Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj osvrt se bavi mojim osobnim proživljavanjem vjere. Povijest jedinačnih religija je temeljito istražena. Istraženo je i sve što je zajedničko različitim religijama, koje su sve odreda utemeljene na (1) osobnom iskustvu utemeljitelja, (2) posebnim mitovima ili pričama, koje bi utemeljitelji domislili, (3) novoj etici, (4) obredima, (5) svjetonazoru i (6) na posebnoj ustanovi, koja je redovito spregnuta s vlasti. Mit služi da se osobno iskustvo utemeljitelja – koje ovisi o političkim i drugim okolnostima – preslika, koliko je moguće u život jedinačnih vjernika. Preslikavanje iskustva utemeljitelja ne stvara u svakom vjerniku jednaku sliku. Ja ću nastojati iznijeti svoju.

Svoju sam vjeru doživio kao slobodu u samomu sebi, bez pojave osobnih prisilnih zamisli, koje su lako rađaju u praznom umu ili u praznoj duši, koja nije zauzeta vjerom. Vjera mi pruža dojam, da sam zaštićen i svojom vjerom i tim u čemu moja vjera ima uporište. O tomu poslije.

Osim unutarnje slobode ili slobode u samom čovjeku vjera čovjeku pruža i slobodu ili otvorenost u doticaju s drugim ljudima. Čovjek vjere ne vidi u drugom čovjeku objekt ili prirok, nego subjekt ili podmet – kako se kaže u gramatici – jer se uzima, da svi ljudi imaju jednaku osobu. Osobnost ljudi nije jednaka, ali osoba jest. Vjera uklanja potrebu nadmetanja s drugima, početnu sumnjičavost prema drugima te ponižavanje, obmanjivanje ili iskorištavanje drugih ljudi.

Vjera svojem udomitelju pruža otpornost, koja posljedično stvara ravnodušje prema nevoljama, koje nosi život kakav je na Zemlji ili koje mogu smisliti drugi ljudi. Vjera pomaže svojem nositelju, da na tuđe nasrtaje „slegne ramenima“ ili da se „okrene na peti“ i vrati svojoj slobodi.

Vjera u čovjeka unese život i u njemu ga održava. Što čovjek može imati više od života u samomu sebi. Može, to je doživljaj ljudskosti, kojega se čovjek može domoći samo pomoću drugih ljudi, koji su jednako nadahnuti svojoj vjerom, u što god ona bila uprta. Otvorenost prema drugima i za druge put je do doživljaja ljudskosti. Vjera potiče ljudsku uzajamnost. Vjera uključuje i vjeru u ljude.

Moja vjera ima zdravo uporište. To je Bog koji je čisti život, život sam po sebi ili život bez tvari i prostora. Znanost zna kakve sile djeluju u vidljivom svijetu, ali ne zna kakve sile djeluju na svijet pa se smije uzeti, da postoji život i bez tvari, kao što postoji tvar bez života (u mrtvom dijelu Svemira).

Čarobni život na jedincatoj Zemlji je život u tvari i u prostoru. Ipak, pojava i evolucijski razvitak života na Zemlji su čudo i jedine vrijednosti u (mrtvom) Svemiru. To „čudo“ dopušta slobodu, da se polože neobična počela ili aksiomi života i postupaka u Svemiru. Po meni, sve je počelo čistim životom, koji je izvan tvari i prostora, koji se preslikao u tvar i prostor i to, kako se čini, samo na Zemlji.

Čovjekov um je utemeljen na mozgu, koji je tvar, ali um nije tvar. Njegov razmjerno razvijen mozak omogućio je čovjeku, da osim slikovnog mišljena kao u drugih životinja ima i pojmovno. Čovjek je slikama počeo dodavati pojmove i riječi, kojima opći s drugim ljudima. Naš um je spremnik pojmova, a ne predmeta, pojava i elektrokemijskih podsticaja.

Duga evolucijska uporaba uma u čovjeku je stvorila svijest, koja motri i nadzire um te upravlja postupcima u umu. Um i svijest su u sprezi i oni omogućuju čovjeku život izvan tvari. To je i prostor vjere, koja je veselje života.

Isus iz Nazareta bio je uzor ili primjer čovjeka puna vjere, slobode, životne otpornosti, ravnodušja i otvorenosti prema svim ljudima. Pojava, život, javno djelovanje i nasilna smrt Isusa iz Nazareta golema su utjeha i potpora svim ljudima, koji žele živjeti od vjere i koji temeljem vjere žele među ljude unositi životno dobro.

Za osobu koja vjeruje u Boga i koja vjeruje Isusu život se odvija u trokutu: Bog, Isus, bližnji. To u čovjeku stvara snažnu i bogatu unutarnju živost, unutarnju i vanjsku slobodu te vanjsku privlačnost među bližnjima. To pripadnicima Katoličke crkve – koja se uvijek odlikovala jedinstvom putem vezanja uz Isusa iz Nazareta – pruža veliku utjehu, daje veliku potporu i donosi nadu, koja je bitna sastavnica vjere. (Nažalost, ja ostale „kršćanske“ crkve smatram otpadnicama, jer su se za volju posebnih političkih probitaka i osvajanja vlasti odrekle povlastice jedinstva Isusovih sljedbenika.)

Život u trokutu Bog, Isus, bližnji je bitan i presudan. Oslanjanje samo na Boga bez dodatnog oslonca u Isusu iz Nazareta stvara prazninu, koju lako ispune čovjekove vlastite prisilne zamisli, što je pokazalo povijesno i sadašnje neograničeno množenje poslovnih, političkih i privatnih „crkava“. Uz Isusa kao mjerila ljudskosti nema mržnje i osvete, fanatizma i ekstremizma. Zanemarivanje uloge Isusa – što su činili protestanti – otvara mogućnost odustajanja od pružanja dobra ljudima, jer je utemeljiteljima sljedbi važnije njihovo međusobno razlučivanje, nego dobro ljudi, koji imaju jednak položaj u životu.

Život u trokutu Bog, Isus, bližnji je blagoslov za čovjeka. Isus iz Nazareta je pojam „bližnjega“ stavio u žarište ne samo ljudskoga, nego i javnog života. On je svojski nastojao obnoviti životno zajedništvo, kakvo je u našoj vrsti bilo prije uspostave civilizacije, u kojoj ljude ne povezuje život, nego vlast i znamo kako. Isus je govorio, da se vlast ne treba upletati u međuljudske odnose. Nijedan drugi utemeljit sustava uvjerenja nije se usudio reći: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Za to padaju glave.

Budući da je Isus bio istinski čovjek, živost u trokutu Bog, Isus, bližnji prirodno se usmjeruje na Isusa. Moje usredotočenje na Isusovo obično, ljudsko životno iskustvo stalno u meni potiče ljudsku živost. Ako se uistinu živi s Isusom i od Isusa, ne može se zanemariti živ i otvoren odnos s bližnjima, koji više od kruha trebaju nadu i istinu, ali trebaju i kruh. Život s Isusom stvara ljudsku živost, a ne hramsku pobožnost: svjetovnu, a ne sakralnu živost. Isus iz Nazareta je njegovao prisan odnos s Bogom, kojega je smatrao svojim Ocem. U tomu je bilo Isusovo „utemeljiteljsko“ iskustvo.

Vjera povezuje ljude. Ona nudi i traži razgovor i ne ostavlja mjesto samoći. Mene i druge ljude, koji dobro poznaju Isusa vjera uvlači u živ i životni razgovor o brojnim stvarnim životnim stanjima i okolnostima. Isus je pokrenuo obnovu zajedništva, koje je znak istinske povlaštenosti.

Otvoreno kažem, da sam zaželio da se u me preslikava Isusov unutarnji život, jer sam temeljito proučavao život i djelovanje Isusa iz Nazareta kako su prikazani u Evanđeljima. (Proučio sam i izraelsku svjetovnu povijest pa sam shvatio, da je židovski Stari Zavjet „državotvorna mitohistorija“, koja je napisana samo pet stoljeća prije Isusa.) Isusa sam proučavao, jer me je privuklo njegovo postavljanje u životu. Čini mi se, da sam Isusu „ušao pod kožu“. Ponekad mi se čini, da sam ja otkrio pravog Isusa: Isus iz Nazareta nije utemeljio religiju, jer nije bio skovao mit te jer nije imao obrede, svjetonazor i ustanovu. Imao je samo vrijedno ljudsko iskustvo Boga, koji je otac svim ljudima, i ljudsku uzajamnost za etiku. Utemeljio je pokret za obnovu životnog zajedništva. Taj pokret je Crkva (ecclesia,  ἐϰϰλησία = skupština).

(Za prebivanja u Hong Kongu mjesni oci Isusovci su mi omogućili, da njima u njihovoj kući izložim svoje razumijevanje Isusove pojave. U sredini izlaganja bila je stanka za osvježenje. Kad sam oca poglavara pitao za dojam, koji je izlaganje ostavilo rekao mi je: „Vidjeli ste i sami. Do stanke je bilo petnaest slušatelja, a poslije stanke trideset.“ Kad sam po povratku u London razgovarao o Isusu s isusovcem, koji je bio urednik isusovačkog časopisa „Way“ (Put) i pitao ga za njegov dojam o mojim razmišljanjima o Isusu, iskreno mi je rekao: „Ostao sam bez riječi.“ Prirodno je, da svatko s novim zamislima o bilo čemu nastoji provjeriti, je li na dobru putu. Isus iz Nazareta je svoje učenike kad su se vratili s prvog poslanja, na koje ih je on bio razaslao, pitao: „Kako je bilo? Što ljudi kažu tko sam?“ Odgovorili su mu, da je njegova poruka primljena kao da ju je on sam donio. Vrijednost je bila u poruci, a ne u glasnicima.)

Na kraju, imao sam i imam čaroban život s čudesnim čovjekom Isusom iz Nazareta, kojega sam još u djetinjstvu uistinu zavolio. Zato nikad nisam bio sam.

Continue Reading

Dana 7. listopada ove godine pripadnici Hamasa provalili su u Izrael, napravili teška zlodjela i okrutno ubili bar 1.300 Izraelaca: beba, djece, žena, starica i staraca te odvukli u Gazu oko 250 talaca svih uzrasta. Izrael je odlučno odgovorio zahvatom Željezni mačevi (Iron Swords), koji je uključio neke mjere protiv pučanstva Gaze, koje je veći dio svjetske javnosti ocijenio kao okrutne. To je otvorilo pitanje ne opstanka države Izrael, nego njezine naravi. Odatle naslov osvrta.

