21 rujan 2022 ~ 0 Comments

Život traži slobodu

Gola tvar koja uglavnom sastavlja Svemir nema potrebe koje valja zadovoljiti. Tvar ništa ne treba pa je stoga slobodna. Sa živom tvari nije tako: sve živo ima potrebe koje treba zadovoljiti pa ništa živo samo za sebe nije potpuno neovisno, slobodno, samostalno ili cjelovito.

Život se ne prostire kao ocean i ne teče kao rijeka. Život se javlja samo u jedinačnim organizmima biljaka i životinja te u organizmima čovjeka. Svi organizmi imaju potrebe i zato su ovisni o okolini ili o nekim drugim organizmima – živima ili mrtvima. Međutim, unatoč svojoj ovisnosti, organizmi trebaju i traže znatan stupanj slobode, kako bi mogli rasti, razvijati se, trajati i donositi plod. Sloboda je potreba života, kojega nema bez ostvarenja mogućnosti organizama.

U organizmima djeluju velike unutarnje sile. Hidrostatski tlak tekućine u zdravoj biljnoj stanici (turgor), koji djeluje na stijenke stanice nadima stanicu i stvara čvrstoću biljaka. Unutarnji tlak znatno utječe i na rast biljaka. Taj tlak može iznositi 1-4 bara, a može dosegnuti vrijednost 20-30 bara. (Visokotlačni hidraulički strojevi dosežu tlak od 700 bara.)

Postoje značajne razlike između biljnih, životinjskih i ljudskih organizama. Biljni organizmi obično ovise o goloj tvari (vodi, mineralima, zraku i ugljičnom dioksidu) te o pritjecanju energije Sunca, koja grije Zemlju, bilje i tlo te koja (bio)sintezom omogućuje rast i razvitak biljnih organizama. Biljke imaju posebne prijamne stanice (receptore), koje primaju i širom organizma kemijskim načinom prenose vrijednosti fizikalnih veličina (vanjskog tlaka, temperatrure, brzine strujanja zraka, vlažnosti zraka i tla, jačine svjetla i drugih). Posebne stanice određuju kut smjera protezanja biljnog organizma i njegovih dijelova prema smjeru sile teže. Kaže se, da biljke imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Biljke su nepomične. Međutim, dijelovi biljaka se gibaju pod unutarnjim silama rasta i prodiru u okolni prostor. Jedinačne biljke traže za sebe više mjesta pod tlom i nad tlom.

Životinje su pokretne pa za svladavanje prostora u traženju prikladnijeg i izdašnijeg staništa ili za bijeg od jedinki opasnijih vrsta imaju sjetila (senzore) vida, sluha, njuha, okusa i doticaja. Kaže se, da životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje opaze ili čuju dolazak opasnih životinja i znaju koliko se one opasne. Životinje pamte mjesta na kojima ima hrane i vode te mogu odlučiti kamo poći ili od čega pobjeći. Životinje ne mogu dugo podnositi stres ili stisku pa od opasnosti nastoje pobjeći, ako mogu, a ako ne mogu napadaju mogućeg napadača. „Bijeg ili napad!“ Za životinje se kaže da imaju slikovno mišljenje pa u životinjskom svijetu nema laži, kao među ljudima. Usto, životinje imaju urođeno ponašanje, koje se velikim dijelom nasljeđuje, a manjim dijelom usađuje odgojem ili uvježbavanjem opažanja i vještina.

Vrsta Homo sapiens je iznimna životinja. Posebnost čovjeka je u njegovoj sposobnosti pojmovnog mišljenja, koje mu je donijela biološka ili tjelesna evolucija u rodu Homo. Evolucija je na čovjekovo izvorno slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje dodala pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljenje. Čovjek je slikama pridruživao pojmove, kojima je kasnije pridijevao riječi, a riječi je poslije ispisivao prvo slogovnim, a poslije i glasovnim pismom (alfabetom odnosno abecedom). Čovjek je rano u razvitku došao do pojmova prostora i vremena, iako je dok bio obična životinja znao samo za mjesta i za „sada“. Pojam vremena je u ljudski život unio nakane i svrhe te otvorio mogućnost uspostave religije, jer se čovjek uzmogao pitati odakle dolaze promjene u prirodi i koji bi bio smisao jedinačnog ljudskog života.

Uporaba pojmovnog mišljenja iz naše je vrste dobrim dijelom uklonila urođeno ponašanje: postupci ljudi slijede sadržaj njihova uma (koji je spremnik pojmova). Stoga se u našoj vrsti došlo do potrebe za dugim odgojem ili uvježbavanjem ponašanja i za dugim obrazovanjem ili uvježbavanjem pojmovnog mišljenja. Potrebu dugog odgoja i uvježbavanja uma nameće razvitak ljudskog mozga koji traje dva desetljeća. Dug odgoj i dugo obrazovanje potrebni su za prilagodbu ponašanja i razmišljanja jedinačnih ljudi potrebama zajednice.

Vrsta se nosila s nedaćama koje joj je donijelo pojmovno mišljenje putem zajedništva u malim izvornim zajednicama. Lažljivost je jedna od nedaća koju je vrsti donijelo pojmovno mišljenje. Druga nedaća je samoživost nekih ljudi, koji su izbjegavali skupne obveze, koje su zajednicama nametali opstanak i neizvjesnost života. Ljudi su morali skupa obrađivati zemlju, obavljati ostale poslove, loviti, skupljati plodove i odgajati djecu. U izvornim zajednicama imovina je bila skupna, a ljudi su sami birali svoje predvodnike po njihovoj sposobnosti mirenja, o čemu je ovisilo zajedništvo. Opstanak ljudi ovisio je o zajedništvu, jačanju kojega je služila i religija, koja je bila plod skupnog razmišljanja u zajednicama.

Nakon što su se stotinama tisućljeća skupno borili za opstanak, napredovali i sve lakše živjeli ljude je pogodila vladavinska propast. Namamljeni bogatstvom plodnog mulja u dolinama velikih rijeka Azije i Afrike ljudi su pristali na život u civilizaciji. Civilizacija je u bitnomu označena: (1) oduzimanjem vlasti zajednici i stavljanjem vlasti iznad nje; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu; (3) pretvaranjem pripadnika zajednice u podanike vladara; (4) isključivim pravom vladara na uporabu sile; (5) nametanjem ljudima sustava uvjerenje po izboru vladara, i (6) uvođenjem posebnog svećeničkog sloja, koji je služio kao vjersko redarstvo.

U prvim civilizacijama podanici su bili svrstani u radne postrojbe. Svi su ljudi osim vladara, oružnika i svećenika ili pismoznalaca bili de facto roblje. Razmjerna sloboda koju su ljudi uživali u izvornim zajednicama bila je zatrta. Antropolozi izvorne civilizacije nazivaju „krletkama“. One su bile prostorne i životne krletke.

Homo sapiens sad živi u kapitalističkoj civilizaciji, u kojoj je kapital svjetski vladar i u kojoj je tržište sredstvo prisile. Umjesto da su odani zajedništvu, ljudi su prisiljeni međusobno se nadmetati. Višestoljetna vladavina kapitala ljudima je uzela slobodu međusobmog povezivanja, Zemlju je ranila, klimu je pokvarila, a ljudima donijela teške tjelesne i još teže duševne bolesti. Vrsta treba sa sebe zbaciti vlast kapitala podrivajući je uspostavom izravnog zajedništva među ljudima. Sila života je i u čovjeku. Ona će iz čovjeka provaliti u zajednice, koje će rasti toliko, koliko će čovjek svjesno povećavati slobodu svojeg uma.

Početna oaza ili izvor žive vode čovjeku je bližnji. U to zaštićeno područje života ne može prodrijeti kapital kroz pustinju svjetskog tržišta, koje se već rasipa pod silom globalizacije naše vrste. Umreženje malih oaza pravog ljudskog života, koji mogu pružiti samo ljudi jedni drugima stvorit će oaze života nacionalnih (raz)mjera, koje će svojom uzajamnošću učiniti kapital izlišnim. Zajedništvo će potiho preuzeti vlast koju sad ima kapital.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: