Zdravko Mršić – Konsenzus

Slom europskog komunizma 1989. godine i razdruženje Sovjetskog Saveza 1991. godine omogućili su stvaranje svjetskog, globalnog tržišta. To tržište se sustavno i ubrzano stvaralo od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Do 1995. godine se obilno govorilo i pisalo o Trijadi, koju su sastavljali SAD, Europska unija i Japan s udjelima u svjetskom domaćem proizvodu od 26%, 23% i 18%.(Danas je udio Japana samo 6%.)

Od 2001. godine govori se i piše o gospodarskoj udruzi BRIC, poslije BRICS, koju sad sastavljaju Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Poslije se počelo govoriti i pisati o Slijedećih jedanaest odnosno o skupini zemalja koje brzo gospodarski rastu i razvijaju se (Bangladeš, Egipat, Filipini, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Turska i Vijetnam). Krizne 2008. godine u Washingtonu je utemeljena Skupina dvadeset (G20), kojoj pripadaju zemlje BRICS-a, zemlje G7, velika većina zemalja Slijedećih jedanaest te Argentina, Australija, Kanada, Saudijska Arabija i Europska unija.

Svjetsko poslovanje se silno promijenilo od vremena u kojemu se još govorilo o Trijadi. Ono se nije samo globaliziralo, nego je i promijenilo zemljopisnu razdiobu. Naime, koncem devetnaestog stoljeća zemljama koje su se odranije industrijalizirale (Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Britaniji) pridružili su se SAD, Njemačka i Japan. Međutim, 12 zemalja pri vrhu sadašnje tablice najrazvijenijih zemalja bez Kine, koje u devetnaestom stoljeću nisu bile industrijalizirane, imaju skupa domaći proizvod 21.85 trilijuna američkih dolara ili 14% manje od SAD (25.35 t$), a 10% više od Kine (19.91 t$). Dvanaest kasno industrijaliziranih zemalja i Kina sad skupa imaju samo 3% manji domaći proizvod od SAD i EU uzetih skupa. (SAD su poslijeratne 1950. godine imale 50% svjetske  industrijske proizvodnje, a Kina i Indija skupa 8%, iako je 1820. godine u svjetskoj manufakturi (rukotvorbi) Kina sudjelovala s 32%, Indija sa 16%, a SAD sa samo 2%.)

Gospodarski rast i razvitak zemalja, koje su se industrijalizirale minulih desetljeća došli su od izravnih inozemnih ulaganja uglavnom iz zemalja Trijade, koje su 1995. godine imale ukupno 80% svjetskih izravnih tuđih ulaganja, a 2000. godine 86% takvih ulaganja. Zemlje u razvitku su 2019. godine imale investicijski priljev od 706 milijardi dolara ili 54% svih izravnih tuđih ulaganja. Zapadne transnacionalne korporacije ulagale su u zemlje u razvitku, jer su im takva ulaganja – zbog ondje slabo plaćenog rada – nosila veću zaradu, nego domaća ulaganja. Svjetsko slobodno tržište i izravna inozemna ulaganja u zemlje u razvitku stvorile su novi zemljopisni raspored proizvodnih snaga u svijetu. U tom postupku su se probrane zemlje u razvitku – uglavnom zemlje drevnih naroda – industrijalizirale, dok se Zapad deindustrijalizirao. Usto, na Zapadu je od vremena Velike recesije 2008. godine počeo postupak financijalizacije proizvodnog poslovanja, po kojoj proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom svojeg kapitala na tržištima kapitala, nego od prodaje svojih tvarnih proizvoda. Sve tri navedeno novine – svjetsko tržište, tuđa izravna ulaganja i financijalizacija – bile su plodovima slobodnih političkih odluka krupnih nositelja kapitala.