U američkom poluslužbenom časopisu Foreign Affaires našao sam priloge: Zaposjedanje Gaze bila bi propast za Izrael; Washington mora zauzdati izraelski vojni napad na Gazu i čuvati put do mira otvorenim; Za pobjedu nad Hamasom treba imati strategiju, koja nadilazi osvetu; SAD ne smiju napustiti Bliski Istok; Prijatelj duguje prijatelju potezanje s ruba ponora; Rusija okuplja neprijatelje Washingtona.

U kolovozu 1994. godine posjetio sam Izrael. Bio sam u hrvatskomu poslovno-sportskom izaslanstvu, u kojemu je bila nogometna momčad Hrvatske s izbornikom Ćirom Blaževićem, nekoliko hrvatskih ministara i nekoliko poslovnih ljudi. Bio sam u zadnjoj skupini.

Izaslanstvo se prvo okupilo na večernjem domjenku dobrodošlice u rasvijetljenom vrtu hotela Kralj David. Na početku domjenka pristupio mi je jedan domaći čovjek i priopćio mi, da će on tijekom mojeg boravka u Izraelu biti „moja sjena“. Svojeg sam pratitelja pitao, što radi „kad ne motri Mršića“. Odgovorio mi je, da je predstojnik „etničke policije“ u Jeruzalemu. „Što je etnička policija?“ Odgovorio mi je, da je zadužen za arapski dio pučanstva.

Moj pratitelj i ja smo se zbližili. Slobodno smo i prijateljski razgovarali, jer je predstojnik policije zaključio, da ništa ne ispitujem i da sam neopasan. Uočio sam, da je prema meni bio iskren. Pripovijedao mi je o poteškoćama oko izvoza izraelskih proizvoda i zaključio, da izraelsko tržište može biti samo na Bliskom Istoku i dalje u Aziji. Dobro sam zapamtio što mi je još rekao. „Željeli bismo biti država kao Danska!“ Pitao sam: „Što bi to značilo?“ Odgovorio je: „Da nismo nikomu upadni, da nas nitko ni zašto ne pita i da možemo surađivati sa svim drugim državama.“

Dana 4. studenoga 1995. godine premijer Yitzak Rabin ubijen je na Trgu izraelskih kraljeva u Tel Avivu na kraju javnog skupa potpore Sporazumu iz Osla. Čim sam čuo tu vijest pomislio sam, da bi moj pratitelj mogao imati nevolja. Ipak, ubrzo se znalo, da je napadač bio dvadeset petogodišnji Yigal Amir, krajnji židovski nacionalist, koji se protivio Rabinovu mirovnom nastojanju.

Uređen cionistički pokret utemeljio je Theodor Herzl 1897. godine, ali ideja povratka raspršenih Židova (dijaspore) u njihov prazavičaj niknula je ranije u današnjim Ukrajini i Bjelorusiji, gdje su Židovi živjeli u vrlo teškim uvjetima na posebnom prostoru, koji je carska Rusija bila odredila za njihovo prebivanje. Međutim, zapadnoeuropski Židovi nisu prihvaćali ideju povratka u pradomovinu, jer im je u Europi bilo dobro.

Glede nove zamisli povratka u pradomovinu u Dijaspori su se pojavile četiri struje. Tako je bilo i u drevnom Izraelu kad su ga zauzeli Rimljani. Tad su se pojavile četiri sljedbe: farizeji, saduceji, eseni i zeloti. Farizeji i saduceji bili su za suradnju s rimskim vlastima: prvi za djelatnu, a drugi za trpnu. Zeloti i eseni su bili protiv suradnje: prvi djelatno, a drugi trpno. To su četiri prirodna izbora u suočavanju s velikom političkom promjenom. Od drevnih sljedbi opstali su samo farizeji kao poslovan stalež. Oni su se držali skupa, a veliku prigodu vidjeli su u rimskom tržištu.

U pitanju cionizma Dijaspora se bila raskolila na četiri „sljedbe“. Jedni Židovi su poput nekadašnjih farizeja odlučili držati se skupa i u tuđem svijetu kao bršljan upijati bogatstvo i kapital. Drugi su poput drevnih saduceja, koji su bili zemljovlasnici, izabrali asimilaciju u europsko pučanstvo. Treći su poput borbenih zelota izabrali suprotstavljanje europskom sustavu i marksizam kao ideologiju. Konačno, pravi cionisti su poput drevnih esena izabrali povlačenje u Palestinu pod britansku, a ne Božju zaštitu.

Dana 29. studenoga 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Odluku 181, koja je dobila potporu 33 članice, s 13 članica protiv i s deset uzdržanih članica. Palestinci nisu prihvatili Odluku 181, jer je 62% zemlje i to najbolje bilo dodijeljeno Židovima, iako je arapsko pučanstvo bilo dvostruko brojnije od židovskoga. Takvu odluku je dio izraelskog pučanstva vidio kao poticaj za prostorno širenje izraelske države.

Otad je u Izraelu počelo nadmetanje „zelota“ ili ekstremista i „esena“ ili ljudi odanih miru i suradnji s Arapima poput Yitzaka Rabina. Krajnji nacionalisti poput Yigala Amira raspirivali su sukob s Palestincima, kako bi se dokopali čim više prostora. Nacionalisti u duši smatraju, da je Izrael zemlja samo za Židove.

To pripetavanje se odigravalo u jednostožernom svijetu kojim je gospodarila američka geopolitika, kojom je gospodarila Dijaspora, koja je nadzirala novac i kapital. Izrael kao država pretvoren je u neizravno sredstvo Dijaspore, kojoj je više stalo do svjetske vlasti, nego do dobrobiti židovskoga izraelskog naroda.

Prigodu za širenje Izraela donio je Šetodnevni rat u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem. Poslije rata zvanog Yom Kippur (1973.), u kojemu Izraelci nisu dobro prošli i koji je svršio posredovanjem UN, sklopljena su dva posebna mirovna sporazuma s Izraelom: Egiptu je vraćen Sinaj, a Jordan je Zapadnu obalu prepustio Palestincima za utemeljenje njihove države, ali je taj prostor sad natrpan ozidanim židovskim naseljima.

Minulih trideset godina izraelskom politikom gospodari krajnji nacionalist, jastreb i „zelot“ Benjamin Netanyahu, koji je čisti političar ili borac za vlast, a ne državnik koji bi štitio svoj narod i pružao mu blagostanje. Netanyahu je više i od koga drugog pridonio stvaranju političke strategije Izraela, nad kojom se snebiva svjetska javnost. Kao što sam već pisao, napadaj Hamasa na Izrael i odgovor Izraela na taj napadaj, traže temeljit pretres političke strategije Izraela.

Od vremena utemeljenja Izraela, od njegova prostornog širenja i od zauzimanja vlasti u Izraelu od Netanyahua i njegovih gorljivih pristaša svijet se stubokom promijenio. Globalizacija svjetskog poslovanja i još više naše vrste donijela je prelazak američkoga jednostožernog svijeta u višestožerni. Svjetska vlast nije više usredotočena u SAD, nego je raspačana na mnoštvo naroda i država, politiku kojih više ne nadziru ni SAD ni kapital skupljen u njima.

Sad kad Izrael više nije i ne može biti korisno sredstvo SAD i Dijaspore Izraelci se trebaju pitati, kakav Izrael trebaju oni sami. Usto je vezano i pitanje: „Kakav Izrael treba višestožernom svijetu?“ Izraelu je potrebno veliko političko pospremanje.

Continue Reading

Indija se ubrzano gospodarski razvija i naglo postaje pravom općom svjetskom velesilom. Tako je bilo s Kinom od početka ovog stoljeća. Indija je odranije nuklearna sila, a ima pouzdan i zapanjujući svemirski program. (Indija je uz pomoć SSSR-a rano razvila raketni program. Jedan od projekata Indije bilo je zabacivanje u Svemir satelita za nastavu u srednjim školama u slabo razvijenim područjima Indije, u kojima nije bilo električne mreže. Školski televizori su bili napajani baterijama, koje je Indija naveliko proizvodila i koje su imale pristupačne cijene.) Indija njeguje višestranački sustav, kakav je uobičajen na Zapadu, za razliku od Kine koja ima jednostranački sustav u skladu sa svojom povijesnom političkom misli.

Indija je nedavno postala najmnogoljudnijom zemljom svijeta, a indijsko pučanstvo ima dobar dobni sastav, za razliku od Kine, koja nema dovoljno mlađeg pučanstva. Po ostvarenom ukupnom domaćem proizvodu (UDP) indijsko gospodarstvo je peto gospodarstvo svijeta. Unatoč svemu navedenom Indija još nije stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Na dijelu povijesnog prostora Indije (u današnjem Pakistanu) bila je jedna od četiriju izvornih civilizacija, koje su nastale u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata-Tigrisa, Žute rijeke i Inda. Znamenita je drevna civilizacija Harapa u dolini Inda s glavnim gradom Mohenđo Daro, u kojemu je kišnica odvođena niz pokrivene kamene kanale ispod kamenom popločanih ulica. Indija je u prvom tisućljeću prije Isusa izrađivala željezo, koje ni danas ne hrđa.

U povijesnom vremenu Indiju su naselili Arijci, koji su kao i drevni Grci došli sa sjevera. Od tog vremena Indija se kao i Grčka sastojala od područnih država, kojima raspršenje vlasti nije nametala geografija kao u Grčkoj, jer su Grci naselili otoke i uske obalne pojase, nad kojima nije mogla biti uspostavljena središnja politička vlast. Grke su povezivali jezik i kultura, a u Indiji su se pojavili mnogi jezici. (Drevni Kinezi su isto imali mnoštvo jezika, ali od 221. godine prije Isusa imaju samo jedno pismo.)

U šesnaestom stoljeću poslije Isusa Perzijanci su brojne indijske područne države ujedinili pod jednu vlast, pod vlast mogula. Perzijanci su s vlasti donijeli i islam kao vjeru. Izvorni hinduizam nije bio zatrt, ali je iz javnosti bio potisnut od islama, koji je uvelike obredna vjera. Hinduizam se zadržao u dušama ljudi. Po prilici u isto vrijeme u Indiji su se pojavile europske kolonijalne sile: Portugal, Francuska i Engleska. Dno kolonijalizma u Indiji bilo je dosegnuto kad je privatna engleska tvrtka East India Company, temeljem povelje koju joj je 1600. godine dodijelila kraljica Elizabeta I, osvojila potpunu vlast u Indiji: u politici, gospodarstvu, zaštiti, sudstvu i školstvu. Jedna privatna tvrtka vladala je prostorom od 4.2 milijuna četvornih kilometara.

