Zdravko Mršić – Konsenzus

Kad se pojavio kao posebna vrsta Homo sapiens je poput životinja znao samo za mjesta. Zahvaljujući razvitku mozga čovjek je slikovnom opažanju, znanju, pamćenju i odlučivanju dodao pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. On je slikama koje su opažala njegova sjetila pridruživao pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi. Jedan od prvih pojmova koje je čovjek stekao bio je prostor. Otad je čovjek počeo razlučivati prostor od mjesta, a životinje i dalje znaju samo za mjesta. Poslije je čovjek pojmu prostora dodao i pojam vremena.

Razumijevanje naravi i smisla prostora mijenjalo se tijekom razvitka zapadne znanosti. Po jednim znanstvenicima i filozofima prostor postoji sam od sebe, a po drugima je prostor vezan uz postojanje tvari. Isaac Newton je pod pritiskom protivnika prostor razdvojio (1) u apsolutni (odriješeni) prostor, koji nema nikakav odnošaj ni s čim izvan njega i koji je nepomičan te (2) u relativni (odnošajni) prostor koji ima „dimenziju ili mjeru apsolutnog prostora, koju naša sjetila određuju po svojem položaju prema tijelima“. Druga struja je smatrala  da (1) prostor nije neovisan o tvari, (2) prostorni odnosi predstavljaju odnose među jedinačnim dijelovima tvari i (3) da su ti odnosi vezani uz gibanje, ponašanje i sastav tvari te uz događaje u materijalnom svijetu. Znanost i danas raspravlja o naravi prostora u okviru tih dvaju pristupa.

Kad je riječ o prostoru na Zemlji s vremenom se mijenjalo i poimanje odnošajnog prostora. Znanstvenici su dugo smatrali – dok čovjek nije vidljivo promijenio Zemlju – da prostor proizvodi čovjeka odnosno da mjesta stvaraju značajke naroda. (Grčko more je stvorilo drevne Grke, omeđeno apeninsko kopno drevne Rimljane, a velikim silama stiješnjena Palestina drevne Židove.) Kapitalistička Industrijska revolucija unakazila je Zemlju pa znanstvenici sad smatraju, da prostor i mjesta ovise o čovjeku kao što i on ovisi o njima. Kao vodeća svjetska geografija njemačka je geografija napravila nov prodor u razumijevanju uloge prostora. Nijemci su u gospodarskoj geografiji od znanosti o područjima prešli na relacijsku (odnošajnu) ekonomsku geografiju (Relational Wirtschaftsgeographie), koja uključuje novo poimanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, važnost proučavanja prostora i svrhe istraživanja. Razvitkom proizvodnih snaga u našoj vrsti apsolutni je prostor uistinu pretvoren u odnošajni.

Poslije Drugoga svjetskog rata ozloglašeno je ranije njemačko poimanje lebensrauma (životnog prostora), pod kojim se podrazumijevalo osvajanje tuđega zemljopisnog prostora. Poučeni ishodom rata njemački geografi pod lebensraumom podrazumijevaju izgradnju životnog prostora na zatečenom zemljopisnom prostoru. Riječ je uistinu o dogradnji zemljopisnog prostora u životni. (Jedan bošnjački podrugljivi pisac napisao je, da „Srbi mogu slobodno stvarati Veliku Srbiju šireći Srbiju uvis“.)

U novoj gospodarskoj geografiji prizdravljenog njemačkog naroda odnošajni (relacijski) pogled na geografiju utemeljen je na odbacivanju prostora kao izvora koji nameće ili sputava poslovanje te na odbacivanju postavke, da je prostor poseban bitak, koji se može proučavati neovisno od gospodarskog djelovanja. Relacijski pristup prostoru može obujmiti zbilju, po kojoj gospodarsko djelovanje mijenja stanje mjesta i stvara političke uvjete potrebne za daljnje gospodarsko djelovanje. Zatečene značajke prostora i mjesne ljudske značajke imaju utjecaj na gospodarsko djelovanje unutar posebnog gospodarskog i političkog okvira, što je prije bilo zanemareno i podcijenjeno u znanosti o područjima. Srž proučavanja u odnošajnoj gospodarskoj geografiji su gospodarski subjekti, njihovo djelovanje i suradnja, što traži stvaranje teorijske podloge kao dodatka iskustvu. Relacijski ekonomski geografi odustali su od traganja za prostornim zakonima koji tobože određuju ljudsko djelovanje i usredotočili su se na ljudsko djelovanje. Umjesto zemljopisnog prostora u središtu pozornosti su izgradnja i uređenje životnog prostora – lebensrauma. Stoga se govori o izgrađenosti životnog prostora.

