Nered u sadašnjemu svjetskom redu
Politika i geopolitika već se stoljećima vode u ime privatnoga, prvo nacionalnog pa poslije svjetskog kapitala. Prvi, ali neuspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala napravio je predsjednik-demokrat Wilson u poraću Prvoga svjetskog rata izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem pobačene Lige naroda. Tad su uspostavu hegemonije SAD spriječile europske kolonijalne sile, koje su isto bile pobjednice rata. Wilson nije htio ratovati, ali su SAD bile pobjednica rata. Drugi, isto neuspio pokušaj uspostave hegemonije SAD kao pobjednice Drugoga svjetskog rata napravio je predsjednik-demokrat Roosevelt, koji je svoj naum htio provesti putem Ujedinjenih naroda. Spriječio ga je Josif Staljin uspostavom svojeg carstva u Europi i Aziji.
Treći, ali privremeno uspio pokušaj uspostave svjetske hegemonije izveo je predsjednik-demokrat Clinton, koji nije bio pobjednik nijednog rata. On je za uspostavu hegemonije stvorio Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kakvu nije uspio stvoriti ni predsjednik Roosevelt. Clintonove nakane su propale kasnije, kad je Kina putem članstva u WTO-u postala političkom, vojnom, svemirskom, trgovinskom, industrijskom i tehnološkom velesilom. Kina je pristupila WTO-u točno tri mjeseca poslije rušenja njujorških tornjeva i mjesec dana nakon američkog napada na Afganistan.
Četvrti pokušaj uspostave svjetske velevlasti kapitala putem SAD napravio je predsjednik-demokrat Obama, koji je ratovanje zamijenio obavještajnim potkopavanjem nacionalnih država (od Tunisa 2011. do Ukrajine 2014. godine) i nastojanjem, da u prostor potkopanih država umetne tržišni politički sustav. Sadašnji, peti pokušaj uspostave svjetske hegemonije kapitala provode Anthony Blinken i Jacob Jeremiah Sullivan, dvojica ključnih izvršitelja upravnog ustroja pomatušenog predsjednika-demokrata Bidena.
U opreci s predsjednicima-demokratima veliki američki predsjednici-republikanci (Eisenhower, Nixon, Reagan) nastojali su uspostaviti ne hegemoniju, nego suradnju s ostalim narodima u ideološki podijeljenom svijetu. Primjeri za to su okončanje rata u Koreji, okončanje rata u Vijetnamu, uspostava dobrih odnosa SAD s Kinom i Sovjetskim Savezom te konačno provala Berlinskog zida.
Tako je bilo u Američkom stoljeću, koje je počelo za predsjednika Wilsona. Hegemonija SAD je u tom razdobljunaizmjence jačala i slabila. U njemu se vodio nepoštedan rat svjetskog kapitala nagomilanog u SAD i naroda svijeta, od kojih su neki u muci bili posegnuli za fašizmom. Poprište rata bile su nacionalne države. To je stoljeće svršilo za predsjednika Trumpa, koji je ubrzao vojno povlačenje SAD iz Azije. Tad su postali očitima učinci globalizacije poslovanja i naše vrstete nemoć SAD da ostanu hegemonom bez uništenja vlastitog naroda. Globalizacijom poslovanja povećalo se bogatstvo većine naroda, koji nad sobom više ne podnose hegemona. Globalizacija je raka svjetske hegemonije.
Poslije bijega vojske SAD iz Afganistana na sastanku o klimi u Glasgowu 2021. godine postalo je očitim, da ugroza Zemlje, klime i života traži suradnju svih naroda i njihovih država. Ipak, iste godine došlo je zakašnjelo nastojanje Blinkena i Sullivana za obnovu usahle američke hegemonije.
Kapital se u održavanju kakve-takve hegemonije oslanjao na neke industrijske sile: SAD, EU, UK, Japan, Australiju i Izrael. SAD su sad u dubokom političkom neredu i jedva se hrvu s unutarnjim nevoljama, iako slušaju upute kapitalista, koji su opsjednuti hegemonijom. Slom hegemonije stvara zbrku. Politički doseg EU ne prelazi granice njezina krnjeg kontinenta. UK je u političkom kaosu, ali ima dulji politički doseg od EU, koja nema suverenost, vojsku i obavještajne službe. Odnedavno je na koljenima i europsko gospodarstvo. Japan nije suveren te je još politički i vojno zaposjednut od SAD, kao što NATO još zaposjeda EU. Australija želi biti područni južno-pacifički podhegemon. Izrael izlišno želi zagospodariti svijetom putem SAD.
U postupku globalizacije pojavile su se brojne novije nacionalističke države kao što su Iran, Turska, Sjeverna Koreja, Vijetnam, Saudijska Arabija, Pakistan, Venezuela, Brazil, Južna Afrika, Egipat, Indonezija i druge te dva „nacionalistička kontinenta“: Afrika i Južna Amerika kao cjeline. Nažalost, neke od spomenutih država nemaju političke sustave, uz koje stoji većina građana, nego ranjive i nepostojane sustave, koje su uspostavile posebne i isključive političke skupine. Nacionalizam ili narodnjaštvo treba okupljati cijeli narod, kako bi se politička volja naroda očitovala u njegovoj suverenosti, zaštiti i blagostanju. Nacionalna politika ne smije biti isključiva i napadačka, nego se mora izraziti suradnjom s drugim narodima.
Borba za prelazak svijeta iz hegemonije kapitala u opću suradnju država treba se voditi politički, a ne vojno, ideološki ili gospodarskim kaznama. Stoga sad posebnu pozornost treba skrenuti na primjer ili slučaj Ruske Federacije. Rusija je uz Kinu bila jedan od stožera borbe naroda protiv privatnoga svjetskog kapitala. Rusi su drevan i politički iskusan narod pa se od Rusije očekivalo, da će ona politički utjecaj u svijetu temeljiti na golemom nacionalnom prostoru, prirodnom blagu i na političkoj mudrosti. (Josif Staljin, jaki čovjek prije Putina, vodio je Domovinski rat.)
Svijet je od Rusije očekivao, da će ona dati velik obol borbi protiv privatnoga, nadnarodnog kapitala, posebice stoga, što je ona bila napravila strategijsku spregu s Kinom, koja je novakinja u svjetskoj politici. Rusija je trebala politički predvoditi obračun sa svjetskim privatnim kapitalom. Međutim, Rusija nije bila politički oprezna pa su je američki neokonzervativci zaskočili na Majdanu 2014. godine i doveli na vlast ukrajinske manjinske političare, koji zastupaju probitke svjetskog kapitala nakupljenog u SAD. Poslije prevrata na Majdanu poluotok Krim se zatekao u rukama ukrajinskih vlasti neprijateljski raspoloženih prema Rusiji, koje bi mogle priječiti izlazak ruske mornarice iz Azovskoga u Crno more, kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine.
Rusija je već 2014. zauzela Krim. To je mogla opravdati brigom za nacionale probitke, ali su Rusi pritom izgubili iz vida strategijske probitke naše vrste. Stoga se može reći da je poslije ruskog napada na Ukrajinu kapital privremeno došao na svoje. Rat za Ukrajinu je rat Rusije i svjetskog privatnoga kapitala. Rusi su zaglibivši u ukrajinski rat unazadili borbu protiv svjetskog kapitala, iznevjerili nadu naroda svijeta i pronevjerili strategijsku spregu s Kinom. Predsjednik Putin je nedavno govorio o novom svjetskom poretku, ali se Rusija sama onesposobila za njegovu uspostavu.
Rusi su unazadili borbu naroda protiv kapitala, ali stanje Zemlje traži hitnu uspostavu suradnje među narodima, a ne nečiju hegemoniju. Amerika će prestati biti sluškinja svjetskog kapitala čim američki glasači uvide, da su Demokrati veliko zlo za svijet i još veće zlo za Ameriku, koja sad nije suverena zemlja. Možda će Republikanci proći bolje oslanjanjem na domaći kapital.