Ipak, britanska vlada je 1858. godine tvrtki East India Company oduzela Indiju i uspostavila krunsku koloniju British Raj, koju su do 1947. godine sastavljali današnji Indija, Pakistan i Bangladeš. Britanske vlasti su u Britaniji školovale velik broj nadarenih mladih Indijaca, koji su s vremenom postali vodećim ljudima u domaćoj politici i kulturi, pravu, gospodarstvu, jezikoslovlju i filozofiji. Britanci su za posrednički stalež uzeli Parse ili Farse, koji su za prodora islama u Perziju u 8. stoljeću – ne htijući prihvatiti islam – napustili domovinu i nastanili se u pokrajini Gudžarat u Indiji. Farsi su po vjeri zaratustrijci i oni su predani otkrivanju istine i stjecanju znanja. (Najznačajnija indijska poduzetnička obitelj Tata pripada zaratustrijstvu.)

Uspostavom British Raja odnosno britanskom kolonizacijom Indije počeo  je preporod hinduizma, koji je duboko promijenio shvaćanje hinduizma i u Indiji i na Zapadu. To treba pripisati uspostavi indologije kao znanstvene struke za proučavanje indijske kulture s europskog stajališta. Zapadni „orijentalisti“ su tragali za biti indijske vjere kako je ona bila izložena u Vedama i stvorili pojam „hinduizma“ kao sprege pučkog obnašanja vjere i slike „tajnovite Indije“. Narod se otvoreno vratio hinduizmu, a filozofi i religijski stručnjaci su se upustili u objašnjavanje hinduizma. Stvoren je neohinduizam, a za njegove etičke vrijednosti se kaže, da su odsjaj zapadne filozofije i kršćanstva, koji su bili uređeni misaoni sustavi. Stoga je hinduizam kasnije snažno povratno utjecao na zapadnu kulturu.

Britanske su vlasti prije dodjele samostalnosti Indiji podijelile Indiju po načelu „razdvoji što ide skupa, a spoji što skupa ne ide“. Samostalnoj Indiji dan je središnji dio Potkontinenta, ali je ona bila stegnuta dvama dijelovima Pakistana. Istočni Pakistan, kasnije Bangladeš, bio je vjerom islamski, ali je etnički bio bengalski dok u (Zapadnom) Pakistanu žive ponajviše Pundžabi i Paštuni. Bengalci su podrijetlom Indoarijci.

Prostorno osakaćena Indija kao samostalna i neovisna država počela je utirati put među narodima, od kojih su mnogi također ubrzo postali samostalnima. (Indonezija je postala samostalnom 1945. godine, jer je bila pod vlašću Nizozemske, ali su SAD Indokinu ponovo prepustile Francuskoj.) Političko vodstvo samostalne Indije moralo je preuzeti brigu za siromašno pučanstvo. Stoga su nove vlasti u geopolitici izabrale nesvrstavanje, ali su u domaćoj politici i u općem razvitku njegovale neku vrstu socijalizma pa su se držale Sovjetskog Saveza i poslije ovlaš Rusije, koja kao ni Kina nikad nije bila kolonijalna sila. Politika nesvrstavanja Indije sad se nastavlja putem BRICS-a. Indija je stalno vodila samostalnu vanjsku politiku i bila je odana suradnji s drugim državama.

Međutim, s obzirom na oproštajnu nakaznu podjelu British Raja indijska politika je postala svadljivom kao što je oduvijek svadljiva i poljska politika. Svadljivost se prvo očitovala prema Pakistanu, s kojim je Indija triput ratovala od toga jednom kad je poduprla osamostaljenje Istočnog Pakistana u Bangladeš. U novije vrijeme je u stalnom graničnom prijeporu s Kinom. U oba slučaja Indiji su pomagale ili pomažu SAD. (Indijski političari i mediji sad su u javnom prijeporu s kanadskima oko ubojstva u Kanadi jednog terorista indijskog podrijetla i oko pohvale u kanadskom Parlamentu esesovcu Hubki, koji je predstavljen kao ukrajinski i kanadski ratni „junak“.)

Uza svu kolonijalnu baštinu Indija se silno gospodarski razvila pri čemu u nekim područjima – kao što je proizvodnja lijekova – predvodi svijet. Ipak, Indiji bolje ide pravljenje sipkih i tekućih, nego komadnih proizvoda – lijekova, a ne zrakoplova.

Kad sam pedesetih godina prošlog stoljeća bio student Indija je imala „samo“ 300 milijuna stanovnika. Tad se pisalo, da će Indijci prije kraja stoljeća pomrijeti od gladi. Danas Indija ima 1.5 milijardi stanovnika i izvozi rižu.

Indija se pod dugogodišnjim vodstvom indijskog nacionalista premijera Narendre Modija riješila baštine socijalizma i stvorila suvremeno tržišno gospodarstvo. Presudno je to, da je Indija  tri četvrtine stoljeća poslije osamostaljenja stekla samopouzdanje.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi neotrockističkim pokusom na Americi. Zašto sam uporabio riječ „neotrockistički“, a ne neokonzervativni? Zato što su neokonzervativci nastali od trockista, koji su se iz Rusije uselili u SAD gdje su nastavili posao, koji su nastojali obavljati iz Rusije (SSSR-a) i zbog kojega su iz Rusije morali pobjeći ili iseliti se. Trockisti su nastojali iz Rusije izvoziti boljševičku revoluciju, jer im nije bilo dosta to, što je revolucija izvedena u Rusiji, nego su zlorabeći Rusiju nastojali boljševizirati cijeli svijet. Trockistima je Rusija bila samo uporište za svjetsku revoluciju, bez koje revolucija u jednom državnom prostoru tobože nema smisla. Trockisti su u duši kozmopolitski, svjetski ljudi, koji nisu vezani uz prostor.

Trockistima, nazvanim po Leonu Trockom (koji je rođen kao Leib Davidovič Bronstein), izvoz revolucije nije dopustio prvo Lenjin, koji je tvrdio, da je „ruska revolucija trudnica, koja se treba poroditi“. Tako je trockistima odvratio Lenjin, koji je bio ruski nacionalist i koji je uspjelo izveo nacionalnu revoluciju, kojom je promijenio ruski politički sustav, kako bi novi sustav služio potrebama ruskog naroda i ruske zemlje. Staljin je bio otvoren i on je trockiste protjerao iz zemlje ili udaljio od nacionalne politike. Staljinu je država bila preča od Partije.

Trockisti su se po dolasku u SAD okupljali oko časopisa Commentary. Bili su utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Poslije pojave takozvane Nove ljevice premjestili su se na desnicu kad su postali neokonzervativcima. Nadzirali su administraciju Georgea W. Busha. O neokonzervativcima sam podrobno pisao u svojim knjigama i u drugim osvrtima.

Zašto sad neotrockisti izvode pokus na SAD? Zato što je u SAD usredotočen svjetski kapital, koji je sredstvo izvoza revolucije kao što je i komunizam bio moguće sredstvo izvoza revolucije. U oba primjera bila je riječ ili je riječ o lijevoj, liberalnoj revoluciji. Trockisti su dokučili, to što Marx nije htio reći, a to je da revoluciju ne može izvesti klasa bila ona radnička ili ne. Revolucije izvode narodi. Stoga su američki neotrockisti ili neokonzervativci odlučili zavladati Amerikom, kako bi zavladali svijetom rabeći (američku) državnu politiku, što im u ruskom primjeru nisu dozvoli ni Lenjin ni Staljin. Suvremeni trockisti nisu oduvijek vladali Amerikom: vladaju otkad su kozmopolitski ljudi preuzeli kapital nakupljan u SAD.

Usto, kako bi povećali prihvat u narodu, neotrockisti su preuzeli starozavjetnu i puritansku zamisao „Grada na gori“, koji će narodima svijeta donijeti svjetlo, mudrost i primjereno odnosno propisano postupanje. Tako su suvremeni trockisti smislili preuzimanje vlasti nad svijetom iz SAD.

„Neotrockisti“ su već preuzeli američki novac te američku vanjsku i unutarnju politiku (Jacob Jeremiah Sullivan, Antony Blinken, Victoria Nuland-Kagan, Merrick Garland, Alejandro Mayorkas, Chuck Schumer, Adam Schiff, Jerry Nadler). Obavili su i ideologiziranje vojske, za koju više nije važno da je pripravna za rat, nego da na visokim položajima ima ljude odane novom naučavanju raznoličnosti, pravičnosti i uključivosti (DEI). Sad neotrockisti preuzimaju sustav uvjerenja ili dušu Amerike.

Potreba prelaska na novu, zelenu tehnologiju iskorištena je za političko nametanje pojedincima postupanja i ponašanja. Umjesto uvriježenih temelja ljudskosti u SAD, a to su bili zajedništvo naroda, obitelj i poduzetnost, u umove ljudi utiskuje se potreba ovisnosti o vlastima i posluha vlastima. Zapravo, ljudima se nameće liberalni fašizam.

Pravi učinak pokoravanja Amerike zamislima neotrockista je njezino uništenje. Amerika se srozala zbog duboke podjele naroda, najezde nezakonitih useljenika, pošasti kažnjivih nedjela u gradovima koju nadziru meksički karteli, propadanja školstva, opće skupoće, pomora mladih ljudi od prekomjernog uzimanja narkotika, opće zbrke u politici i izlišnog nastojanja neotrockista da obnove svjetsku hegemoniju SAD i kozmopolitskog kapitala. Državni dug SAD premašio je 33.5 trilijuna dolara, a godišnje kamate na dug veće su od američkog vojnog proračuna.

Usto, pokazalo se, da je osvajanje svijeta općenito jednako njegovu uništavanju. Neotrockisti žele vladati uništenim svijetom. (Tako su postupali drevni Asirci, koji su vodili osvajačke ratove, pri čemu im je bilo stalo samo do prostora i blaga na njemu pa bi po osvajanju tuđe zemlje redovito istrijebili domaće pučanstvo.)

Amerika je (već u Drugomu svjetskom ratu) pokorila Europu, koju je privremeno čuvala kao branu prodoru sovjetskog komunizma na zapad, a kad je komunistička pogibelj minula Amerika je Europu uništila. Neotrockisti su rabili i SAD i Europu, kako bi osvojili svijet, a to iskorištavanje su nazivali suradnjom. Sad su oba velika neotrockistička uporišta kapitala propala, a goli kapital ne može ništa postići bez državne politike i bez naroda. Uništena su neotrockistička uporišta za osvajanje svijeta. Japan i Južna Koreja prošli su jednako kao i Europa.