Međutim, dodatno tomu Zapad je, a posebice Europa, u velikoj mjeri iscrpio svoje prirodne izvore, tako da se golema mjera prirodnih izvora našla u Aziji, u kojoj su se nedavno pojavile nove industrijske sile. Azija s europskim dijelom Rusije ima zemljopisnu površinu 48,580.000 km², a SAD, Europska unija (s Britanijom) i Japan imaju skupa 15,138.000 km². Omjer dvaju zemljopisnih prostora je 3.2:1. Bogatstvo nacionalnog gospodarstva odnosno rast proizvodnih snaga ne dolazi samo od raspoložljivosti kapitala, koji je i sad uglavnom na Zapadu, nego i od rada, marljivosti, znanja, poduzetnosti te od pomoći države. Usto, zemlje u razvitku počele su nakupljati vlastiti kapital.

Tako je stvoreno novo svjetsko, globalno poslovanje, ali nositelji zapadnog kapitala kao sljubljena skupina nastoje i dalje donositi političke odluke, kojima bi uređivali poslovanje u cijelom svijetu te takve odluke provoditi putem gospodarske, financijske i vojne sile SAD. Usredotočenje kapitala u zemlju od 330 milijuna stanovnika ne daje tom kapitalu prevagu u svjetskom poslovanju nad silnim pučanstvom, znanjem, radom, poduzetnosti, državnim sustavima, sirovinama i energentima ostalih zemalja svijeta.

Svjetskim poslovanjem, koje je minulih godina nepovratno globalizirano vlada velika nepostojanost. Glavni pokazatelji gospodarskog stanja i promjena tog stanja te pokazatelji pouzdanja u budućnost potrošača i proizvođača stalno se mijenjaju. Riječ je prvobitno o cijenama sirovina i energenata, mjenjačkim tečajevima, skupnoj vrijednosti dionica, vrijednosti jedinačnih korporacija, cijeni i prinosu državnih obveznica i, dakako u novije vrijeme, o cijeni lažnih moneta („kriptovaluta“). Dnevna hirovita mijena poslovnih pokazatelja prouzročena je poteškoćama u odgonetanju usmjerenja svjetskog poslovanja, koje ima nebrojeno mnogo pokazatelja, iako se stanje i položaj korporacija ne mijenjaju hirovito. (Elektronički poslovni vjesnik Trading Economics hvali se time, što čitateljima stalno pruža više od dva milijuna pokazatelja.) Promjena pokazatelja svjetskog poslovanja dolazi uglavnom od nagađanja ili klađenja nositelja kapitala i njihovih burzovnih posrednika. (Alan Greenspan, nekadašnji predsjedavajući Saveznih pričuva SAD, govorio je o „životinjskom duhu“, koji navodi ljude na klađenje na burzama.)

Stanje poslovanja i nagle mijene u njemu zbunjuju nositelje kapitala, koji uglavnom ne znaju u što bi spokojno uložili svoj slobodan novac. Stoga oni iz dana u dan mijenjaju područje ulaganja. Moglo bi se reći, da bježe iz jednog područja ulaganja u drugo. Pokazatelji vrijednosti koji se objavljuju malo se odnose na stvarno gospodarstvo i poslovanje korporacija, koje se bave proizvodnjom dobara te komunalnih poduzeća i poslovnih mreža koje pružaju ostale javne usluge. Pokazatelji se ponajviše odnose na prividni svijet slobodnog kapitala, kojim vlada pomama za trenutačnom zaradom, a ne nastojanje za dugoročnim povratom uloženog novca s primjerenim dobitkom.

Ovih godina u mjestima razmjene dionica i ostalih vrijednosnica svih vrsta i svih stupnjeva pouzdanosti vlada velika uzrujanost. Kapitalisti su prilično razočarani i žive u strahu od ulagateljskih promašaja, jer nisu naviknuti, da im sloboda izbora na tržištima nije više od pomoći u globaliziranom poslovnom svijetu, koji nije više po njihovim nadzorom. Kapitalisti očito teško podnose sadašnje stanje svjetskog poslovanja i posljedično svoje vlastito neraspoloženje. Očito je, da sadašnje stanje svjetskog tržišta i njihovo mučno raspoloženje tjeraju kapitaliste da nešto poduzmu, kako bi se njihov položaj popravio ili kako bi se financijsko poslovanje i ulaganje kapitala vratili „na staro“. Nažalost, globalizacija je mnoge odnose i vrijednosti učinila „novima“.

