04 listopad 2022 ~ 0 Comments

Pojmovno mišljenje i vjerski sustavi

U dodatku O pojmovnom mišljenju naknadno sam zaželio na posebnom mjestu – ne remeteći tijek glavnog izlaganja svojeg razumijevanja pojave Isusa iz Nazareta – šire objasniti ulogu pojmovnog mišljenja u vrsti Homo sapiens, koja je jedina vrsta života koja ima takvo mišljenje. Ovaj dodatak će se pozabaviti (1) pojmovnim mišljenjem kakvo ono jest i time što je ono donijelo našoj vrsti; (2) uporabom pojmovnog mišljenja u vjerskim sustavima, uključujući i kršćanstvo; i (3) Isusov stav prema pojmovnom mišljenju.

Organizmi svih vrsta imaju sposobnost opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja. Ta sposobnost im je potrebna da se snalaze u okolini o kojoj ovise, jer iz okoline uzimaju izvore života. Biljke imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, koje je primjereno njihovoj nepomičnosti. Podatke o okolini (temperatura zraka i tla, vlažnost i brzina strujanja zraka, jačina svjetlosti, vlažnost i rastresitost tla, blizina biljaka iste ili druge vrste u tlu i iznad tla, prolazak životinja koje se hrane biljem i drugo) biljke dobivaju pomoću receptora ili posebnih prijemnih stanica. Prikupljani podatci se kemijskim putem prenose organizmom. Biljke nemaju mozak kao središte za razmjenu obavijesti. Sve što biljke „znaju“ je istinito.

Životinje su pokretne pa je primjereno da imaju sjetila ili senzore vida, sluha, njuha, okusa i dodira. Većina životinja ima mozak kao tjelesni organ za razmjenu obavijesti diljem organizma putem primjerenog nervnog sustava. (Neke niže životinje nemaju mozak, ali imaju mrežu nervnih stanica rasprostrtu diljem organizma.) Opažanjem putem sjetila životinje dobivaju slike (vidne, glasovne i druge), koje se pohranjuju u mozgu, ali na koje u slučaju dobre prigode ili opasnosti one mogu trenutačno odgovoriti. Stoga se kaže, da životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. (Ptica odlučuje, da će pobjeći od opake mačke.) Usto, ponašanje životinja kojim se upravlja putem slika je u velikoj mjeri urođeno. Budući da razvitak mozga životinja traje kratko u usporedbi s razvitkom čovječjeg mozga, one trebaju kratkotrajan odgoj ili uvježbavanje ponašanja. Slike koje opažaju životinje vjerodostojne su i istinite. U životinjskom svijetu nema izmišljanja i laži.

U vrsti Homo sapiens povrh slikovnog znanja pojavilo se i pojmovno znanje. Ljudi imaju toliko razvijen mozak, da je on sposoban stvarati pojmove, od kojih su najvažniji pojmovi prostora i vremena. Životinje znaju samo za mjesta (kao slike) i samo za sadašnjost. Razvijeni mozak u našoj vrsti u stanju je poduprijeti pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Rado kažem, da je ljudski um spremište pojmova, a da je mozak skladište slika. Pojmovi omogućuju čovjeku, da „vidi i to što ne gleda“. Pojam vremena omogućio je čovjeku određivanje nakana i postavljanje svrha, pravljenje rasporeda obavljanja poslova i određivanje obujma posla koji se da obaviti u određenom vremenu te drugo. Pojam svrhe vodio je čovjeka uspostavi vjerovanja ili religije. Pojam vremena omogućuje čovjeku, da uočava uzroke i posljedice pojava i događaja.

Čovjek je pojmovima s vremenom dodavao riječi. Govor je omogućio čovjeku da radi dok govori i dok opći s drugim ljudima. Majka može ustima i jezikom govoriti dok rukama njeguje dijete. Govor se čuje i iza fizičkih zapreka. Govor omogućuje da se opiše prostor, umjesto da se drugim ljudima pokazuju mjesta. Poslije su ljudi pojmovima i riječima pridijevali slike ili crteže, a na koncu su za oznaku pojmova uveli pismo: prvo slogovno, a poslije i glasovno – abecedu ili alfabet.