Ipak, neotrockisti su u vremenskom škripcu: svijet se od jednostožernoga ubrzano preobražava u višestožerni. Mnogi narodi (Kinezi, Rusi, Indijci, Sjeverni Korejci, Brazilci, Iranci, Kubanci, Saudijci i drugi) nisu dopustili, da se njihove zemlje pretvore u tržišta, koje nadzire svjetski kapital putem američkih korporacija i američke državne politike. U svijetu su se pojavile nove političke, gospodarske i vojne sile, koje kao skupinu ne može nadvladati ni Amerika.

Stoga, osvajanje svijeta iz SAD postaje izlišnim, a izravan prodor neotrockista u mnoštvo jakih zemalja je neprovedljiv. Mudri i stari narodi su shvatili – nakon gorkog kolonijalnog iskustva posebice u Kini i Indiji, koje su imale drevne civilizacije – da se oni od naroda ili životnih zajednica ne smiju pretvoriti u raspršene nemoćne podanike. Oni s pravom vode nacionalnu, a ne kozmopolitsku politiku. To je posljedica globalizacije ne samo svjetskog poslovanja, nego i naše vrste. Svijet je postao ne samo nedjeljiv, nego i nesavladljiv.

„Ostatak“ svijeta odnosno svijet izvan Amerike i njezinih pokorenih „saveznika“ (Kanade, UK, Australije, NZ, EU, Japana, Južne Koreje) toliko je politički, gospodarski, vojno i ljudski snažan, da ga svjetska politička manjina ne može više nadvladati.

Međutim, iako se čini, da je svijet kao cjelina postao zaštićen od gospodstva kapitala i neotrockista, ostaje pitanje oporavka naroda i zemalja, koje su zlorabljene za pobačeno kapitalističko i trockističko osvajanje svijeta. Što valja učiniti navedenim i zavedenim saveznicima kapitala i neotrockista? Posebno se to pitanje odnosi na Ameriku, koja je najviše stradala za vladavine privatnog kapitala i trockista.

Svi se navedeni narodi trebaju kao poslovne zajednice ponovo uključiti u svjetsku opskrbnu mrežu za proizvodnju dobara i pružanje usluga, koju je američka državna politika nastojala podijeliti i razbiti proizvoljnim uvođenjem gospodarskih kaznenih mjera. Nove nevoljne zemlje trebaju obnoviti i potvrditi svoje narode, kako bi oni kao obnovljeni i samosvjesni narodi mogli sudjelovati u međudržavnoj suradnji koja je spas za sve narode i za našu vrstu.

Američki se narod, We the People, treba otresti neotrockista, preuzeti svoju bogatu zemlju u svoje ruke i obnoviti je te početi ravnopravno surađivati s ostalim narodima. Vrsta se oslobađa gospodara pa će se moći posvetiti svojem pravom poslu: spašavanju sebe i života na Zemlji.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi iznenadnim napadom Hamasa iz Gaze na Izrael i ne bavi se ratom, koji je području Gaze objavio izraelski premijer i koji se sad ozbiljno vodi. Hamas je izveo udarni i iznenadan kopneni napad na Izrael za razliku od dosad uobičajenih napada jedinačnim ili malobrojnim raketama odnosno bacačkim oružjem. Napad nije bio očekivan, iako je, navodno, Egipat obavijestio Izrael, da se napad pripravlja.

Kopnena provala boraca Hamasa u Izrael je veliko poniženje za Izraelska obrambene snage (IDF) i posebice za premijera Natanyahua, iako po mnogim političarima i medijskim osvrtima krivnju za nepripravljenost Izraela za napad Hamasa nose izraelske obavještajne službe.

Kopneni napad Hamasa na Izrael prouzročio je golem broj žrtava na izraelskoj strani. Pripadnici Hamasa provaljivali su u izraelske domove i ubijali muškarce, žene i djecu. Napali su jedno okupljalište mladih ljudi i poubijali sve sudionike. Pet dana poslije provale Hamasa broj ubijenih Izraelaca i nekih tuđih državljana premašio je 1,200. Računa se da su borci Hamasa u Gazu odvukli više od 150 talaca.

Uzimanje talaca bilo je sračunato na buduću moguću razmjenu izraelskih talaca za palestinske zatvorenike ili zarobljenike. Ranije bi Izraelci pristajali, da za oslobođenje jednog ili dvojice izraelskih vojnika puste iz zatvora pedesetak palestinskih zatvorenika. (Možda su životi Izraelaca mnogo vrjedniji od života Palestinaca.) Ipak, to se ovaj put neće dogoditi.

Neposredan razlog uspješne kopnene provale Hamasa u Izrael je neizdašnost Željeznog svoda, ponosa izraelske zaštite. Željezni svod nije uspio suzbiti palestinsku kopnenu provalu. Taj pokretni sustav zračne obrane nije bio smišljen za obranu od kiše raketa ili topničkih i minobacačkih granata. Sustav je smišljen 2005. godine, a u uporabi je od 2011. godine. U međuvremenu su protivnici Izraela domislili način svladavanja tog zračnoga obrambenog sustava. Višecijevni bacači raketa koji skupno čine Željezni svod su mali bacači, kojima rakete imaju domet samo 5 kilometara. Hamas je ovaj put u 20 minuta ispalio 5.000 svojih raketa. Pod tom kišom raketa Hamas je izveo kopneni napad.

Po svemu sudeći, sadašnjemu izraelskom premijeru je sve manje stalo do zaštite Izraela. Od prosinca prošle godine obnaša svoj treći premijerski mandat. Političar Benjamin (Bibi) Netanyahu stalno se brinuo da se održi na vlasti ili da osvoji vlast. Od 1996. godine bio je premijer tri godine, a od 2009. godine obnašao je tu dužnost neprekidno 12 godina.

Politička nepostojanost u Izraelu pokazala se u brojnim parlamentarnim izborima minulih godina: Izraelci su u četiri godine pet puta pristupili izborima. Pravljene su krhke mnogostranačke vlade. Umjesto da se povuče iz politike, Netanyahu je pokazivao upornost i prkos u nastojanju da bude premijer. [Netanyahu je za povlačenje imao dobar primjer u postupku bivšeg premijera Republike Irske, Jacka Lyncha (1917.-1999.), koji je bio premijer u vremenskom rasponu od 13 godina: 1966.-1973. i 1977.-1999. godine, kad je „iz čista mira“ podnio ostavku. Lynch je tad rekao, da se Irska – koju je on uveo u Europsku ekonomsku zajednicu – u međuvremenu temeljito promijenila te da su Irskoj potrebne nove političke zamisli.]

Glede zaštite Izraela zanimljiv je vojni vijek sadašnjeg izraelskog premijera. Bio je unovačen s osamnaest godina života i služio u IDF-u šest godina, nakon čega je časno otpušten u činu satnika. Otad se bavio politikom. Mnogi drugi izraelski premijeri bili su ugledni generali i često zapovjednici stožera IDF-a ili ministri obrane: Yitzhak Rabin, najviše odlikovani general Ehud Barak ili Ariel Sharon. Shimon Perez je ranije bio zadužen za izraelsku mornaricu.

Uza sve valja dodati, ne samo to, da Netanyahu ima 74 godine života, nego i to, da je on premijer ili predsjednik stranke Likud odnosno premijer ili prvak oporbe punih trideset godina.

Novija područja zanimanja i djelovanja premijera Netanyahua su „reforma“ pravosuđa i pomirba sa zaljevskim Arapima. Premijerova reforma pravosuđa izazivala je neprekidne prosvjede od prosinca prošle godine. Reforma se sastojala od promjena u pravosudnom sustavu i u odnosu ovlasti u Izraelu, a provedena je u srpnju ove godine. Smanjene su ovlasti sudova u zakonodavnom postupku i u provjeri ustavnosti zakona. Vlada je dobila ovlast imenovanja sudaca, koja je prije pripadala parlamentu.

Drugo zanimanje i djelovanje premijera Netanyahua bilo je vezano uz pomirbu sa zaljevskim Arapima, kao nastavku pomirbe s Emiratima, Marokom, Sudanom i Bahreinom, koju je podupro američki predsjednik Trump. Premijer je bio osobno zaokupljen prvim pitanjem, jer je protiv njega vođen sudski postupak, zbog navodne kupnje naklonosti medija. U drugom je pitanju riječ o stjecanju osobnih povijesnih zasluga za dobrobit Izraela.

Iznenadan i neočekivan događaj od 7. listopada ove godine pokazuje, da je u Izraelu potrebno obaviti temeljit politički pretres. Svjetska javnost postavlja pitanje, o tomu zašto Izrael ne dopušta Palestincima, da imaju svoju državu. Postavlja se i pitanje, zašto su Izraelci susjedima i bližnjima uvijek smatrali samo druge Izraelce. Istina je, da su poslije nedavnog okrutnoga palestinskog napadaja Izraelci pretrpjeli velike ljudske žrtve, ali to ne znači da su Izraelci bili u pravu.

Pretres ne samo izraelske, ali ipak posebno izraelske politike nameću promjene koje je izazvala globalizacija naše vrste. Glede izraelskog pretresa valja reći, da se svijet silno promijenio od Šestodnevnog rata u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem.

Međutim, Izrael nije mijenjao ni svoju političku misao ni svoje strategijsko usmjerenje ni poslije rata zvanog Yom Kippur, po židovskom blagdanu Dana pomirenja, jednom od najvažnijih židovskih blagdana. Rat je obustavljen primirjem poslije posredovanja Ujedinjenih naroda, koji su poslije na Sinaj poslali svoje vojne posmatrače. Kasnije su Egipat i Izrael sklopili mir. Mir su sklopili i Izrael i Jordan, kojim je Jordan područje Zapadne obale prepustio Palestincima za uspostavu samostalne države.

Globalizacija je toliko promijenila svijet, da ni Amerika više nije to, što je nekad bila. Amerika se u sebi srozala zbog duboke podjele naroda, najezde nezakonitih useljenika, kriminala u gradovima koji vode meksički karteli, propadanja školstva, opće skupoće, pomora mladih ljudi od prekomjernog uzimanja narkotika, opće zbrke u politici i izlišnog nastojanja neokonzervativaca da obnove hegemoniju SAD i kozmopolitskog kapitala. Državni dug SAD premašio je 33 trilijuna dolara, a godišnje kamate na dug veće su od američkog vojnog proračuna. SAD više nisu pouzdan saveznik. Sve države trebaju svoje saveze zamijeniti dvostranom suradnjom. Za taj prelazak političari trebaju postati državnicima: jaka sila nije zamjena za dobru politiku.

Continue Reading