Možda su kapitalisti u dvojbi: ponovo zavladati svijetom na bilo koji način ili prihvatiti svijet kakav jest i uključiti se u globalnu politiku primjerenu globalnom poslovanju, koje je „prevelik zalogaj i za najproždrljivija kapitalistička usta“. Prihvat stanja globalnog poslovanja kakvo ono jest značio bi gubitak suverenosti kapitala, za koju su se nositelji kapitala borili od vremena Renesanse. K tomu, kapitalisti su poslije Hladnog rata uspostavili svjetsku državu Kapital, u kojoj je svjetsko slobodno tržište imalo ulogu političkog sustava, američka država ulogu vojne sile, liberalizam ulogu službene, propisane (svjetovne) vjere, a mediji ulogu svećeničkog sloja. Prihvat stanja svijeta kakvo ono jest, za kapitalizam bi značio gubitak vlastite države.

Kad žele spasiti državu pravi državnici – kakvi su uistinu kapitalisti – mijenjaju politički sustav, kojemu je smisao omogućiti djelovanje životne zajednice, zaštititi pučanstvo i stvarati blagostanje. Pretpostavljam, da će kapitalisti u pretresu stanja države Kapital odustati od svjetskog tržišta, koje je novovjeki izum kapitalizma. Čini se, da su kapitalisti shvatili, da su se prenaglili stvaranjem svjetskog tržišta. Oni su stoljećima bili zadovoljni nadzorom nacionalnih tržišta. Kapitalisti su pod predsjednikom Clintonom (WTO) „tjerali lisicu, a istjerali čopor vukova“: u Aziji su se među drevnim narodima pojavile nove industrijske sile.

Mislim, da bi se kapitalizam mogao vratiti područnim, višestranim ortaštvima, kakva je bio smislio predsjednik Obama (TTIP, TTP), kojima je svrhom bilo omeđiti Rusiju i Kinu te zakočiti njihov ukupan rast. Pitam se, bi li takav potez kapitalistima bio dovoljan, jer nove industrijske sile uključujući Kinu pripremaju svoja područna ortaštva sa zajedničkom pričuvnom monetom (BRICS) i još postavljaju svoju višekontinentalnu prijevoznu podlogu ili infrastrukturu (Put svile).

Očito je, da je sadašnja američka administracija za volju kapitala nastojala podijeliti svijet okupljajući dio svijeta oko „općeprihvaćenih demokratskih načela i provjerenih pravila geopolitičkog ponašanja“ (Anthony Blinken, Jacob Jeremiah Sullivan). To nastojanje nije još dalo plod, a teško će ga i dati, budući da se upravo od europskih naroda očekivalo da prvi prihvate američko politički okrilje, iako – kako bi opstala – Europska unija mora voditi samostalnu politiku, što je pokazalo opće slabljenje Europe u sadašnjem velikom geopolitičkom previranju. Osim toga, Europa više ne treba američku vojnu zaštitu, jer Kina nije napadačica. Ona u svojoj dugoj povijesti nije napadala obližnje narode, nego se je od njih morala braniti. (Kina je tijekom tisućljeća imala 16.000 okršaja s napadačima.)

Sadašnji sukobi u svijetu kojih danomice ima sve više i koje podgrijavaju SAD ne vode dobru. Ti sukobi, koje nije lako pobrojiti, mogu dovesti do otvorenog općeg rata, kakav je na ograničenom prostoru nedavno namjerno izazvan u Europi, upravo u Europi. Napetosti i sukobi diljem svijeta već su izazvali težak poremećaj poslovnih opskrbih mreža, od kojega trpe gotovo svi narodi, od kojih neki već gladuju. Već se može reći, da je klintonovsko svjetsko tržište prestalo postojati pod udarcima američkih političkih i gospodarskih kazni, koje nisu odrezane samo Rusiji. Možda će se budući iscrpljujući svjetski rat voditi samo političkim pritiscima, gospodarskim sankcijama i ideološkim sredstvima, ali i takav rat može narodima nanijeti nepopravljivu štetu, kakvu izazivaju ubijanje ljudi te rušenje kuća, tvornica i prijevozne podloge. U takvom ratu gospodarstvo se također može zaustaviti kao u pravom ratu oružjem.

Međutim, da općeg (hibridnog) rata ne mora doći. U računicu kapitalista nisu uključeni narodi. Možda kapitalisti olako uzimaju, da će za mogući rat jamačno uspjeti instrumentalizirati SAD i američki narod. Amerika je sad u takvom stanju, da mora spašavati samu sebe umjesto da za kapital osvaja svijet. Američko gospodarstvo ima malu industrijsku snagu (10.8% BDP-a) i zapuštenu ukupnu fizičku infrastrukturu. Američki radnici više ne žele raditi za budzašto. SAD ne mogu opstati bez uvoza znanja i znanstvenika. Amerikanci su se minulih desetljeća zasitili ratovanja, u kojemu su izgubili sve ratove. SAD još uvijek „ratuju“ i to putem skrbi za nebrojene tjelesne i duševne invalide (posebice od PTSP-a). SAD ne mogu spriječiti mnoštveno nezakonito useljavanje milijuna ljudi godišnje. Američki narod, američki glasači i američka politika su podijeljeni. SAD nisu kapitalu više izdašan i pouzdan svjetski policajac.

Konačno Amerikanci ozbiljno pomišljaju, da se jednom zavazda odreknu svoje iznimnosti među narodima. Amerikanci su se dosad – pod utjecajem zlokobne puritanske ideologije na kojoj su utemeljene SAD – smatrali iznimnim narodom, koji drugim narodima treba donijeti svjetlo istine i spasenje. (Srbi se smatraju iznimnim narodom na Balkanu, kojemu trebaju služiti svi obližnji narodi. Židovi se od starine smatraju jedinim pravednim narodom, koji je Jahva sebi izabrao među narodima. Nijemci se smatraju pozvanim da upravljaju Europom, kad god im prilike to dopuste. Englezi se smatraju narodom pozvanim da upravlja svjetskim morima, svjetskom politikom i osobljem UN.) Amerikanci su se smatrali „iznimnijim“ i od Židova. Međutim, Amerikanci znaju sebe i znaju u kakvom su stanju kao narod. Za njih je izlaz da se izmiješaju s drugim narodima ili životnim zajednicama. Nema iznimnih naroda u globaliziranom svijetu potpune međuovisnosti i uzajamnosti ljudi i naroda. Vrijeme Amerike – Američko stoljeće , kako je rekao Henry Luce – je dugo trajalo, ali sad prestaje. Dolazi vrijeme vrste Homo sapiens.

Zlo nije u Americi, nego u golemom privatnom kapitalu nakupljenom u njoj. Ako kapitalisti nastave umišljati da mogu ostati gospodarima svijeta i naroda, narodi će ih proždrijeti. Ako kapital nastavi sadašnju vladavinu narodi će ga razgrabiti. Za kapitaliste bi bilo mudro, da svoj napor i svoj novac upere u oporavak klime i u obnovu života na Zemlji. Time bi možda uspjeli okajati svoje opačine, od kojih je jedna poremećaj klime i iskupiti se iz „omraženosti među narodima“. Konačno, svijet je jedan; život je jedan; Zemlja je jedna; a vrsta Homo sapiens je jednincata po sposobnosti pojmovnog mišljenja i po izumiteljstvu. Vrsta može stvoriti nekapitalistički svijet. Vrsta je sposobna „staviti globalnu politiku na globalno poslovanje“.

Kapital je globalizirao tržište, a globalno tržište je globaliziralo vrstu. Koliko god se kapital sad trsi da izmrvi svjetsko tržište, naša će vrsta tržište ponovo globalizirati i to putem suradnje država ili političkih zajednica naroda ili životnih zajednica, a ne putem privatnih korporacija.