Zdravko Mršić – Konsenzus

Početkom travnja ove godine francuski predsjednik  Emmanuel Macron bio je u trodnevnom službenom posjetu Kini i to u pratnji predsjednice Europskog povjerenstva Ursule von der Leyen i više od pedeset francuskih gospodarstvenika. Predsjednik Ši Đi Ping imao je s predsjednikom Macronon odvojen višesatni razgovor. Svrhom Macronova posjeta bili su rast, razvitak i jačanje francusko-kineske suradnje. Macronov posjet uspio je u svakom pogledu.

Nepuna tri mjeseca kasnije u samo šest tjedana vojska je preuzela vlast u Nigeru i u Gabonu, nekadašnjim francuskim kolonijama, u kojima se govori francuski. Ako će uistinu doći do rasta, razvitka i jačanja francusko-kineske suradnje, postavlja se pitanje, čemu Francuskoj služi upletanje u poslove zapadno-afričkih zemalja te održavanje sigurnosnog i gospodarskog nadzora nad njima. Francuska od takva pristupa trpi samo političku i financijsku štetu.

Francuski politički zabačaj do Kine ili do neke druge daleke zemlje nije prvi takav primjer francuske političke strategije i političke misli. Početkom šesnaestog stoljeća Francuska je bila u teškom stanju. Nakon što je imala ozbiljnih okapanja s Engleskom, prvo u Stogodišnjem ratu (1337.-1453.), koji se vodio u Francuskoj pa ponovo u Ratu za Flandriju (1523.-1526.), Francuska je po običaju stalno ratovala, najčešće protiv Habsburga na više strana u Europi. Ti ratovi koje je obično gubila iscrpljivali su Francusku. (Godine 1453. sultan Mehmed II Osvajatelj zauzeo je zauvijek Carigrad.)

Priklješten sa svih strana francuski kralj Franjo I (François) vinuo se prema dalekoj Turskoj, kojom je vladao Sulejman Veličanstveni. Godine 1536. napravljen je francusko-turski savez, kojim je Francuska dobila isključivo pravo trgovine s Turskom, tako da su i europski kupci i europski prodavatelji morali uzimati francuske trgovce kao posrednike. Godine 1543. znameniti osmanski admiral Hajrudin Barbarossa zimovao je sa svojom mornaricom u Toulonu u Francuskoj, nakon što je nekažnjeno opljačkao zapadnu obalu Italije i obližnje velike otoke.

Ljudevit XIV (Louis, 1638.-1643.-1715.) je 1685. godine stisnuo na daljinu ruku Kini. Prije toga francuska je doživjela financijski slom zbog kraljevskog rasipništva i neprestalnog ratovanja. Mnoge pokrajine bile su ostale bez hrane, jer francuski zakoni nisu dopuštali prijevoz žita iz okruga u okrug. Stanje je bilo tako teško, da je poslije smrti kardinala Julesa Mazarina Ljudevit vladao bez glavnog ministra. Vlast je prepustio ekonomistu Jean-Baptiste Colbertu (1619.-1669.-1683.), ministru pomorstva i kolonija.

Colbert je uredio državne financije; zabranio je uvoz stakla dok se Francuzi nisu dokopali tuđe tehnologije za izradbu stakla (Murano) i velebno opremili Dvoranu zrcala u Versaillesu; te dao dopusnicu za proizvodnju porculana čovjeku, „koji je proputovao svijet, kako bi otkrio tajnu pravljenja porculana“. Dvije godine poslije Colbertove smrti Ljudevit XIV je opremio tri broda suvremenom zapadnom opremom za astronomiju i moreplovstvo te ih uputio s pet matematičara isusovaca u Kinu, kamo su stigli 1688. godine i stupili u službu kineskog dvora. Proizvodnja znamenitog porculana Sèvres počela je drugdje 1740. a u Sèvresu 1756. godine. (Godine 1688. Englezi i Francuzi izveli su u Engleskoj Slavnu revoluciju i s vlasti uklonili lozu Stuarta.)