Pojmovno mišljenje omogućuje ljudima da razmišljaju, domišljaju i izmišljaju te da obmanjuju druge ljude, ali i da bez provjere prihvaćaju kao istinite tvrdnje, koje nisu rezultat njihova opažanja, razmišljanja i iskustva, nego tuđeg uvjeravanja ili obmanjivanja. Uvjeravanje najčešće dolazi od ideologija, religijskih sustava, „vidokruga razumijevanja“, a u posljednje vrijeme i od medija. Pojmovno mišljenje unijelo je u našu vrstu veliku neizvjesnost, nepouzdanost i nepovjerenje. Ljudi i u svojoj životnoj zajednici doživljavaju neugodna iznenađenja. Sposobnost pojmovnog mišljenja unijelo je u našu vrstu laž i obmane, što je od nje napravilo upitnu i nevoljnu vrstu.

Sposobnost pojmovnog mišljenja – kojemu je podloga razvijen čovjekov mozak, koji se u djeci razvija do dvadesete godine života – traži dug odgoj i obrazovanje: čovjeku treba dugo uvježbavanje ponašanja i dugo uvježbavanje uma. Čovjekovi odgoj i obrazovanje ne traže kao kod životinja samo (slikovno) oponašanje odraslih, nego uporabu uma i pojmovnog mišljenja. Sveučilišni studij, primjerice fizike, ne sastoji se samo u doznavanju činjenica i postupaka u tvarnom svijetu, nego i od uvježbavanja posebnog načina razmišljanja. Roditelji trebaju stražariti nad umom svoje djece (kao što mačka bdije nad svojom mladunčadi dok ne odraste).

Sposobnost pojmovnog mišljenja u čovjeku je potisnula ili čak obezvrijedila urođeno ponašanje, kakvo vlada životinjskim svijetom. Čovjek ne postupa tako, „kako mu samo od sebe dođe“, nego prema sadržaju svojeg uma. Spomenuli smo, da je pojmovno mišljenje uvelo čovjeka u razdoblje kulturne evolucije, pod kojom se smatra evolucija čovjekova tijela, do koje dolazi uporabom uma. Kulturna evolucija zasnovana je kao i biološka na nasumičnim mutacijama u rodnoj tvari, ali i na odabiru jedinki, koje su prikladnije za novi način života.

Međutim, razvitak čovjekova mozga i uma nije stao na pojavi pojmovnog mišljenja. Stalnom uporabom uma u čovjeku se pojavila i svijest o njemu samomu, o drugim ljudima, o životnoj zajednici i o svijetu. Ja čovjekovu svijest nazivam ljudskim duhom. Riječ svijest vodi na pomisao, da čovjek vidi sliku samoga sebe. Po meni, ljudski duh nije trpan poput svijesti, nego je djelatan. Po meni, ljudski duh je dobar duh, koji prosuđuje život svojeg nositelja i upozorava ga, ako je nešto u čovjekovu životu pošlo po zlu. Ljudski duh svojim „kopkanjem“ po sadržaju uma otkriva svojem nositelju je li zadovoljan vlastitim životom ili je tim životom nezadovoljan i zašto. Ako je riječ o tom posljednjem, ljudski duh vodi čovjeka promjeni životnog stava ili obraćenju života.

