postaju LGBT. Tako je u najbogatijoj zemlji svijeta, koja se minulih godina ipak trsi da beskućništvo svede na najmanju mjeru.

(Za razliku od mnogih razvijenih zemalja, u kojima djeca često sama bježe iz obitelji, u Norveškoj se ustalio postupak oduzimanja djece roditeljima. Norveška služba za dobrobit djece (NCWS) ima velike ovlasti za oduzimanja djece roditeljima. U Norveškoj ima 12.000 oduzete djece, koja su smještena u tuđe obitelji ili u domove za oduzetu djecu. Ima mnogo slučajeva, da su djeca oduzeta majkama muslimankama i smještena u evangeličke obitelji. Jednoj kršćanskoj obitelji NCWS je oduzela petero djece, jer su ih roditelji „zadojili kršćanstvom“.)

Neodgojena djeca bez čvrstog (obiteljskog) životnog stava često prave pokuse u životu. Tako se djeca upuštaju u uzimanje droge, iako moraju biti svjesna opasnosti od ovisnosti. Računa se da u Škotskoj ima 60.000 ovisnika ili jedan ovisnik na 60 stanovnika u dobi od 15 do 64 godine. Škotska je „prijestolnica umiranja od droge“. U njoj su 2019. godine 1.264 obitelji bile zavijene u crno. U SAD 3% svih umrlih osoba umre izravno od uzimanja prevelikog obroka droge. Ondje je 2020. godine od srčanih bolesti umrlo 20.6% osoba, od raka 17.8%, od COVID-a 10.4%, a od nezgoda 5.9%. Umiranje od uzimanja droge nije zanemarljivo.

Posljednjih godina uobičajila se razdioba hrane i životnih namirnica iz dobrotvornih središta za besplatnu razdiobu hrane siromašnim obiteljima. Nije riječ samo o podjeli hrane nezaposlenim radnicima ili starijim osobama, nego vrlo često obiteljima, koje od zaposlenja nemaju dovoljan prihod da kupe dovoljno hrane. Umjesto da svaki radnik ima plaću dovoljno visoku, da se može brinuti za obitelj brojni radnici ovise o dobrotvornoj pomoći. Slabo plaćeni radnici uistinu žive u životnoj neizvjesnosti.

Životna neizvjesnost posebno pogađa djecu, od kojih mnoga ne mogu bez dopunske prehrane u školi sačuvati zdravlje i imati uobičajen tjelesni i duševni razvitak. Umjesto da sva djeca dobiju u školi besplatan obrok, siromašna djeca bivaju među ostalom djecom obilježena dobivanjem besplatnog obroka. To je posebno vrijedilo za djecu u vrijeme žestoke pandemije koronavirusa, kad su djeca ostajala kod kuće umjesto da pohađaju nastavu i da dobiju besplatan obrok. U Engleskoj je u siječnju 2022. godine bilo 1.9 milijuna djece s pravom na besplatan obrok ili 22.5% djece u javnim školama. (U privatnim školama sva djeca dobiju obrok, izdatak za koji je uključen u visoku školarinu.) U Engleskoj je u siječnju 2021. godine bilo 1.74 milijuna djeca s pravom na besplatan obrok ili 20.8%.

U posljednje vrijeme sve više zapadne školske djece treba pomoć psihijatara i psihoterapeuta, koje škole obično ne zapošljavaju. U Engleskoj ove godine više od 400.000 djece mjesečno dobiva liječničku pomoć zbog nevolja s duševnim zdravljem. To je dosad najviši broj djece koja dobivaju pomoć, što upozorava na dolazak neviđene krize među djecom mlađom od 18 godina. Psihijatri upoznati s nevoljama koje je donijela pandemija koronavirusa nalaze kod školske djece tjeskobu, potištenost i pokušaje samoozljeđivanja te upozoravaju na to, da širenje duševnih nevolja među djecom može ugroziti cijeli zdravstveni sustav, koji svagdje na Zapadu trpi od nedovoljnog broja liječnika i drugih zdravstvenih radnika.

Duševni poremećaji su glavni uzročnik pojave mnoštvenih ubojstava, koje izvode mladi ljudi. Nedavno se američki senator Chris Murphy zauzeo za strogo ograničenje posjedovanja oružja. Poslije nedavnog napada na pučku školu u mjestu Uvalde u Teksasu, senator Murphy je objavio prijedlog da se nabava oružja onemogući osobama mlađim od 21 godine. To je podupro svojim zaključkom, da su napadači u školama mlađi od 18-19 godina. Kad su mediji počeli osporavati podatke koje je objavio senator Murphy dnevnik Washington Post napravio je raščlambu dvjesto slučajeva napada na djecu u pučkim i srednjim školama. List je našao, da su dvije trećine napadača bili mlađi od 18 godina, a da je njihova prosječna životna dob bila 16 godina. List je objavio i to, da je od napada na srednju školu u mjestu Columbine u Coloradu 20. travnja 1999. godine više od 310.000 učenika bilo izloženo napadima vatrenim oružjem. Državni terorizam je uglavnom prestao koncem prošlog stoljeća, ali su se javili ideološki terorizam i terorizam zapadnih maloljetnika i mladih ljudi, kojima ljudski život ne znači mnogo.

Kapitalističko uništavanje obitelji vodilo je sve manjem prirodnom priraštaju pučanstva. To je promijenilo dobni sastav pučanstva u „razvijenim“ zapadnim zemljama, koje imaju sve više starijih osoba i koje sve više ovise o uvozu mladih ljudi iz „nerazvijenih“ zemalja, što samo po sebi nosi velike nevolje i zemljama iz kojih ljudi bježe i zemljama u koje mlađi ljudi nastoje zakonito ili nezakonito doći. (Početna niska proizvodnost rada useljenika čini te ljude dobitnicima u sustavu životne zaštite, pri čemu domaće starije pučanstvo dobiva znatno slabiju zdravstvenu i životnu skrb.) Sadašnje silne seobe pučanstva posljedica su neujednačenog gospodarskog razvitka u svijetu, što je također učinak kapitalizma.

Kako vrijeme teče te kako privatna kapitalistička znanost i medicina otkrivaju ili prave sve više bolesti i smišljaju nove načine liječenja tako ljudi s manjim financijskim prihodom dobivaju sve slabiju zdravstvenu skrb. Medicina i zdravstvo se sve više privatiziraju pa se skupa zdravstvena skrb mora kupovati na tržištu, na kojemu prolaze bolje ti koji su više uzeli i koji više imaju. Tu ljutu zbilju najbolje otkrivaju dugi popisi čekanja na specijalističke preglede i posebno na stručne zahvate u javnim bolnicama u svim kapitalističkim režimima.

Za zlo koje su kapital, kapitalisti, liberalizam i tržište nanijeli životu i vrsti putem uništavanja Zemlje i remećenja klime reći ću samo to, da se starije osobe smatraju sretnima u tomu, što za razliku od mlađih ljudi i djece neće doživjeti najgore što će donijeti daljnje i već nepovratno kvarenje klime.

Continue Reading