Charles de Gaulle (rođen 1890, privremeni premijer 1944-1946, predsjednik od 1959. do srpnja 1969, preminuo 1970) je kao predsjednik preuzeo Francusku u teškom stanju. Francuska je izgubila Indokinu 1954. godine, a u Alžiru je već dugo ratovala. Godine 1956. doživjela je težak i sramotan poraz na Sueskom kanalu, kad su Izraelci, Francuzi i Britanci napali Egipat Gamala Abdela Nasera (1918.-1956.-1970.). (Tad je SSSR ugušio ustanak u Mađarskoj.) De Gaulle je preuzeo predsjedanje Francuskom u vrijeme najtežeg gospodstva Amerike nad polovicom svijeta.

General de Gaulle se znao vinuti izvan atlantskog svijeta. On je stavio francusku vojsku izvan zapovjedništva NATO-a, zbog čega je glavni stan NATO-a premješten u Bruxelles. Posjetio je Indokinu, kako bi ondje uspostavio suradnju i došao na vrata Kine, koju je priznao i s kojom je uspostavio diplomatske odnose. General je posjetio i SSSR, a govorio je o Europi od Atlantika do Urala. Uspostavio je francusku financijsku neovisnost. Jedan njegov ministar napisao je knjigu „Američki izazov“, u kojoj je zagovarao gospodarsko i tehnološko osamostaljenje Europe.

General de Gaulle je naprasno napustio položaj predsjednika nakon neuspjelog napadaja na njegov život, u koji je bio upleten general Raoul Salan i nakon podignute pobune u Parizu u ljeto 1968. godine. Ipak, u veljači 1969. godine novoizabrani američki predsjednik Richard Nixon posjetio je predsjednika de Gaullea i raspitivao se za francusku politiku prema Kini i SSSR-u. Nixon i de Gaulle su zajedno izjavili, da su narodi važniji od tržišta. Obojica su zasmetala međunarodnom kapitalu.

Vrijeme poslije de Gaullea obilježeno je preobrazbom kolonijalizma u neokolonijalizam, koji se ne vodi vojnim, nego gospodarskim sredstvima. Kolonijalizam je služio državama, a neokolonijalizam kapitalu.

Sadašnje stanje Francuske slično je stanju za vrijeme Treće republike prije de Gaullea. SAD gospodare Europom. EU je slaba. Gospodarstvo joj kopni, a ona treća tržišta olako prepušta Kini, koja je najveća industrijska i trgovinska sila te koja tehnološki brzo napreduje. Francusku more veliki državni dugovi, a silno useljavanje uništava nacionalnu koheziju. Dugotrajan Rat za Ukrajinu donio je poseban teret Francuskoj i cijeloj EU.

Macron se također vinuo iz Europe (i Afrike), rukujući se s Kinom preko pola svijeta, kojemu je sad sredina u Aziji. Francuska i Kina potpisale su brojne sporazume o suradnji u području prijevoza, energetike, poljoprivrede, trgovine, znanosti i kulture. (Napravit će se novi proizvodni pogon u postojećoj tvornici zrakoplova Airbusa u Tianjinu, kojim će se uskoro udvojiti proizvodnja zrakoplova A320. Francuzi će praviti nuklearne elektrane u Kini. Korporacija Suez će u Kini naveliko odsoljavati vodu.) Predsjednik Macron je izjavio, da se EU ne bi smjela upletati u kinesko-američki prijepor oko Tajvana, a predsjednik Ši je naglasio, da Francusku želi izbaviti od američke hegemonije.

Usto, Francuska se nastoji približiti BRICS-u. Ona je mjesec dana prije zasjedanja BRICS-a u Johannesburgu izrazila pripravnost za sudjelovanje na zasjedanju, ako bude pozvana. Ipak, članice BRICS-a nisu uputile poziv Francuskoj, očito smatrajući da bi takav događaj bio preuranjen. Francuska je članica NATO-a, koja prema tom savezu ima političke obveze i ne može punom snagom sudjelovati u stvaranju novog geopolitičkog okoliša za čim ide BRICS, čije djelovanje je sračunato na oslobođenje svijeta od američke hegemoniji i oslobođenje naroda od političkih aktivista, koji pomažu kapitalu da vlada narodima.

Macron hrabro mijenja francusku geopolitiku tijekom drugog mandata, a ne kao de Gaulle od početka vladavine. De Gaulleov potez s NATO-om mogao bi biti primjer Macronu.