Ranije sam uspostavio mjeru izgrađenosti životnog prostora (MIŽP). To je broj koji se dobije, ako se godišnji domaći proizvod države podijeli brojem stanovnika i usto površinom zemlje u četvornim kilometrima. Mjeru izgrađenosti životnog prostora Indije uzeo sam kao jediničnu mjeru. Ako je po procjenama za 2022. godinu MIŽP Indije 1, MIŽP Rusije je 1.2, Kine 1.92, Kanade 10, SAD 12.32, Japana 210, Njemačke 266, Hrvatske 630, Južne Koreje 640, a Švicarske 4,148. (Švicarska ima 4.1‰ prostora i 2.5% pučanstva SAD. RH ima 5.8‰ prostora i 1.2% pučanstva SAD.) Stupanj izgrađenosti životnog prostora je to, što žitelje veže za životni prostor koji su izgradili i što privlači pučanstvo slabije izgrađenih životnih prostora. Stoga se uistinu može reći, da se – s razvitkom zemalja i s rastom gospodarstava – prostori pretvaraju u mjesta.

Nažalost, dobro izgrađeni životni prostori postali su kapitalistički. Temeljna značajka kapitalističke geografije je neujednačen razvitak i rast jedinačnih životnih prostora, jer kapitalisti biraju mjesta za ulaganje temeljem očekivanog povrata na ulaganje. Nasreću, zapadni kapitalisti su u dalekim zemljama, posebice u zemljama starih azijskih naroda, razvili proizvodne snage naroda, koji već nekoliko desetljeća ne nude samo slabije plaćen rad, nego i nakupljaju vlastiti kapital, nakupljaju i razvijaju tehnologiju te nude izvedbu industrijskih, infrastrukturnih i komunalnih projekata, kao što je bila izgradnja Pelješkog mosta.

Ipak, nedavna globalizacija iznenadila je kapitaliste. Nije globalizirano samo poslovanje korporacija, nego i naša vrsta. Globalnom vrstom se više ne može upravljati s jednog mjesta pa i upravljanje postaje globalnim. Usto, globalizirana je i klima. Krajnje vremenske pojave uzroče smanjivanje ili nestanak mnogih životnih prostora. To uzroči silne seobe pučanstva. Sad kapitalizam i klima zajednički navode mnoge narode na seobu.

Međutim, iako su kapitalisti stoljećima svojevoljno ulagali kapital u zapadne zemlje i u tom području stvorile privlačne životne prostore, poremećena klima slijepo slijedi zakone fizike, posebice glede vode i zraka. Dosadašnja žega i sadašnja suša koje su pogodile Europu smanjile su podzemne pričuve vode, spalile mnogo šume i opako snizile vodostaj mnogih rijeka, na kojima se već dugo odvija prijevoz rasutog tovara. Besmisleni rat za Ukrajinu i politikom potaknute gospodarske kazne ostavile su Europu bez prirodne opskrbe energentima. Europa bi mogla uskoro prestati biti odredištem seobe pučanstva. Europljani bi i sami mogli potražiti novi prostor, koji bi bio „životniji“ od europskoga – možda u Rusiji te ponovo u SAD, Južnoj Americi i Australiji.

Zemlja postaje jednim, zajedničkim i sve skučenijim životnim mjestom za našu vrstu. Zemlja je opet samo mjesto, kao kod nastanka naše vrste. Zemlja je jedina kuća za vrstu. Kako tu kuću učiniti da vrsti ne bude tijesna? To ne može postići kapital, ali mogu narodi!

Continue Reading

Iako ratovanje redovito nosi smrt, razaranje i druge teške nevolje ljudima, narodima, zemljama i državama, čovjek ili naša vrsta ne može se dokopati trajnog mira, koji je uvjet rasta i razvitka naroda te stvaranja skupnog blagostanja. Rat nosi smrt, ali usto može dosmrtno poremeti život mnoge djece i mnogih mladih ljudi. Stoga se treba pitati, prvo, što je krivo s mirom, da ga naša vrsta ne može ostvariti i drugo, što je krivo s našom vrstom, da ne zna živjeti u miru?

Krivnju za trajno ratovanje treba početno tražiti u politici. Navodi se izreka Carla von Clausewitza (1780.-1831.) napisana u njegovoj nedovršenoj knjizi Vom Kriege (O ratu, 1832.): „Der Krieg ist eine bloße Fortsetzung der Politik mit anderen Mitteln.“ (Rat je goli nastavak politike „uz druga sredstva“, iako se dio tog navoda često krivo prevodi kao „drugim sredstvima“.) Međutim, Clausewitz je smatrao, da je rat nastavak političkog dijaloga uz uporabu dodatnih sredstava i da je rat prevrtljivo djelovanje sila, koje uključuju žestoke osjećaje, neizvjesnost i proračunatost. Ipak, ostaje to, da je rat posljedica politike.

Drevni kineski general, političar i pisac Sun Tzu (Sun Wu, 554.-496.) iz vremena Konfucija u knjizi Umjetnost ratovanja (a ne Умеће ратовања) piše, da je svaka bitka unaprijed ili dobivena ili izgubljena pa da se svi trebaju kloniti ratovanja: ti koji misle da su dovoljno jaki da pobijede neka svoje svrhe ostvare političkim sredstvima, a ti koji misle da su slabi neka izbjegnu ratovanje.

Winston Churchill je napisao, da su u povijesti Europe razdoblja mira bila zanemarljivo kratka prema razdobljima rata. Ipak, tijekom dugih razdoblja ratovanja stalno se vodila politika, što je u skladu s postavkom Carla van Clausewitza o ratu, kao nastavku političkog razgovora među zaraćenim silama. (To pokazuje i sadašnji rat za Ukrajinu.)

Od sebe ću dodati to, da je do uspostave civilizacije – kao načina uređenja životnih zajednica, koji je star samo 6.000 godina – došlo uporabom fizičke sile. Jaki naoružani ljudi prisilili su pripadnike životnih zajednica da postanu podanicima vladara, koji su uvijek „zakonito“ rabili vojnu silu i policijsku prisilu. Uspostava civilizacije bila je prava, istinska revolucija u našoj vrsti. Način vladanja se mijenjao, ali su od prve civilizacije u Mezopotamiji stalno postojali vladari, koji su vladali i mudrovali te podanici, koji su teško radili i slušali. Danas svijetom vlada kapital nakupljen u SAD.

Dodat ću i to, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri isprepletene mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zašita i sustav uvjerenja. Stoga u državama nije teško zlorabiti jedinačne mreže utjecaja pa se tako: (1) politika može voditi ratovanjem, uporabom gospodarskih kazni te ideološkim i medijskim pritiskom; (2) vjera se može nametati silom, poreznim sustavom i političkim isključivanjem; (3) gospodarski se probitci mogu stvarati politikom, ratom i ideološkim isključivanjem; te (4) rat se može voditi politički, gospodarski i ideološki pa se sad zna govoriti o „hibridnom“ ratu.

Ipak, nedavno su globalizirani ne samo poslovanje, nego i naša vrsta pa je svaki rat neizbježno unutarnji, „građanski“ rat. U ranijem podijeljenom svijetu političari su razlog za ratovanje nalazili u namicanju probitaka za vlastitu zemlju ili za njezin vladajući sloj. Protiv koga se sad ratuje u svijetu? Kako god se nazove sadašnji rat za Ukrajinu svi narodi zbog njega materijalno i moralno stradaju.

Globalizacija je otvorila ne samo pitanje rata i mira, nego i općenito pitanje smisla civilizacije, koja je utemeljena na sili i koja je pravo leglo svih ratova: vladari i vladajući krugovi hoće imati više vlasti. Ratovanje je usađeno u civilizaciju, koja je način uređenja životnih zajednica. Ono je duboko usađeno u sadašnju civilizaciju kapitalizma. Kapital je zavladao Zemljom i želi unatoč globalnosti vrste zadržati svoju vladavinu. Kapitalisti olako prelaze preko nepobitne globalnosti naše vrste. Budući da se vlast nad cijelom vrstom ne može održavati političkim i gospodarskim sredstvima, kapital se dodatno služi vojnim i obavještajnim sredstvima. Rabi i ideologiju, kako bi podijelio vrstu i u njoj razjario sukobe, kakvi vode u ratove.

Stoga se otvara pitanje: kako okupiti vrstu oko prijeke potrebe za mirom odnosno okupiti je za početak mirnog obračuna s kapitalizmom kao uzorkom civilizacije? Presudno sredstvo uspostave trajnog mira u vrsti je uspostava novog, nekapitalističkog sustava uvjerenja pripadnosti ljudi samo vrsti i Zemlji. Kapitalizam valja ideološki razoružati. Vrsti je potrebna nova vjera u mir i za mir.

Svaka vjera – pa i nova „vjera“ u mir i za mir – ima kozmički i antropološki vidik. Kozmički vidik naše nove „vjere“ ili sustava uvjerenja je pripadnost Zemlji, koja je jedino mjesto života u Svemiru, koji obično ima užarena i ledena mjesta. Antropološki ili čovječji vidik novoga, spasonosnog sustava uvjerenja je mir u duši svakog čovjeka, tako da nitko, uistinu nitko, nema potrebu za ratovanjem. Neka pobornici rata ispadaju čudacima ili ljudskim izrodima! Sredstvo stvaranja mira u duši je skromnost. Skromni ljudi se lako namire, jer traže samo to, što trebaju. Sve živo ima potrebe, jer život kao postupak u „mrtvoj“ tvari počiva na potrebama, a ne na prohtjevima kao što se već dugo događa u politici. Svaki čovjek treba prvobitno težiti za tim, da doživi ljudskost i da stekne zadovoljstvo vlastitim životom. Tu težnju mogu ostvariti svi ljudi i to skupa: ljudi jedni drugima trebaju i mogu pomoći da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom. U tomu nitko ne treba zakidati drugoga, kao što čine kapitalisti u brizi za namicanje tvarnih dobara.

Ljudi se od kapitalističke jagme i međusobnog nadmetanja trebaju obratiti na skromnost i uzajamnost. Naša vrsta je osim biološkoj podložna i kulturnoj evoluciji. U našoj vrsti – koja traje nesumjerljivo duže od civilizacije – uživanje kulturnih dobara odnosi sve veću prevagu nad uživanjem tvarnih dobara, koja su ograničena čak i kad vlada obilje.

Vjera u mir i za mir, koja od ljudi traži skromnost, ali koja im nudi doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom čini se prirodnom i prihvatljivom kad je se gleda iz globalne vrste. Kad se vjera u mir i za mir gleda sa zaprljane Zemlje i iz poremećene klime ona se čini jedinim rješenjem za našu duševno poremećenu vrstu.

Robert Gates, nekadašnji ministar obrane SAD (2006.-2011.), koji je služio i predsjednika-republikanca i predsjednika-demokrata, u oproštajnom je razgovoru na jednoj televizijskoj mreži rekao, da je general Douglas MacArthur jednom prigodom izjavio: „Kad jedan general predlaže predsjedniku da počne rat treba ga odmah poslati na pregled glave.“ Tako generali – za razliku od mnogih političara – gledaju na ratovanje. General Dwight Eisenhower je u prvih šest mjeseci obnašanja predsjedničke dužnosti okončao rat u Koreji.

Isus iz Nazareta je vjeru u mir i za mir nazvao „nebeskim kraljevstvom“, a rekao je, da će „svako kraljevstvo u sebi podijeljeno opustjeti“.

Continue Reading

Europski ekonomisti smatraju, da recesija nastupi kad se gospodarstvo na nekom prostoru smanji dva tromjesečja zaredom. U SAD se vodi rasprava o tomu, je li došlo do recesije, iako su za nju ispunjeni „europski“ uvjeti. Američki predsjednik kaže, da recesije u Americi nema, a predsjedavajući Saveznih pričuva SAD ne želi reći jesu li SAD u recesiji. SAD su ipak u recesiji, jer potražnja za energentima i ostalim sirovinama slabi, ali snažna inflacija prikriva smanjenje obujma proizvodnje.

Pod inflacijom se smatra opći rast cijena proizvoda i usluga u nekom gospodarstvu. Kad se opća razina cijena diže, za novčanu jedinicu se može kupiti manje proizvoda i usluga, što smanjuje kupovnu snagu novca. Opreka inflaciji je deflacija ili trajno smanjivanje opće razine cijena. Mjera inflacije je stupanj inflacije izražen u postotcima, iako hrvatski političari, ekonomisti, gospodarstvenici i novinari govore i pišu o „stopi“ inflacije. Ako cijene svih proizvoda ne rastu ravnomjerno, posebno se rabe pokazatelj potrošačkih cijena i pokazatelj izdataka za zapošljavanje.

Ekonomisti ne gledaju jednako ni na uzrok ni na posljedice inflacije. Ima više škola inflacije, ali ću spomenuti samo dvije. Monetaristička škola uči, da je čimbenik i nastanka i suzbijanja inflacije i deflacije stupanj opskrbe gospodarstva novcem. Monetaristi smatraju, da je porezna politika vlade jalova u suzbijanju inflacije. Njihov učitelj Milton Friedman smatrao je, da je „inflacija uvijek i svagdje monetarna pojava“. Po monetarističkoj količinskoj teoriji novca, promjena količine novca u sustavu mijenja razinu cijena. (Monetaristi kao da kažu: treba povući novac, a ne nametati porez kapitalistima.)

Po ekonomici Johna Maynarda Keynesa, promjena u opskrbi gospodarstva novcem ne utječe na cijene u kratkom roku. Po njoj je inflacija posljedica povećane potražnje, koja se očituje u porastu cijena. Keynesovi učenici i sljedbenici govore o:

• inflaciji koju stvara povećanje potražnje zbog povećanja osobne i državne potrošnje;
• inflaciji koju prouzroči nagli pad ponude, što se može dogoditi zbog prirodnih nepogoda, rata ili naglog porasta izdataka proizvodnje; primjer za to je smanjenje ponude nafte, što vodi povišenju cijena; proizvođači kojima je nafta sirovina, prenijet će na kupce porast svojih izdataka; nagao porast radničkih plaća vodi stvaranju ili povišenju inflacije;
• inflaciji koja je ugrađena u očekivanje, da će povišenje radničkih plaća slijediti stupanj inflacije: takvo stanje je nastupilo upravo ove godine „poslije“ pandemije koronavirusa, a pogoršalo se poslije početka rata za Ukrajinu; ugrađena inflacija je često posljedica minulih događaja.

Učinci inflacije se razlikuju od područja do područja gospodarstva. Neki sektori bivaju pogođeni, a neki bolje prolaze. Primjerice, vlasnicima nekretnina i vrijednosnica omjer cijene i vrijednosti raste, a osobe koje nekretnine nastoje kupiti moraju za njih više platiti. Porast plaća i mirovina obično zaostaje za stupnjem inflacije. Jednako tako, za inflacije vlasnici gotovine pretrpjet će gubitke i posljedično smanjenje kupovne snage. Stoga se prije – kad su samo države kovale ili tiskale novac – govorilo, da u inflaciji „gube ti koji imaju“. Međutim, danas ne samo države, nego i komercijalne banke tiskaju novac, novac fiat, pa u inflaciji dobro prolaze i privatne banke koje odobravaju kredite bez pokrića u ulozima. Dužnici s ugovorenim čvrstim kamatnjakom dobro prolaze, jer je tad stvarni kamatnjak jednak ugovorenom kamatnjaku umanjenom za stupanj inflacije. Stoga se pravi zajmodavatelji pobrinu, da ugovaraju kredite s posebnom doplatom ili osiguranjem za slučaj inflacije.

Visoka ili nepredvidljiva inflacija smatra se štetnom za gospodarstvo: tržište postaje neučinkovito, korporacijama je otežano planiranje, smanjuje se proizvodnost korporacija, korporacije se više bave učincima inflacije nego proizvodnjom, opadaju štednja i ulaganja, a mnoge korporacije i fizičke osobe prelaze u viši porezni razred. Inflacija šteti osobama koje imaju stalan prihod, kao što su umirovljenici. Negativni učinci inflacije zapažaju se i u međunarodnoj trgovini, ovisno o tomu jesu li mjenjački tečajevi stalni ili promjenljivi.

Sad je inflacija u UK 9.4%, u SAD 9.0%, u Njemačkoj 8.2%, a u Kini 2.5%. (Stupanj inflacije u SAD od 2009. do 2022. godine bio je prosječno 2.52%. Za Velike recesije 2009. godine inflacije nije bilo, iako je država spasila od propasti mnoge banke.) U sadašnjoj nagloj inflaciji „bodu oči“ dvije činjenice. Prvo, inflacija nije začeta u jednoj zemlji pa se iz nje proširila svijetom. Drugo, inflaciju nisu izazvali „monetarni“ uzroci kako govore monetaristi, nego naglo smanjenje ponude energenata i hrane, koje je posljedica političkih i gospodarskih kazni izrečenih Rusiji. Sve kaže, da sadašnju svjetsku inflaciju bolje objašnjava Keynesova škola inflacije.

Ipak, najvažnije središnje banke Zapada – Savezne pričuve u SAD, Banka Engleske i Središnja europska banka (ECB) – počele su sustavno podizati temeljni bankovni kamatnjak i to ne više po 0.25%, nego po 0.5% ili 0.75%. (Banka Rusije je 22. srpnja smanjila temeljni kamatnjak za 1.5% na 8%.) Spomenute središnje banke nastoje inflaciju ukloniti monetarnim sredstvima, iako je u područjima triju spomenutih banaka više od jednog desetljeća vladalo „količinskoo popuštanje“ (quantitative easing), a da je pritom ostvarivan unaprijed određen stupanj inflacije. Lijek za sadašnju svjetsku inflaciju ne može doći od monetarista. Prvo treba osloboditi svjetsko tržište uklanjanjem iz njega političkih i gospodarskih kazni, koje su prave uzročnice inflacije. (EU već postupno ublažuje političke i gospodarske kazne izrečene Rusiji.) Usto treba posegnuti za poreznim sredstvima i porezovati nakazno visoke zarade proizvođača energenata i hrane te trgovaca tim proizvodima. (ExxonMobil je u drugom tromjesečju ove godine imao zaradu 17.9 milijardi dolara, a u drugom tromjesečju prošle godine 5.5 milijardi, Royal Dutch Shell 18 milijardi i 3.4 milijarde, a BP 8.5 i 2.8 milijardi.) Sve zapadne državne vlasti su uvidjele, da i velike i male korporacije iz mnogih područja gospodarstva „namještaju“ cijene.

Unatoč bajkama monetarista, država ima bitnu ulogu u suzbijanju inflacije te u zaštiti pučanstva i mnogih poduzeća od posljedica dugotrajne skupoće. Mnogi građani se bez državne pomoći ne mogu primjereno ni hraniti ni štititi od krajnjih klimatskih pojava. Mnoga poduzeća koja redovito posluju uz male zarade ne mogu izdržati povećane ulazne izdatke pa trebaju potporu države, koja za to na raspolaganju ima samo porezni sustav, kojim može obaviti naknadnu razdiobu dohotka.

Naša vrsta nema svoju državu, koja bi zaštitila nju i njezine narode. Ipak, zaštitu naroda koje pogode inflacija i nestašica tvarnih dobara mogu izvesti skupa sve države, a to se može postići prvobitno oslobođenjem svjetskog tržišta od prijetnji bezobzirnog kapitala. Osobno me čudi to, što američki političari mogu pred očima svojeg naroda slijepo služiti svjetskom kapitalu nakupljenom u SAD.

Continue Reading

Slom europskog komunizma 1989. godine i razdruženje Sovjetskog Saveza 1991. godine omogućili su stvaranje svjetskog, globalnog tržišta. To tržište se sustavno i ubrzano stvaralo od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Do 1995. godine se obilno govorilo i pisalo o Trijadi, koju su sastavljali SAD, Europska unija i Japan s udjelima u svjetskom domaćem proizvodu od 26%, 23% i 18%.(Danas je udio Japana samo 6%.)

Od 2001. godine govori se i piše o gospodarskoj udruzi BRIC, poslije BRICS, koju sad sastavljaju Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Poslije se počelo govoriti i pisati o Slijedećih jedanaest odnosno o skupini zemalja koje brzo gospodarski rastu i razvijaju se (Bangladeš, Egipat, Filipini, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Turska i Vijetnam). Krizne 2008. godine u Washingtonu je utemeljena Skupina dvadeset (G20), kojoj pripadaju zemlje BRICS-a, zemlje G7, velika većina zemalja Slijedećih jedanaest te Argentina, Australija, Kanada, Saudijska Arabija i Europska unija.

Svjetsko poslovanje se silno promijenilo od vremena u kojemu se još govorilo o Trijadi. Ono se nije samo globaliziralo, nego je i promijenilo zemljopisnu razdiobu. Naime, koncem devetnaestog stoljeća zemljama koje su se odranije industrijalizirale (Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Britaniji) pridružili su se SAD, Njemačka i Japan. Međutim, 12 zemalja pri vrhu sadašnje tablice najrazvijenijih zemalja bez Kine, koje u devetnaestom stoljeću nisu bile industrijalizirane, imaju skupa domaći proizvod 21.85 trilijuna američkih dolara ili 14% manje od SAD (25.35 t$), a 10% više od Kine (19.91 t$). Dvanaest kasno industrijaliziranih zemalja i Kina sad skupa imaju samo 3% manji domaći proizvod od SAD i EU uzetih skupa. (SAD su poslijeratne 1950. godine imale 50% svjetske  industrijske proizvodnje, a Kina i Indija skupa 8%, iako je 1820. godine u svjetskoj manufakturi (rukotvorbi) Kina sudjelovala s 32%, Indija sa 16%, a SAD sa samo 2%.)

Gospodarski rast i razvitak zemalja, koje su se industrijalizirale minulih desetljeća došli su od izravnih inozemnih ulaganja uglavnom iz zemalja Trijade, koje su 1995. godine imale ukupno 80% svjetskih izravnih tuđih ulaganja, a 2000. godine 86% takvih ulaganja. Zemlje u razvitku su 2019. godine imale investicijski priljev od 706 milijardi dolara ili 54% svih izravnih tuđih ulaganja. Zapadne transnacionalne korporacije ulagale su u zemlje u razvitku, jer su im takva ulaganja – zbog ondje slabo plaćenog rada – nosila veću zaradu, nego domaća ulaganja. Svjetsko slobodno tržište i izravna inozemna ulaganja u zemlje u razvitku stvorile su novi zemljopisni raspored proizvodnih snaga u svijetu. U tom postupku su se probrane zemlje u razvitku – uglavnom zemlje drevnih naroda – industrijalizirale, dok se Zapad deindustrijalizirao. Usto, na Zapadu je od vremena Velike recesije 2008. godine počeo postupak financijalizacije proizvodnog poslovanja, po kojoj proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom svojeg kapitala na tržištima kapitala, nego od prodaje svojih tvarnih proizvoda. Sve tri navedeno novine – svjetsko tržište, tuđa izravna ulaganja i financijalizacija – bile su plodovima slobodnih političkih odluka krupnih nositelja kapitala.

Međutim, dodatno tomu Zapad je, a posebice Europa, u velikoj mjeri iscrpio svoje prirodne izvore, tako da se golema mjera prirodnih izvora našla u Aziji, u kojoj su se nedavno pojavile nove industrijske sile. Azija s europskim dijelom Rusije ima zemljopisnu površinu 48,580.000 km², a SAD, Europska unija (s Britanijom) i Japan imaju skupa 15,138.000 km². Omjer dvaju zemljopisnih prostora je 3.2:1. Bogatstvo nacionalnog gospodarstva odnosno rast proizvodnih snaga ne dolazi samo od raspoložljivosti kapitala, koji je i sad uglavnom na Zapadu, nego i od rada, marljivosti, znanja, poduzetnosti te od pomoći države. Usto, zemlje u razvitku počele su nakupljati vlastiti kapital.

Tako je stvoreno novo svjetsko, globalno poslovanje, ali nositelji zapadnog kapitala kao sljubljena skupina nastoje i dalje donositi političke odluke, kojima bi uređivali poslovanje u cijelom svijetu te takve odluke provoditi putem gospodarske, financijske i vojne sile SAD. Usredotočenje kapitala u zemlju od 330 milijuna stanovnika ne daje tom kapitalu prevagu u svjetskom poslovanju nad silnim pučanstvom, znanjem, radom, poduzetnosti, državnim sustavima, sirovinama i energentima ostalih zemalja svijeta.

Svjetskim poslovanjem, koje je minulih godina nepovratno globalizirano vlada velika nepostojanost. Glavni pokazatelji gospodarskog stanja i promjena tog stanja te pokazatelji pouzdanja u budućnost potrošača i proizvođača stalno se mijenjaju. Riječ je prvobitno o cijenama sirovina i energenata, mjenjačkim tečajevima, skupnoj vrijednosti dionica, vrijednosti jedinačnih korporacija, cijeni i prinosu državnih obveznica i, dakako u novije vrijeme, o cijeni lažnih moneta („kriptovaluta“). Dnevna hirovita mijena poslovnih pokazatelja prouzročena je poteškoćama u odgonetanju usmjerenja svjetskog poslovanja, koje ima nebrojeno mnogo pokazatelja, iako se stanje i položaj korporacija ne mijenjaju hirovito. (Elektronički poslovni vjesnik Trading Economics hvali se time, što čitateljima stalno pruža više od dva milijuna pokazatelja.) Promjena pokazatelja svjetskog poslovanja dolazi uglavnom od nagađanja ili klađenja nositelja kapitala i njihovih burzovnih posrednika. (Alan Greenspan, nekadašnji predsjedavajući Saveznih pričuva SAD, govorio je o „životinjskom duhu“, koji navodi ljude na klađenje na burzama.)

Stanje poslovanja i nagle mijene u njemu zbunjuju nositelje kapitala, koji uglavnom ne znaju u što bi spokojno uložili svoj slobodan novac. Stoga oni iz dana u dan mijenjaju područje ulaganja. Moglo bi se reći, da bježe iz jednog područja ulaganja u drugo. Pokazatelji vrijednosti koji se objavljuju malo se odnose na stvarno gospodarstvo i poslovanje korporacija, koje se bave proizvodnjom dobara te komunalnih poduzeća i poslovnih mreža koje pružaju ostale javne usluge. Pokazatelji se ponajviše odnose na prividni svijet slobodnog kapitala, kojim vlada pomama za trenutačnom zaradom, a ne nastojanje za dugoročnim povratom uloženog novca s primjerenim dobitkom.

Ovih godina u mjestima razmjene dionica i ostalih vrijednosnica svih vrsta i svih stupnjeva pouzdanosti vlada velika uzrujanost. Kapitalisti su prilično razočarani i žive u strahu od ulagateljskih promašaja, jer nisu naviknuti, da im sloboda izbora na tržištima nije više od pomoći u globaliziranom poslovnom svijetu, koji nije više po njihovim nadzorom. Kapitalisti očito teško podnose sadašnje stanje svjetskog poslovanja i posljedično svoje vlastito neraspoloženje. Očito je, da sadašnje stanje svjetskog tržišta i njihovo mučno raspoloženje tjeraju kapitaliste da nešto poduzmu, kako bi se njihov položaj popravio ili kako bi se financijsko poslovanje i ulaganje kapitala vratili „na staro“. Nažalost, globalizacija je mnoge odnose i vrijednosti učinila „novima“.

Možda su kapitalisti u dvojbi: ponovo zavladati svijetom na bilo koji način ili prihvatiti svijet kakav jest i uključiti se u globalnu politiku primjerenu globalnom poslovanju, koje je „prevelik zalogaj i za najproždrljivija kapitalistička usta“. Prihvat stanja globalnog poslovanja kakvo ono jest značio bi gubitak suverenosti kapitala, za koju su se nositelji kapitala borili od vremena Renesanse. K tomu, kapitalisti su poslije Hladnog rata uspostavili svjetsku državu Kapital, u kojoj je svjetsko slobodno tržište imalo ulogu političkog sustava, američka država ulogu vojne sile, liberalizam ulogu službene, propisane (svjetovne) vjere, a mediji ulogu svećeničkog sloja. Prihvat stanja svijeta kakvo ono jest, za kapitalizam bi značio gubitak vlastite države.

Kad žele spasiti državu pravi državnici – kakvi su uistinu kapitalisti – mijenjaju politički sustav, kojemu je smisao omogućiti djelovanje životne zajednice, zaštititi pučanstvo i stvarati blagostanje. Pretpostavljam, da će kapitalisti u pretresu stanja države Kapital odustati od svjetskog tržišta, koje je novovjeki izum kapitalizma. Čini se, da su kapitalisti shvatili, da su se prenaglili stvaranjem svjetskog tržišta. Oni su stoljećima bili zadovoljni nadzorom nacionalnih tržišta. Kapitalisti su pod predsjednikom Clintonom (WTO) „tjerali lisicu, a istjerali čopor vukova“: u Aziji su se među drevnim narodima pojavile nove industrijske sile.

Mislim, da bi se kapitalizam mogao vratiti područnim, višestranim ortaštvima, kakva je bio smislio predsjednik Obama (TTIP, TTP), kojima je svrhom bilo omeđiti Rusiju i Kinu te zakočiti njihov ukupan rast. Pitam se, bi li takav potez kapitalistima bio dovoljan, jer nove industrijske sile uključujući Kinu pripremaju svoja područna ortaštva sa zajedničkom pričuvnom monetom (BRICS) i još postavljaju svoju višekontinentalnu prijevoznu podlogu ili infrastrukturu (Put svile).

Očito je, da je sadašnja američka administracija za volju kapitala nastojala podijeliti svijet okupljajući dio svijeta oko „općeprihvaćenih demokratskih načela i provjerenih pravila geopolitičkog ponašanja“ (Anthony Blinken, Jacob Jeremiah Sullivan). To nastojanje nije još dalo plod, a teško će ga i dati, budući da se upravo od europskih naroda očekivalo da prvi prihvate američko politički okrilje, iako – kako bi opstala – Europska unija mora voditi samostalnu politiku, što je pokazalo opće slabljenje Europe u sadašnjem velikom geopolitičkom previranju. Osim toga, Europa više ne treba američku vojnu zaštitu, jer Kina nije napadačica. Ona u svojoj dugoj povijesti nije napadala obližnje narode, nego se je od njih morala braniti. (Kina je tijekom tisućljeća imala 16.000 okršaja s napadačima.)

Sadašnji sukobi u svijetu kojih danomice ima sve više i koje podgrijavaju SAD ne vode dobru. Ti sukobi, koje nije lako pobrojiti, mogu dovesti do otvorenog općeg rata, kakav je na ograničenom prostoru nedavno namjerno izazvan u Europi, upravo u Europi. Napetosti i sukobi diljem svijeta već su izazvali težak poremećaj poslovnih opskrbih mreža, od kojega trpe gotovo svi narodi, od kojih neki već gladuju. Već se može reći, da je klintonovsko svjetsko tržište prestalo postojati pod udarcima američkih političkih i gospodarskih kazni, koje nisu odrezane samo Rusiji. Možda će se budući iscrpljujući svjetski rat voditi samo političkim pritiscima, gospodarskim sankcijama i ideološkim sredstvima, ali i takav rat može narodima nanijeti nepopravljivu štetu, kakvu izazivaju ubijanje ljudi te rušenje kuća, tvornica i prijevozne podloge. U takvom ratu gospodarstvo se također može zaustaviti kao u pravom ratu oružjem.

Međutim, da općeg (hibridnog) rata ne mora doći. U računicu kapitalista nisu uključeni narodi. Možda kapitalisti olako uzimaju, da će za mogući rat jamačno uspjeti instrumentalizirati SAD i američki narod. Amerika je sad u takvom stanju, da mora spašavati samu sebe umjesto da za kapital osvaja svijet. Američko gospodarstvo ima malu industrijsku snagu (10.8% BDP-a) i zapuštenu ukupnu fizičku infrastrukturu. Američki radnici više ne žele raditi za budzašto. SAD ne mogu opstati bez uvoza znanja i znanstvenika. Amerikanci su se minulih desetljeća zasitili ratovanja, u kojemu su izgubili sve ratove. SAD još uvijek „ratuju“ i to putem skrbi za nebrojene tjelesne i duševne invalide (posebice od PTSP-a). SAD ne mogu spriječiti mnoštveno nezakonito useljavanje milijuna ljudi godišnje. Američki narod, američki glasači i američka politika su podijeljeni. SAD nisu kapitalu više izdašan i pouzdan svjetski policajac.

Konačno Amerikanci ozbiljno pomišljaju, da se jednom zavazda odreknu svoje iznimnosti među narodima. Amerikanci su se dosad – pod utjecajem zlokobne puritanske ideologije na kojoj su utemeljene SAD – smatrali iznimnim narodom, koji drugim narodima treba donijeti svjetlo istine i spasenje. (Srbi se smatraju iznimnim narodom na Balkanu, kojemu trebaju služiti svi obližnji narodi. Židovi se od starine smatraju jedinim pravednim narodom, koji je Jahva sebi izabrao među narodima. Nijemci se smatraju pozvanim da upravljaju Europom, kad god im prilike to dopuste. Englezi se smatraju narodom pozvanim da upravlja svjetskim morima, svjetskom politikom i osobljem UN.) Amerikanci su se smatrali „iznimnijim“ i od Židova. Međutim, Amerikanci znaju sebe i znaju u kakvom su stanju kao narod. Za njih je izlaz da se izmiješaju s drugim narodima ili životnim zajednicama. Nema iznimnih naroda u globaliziranom svijetu potpune međuovisnosti i uzajamnosti ljudi i naroda. Vrijeme Amerike – Američko stoljeće , kako je rekao Henry Luce – je dugo trajalo, ali sad prestaje. Dolazi vrijeme vrste Homo sapiens.

Zlo nije u Americi, nego u golemom privatnom kapitalu nakupljenom u njoj. Ako kapitalisti nastave umišljati da mogu ostati gospodarima svijeta i naroda, narodi će ih proždrijeti. Ako kapital nastavi sadašnju vladavinu narodi će ga razgrabiti. Za kapitaliste bi bilo mudro, da svoj napor i svoj novac upere u oporavak klime i u obnovu života na Zemlji. Time bi možda uspjeli okajati svoje opačine, od kojih je jedna poremećaj klime i iskupiti se iz „omraženosti među narodima“. Konačno, svijet je jedan; život je jedan; Zemlja je jedna; a vrsta Homo sapiens je jednincata po sposobnosti pojmovnog mišljenja i po izumiteljstvu. Vrsta može stvoriti nekapitalistički svijet. Vrsta je sposobna „staviti globalnu politiku na globalno poslovanje“.

Kapital je globalizirao tržište, a globalno tržište je globaliziralo vrstu. Koliko god se kapital sad trsi da izmrvi svjetsko tržište, naša će vrsta tržište ponovo globalizirati i to putem suradnje država ili političkih zajednica naroda ili životnih zajednica, a ne putem privatnih korporacija.

Continue Reading