06 kolovoz 2023 ~ 0 Comments

Geopolitika u tranziciji: Zašto svi ne bi surađivali sa svima

Početkom kolovoza ove godine neki indijski mediji objavili su iznenađujuću vijest, da Indija napušta BRICS, jer je navodno nezadovoljna vodećom ulogom Kine u toj dragovoljnoj udruzi. To navodno nezadovoljstvo se odnosilo i na članstvo Indije u CSO (Šangajska skupina za suradnju) u Središnjoj Aziji, koju su utemeljile Kina i Rusija te kojoj je Indija naknadno dragovoljno pristupila.

Vijest o nezadovoljstvu Indije se otprve činila i sumnjivom, jer je u indijskim medijima Kina krivac za sve u svijetu. U vijesti je rečeno, da premijer Modi neće putovati na ovogodišnji sastanak BRICS-a u Južnoj Africi i da će se skupu obratiti putem vidne veze. Indijska vlada je opovrgnula spomenutu medijsku vijest, naglasila da će premijer osobno nazočiti sastanku i da se Indija neće protiviti pristupu novih država BRICS-u.

BRICS je udruga država. U politici su se oduvijek pravile urote te stvarali i razvrgavali politički savezi. Česti su bili primjeri i izdaje ranijih saveznika. (Godine 1783. SAD i Engleska potpisale su sporazum, po kojemu je Engleska uz potporu SAD preuzela dotadašnje francuske posjede u Kanadi, iako je Francuska uz silne materijalne i ljudske gubitke pomogla Americi, da se oslobodi vlasti engleske krune.)

U prošlom stoljeću kad su se ideologije (liberalizam, nacionalizam, komunizam) uvukle u politiku obilno su se stvarali ideološki ili svjetonazorski savezi kao što su bili komunistički Varšavski ugovor i kapitalistički Atlantski savez.

Često se događalo, da vlada ravnoteža političkih sila na određenom širem prostoru, tako da se nijedna država nije pouzdavala u sklapanje saveza, jer u političkim savezima obično jedna sila ima prevagu. Danas se izbjegava riječ „savez“, jer izaziva sumnju pa se radije govori o „strategijskoj suradnji“.

U slučaju „ravnoteže“ velikih sila manje države, koje se nađu usred njih često dobro prolaze, jer se nijedna velika sila ne usudi zauzeti ni najmanji prostor, koji graniči s kojom drugom velikom silom. Tako su dobro prolazili drevni Izraelci, čija je zemlja bila između Egipta, Asirije i Babilona. Izrael je upravo zbog toga bio „obećana zemlja“. Obećanim zemljama bile su Švicarska između Italije, Francuske i Njemačke te Nizozemska između Francuske, Njemačke i Engleske.

Nekim državama je za zaštitu potrebna neutralnost. Belgija se jedno stoljeće smatrala neutralnom. Austrija je neutralna po Državnom ugovoru od 1955. godine, a Rusija sad traži neutralnost Ukrajine. Od polovice prošlog stoljeća mnoge su se zemlje okupljale oko zamisli nesvrstanosti. Među njih su spadale i velike zemlje kao što su Kina, Indija, Indonezija i Egipat. Ipak, SAD je stalo do stalnog izmišljanja neprijatelja, kako bi odnosile pobjede, a ne spašavale i jamčile mir.

Zapadne (kapitalističke) zemlje uvježbale su se u stvaranju svjetskih carstava. Jedna vrsta carstava su bili kolonijalni sustavi velikih i tehnički naprednih sila: Francuske, Engleske, Španjolske, Portugala, Nizozemske pa i Belgije. Rusija je napravila carstvo braneći se od malih napadačkih naroda, koje bi pokorila, a njihove zemlje prisvojila. Imperijalizmu su se koncem devetnaestog stoljeća pridružile nove industrijske i političke velesile: Japan, Njemačka i SAD. I Japan i Njemačka imali su skučen životni prostor (Lebensraum), a SAD su se imperijalizma prihvatile iz obijesti. Kolonijalizam nije išao za tuđim prostorom, nego za tuđim sirovinama i tržištima.

Gospodstvo nad narodima može se ostvariti i hegemonijom ili „predvodništvom“. Hegemon pruža pokorenom narodu zaštitu i ostavlja samoupravu, ali on vodi njegovu vanjsku politiku. Car ima odgovornost za cijeli osvojeni prostor i za ljude na njemu, a hegemon prepušta odgovornost mjesnoj politici. Kako povjesničari misle, prvu hegemoniju je uspostavio Sargon iz Akada (2334.-2279.). SAD su hegemon nad gotovo cijelom Europom, Australijom, Novim Zelandom, Južnom Korejom, Japanom i nad ostalim državama u kojima postoje američka vojna uporišta. (Japan i Njemačka su još od 1945. godine pod okupacijom.)

Izvorni kolonijalizam bio je uspostavljen vojnim putem, ali se preobrazio pa se sad održava gospodarskim sredstvima. Izvornom kolonijalizmu suprotstavljao se anti-kolonijalizam, koji je uglavnom počivao na oružanim pobunama. Otpor novom kolonijalizmu počiva na „strategijskoj suradnji“ ugroženih država uglavnom s Kinom i Rusijom. (Državni udarac u Nigeru koncem srpnja 2023. godine stvoren je željom nigerskog naroda da vlada svojim prirodnim izvorima. Niger ima bogata nalazišta zlata i sedmi je u svijetu po proizvodnji urana za mirnodopsku uporabu. Francuzi dobivaju 80% električne struje iz urana, a Niger zadovoljava 50% francuskih potreba u uranu.) Jedan oblik borbe protiv novog kolonijalizma u Latinskoj Americi, bila je katolička teologija oslobođenja, koju je zdušno zatro papa Ivan Pavao II. Europska unija je neokolonijalna podsila.

Amerika nije odustala od zamisli da i dalje vlada svjetskim gospodarstvom, svjetskom politikom i našom vrstom. Međutim, uspostava slobodnog svjetskog tržišta i globalizacija vrste donijeli su veliko iznenađenje prije svega Americi, koja je svjetsko tržište bila uzela kao „politički sustav“ svjetske države Kapital.

Svjetsko tržište omogućilo je rast gospodarstva, ali ne samo gospodarstava razvijenih zemalja namicanjem tuđih sirovina, nego i istinski rast gospodarstava brojnih starih i novih, mnogoljudnih i maloljudnih naroda, koji imaju malen ili velik životni prostor. Međutim, SAD ne prihvaćaju stvarnost. One i dalje žele dijeliti svijet, stvarati neprijatelje i nizati izlišne vojne pobjede (ili poraze).

Amerika želi sačuvati propali jednostožerni (monopolarni) svijet. Ostali slobodni narodi žele uspostaviti višestožerni (multipolarni) svijet. To je nova vladavinska moda. Međutim, našoj vrsti ne trebaju ni jednostožerni ni višestožerni svijet, nego joj treba svijet bez stožera. Izlišni su i višestrani (multilateralni) i dvostrani (bilateralni) savezi.

Našoj vrsti koja je pritisnuta velikim nevoljama – od prestanka odgoja mladih ljudi za život, nestanka obitelji i opakog djelovanja privatnih („društvenih“) mreža preko političkih podjela i ratnih sukoba do poremećaja opskrbnih mreža i klime – potreban je višenarodni ili multinacionalni svijet, u kojemu će svaki narod ili svaka životna zajednica imati suverenost, zaštitu i blagostanje te u kojemu će sam odlučivati o svojoj budućnosti.

Vrsti je potrebna suradnja svih životnih zajednica sa svim ostalim životnim zajednicama. Vrsti je potrebna nova vrsta vladavine, u kojoj se narodi neće povoditi za ideologijama ili svjetonazorima, nego će svoje poslove voditi tako, da politika ili obavljanje javnog posla obuima ostala tri vidika života naroda: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Takav vladavinski sustav nazivam politizmom i strogo ga razlikujem od ideoloških vladavinskih sustava kao što su kapitalizam, komunizam i nacionalizam. Ako svi narodi budu upravljali samo sami sobom, dvostrana ili bilateralna suradnja država bit će zajamčena pa će cijela vrsta moći obavljati svoje brojne teške zadaće.

Back to top

Leave a Reply