02 kolovoz 2022 ~ 0 Comments

Inflacija: mjesna ili globalna skupoća

Europski ekonomisti smatraju, da recesija nastupi kad se gospodarstvo na nekom prostoru smanji dva tromjesečja zaredom. U SAD se vodi rasprava o tomu, je li došlo do recesije, iako su za nju ispunjeni „europski“ uvjeti. Američki predsjednik kaže, da recesije u Americi nema, a predsjedavajući Saveznih pričuva SAD ne želi reći jesu li SAD u recesiji. SAD su ipak u recesiji, jer potražnja za energentima i ostalim sirovinama slabi, ali snažna inflacija prikriva smanjenje obujma proizvodnje.

Pod inflacijom se smatra opći rast cijena proizvoda i usluga u nekom gospodarstvu. Kad se opća razina cijena diže, za novčanu jedinicu se može kupiti manje proizvoda i usluga, što smanjuje kupovnu snagu novca. Opreka inflaciji je deflacija ili trajno smanjivanje opće razine cijena. Mjera inflacije je stupanj inflacije izražen u postotcima, iako hrvatski političari, ekonomisti, gospodarstvenici i novinari govore i pišu o „stopi“ inflacije. Ako cijene svih proizvoda ne rastu ravnomjerno, posebno se rabe pokazatelj potrošačkih cijena i pokazatelj izdataka za zapošljavanje.

Ekonomisti ne gledaju jednako ni na uzrok ni na posljedice inflacije. Ima više škola inflacije, ali ću spomenuti samo dvije. Monetaristička škola uči, da je čimbenik i nastanka i suzbijanja inflacije i deflacije stupanj opskrbe gospodarstva novcem. Monetaristi smatraju, da je porezna politika vlade jalova u suzbijanju inflacije. Njihov učitelj Milton Friedman smatrao je, da je „inflacija uvijek i svagdje monetarna pojava“. Po monetarističkoj količinskoj teoriji novca, promjena količine novca u sustavu mijenja razinu cijena. (Monetaristi kao da kažu: treba povući novac, a ne nametati porez kapitalistima.)

Po ekonomici Johna Maynarda Keynesa, promjena u opskrbi gospodarstva novcem ne utječe na cijene u kratkom roku. Po njoj je inflacija posljedica povećane potražnje, koja se očituje u porastu cijena. Keynesovi učenici i sljedbenici govore o:

  • inflaciji koju stvara povećanje potražnje zbog povećanja osobne i državne potrošnje;
  • inflaciji koju prouzroči nagli pad ponude, što se može dogoditi zbog prirodnih nepogoda, rata ili naglog porasta izdataka proizvodnje; primjer za to je smanjenje ponude nafte, što vodi povišenju cijena; proizvođači kojima je nafta sirovina, prenijet će na kupce porast svojih izdataka; nagao porast radničkih plaća vodi stvaranju ili povišenju inflacije;
  • inflaciji koja je ugrađena u očekivanje, da će povišenje radničkih plaća slijediti stupanj inflacije: takvo stanje je nastupilo upravo ove godine „poslije“ pandemije koronavirusa, a pogoršalo se poslije početka rata za Ukrajinu; ugrađena inflacija je često posljedica minulih događaja.

Učinci inflacije se razlikuju od područja do područja gospodarstva. Neki sektori bivaju pogođeni, a neki bolje prolaze. Primjerice, vlasnicima nekretnina i vrijednosnica omjer cijene i vrijednosti raste, a osobe koje nekretnine nastoje kupiti moraju za njih više platiti. Porast plaća i mirovina obično zaostaje za stupnjem inflacije. Jednako tako, za inflacije vlasnici gotovine pretrpjet će gubitke i posljedično smanjenje kupovne snage. Stoga se prije – kad su samo države kovale ili tiskale novac – govorilo, da u inflaciji „gube ti koji imaju“. Međutim, danas ne samo države, nego i komercijalne banke tiskaju novac, novac fiat, pa u inflaciji dobro prolaze i privatne banke koje odobravaju kredite bez pokrića u ulozima. Dužnici s ugovorenim čvrstim kamatnjakom dobro prolaze, jer je tad stvarni kamatnjak jednak ugovorenom kamatnjaku umanjenom za stupanj inflacije. Stoga se pravi zajmodavatelji pobrinu, da ugovaraju kredite s posebnom doplatom ili osiguranjem za slučaj inflacije.

Visoka ili nepredvidljiva inflacija smatra se štetnom za gospodarstvo: tržište postaje neučinkovito, korporacijama je otežano planiranje, smanjuje se proizvodnost korporacija, korporacije se više bave učincima inflacije nego proizvodnjom, opadaju štednja i ulaganja, a mnoge korporacije i fizičke osobe prelaze u viši porezni razred. Inflacija šteti osobama koje imaju stalan prihod, kao što su umirovljenici. Negativni učinci inflacije zapažaju se i u međunarodnoj trgovini, ovisno o tomu jesu li mjenjački tečajevi stalni ili promjenljivi.

Sad je inflacija u UK 9.4%, u SAD 9.0%, u Njemačkoj 8.2%, a u Kini 2.5%. (Stupanj inflacije u SAD od 2009. do 2022. godine bio je prosječno 2.52%. Za Velike recesije 2009. godine inflacije nije bilo, iako je država spasila od propasti mnoge banke.) U sadašnjoj nagloj inflaciji „bodu oči“ dvije činjenice. Prvo, inflacija nije začeta u jednoj zemlji pa se iz nje proširila svijetom. Drugo, inflaciju nisu izazvali „monetarni“ uzroci kako govore monetaristi, nego naglo smanjenje ponude energenata i hrane, koje je posljedica političkih i gospodarskih kazni izrečenih Rusiji. Sve kaže, da sadašnju svjetsku inflaciju bolje objašnjava Keynesova škola inflacije.

Ipak, najvažnije središnje banke Zapada – Savezne pričuve u SAD, Banka Engleske i Središnja europska banka (ECB) – počele su sustavno podizati temeljni bankovni kamatnjak i to ne više po 0.25%, nego po 0.5% ili 0.75%. (Banka Rusije je 22. srpnja smanjila temeljni kamatnjak za 1.5% na 8%.) Spomenute središnje banke nastoje inflaciju ukloniti monetarnim sredstvima, iako je u područjima triju spomenutih banaka više od jednog desetljeća vladalo „količinskoo popuštanje“ (quantitative easing), a da je pritom ostvarivan unaprijed određen stupanj inflacije. Lijek za sadašnju svjetsku inflaciju ne može doći od monetarista. Prvo treba osloboditi svjetsko tržište uklanjanjem iz njega političkih i gospodarskih kazni, koje su prave uzročnice inflacije. (EU već postupno ublažuje političke i gospodarske kazne izrečene Rusiji.) Usto treba posegnuti za poreznim sredstvima i porezovati nakazno visoke zarade proizvođača energenata i hrane te trgovaca tim proizvodima. (ExxonMobil je u drugom tromjesečju ove godine imao zaradu 17.9 milijardi dolara, a u drugom tromjesečju prošle godine 5.5 milijardi, Royal Dutch Shell 18 milijardi i 3.4 milijarde, a BP 8.5 i 2.8 milijardi.) Sve zapadne državne vlasti su uvidjele, da i velike i male korporacije iz mnogih područja gospodarstva „namještaju“ cijene.

Unatoč bajkama monetarista, država ima bitnu ulogu u suzbijanju inflacije te u zaštiti pučanstva i mnogih poduzeća od posljedica dugotrajne skupoće. Mnogi građani se bez državne pomoći ne mogu primjereno ni hraniti ni štititi od krajnjih klimatskih pojava. Mnoga poduzeća koja redovito posluju uz male zarade ne mogu izdržati povećane ulazne izdatke pa trebaju potporu države, koja za to na raspolaganju ima samo porezni sustav, kojim može obaviti naknadnu razdiobu dohotka.

Naša vrsta nema svoju državu, koja bi zaštitila nju i njezine narode. Ipak, zaštitu naroda koje pogode inflacija i nestašica tvarnih dobara mogu izvesti skupa sve države, a to se može postići prvobitno oslobođenjem svjetskog tržišta od prijetnji bezobzirnog kapitala. Osobno me čudi to, što američki političari mogu pred očima svojeg naroda slijepo služiti svjetskom kapitalu nakupljenom u SAD.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: