Archive | listopad, 2022

16 listopad 2022 ~ 0 Comments

Poželjno mnoštveno useljavanje u Sibir

Poslije ovoljetnih vrućina na cijeloj sjevernoj polukugli Zemlje, vodeći svjetski klimatolozi su objasnili, da su se takve vrućine događale jednom u petsto godina. Dodali su, da će se zbog općeg pogoršavanja klime takve vrućine ubuduće ponavljati svakih dvadeset godina. Velike vrućine u Europi i Sjevernoj Americi su nova, neočekivana pojava, kakva je – ako se izuzmu poplave koje su i dosad bile česte u Europi – zaobilazila Europu, iako već dugo pogađa ostala područja svijeta. (Nedavno je u Nigeriji zbog silnih poplava s plavišta uklonjeno 1,5 milijuna stanovnika. Neki od stanovnika su ostali uz poplavljene kuće, kako im pljačkaši iz čamaca ne bi odnijeli krovnu pokrivku.)

Jedna od neželjenih i dugoročno gledano pogibeljnih pojava je širenje pustinja, koje nastaje zbog suša koje više ne pogađaju samo pustinje, nego i područja u blizini pustinja, posebice uz Saharu i pustinju Gobi. Sušna područja kopnenog dijela Zemlje sad zauzimaju oko 40% kopna. Na njima žive oko 2 milijarde ljudi. Uzima se, da je tlo u 10-20% sušnih krajeva već upropašteno, što daje površinu od 6 do 12 milijuna km2. Širenjem pustinja ugroženo je tlo na kojemu sad živi oko milijarda ljudi. Pustinja Gobi proteže se na oko 1,3 milijuna km2 u Kini i Mongoliji, a godišnje se proširi na oko 3.600 km2 okolnih pašnjaka, posebice na svojem južnom rubu i to zbog ljudskog djelovanja. Pustinja Sahara se širi na jug u pojas ili područje Sahela, koji se proteže od Atlantskog oceana do Roga Afrike na prostoru od oko 3,000.000 km2. Južno od Sahela je područje zvano Sudan, u kojemu je tlo plodnije.

Zagrijavanje Zemlje i posljedično pogoršavanje klime uzroče to, da život ljudi na mnogim kopnenim, obalnim i otočnim područjima postaje neizvjesnim i nepredvidljivim te skupim, zbog redovitog, iako povremenog popravljanja domova, poslovnih objekata te prijevozne i mjesne uslužne infrastrukture. Opravdano je pitanje, jesu li Florida i obližnje američke savezne države nastanljive kao prije. U Floridi se nastanio golem broj američkih građana u vrijeme, u kojemu se klima nije bila vidljivo pokvarila. Koliko dugo će pučanstvo Floride i obližnjih saveznih država podnositi život kakav sad imaju?

Klimatskim nevoljama koje trpe mnogi žitelji SAD treba dodati nevolje u mnogim otočnim državama i područjima, kao što su Japan, Filipini ili države Karipskog otočja. Posebno je opasno stanje na mnogim južno-pacifičkim otocima, kojima prijeti trajno potapanje od mora, kojemu se površina diže zbog topljenja leda i ledenjaka na visokim planinama i u blizini polova Zemlje. U mogućem teškom položaju naći će se i pučanstvo mnogih krajeva Indije, jer na visokom gorju sjeverno od Indije ima sve manje snijega i leda, koji svake godine kopni ili se topi ranije. Ako se topljenje leda i kopnjenje snijega vremenski poklope s lipanjskim monsunskim kišama, teške poplave se neće moći izbjegavati.

Ovogodišnja žega na sjevernoj polukugli Zemlje pokazala je, da su bolje prošli stanovnici na krajnjem sjeveru Amerike i Eurazije. U skoroj budućnosti Zemlje mogu se i u industrijskim zemljama očekivati seobe na sjever. U isto vrijeme dolazi do „poboljšavanja“ klime ili zatopljenja na sjeveru Kanade i Eurazije, posebice u Sibiru te na Aljasci i Grenlandu. U Sibiru se naveliko kravi permafrost ili (dosad) trajno smrznuto tlo.

Promjena klime otvorila je pitanje naseljenosti Sibira, jer u Rusiji općenito, a u Sibiru posebno ima premalo stanovnika za golem zemljopisni prostor. Rusija oskudijeva u pučanstvu pa bi joj dobro došli i robotizacija i nadzirano naseljavanje. Rusiji bi dobro došlo i naseljavanje iz Zapadne Europe. Usto, Azija je najviše napučen kontinent na Zemlji, s više od 4,7 milijarda stanovnika na 44 milijuna četvornih kilometara prostora.

Stoga se postavlja gospodarsko, političko, demografsko, klimatološko i sigurnosno pitanje budućnosti Sibira. To je i pitanje suverenosti. Može se očekivati – dok je još pravno neprijeporno i politički prihvatljivo načelo nacionalne suverenosti – da će Ruska Federacija poduzeti mjere za povećavanje pučanstva u Sibiru putem nadziranog naseljavanja pučanstva iz dviju Koreja, Japana, Kine, Indije, Zapadne Europe i iz dviju Amerika. U tim područjima ima pučanstva, koje bi se razmjerno lagano naviknulo na sadašnje i buduće sibirsko podneblje. Novo naseljavanje Rusije moglo bi tu velesilu učiniti, još „velesilnijom“.

Dugoročno gledano – iako pogoršavanje klime skraćuje vrijeme, koje je našoj vrsti još na raspolaganju – Rusija će prestati kao apsolutno ili odriješeno suverena politička zajednica ili država. To se neće dogoditi samo Rusiji, nego i svim ostalim političkim zajednicama na Zemlji, uključujući i iznimne ili „bogomdane“ Sjedinjene Američke Države. Suverenost naroda će od apsolutne ili odriješene postati relativnom ili odnošajnom. Naša vrsta koju klima i stanje Zemlje ugrožavaju kao cjelinu ili kao organizam neće dugo podnositi u nju umetnut pojam suverenosti. Naša će vrsta postati jedinom suverenom silom na Zemlji, ali je suverenost uvijek sparena s odgovornosti.

Prateći sadašnji rasplet geopolitičkih i geoekonomskih odnosa na Zemlji biva očitim, da je kapitalizam kao svjetski vladavinski sustav – kojemu je tržište politički sustav – na izdisaju nakon što je vladao Zemljom i vrstom dobra dva stoljeća. Osim kapitala nema na Zemlji druge sile koja bi nastojala zavladati narodima. Svaki narod – koliko god bio velik i jak – koji bi htio zavladati drugim narodima ispao bi bezumnim, jer svaki narod ima dosta vlastitih nevolja, od kojih je jedna poremećena klima, a vladanje kojim drugim narodom umnožilo bi njegove nevolje. Sahnjenjem kapitalizma nestajat će ugroza naroda ili životnih zajednica, koji su se suverenošću branili od kapitala. Stoga će se relativizirati ili uodnošajiti pojam ili načelo nacionalne suverenosti.

Odnošajna suverenost ili vrhovništvo naroda sastojat će se u dvojnoj, dvostranoj ili bilateralnoj, a ne u „multilateralnoj“ ili višestranoj suradnji naroda ili životnih zajednica i njihovih država ili političkih zajednica. Narodi će morati jedni drugima izlaziti ususret u političkim, gospodarskim, sigurnosnim, demografskim, tehnološkim, kulturnim i ostalim vidicima života naše vrste.

Naša će vrsta uskoro postati globalnom u punom smislu. Globalnost naše vrste potpuno će zamijeniti dosadašnju globalnost tržišta i globalnost dosega kapitala. Globalnost vrste mora se iskazati njezinim zajedništvom u zaustavljanju pogoršavanja klime, uređenju Zemlje i u oporavku naše vrste, koja je tjelesno, duševno i kulturno bolesna.

Ima ljudi koji još smatraju da kapitalizam nema inačicu. Oni bi trebali sebi objasniti pojavu sadašnjega općeg nereda u svijetu, kojim je dosad vladao kapital. Po meni, sadašnji nered u našoj vrsti posljedica je prelaska iz globalnosti kapitala, kapitalizma i tržišta u globalnost naše vrste. Tržište kapitala postaje tržištem vrste. Jednako tako, postoji inačica kapitalizmu. To je politizam, u kojemu politika kao obavljanje posla životne zajednice obuima gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Continue Reading

08 listopad 2022 ~ 0 Comments

Nered u sadašnjemu svjetskom redu

Politika i geopolitika već se stoljećima vode u ime privatnoga, prvo nacionalnog pa poslije svjetskog kapitala. Prvi, ali neuspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala napravio je predsjednik-demokrat Wilson u poraću Prvoga svjetskog rata izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem pobačene Lige naroda. Tad su uspostavu hegemonije SAD spriječile europske kolonijalne sile, koje su isto bile pobjednice rata. Wilson nije htio ratovati, ali su SAD bile pobjednica rata. Drugi, isto neuspio pokušaj uspostave hegemonije SAD kao pobjednice Drugoga svjetskog rata napravio je predsjednik-demokrat Roosevelt, koji je svoj naum htio provesti putem Ujedinjenih naroda. Spriječio ga je Josif Staljin uspostavom svojeg carstva u Europi i Aziji.

Treći, ali privremeno uspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije izveo je predsjednik-demokrat Clinton, koji nije bio pobjednik nijednog rata. On je za uspostavu hegemonije stvorio Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kakvu nije uspio stvoriti ni predsjednik Roosevelt. Clintonove nakane su propale kasnije, kad je Kina putem članstva u WTO-u postala političkom, vojnom, svemirskom, trgovinskom, industrijskom i tehnološkom velesilom. Kina je pristupila WTO-u točno tri mjeseca poslije rušenja njujorških tornjeva i mjesec dana nakon američkog napada na Afganistan.

Četvrti pokušaj uspostave svjetske velevlasti kapitala putem SAD napravio je predsjednik-demokrat Obama, koji je ratovanje zamijenio obavještajnim potkopavanjem nacionalnih država (od Tunisa 2011. do Ukrajine 2014. godine) i nastojanjem, da u prostor potkopanih država umetne tržišni politički sustav. Sadašnji, peti pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala provode Anthony Blinken i Jacob Jeremiah Sullivan, dvojica ključnih izvršitelja upravnog ustroja pomatušenog predsjednika-demokrata Bidena.

U opreci s predsjednicima-demokratima veliki američki predsjednici-republikanci (Eisenhower, Nixon, Reagan) nastojali su uspostaviti ne hegemoniju, nego suradnju s ostalim narodima u ideološki podijeljenom svijetu. Primjeri za to su okončanje rata u Koreji, okončanje rata u Vijetnamu, uspostava dobrih odnosa SAD s Kinom i Sovjetskim Savezom te konačno provala Berlinskog zida.

Tako je bilo u Američkom stoljeću, koje je počelo za predsjednika Wilsona. Hegemonija SAD je u tom razdobljunaizmjence jačala i slabila. U njemu se vodio nepoštedan rat svjetskog kapitala nagomilanog u SAD i naroda svijeta, od kojih su neki u muci bili posegnuli za fašizmom. Poprište rata bile su nacionalne države. To je stoljeće svršilo za predsjednika Trumpa, koji je ubrzao vojno povlačenje SAD iz Azije. Tad su postali očitima učinci globalizacije poslovanja i naše vrstete nemoć SAD da ostanu hegemonom bez uništenja vlastitog naroda. Globalizacijom poslovanja povećalo se bogatstvo većine naroda, koji nad sobom više ne podnose hegemona. Globalizacija je raka svjetske hegemonije.

Poslije bijega vojske SAD iz Afganistana na sastanku o klimi u Glasgowu 2021. godine postalo je očitim, da ugroza Zemlje, klime i života traži suradnju svih naroda i njihovih država. Ipak, iste godine došlo je zakašnjelo nastojanje Blinkena i Sullivana za obnovu usahle američke hegemonije.

Kapital se u održavanju kakve-takve hegemonije oslanjao na neke industrijske sile: SAD, EU, UK, Japan, Australiju i Izrael. SAD su sad u dubokom političkom neredu i jedva se hrvu s unutarnjim nevoljama, iako slušaju upute kapitalista, koji su opsjednuti hegemonijom. Slom hegemonije stvara zbrku. Politički doseg EU ne prelazi granice njezina krnjeg kontinenta. UK je u političkom kaosu, ali ima dulji politički doseg od EU, koja nema suverenost, vojsku i obavještajne službe. Odnedavno je na koljenima i europsko gospodarstvo. Japan nije suveren te je još politički i vojno zaposjednut od SAD, kao što NATO još zaposjeda EU. Australija želi biti područni južno-pacifički podhegemon. Izrael izlišno želi zagospodariti svijetom putem SAD.

U postupku globalizacije pojavile su se brojne novije nacionalističke države kao što su Iran, Turska, Sjeverna Koreja, Vijetnam, Saudijska Arabija, Pakistan, Venezuela, Brazil, Južna Afrika, Egipat, Indonezija i druge te dva „nacionalistička kontinenta“: Afrika i Južna Amerika kao cjeline. Nažalost, neke od spomenutih država nemaju političke sustave, uz koje stoji većina građana, nego ranjive i nepostojane sustave, koje su uspostavile posebne i isključive političke skupine. Nacionalizam ili narodnjaštvo treba okupljati cijeli narod, kako bi se politička volja naroda očitovala u njegovoj suverenosti, zaštiti i blagostanju. Nacionalna politika ne smije biti isključiva i napadačka, nego se mora izraziti suradnjom s drugim narodima.

Borba za prelazak svijeta iz hegemonije kapitala u opću suradnju država treba se voditi politički, a ne vojno, ideološki ili gospodarskim kaznama. Stoga sad posebnu pozornost treba skrenuti na primjer ili slučaj Ruske Federacije. Rusija je uz Kinu bila jedan od stožera borbe naroda protiv privatnoga svjetskog kapitala. Rusi su drevan i politički iskusan narod pa se od Rusije očekivalo, da će ona politički utjecaj u svijetu temeljiti na golemom nacionalnom prostoru, prirodnom blagu i na političkoj mudrosti. (Josif Staljin, jaki čovjek prije Putina, vodio je Domovinski rat.)

Svijet je od Rusije očekivao, da će ona dati velik obol borbi protiv privatnoga, nadnarodnog kapitala, posebice stoga, što je ona bila napravila strategijsku spregu s Kinom, koja je novakinja u svjetskoj politici. Rusija je trebala politički predvoditi obračun sa svjetskim privatnim kapitalom. Međutim, Rusija nije bila politički oprezna pa su je američki neokonzervativci zaskočili na Majdanu 2014. godine i doveli na vlast ukrajinske manjinske političare, koji zastupaju probitke svjetskog kapitala nakupljenog u SAD. Poslije prevrata na Majdanu poluotok Krim se zatekao u rukama ukrajinskih vlasti neprijateljski raspoloženih prema Rusiji, koje bi mogle priječiti izlazak ruske mornarice iz Azovskoga u Crno more, kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine.

Rusija je već 2014. zauzela Krim. To je mogla opravdati brigom za nacionale probitke, ali su Rusi pritom izgubili iz vida strategijske probitke naše vrste. Stoga se može reći da je poslije ruskog napada na Ukrajinu kapital privremeno došao na svoje. Rat za Ukrajinu je rat Rusije i svjetskog privatnoga kapitala. Rusi su zaglibivši u ukrajinski rat unazadili borbu protiv svjetskog kapitala, iznevjerili nadu naroda svijeta i pronevjerili strategijsku spregu s Kinom. Predsjednik Putin je nedavno govorio o novom svjetskom poretku, ali se Rusija sama onesposobila za njegovu uspostavu.

Rusi su unazadili borbu naroda protiv kapitala, ali stanje Zemlje traži hitnu uspostavu suradnje među narodima, a ne nečiju hegemoniju. Amerika će prestati biti sluškinja svjetskog kapitala čim američki glasači uvide, da su Demokrati veliko zlo za svijet i još veće zlo za Ameriku, koja sad nije suverena zemlja. Možda će Republikanci proći bolje oslanjanjem na domaći kapital.

Continue Reading

04 listopad 2022 ~ 0 Comments

Pojmovno mišljenje i vjerski sustavi

U dodatku O pojmovnom mišljenju naknadno sam zaželio na posebnom mjestu – ne remeteći tijek glavnog izlaganja svojeg razumijevanja pojave Isusa iz Nazareta – šire objasniti ulogu pojmovnog mišljenja u vrsti Homo sapiens, koja je jedina vrsta života koja ima takvo mišljenje. Ovaj dodatak će se pozabaviti (1) pojmovnim mišljenjem kakvo ono jest i time što je ono donijelo našoj vrsti; (2) uporabom pojmovnog mišljenja u vjerskim sustavima, uključujući i kršćanstvo; i (3) Isusov stav prema pojmovnom mišljenju.

Organizmi svih vrsta imaju sposobnost opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja. Ta sposobnost im je potrebna da se snalaze u okolini o kojoj ovise, jer iz okoline uzimaju izvore života. Biljke imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, koje je primjereno njihovoj nepomičnosti. Podatke o okolini (temperatura zraka i tla, vlažnost i brzina strujanja zraka, jačina svjetlosti, vlažnost i rastresitost tla, blizina biljaka iste ili druge vrste u tlu i iznad tla, prolazak životinja koje se hrane biljem i drugo) biljke dobivaju pomoću receptora ili posebnih prijemnih stanica. Prikupljani podatci se kemijskim putem prenose organizmom. Biljke nemaju mozak kao središte za razmjenu obavijesti. Sve što biljke „znaju“ je istinito.

Životinje su pokretne pa je primjereno da imaju sjetila ili senzore vida, sluha, njuha, okusa i dodira. Većina životinja ima mozak kao tjelesni organ za razmjenu obavijesti diljem organizma putem primjerenog nervnog sustava. (Neke niže životinje nemaju mozak, ali imaju mrežu nervnih stanica rasprostrtu diljem organizma.) Opažanjem putem sjetila životinje dobivaju slike (vidne, glasovne i druge), koje se pohranjuju u mozgu, ali na koje u slučaju dobre prigode ili opasnosti one mogu trenutačno odgovoriti. Stoga se kaže, da životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. (Ptica odlučuje, da će pobjeći od opake mačke.) Usto, ponašanje životinja kojim se upravlja putem slika je u velikoj mjeri urođeno. Budući da razvitak mozga životinja traje kratko u usporedbi s razvitkom čovječjeg mozga, one trebaju kratkotrajan odgoj ili uvježbavanje ponašanja. Slike koje opažaju životinje vjerodostojne su i istinite. U životinjskom svijetu nema izmišljanja i laži.

U vrsti Homo sapiens povrh slikovnog znanja pojavilo se i pojmovno znanje. Ljudi imaju toliko razvijen mozak, da je on sposoban stvarati pojmove, od kojih su najvažniji pojmovi prostora i vremena. Životinje znaju samo za mjesta (kao slike) i samo za sadašnjost. Razvijeni mozak u našoj vrsti u stanju je poduprijeti pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Rado kažem, da je ljudski um spremište pojmova, a da je mozak skladište slika. Pojmovi omogućuju čovjeku, da „vidi i to što ne gleda“. Pojam vremena omogućio je čovjeku određivanje nakana i postavljanje svrha, pravljenje rasporeda obavljanja poslova i određivanje obujma posla koji se da obaviti u određenom vremenu te drugo. Pojam svrhe vodio je čovjeka uspostavi vjerovanja ili religije. Pojam vremena omogućuje čovjeku, da uočava uzroke i posljedice pojava i događaja.

Čovjek je pojmovima s vremenom dodavao riječi. Govor je omogućio čovjeku da radi dok govori i dok opći s drugim ljudima. Majka može ustima i jezikom govoriti dok rukama njeguje dijete. Govor se čuje i iza fizičkih zapreka. Govor omogućuje da se opiše prostor, umjesto da se drugim ljudima pokazuju mjesta. Poslije su ljudi pojmovima i riječima pridijevali slike ili crteže, a na koncu su za oznaku pojmova uveli pismo: prvo slogovno, a poslije i glasovno – abecedu ili alfabet.

Pojmovno mišljenje omogućuje ljudima da razmišljaju, domišljaju i izmišljaju te da obmanjuju druge ljude, ali i da bez provjere prihvaćaju kao istinite tvrdnje, koje nisu rezultat njihova opažanja, razmišljanja i iskustva, nego tuđeg uvjeravanja ili obmanjivanja. Uvjeravanje najčešće dolazi od ideologija, religijskih sustava, „vidokruga razumijevanja“, a u posljednje vrijeme i od medija. Pojmovno mišljenje unijelo je u našu vrstu veliku neizvjesnost, nepouzdanost i nepovjerenje. Ljudi i u svojoj životnoj zajednici doživljavaju neugodna iznenađenja. Sposobnost pojmovnog mišljenja unijelo je u našu vrstu laž i obmane, što je od nje napravilo upitnu i nevoljnu vrstu.

Sposobnost pojmovnog mišljenja – kojemu je podloga razvijen čovjekov mozak, koji se u djeci razvija do dvadesete godine života – traži dug odgoj i obrazovanje: čovjeku treba dugo uvježbavanje ponašanja i dugo uvježbavanje uma. Čovjekovi odgoj i obrazovanje ne traže kao kod životinja samo (slikovno) oponašanje odraslih, nego uporabu uma i pojmovnog mišljenja. Sveučilišni studij, primjerice fizike, ne sastoji se samo u doznavanju činjenica i postupaka u tvarnom svijetu, nego i od uvježbavanja posebnog načina razmišljanja. Roditelji trebaju stražariti nad umom svoje djece (kao što mačka bdije nad svojom mladunčadi dok ne odraste).

Sposobnost pojmovnog mišljenja u čovjeku je potisnula ili čak obezvrijedila urođeno ponašanje, kakvo vlada životinjskim svijetom. Čovjek ne postupa tako, „kako mu samo od sebe dođe“, nego prema sadržaju svojeg uma. Spomenuli smo, da je pojmovno mišljenje uvelo čovjeka u razdoblje kulturne evolucije, pod kojom se smatra evolucija čovjekova tijela, do koje dolazi uporabom uma. Kulturna evolucija zasnovana je kao i biološka na nasumičnim mutacijama u rodnoj tvari, ali i na odabiru jedinki, koje su prikladnije za novi način života.

Međutim, razvitak čovjekova mozga i uma nije stao na pojavi pojmovnog mišljenja. Stalnom uporabom uma u čovjeku se pojavila i svijest o njemu samomu, o drugim ljudima, o životnoj zajednici i o svijetu. Ja čovjekovu svijest nazivam ljudskim duhom. Riječ svijest vodi na pomisao, da čovjek vidi sliku samoga sebe. Po meni, ljudski duh nije trpan poput svijesti, nego je djelatan. Po meni, ljudski duh je dobar duh, koji prosuđuje život svojeg nositelja i upozorava ga, ako je nešto u čovjekovu životu pošlo po zlu. Ljudski duh svojim „kopkanjem“ po sadržaju uma otkriva svojem nositelju je li zadovoljan vlastitim životom ili je tim životom nezadovoljan i zašto. Ako je riječ o tom posljednjem, ljudski duh vodi čovjeka promjeni životnog stava ili obraćenju života.

Dok je čovjek budan ili „pri svijesti“ ljudski duh neumorno djeluje i ako treba „žulja“ osobu svojeg nositelja, kako bi ga podsjetio na potrebu poboljšanja života. Pojmovno mišljenje često navodi čovjeka da srlja – najčešće po „instinku stada“. Ljudski duh navodi čovjeku na pribrano postupanje. Neumornost ljudskog duha omogućuje čovjeku da živi više u duši, nego u tijelu. Time ljudski duh otvara nove mogućnosti ljudskog života: čovjek može predano raditi za obitelj i životnu zajednicu te uistinu živjeti u duši, a ne mora se iscrpljivati u nadmetanju s drugim ljudima. „Mir u duši“ ili zadovoljstvo vlastitim životom je prava vrijednost u jednokratnom životu svakog čovjeka.

Kod bavljenja vjerskim sustavima u knjizi „Isus“ često sam spominjao pojmovno mišljenje. U izvornim zajednicama religija je nastala (1) iz potrebe da se odgonetaju uzroci pojava, koji se ne uočavaju u vidljivom svijetu i (2) u nastojanju da se jača životno zajedništvo, jer je zajedništvo pojavom pojmovnog mišljena prestalo biti urođeno: ljudi otad trebaju svjesno, namjerno i domišljeno njegovati zajedništvo, koje – kao i kod životinja – znatno pridonosi opstanku jedinki.

Traganje za neuočljivim, neprimjetnim ili nevidljivim uzrocima vidljivih pojava i događaja nije jednoznačan posao, a vrsti Homo sapiens omililo se traženje i nalaženje uzroka do te mjere, da ljudi proglase, da su našli uzrok nekoj pojavi ili rješenje neke zagonetke, iako nisu. Gipkost pojmovnog mišljenja – koje nije pod stegom, pod kakvom su kemijsko i slikovno znanje kod bilja odnosno kod životinja – snažan je izvor nagađanja. Izneseni primjeri brojnih vjerskih sustava s različitih mjesta i iz različitih razdoblja civilizacije pokazali su veliku raskoš vjerskih istina, koje su uzimane kao nepobitne, iako takvima nisu bile. Sve su nastale nagađanjem o nevidljivom i „neviđenom“. Ako se uzme u obzir, da religija sastavlja trojstvo opstanka, vlasti i religije, u traganju za krajnjim uzrocima događaja u životnim zajednicama i u njihovu okolišu presudnu ulogu ima politička vlast. To je bjelodano pokazao primjer Konstantinova nametanja vladavinskog vjerovanja kršćanima, koji su od Isusa iz Nazareta preuzeli izniman sustav uvjerenja, koji može voditi oporavku naše vrste. Stoga su svi vjerski svjetonazori, koji su ugođeni potrebama vlasti puni nelogičnosti, protuslovlja i obmana. Imaju daleko više protuslovlja od mitova na kojima su razvijeni.

Valja se sjetiti brojnih „kristoloških uzoraka“, koji su dodani Isusovoj radosnoj vijesti o došašću novog načina života u čovjekovim životnim zajednicama. Uz njih su napravljeni i brojni uzorci vjerovanja. Sposobnost pojmovnog mišljenja pokazala je svoju kreativnost odnosno svoje izumiteljstvo. Valja se sjetiti Velikih kola i Malih kola u budizmu, postojanja svemirske Laži i svemirske Istine u zaratustrijstvu, čovjekolikog nadmetanja i razuzdanosti drevnogrčkih bogova na Olimpu, rimskog državnog praznovjerja i konačno državotvorne drevnožidovske mitohistorije. Vjerski sustavi počivali su na ispredanju priča.

Nasuprot svim ostalim velikim utemeljiteljima sustava uvjerenja Isus iz Nazareta nije ispredao priče. O Bogu je rekao samo to, što je morao reći: (1) Bog je izvor života koji je začet u goloj tvari, (2) Bogu je stalo do oporavka čovjeka kao stvora nastala „na njegovu (Božju) sliku i priliku“, (3) Bog na Zemlji djeluje samo putem jedinačnih ljudi, a ne putem javnih vlasti ili skupnih sustava uvjerenja ili religija i (4) jedinačni ljudi mogu s Bogom – koji im je otac, tata, abba – uspostaviti sinovsku suradnju. Četiri spomenute Božje značajke određuju i Isusovu kozmologiju ili svjetonazor i Isusovu antropologiju ili „čovjekonazor“.

Isusov život i Isusovo djelovanje kako su opisani u knjizi „Isus“, posebice u Drugom poglavlju Drugog dijela knjige, pokazuju, da je Isus bio prvijenac po prepoznanju postojanja ljudskog duha u našoj vrsti i po tomu, što je živio od ljudskog duha u sebi. Isus je za sobom daleko ostavio ostale prijašnje i kasnije utemeljitelje sustava uvjerenja i to u vremenu ili području pojmovnog mišljenja. Isus je bio toliko prožet ljudskim duhom, koji je on u sebi spregnuo s Božjim duhom, da je postavio sustav uvjerenja, koji se temelji na prevazi ljudskog duha i nad tjelesnim sposobnostima čovjeka i nad pojmovnim mišljenjem u čovjeku. Isus je sav svoj život postavio na ljudski duh i na spregu tog duha s Božjim duhom. Isus je otkrio mogućnost uspostave takve sprege i on je tu spregu uspostavio u svojoj duši ili u svojoj osobi.

Isus je u sebi stvorio čaroban iskustveni prostor – koji su određivali i pojmovno mišljenje i ljudski duh – koji se može nazvati nebeskim kraljevstvom, postojanje kojega je Isus objavio svim ljudima i koji se da preslikati u čovjekove životne zajednice. Sprega Božjeg i ljudskog duha, koju je Isus odnjegovao u sebi učinila je Isusa potpuno slobodnim čovjekom i pokazala ljudima njegovu čarobnu osobnost, koja je neodoljivo privlačila ljude, ali koja je izazivala i ogorčeno protivljenje vjerskih i političkih vlasti u Palestini.

Život koji je Isus stvorio i njegovao u sebi njega je ispunjao i zadovoljavao. To je bio potpun ljudski život, kakav je moguć na zatečenom stupnju kulturne evolucije naše vrste. Stoga Isus nije trebao dopunjati svoj život. Posebice ga nije trebao dopunjati ni zatečenim pripovijestima ondašnjeg „vidokruga razumijevanja“ ni ispredanjem vlastitih priča. Umjesto bijega u mitske i svjetonazorske pripovijesti Isus se oslonio na vlastito životno iskustvo te na životno iskustvo svoje životne zajednice i cijele sredozemne životne zajednice. Isus je svoj život posvetio, a svoje djelovanje ponudio zadovaljavanju tjelesnih i kulturnih potreba svih ljudi. To je Isusa vodilo zadovoljstvu vlastitim životom i užitku života s Bogom, kojega je smatrao ocem i čiji je posao zdušno obavljao.

Pristup Isusovu životu i Isusovu djelovanju u svjetlu čovjekove sposobnosti pojmovnog mišljenja i (njezine derivacije ili izvedenice) ljudskog duha više i od čega drugog pokazuje i dokazuje iznimnost Isusa iz Nazareta i kao čovjeka i kao utemeljitelja sustava uvjerenja. Stoga ne treba čuditi to, što su Isusovi učenici i sljedbenici Isusa uzeli kao božanstvo te što su time na se natovarili velike svjetonazorske nevolje. U Isusu iz Nazareta – u teškoj nevolji koje je zadesila cijeli sredozemni svijet – pojavila se kulturna mutacija, od koje će nastati nova vrsta Homo consideratus (obazrivi čovjek), u kojoj će vrlinom biti uzajamnost života, a ne životno nadmetanje za dobra koja se ne mogu dijeliti. Naša će se vrsta putem ljudskog duha dokopati namjernog i domišljenog životnog zajedništva, koje će nadomjestiti izvorno i urođeno čovjekovo životno zajedništvo, koje je zauvijek uklonjeno pojmovnim mišljenjem. Zajedništvo, kakvo god ono bilo, pomaže opstanak jedinki svih vrsta života.

Continue Reading