Dok je čovjek budan ili „pri svijesti“ ljudski duh neumorno djeluje i ako treba „žulja“ osobu svojeg nositelja, kako bi ga podsjetio na potrebu poboljšanja života. Pojmovno mišljenje često navodi čovjeka da srlja – najčešće po „instinku stada“. Ljudski duh navodi čovjeku na pribrano postupanje. Neumornost ljudskog duha omogućuje čovjeku da živi više u duši, nego u tijelu. Time ljudski duh otvara nove mogućnosti ljudskog života: čovjek može predano raditi za obitelj i životnu zajednicu te uistinu živjeti u duši, a ne mora se iscrpljivati u nadmetanju s drugim ljudima. „Mir u duši“ ili zadovoljstvo vlastitim životom je prava vrijednost u jednokratnom životu svakog čovjeka.

Kod bavljenja vjerskim sustavima u knjizi „Isus“ često sam spominjao pojmovno mišljenje. U izvornim zajednicama religija je nastala (1) iz potrebe da se odgonetaju uzroci pojava, koji se ne uočavaju u vidljivom svijetu i (2) u nastojanju da se jača životno zajedništvo, jer je zajedništvo pojavom pojmovnog mišljena prestalo biti urođeno: ljudi otad trebaju svjesno, namjerno i domišljeno njegovati zajedništvo, koje – kao i kod životinja – znatno pridonosi opstanku jedinki.

Traganje za neuočljivim, neprimjetnim ili nevidljivim uzrocima vidljivih pojava i događaja nije jednoznačan posao, a vrsti Homo sapiens omililo se traženje i nalaženje uzroka do te mjere, da ljudi proglase, da su našli uzrok nekoj pojavi ili rješenje neke zagonetke, iako nisu. Gipkost pojmovnog mišljenja – koje nije pod stegom, pod kakvom su kemijsko i slikovno znanje kod bilja odnosno kod životinja – snažan je izvor nagađanja. Izneseni primjeri brojnih vjerskih sustava s različitih mjesta i iz različitih razdoblja civilizacije pokazali su veliku raskoš vjerskih istina, koje su uzimane kao nepobitne, iako takvima nisu bile. Sve su nastale nagađanjem o nevidljivom i „neviđenom“. Ako se uzme u obzir, da religija sastavlja trojstvo opstanka, vlasti i religije, u traganju za krajnjim uzrocima događaja u životnim zajednicama i u njihovu okolišu presudnu ulogu ima politička vlast. To je bjelodano pokazao primjer Konstantinova nametanja vladavinskog vjerovanja kršćanima, koji su od Isusa iz Nazareta preuzeli izniman sustav uvjerenja, koji može voditi oporavku naše vrste. Stoga su svi vjerski svjetonazori, koji su ugođeni potrebama vlasti puni nelogičnosti, protuslovlja i obmana. Imaju daleko više protuslovlja od mitova na kojima su razvijeni.

Valja se sjetiti brojnih „kristoloških uzoraka“, koji su dodani Isusovoj radosnoj vijesti o došašću novog načina života u čovjekovim životnim zajednicama. Uz njih su napravljeni i brojni uzorci vjerovanja. Sposobnost pojmovnog mišljenja pokazala je svoju kreativnost odnosno svoje izumiteljstvo. Valja se sjetiti Velikih kola i Malih kola u budizmu, postojanja svemirske Laži i svemirske Istine u zaratustrijstvu, čovjekolikog nadmetanja i razuzdanosti drevnogrčkih bogova na Olimpu, rimskog državnog praznovjerja i konačno državotvorne drevnožidovske mitohistorije. Vjerski sustavi počivali su na ispredanju priča.

Nasuprot svim ostalim velikim utemeljiteljima sustava uvjerenja Isus iz Nazareta nije ispredao priče. O Bogu je rekao samo to, što je morao reći: (1) Bog je izvor života koji je začet u goloj tvari, (2) Bogu je stalo do oporavka čovjeka kao stvora nastala „na njegovu (Božju) sliku i priliku“, (3) Bog na Zemlji djeluje samo putem jedinačnih ljudi, a ne putem javnih vlasti ili skupnih sustava uvjerenja ili religija i (4) jedinačni ljudi mogu s Bogom – koji im je otac, tata, abba – uspostaviti sinovsku suradnju. Četiri spomenute Božje značajke određuju i Isusovu kozmologiju ili svjetonazor i Isusovu antropologiju ili „čovjekonazor“.

Isusov život i Isusovo djelovanje kako su opisani u knjizi „Isus“, posebice u Drugom poglavlju Drugog dijela knjige, pokazuju, da je Isus bio prvijenac po prepoznanju postojanja ljudskog duha u našoj vrsti i po tomu, što je živio od ljudskog duha u sebi. Isus je za sobom daleko ostavio ostale prijašnje i kasnije utemeljitelje sustava uvjerenja i to u vremenu ili području pojmovnog mišljenja. Isus je bio toliko prožet ljudskim duhom, koji je on u sebi spregnuo s Božjim duhom, da je postavio sustav uvjerenja, koji se temelji na prevazi ljudskog duha i nad tjelesnim sposobnostima čovjeka i nad pojmovnim mišljenjem u čovjeku. Isus je sav svoj život postavio na ljudski duh i na spregu tog duha s Božjim duhom. Isus je otkrio mogućnost uspostave takve sprege i on je tu spregu uspostavio u svojoj duši ili u svojoj osobi.

Isus je u sebi stvorio čaroban iskustveni prostor – koji su određivali i pojmovno mišljenje i ljudski duh – koji se može nazvati nebeskim kraljevstvom, postojanje kojega je Isus objavio svim ljudima i koji se da preslikati u čovjekove životne zajednice. Sprega Božjeg i ljudskog duha, koju je Isus odnjegovao u sebi učinila je Isusa potpuno slobodnim čovjekom i pokazala ljudima njegovu čarobnu osobnost, koja je neodoljivo privlačila ljude, ali koja je izazivala i ogorčeno protivljenje vjerskih i političkih vlasti u Palestini.

Život koji je Isus stvorio i njegovao u sebi njega je ispunjao i zadovoljavao. To je bio potpun ljudski život, kakav je moguć na zatečenom stupnju kulturne evolucije naše vrste. Stoga Isus nije trebao dopunjati svoj život. Posebice ga nije trebao dopunjati ni zatečenim pripovijestima ondašnjeg „vidokruga razumijevanja“ ni ispredanjem vlastitih priča. Umjesto bijega u mitske i svjetonazorske pripovijesti Isus se oslonio na vlastito životno iskustvo te na životno iskustvo svoje životne zajednice i cijele sredozemne životne zajednice. Isus je svoj život posvetio, a svoje djelovanje ponudio zadovaljavanju tjelesnih i kulturnih potreba svih ljudi. To je Isusa vodilo zadovoljstvu vlastitim životom i užitku života s Bogom, kojega je smatrao ocem i čiji je posao zdušno obavljao.

Pristup Isusovu životu i Isusovu djelovanju u svjetlu čovjekove sposobnosti pojmovnog mišljenja i (njezine derivacije ili izvedenice) ljudskog duha više i od čega drugog pokazuje i dokazuje iznimnost Isusa iz Nazareta i kao čovjeka i kao utemeljitelja sustava uvjerenja. Stoga ne treba čuditi to, što su Isusovi učenici i sljedbenici Isusa uzeli kao božanstvo te što su time na se natovarili velike svjetonazorske nevolje. U Isusu iz Nazareta – u teškoj nevolji koje je zadesila cijeli sredozemni svijet – pojavila se kulturna mutacija, od koje će nastati nova vrsta Homo consideratus (obazrivi čovjek), u kojoj će vrlinom biti uzajamnost života, a ne životno nadmetanje za dobra koja se ne mogu dijeliti. Naša će se vrsta putem ljudskog duha dokopati namjernog i domišljenog životnog zajedništva, koje će nadomjestiti izvorno i urođeno čovjekovo životno zajedništvo, koje je zauvijek uklonjeno pojmovnim mišljenjem. Zajedništvo, kakvo god ono bilo, pomaže opstanak jedinki svih vrsta života.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: