08 kolovoz 2022 ~ 0 Comments

Mir među ljudima i u ljudima

Iako ratovanje redovito nosi smrt, razaranje i druge teške nevolje ljudima, narodima, zemljama i državama, čovjek ili naša vrsta ne može se dokopati trajnog mira, koji je uvjet rasta i razvitka naroda te stvaranja skupnog blagostanja. Rat nosi smrt, ali usto može dosmrtno poremeti život mnoge djece i mnogih mladih ljudi. Stoga se treba pitati, prvo, što je krivo s mirom, da ga naša vrsta ne može ostvariti i drugo, što je krivo s našom vrstom, da ne zna živjeti u miru?

Krivnju za trajno ratovanje treba početno tražiti u politici. Navodi se izreka Carla von Clausewitza (1780.-1831.) napisana u njegovoj nedovršenoj knjizi Vom Kriege (O ratu, 1832.): „Der Krieg ist eine bloße Fortsetzung der Politik mit anderen Mitteln.“ (Rat je goli nastavak politike „uz druga sredstva“, iako se dio tog navoda često krivo prevodi kao „drugim sredstvima“.) Međutim, Clausewitz je smatrao, da je rat nastavak političkog dijaloga uz uporabu dodatnih sredstava i da je rat prevrtljivo djelovanje sila, koje uključuju žestoke osjećaje, neizvjesnost i proračunatost. Ipak, ostaje to, da je rat posljedica politike.

Drevni kineski general, političar i pisac Sun Tzu (Sun Wu, 554.-496.) iz vremena Konfucija u knjizi Umjetnost ratovanja (a ne Умеће ратовања) piše, da je svaka bitka unaprijed ili dobivena ili izgubljena pa da se svi trebaju kloniti ratovanja: ti koji misle da su dovoljno jaki da pobijede neka svoje svrhe ostvare političkim sredstvima, a ti koji misle da su slabi neka izbjegnu ratovanje.

Winston Churchill je napisao, da su u povijesti Europe razdoblja mira bila zanemarljivo kratka prema razdobljima rata. Ipak, tijekom dugih razdoblja ratovanja stalno se vodila politika, što je u skladu s postavkom Carla van Clausewitza o ratu, kao nastavku političkog razgovora među zaraćenim silama. (To pokazuje i sadašnji rat za Ukrajinu.)

Od sebe ću dodati to, da je do uspostave civilizacije – kao načina uređenja životnih zajednica, koji je star samo 6.000 godina – došlo uporabom fizičke sile. Jaki naoružani ljudi prisilili su pripadnike životnih zajednica da postanu podanicima vladara, koji su uvijek „zakonito“ rabili vojnu silu i policijsku prisilu. Uspostava civilizacije bila je prava, istinska revolucija u našoj vrsti. Način vladanja se mijenjao, ali su od prve civilizacije u Mezopotamiji stalno postojali vladari, koji su vladali i mudrovali te podanici, koji su teško radili i slušali. Danas svijetom vlada kapital nakupljen u SAD.

Dodat ću i to, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri isprepletene mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zašita i sustav uvjerenja. Stoga u državama nije teško zlorabiti jedinačne mreže utjecaja pa se tako: (1) politika može voditi ratovanjem, uporabom gospodarskih kazni te ideološkim i medijskim pritiskom; (2) vjera se može nametati silom, poreznim sustavom i političkim isključivanjem; (3) gospodarski se probitci mogu stvarati politikom, ratom i ideološkim isključivanjem; te (4) rat se može voditi politički, gospodarski i ideološki pa se sad zna govoriti o „hibridnom“ ratu.

Ipak, nedavno su globalizirani ne samo poslovanje, nego i naša vrsta pa je svaki rat neizbježno unutarnji, „građanski“ rat. U ranijem podijeljenom svijetu političari su razlog za ratovanje nalazili u namicanju probitaka za vlastitu zemlju ili za njezin vladajući sloj. Protiv koga se sad ratuje u svijetu? Kako god se nazove sadašnji rat za Ukrajinu svi narodi zbog njega materijalno i moralno stradaju.

Globalizacija je otvorila ne samo pitanje rata i mira, nego i općenito pitanje smisla civilizacije, koja je utemeljena na sili i koja je pravo leglo svih ratova: vladari i vladajući krugovi hoće imati više vlasti. Ratovanje je usađeno u civilizaciju, koja je način uređenja životnih zajednica. Ono je duboko usađeno u sadašnju civilizaciju kapitalizma. Kapital je zavladao Zemljom i želi unatoč globalnosti vrste zadržati svoju vladavinu. Kapitalisti olako prelaze preko nepobitne globalnosti naše vrste. Budući da se vlast nad cijelom vrstom ne može održavati političkim i gospodarskim sredstvima, kapital se dodatno služi vojnim i obavještajnim sredstvima. Rabi i ideologiju, kako bi podijelio vrstu i u njoj razjario sukobe, kakvi vode u ratove.

Stoga se otvara pitanje: kako okupiti vrstu oko prijeke potrebe za mirom odnosno okupiti je za početak mirnog obračuna s kapitalizmom kao uzorkom civilizacije? Presudno sredstvo uspostave trajnog mira u vrsti je uspostava novog, nekapitalističkog sustava uvjerenja pripadnosti ljudi samo vrsti i Zemlji. Kapitalizam valja ideološki razoružati. Vrsti je potrebna nova vjera u mir i za mir.

Svaka vjera – pa i nova „vjera“ u mir i za mir – ima kozmički i antropološki vidik. Kozmički vidik naše nove „vjere“ ili sustava uvjerenja je pripadnost Zemlji, koja je jedino mjesto života u Svemiru, koji obično ima užarena i ledena mjesta. Antropološki ili čovječji vidik novoga, spasonosnog sustava uvjerenja je mir u duši svakog čovjeka, tako da nitko, uistinu nitko, nema potrebu za ratovanjem. Neka pobornici rata ispadaju čudacima ili ljudskim izrodima! Sredstvo stvaranja mira u duši je skromnost. Skromni ljudi se lako namire, jer traže samo to, što trebaju. Sve živo ima potrebe, jer život kao postupak u „mrtvoj“ tvari počiva na potrebama, a ne na prohtjevima kao što se već dugo događa u politici. Svaki čovjek treba prvobitno težiti za tim, da doživi ljudskost i da stekne zadovoljstvo vlastitim životom. Tu težnju mogu ostvariti svi ljudi i to skupa: ljudi jedni drugima trebaju i mogu pomoći da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom. U tomu nitko ne treba zakidati drugoga, kao što čine kapitalisti u brizi za namicanje tvarnih dobara.

Ljudi se od kapitalističke jagme i međusobnog nadmetanja trebaju obratiti na skromnost i uzajamnost. Naša vrsta je osim biološkoj podložna i kulturnoj evoluciji. U našoj vrsti – koja traje nesumjerljivo duže od civilizacije – uživanje kulturnih dobara odnosi sve veću prevagu nad uživanjem tvarnih dobara, koja su ograničena čak i kad vlada obilje.

Vjera u mir i za mir, koja od ljudi traži skromnost, ali koja im nudi doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom čini se prirodnom i prihvatljivom kad je se gleda iz globalne vrste. Kad se vjera u mir i za mir gleda sa zaprljane Zemlje i iz poremećene klime ona se čini jedinim rješenjem za našu duševno poremećenu vrstu.

Robert Gates, nekadašnji ministar obrane SAD (2006.-2011.), koji je služio i predsjednika-republikanca i predsjednika-demokrata, u oproštajnom je razgovoru na jednoj televizijskoj mreži rekao, da je general Douglas MacArthur jednom prigodom izjavio: „Kad jedan general predlaže predsjedniku da počne rat treba ga odmah poslati na pregled glave.“ Tako generali – za razliku od mnogih političara – gledaju na ratovanje. General Dwight Eisenhower je u prvih šest mjeseci obnašanja predsjedničke dužnosti okončao rat u Koreji.

Isus iz Nazareta je vjeru u mir i za mir nazvao „nebeskim kraljevstvom“, a rekao je, da će „svako kraljevstvo u sebi podijeljeno opustjeti“.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: