Kakav Izrael treba višestožernom svijetu?
Dana 7. listopada ove godine pripadnici Hamasa provalili su u Izrael, napravili teška zlodjela i okrutno ubili bar 1.300 Izraelaca: beba, djece, žena, starica i staraca te odvukli u Gazu oko 250 talaca svih uzrasta. Izrael je odlučno odgovorio zahvatom Željezni mačevi (Iron Swords), koji je uključio neke mjere protiv pučanstva Gaze, koje je veći dio svjetske javnosti ocijenio kao okrutne. To je otvorilo pitanje ne opstanka države Izrael, nego njezine naravi. Odatle naslov osvrta.
U američkom poluslužbenom časopisu Foreign Affaires našao sam priloge: Zaposjedanje Gaze bila bi propast za Izrael; Washington mora zauzdati izraelski vojni napad na Gazu i čuvati put do mira otvorenim; Za pobjedu nad Hamasom treba imati strategiju, koja nadilazi osvetu; SAD ne smiju napustiti Bliski Istok; Prijatelj duguje prijatelju potezanje s ruba ponora; Rusija okuplja neprijatelje Washingtona.
U kolovozu 1994. godine posjetio sam Izrael. Bio sam u hrvatskomu poslovno-sportskom izaslanstvu, u kojemu je bila nogometna momčad Hrvatske s izbornikom Ćirom Blaževićem, nekoliko hrvatskih ministara i nekoliko poslovnih ljudi. Bio sam u zadnjoj skupini.
Izaslanstvo se prvo okupilo na večernjem domjenku dobrodošlice u rasvijetljenom vrtu hotela Kralj David. Na početku domjenka pristupio mi je jedan domaći čovjek i priopćio mi, da će on tijekom mojeg boravka u Izraelu biti „moja sjena“. Svojeg sam pratitelja pitao, što radi „kad ne motri Mršića“. Odgovorio mi je, da je predstojnik „etničke policije“ u Jeruzalemu. „Što je etnička policija?“ Odgovorio mi je, da je zadužen za arapski dio pučanstva.
Moj pratitelj i ja smo se zbližili. Slobodno smo i prijateljski razgovarali, jer je predstojnik policije zaključio, da ništa ne ispitujem i da sam neopasan. Uočio sam, da je prema meni bio iskren. Pripovijedao mi je o poteškoćama oko izvoza izraelskih proizvoda i zaključio, da izraelsko tržište može biti samo na Bliskom Istoku i dalje u Aziji. Dobro sam zapamtio što mi je još rekao. „Željeli bismo biti država kao Danska!“ Pitao sam: „Što bi to značilo?“ Odgovorio je: „Da nismo nikomu upadni, da nas nitko ni zašto ne pita i da možemo surađivati sa svim drugim državama.“
Dana 4. studenoga 1995. godine premijer Yitzak Rabin ubijen je na Trgu izraelskih kraljeva u Tel Avivu na kraju javnog skupa potpore Sporazumu iz Osla. Čim sam čuo tu vijest pomislio sam, da bi moj pratitelj mogao imati nevolja. Ipak, ubrzo se znalo, da je napadač bio dvadeset petogodišnji Yigal Amir, krajnji židovski nacionalist, koji se protivio Rabinovu mirovnom nastojanju.
Uređen cionistički pokret utemeljio je Theodor Herzl 1897. godine, ali ideja povratka raspršenih Židova (dijaspore) u njihov prazavičaj niknula je ranije u današnjim Ukrajini i Bjelorusiji, gdje su Židovi živjeli u vrlo teškim uvjetima na posebnom prostoru, koji je carska Rusija bila odredila za njihovo prebivanje. Međutim, zapadnoeuropski Židovi nisu prihvaćali ideju povratka u pradomovinu, jer im je u Europi bilo dobro.
Glede nove zamisli povratka u pradomovinu u Dijaspori su se pojavile četiri struje. Tako je bilo i u drevnom Izraelu kad su ga zauzeli Rimljani. Tad su se pojavile četiri sljedbe: farizeji, saduceji, eseni i zeloti. Farizeji i saduceji bili su za suradnju s rimskim vlastima: prvi za djelatnu, a drugi za trpnu. Zeloti i eseni su bili protiv suradnje: prvi djelatno, a drugi trpno. To su četiri prirodna izbora u suočavanju s velikom političkom promjenom. Od drevnih sljedbi opstali su samo farizeji kao poslovan stalež. Oni su se držali skupa, a veliku prigodu vidjeli su u rimskom tržištu.
U pitanju cionizma Dijaspora se bila raskolila na četiri „sljedbe“. Jedni Židovi su poput nekadašnjih farizeja odlučili držati se skupa i u tuđem svijetu kao bršljan upijati bogatstvo i kapital. Drugi su poput drevnih saduceja, koji su bili zemljovlasnici, izabrali asimilaciju u europsko pučanstvo. Treći su poput borbenih zelota izabrali suprotstavljanje europskom sustavu i marksizam kao ideologiju. Konačno, pravi cionisti su poput drevnih esena izabrali povlačenje u Palestinu pod britansku, a ne Božju zaštitu.
Dana 29. studenoga 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Odluku 181, koja je dobila potporu 33 članice, s 13 članica protiv i s deset uzdržanih članica. Palestinci nisu prihvatili Odluku 181, jer je 62% zemlje i to najbolje bilo dodijeljeno Židovima, iako je arapsko pučanstvo bilo dvostruko brojnije od židovskoga. Takvu odluku je dio izraelskog pučanstva vidio kao poticaj za prostorno širenje izraelske države.
Otad je u Izraelu počelo nadmetanje „zelota“ ili ekstremista i „esena“ ili ljudi odanih miru i suradnji s Arapima poput Yitzaka Rabina. Krajnji nacionalisti poput Yigala Amira raspirivali su sukob s Palestincima, kako bi se dokopali čim više prostora. Nacionalisti u duši smatraju, da je Izrael zemlja samo za Židove.
To pripetavanje se odigravalo u jednostožernom svijetu kojim je gospodarila američka geopolitika, kojom je gospodarila Dijaspora, koja je nadzirala novac i kapital. Izrael kao država pretvoren je u neizravno sredstvo Dijaspore, kojoj je više stalo do svjetske vlasti, nego do dobrobiti židovskoga izraelskog naroda.
Prigodu za širenje Izraela donio je Šetodnevni rat u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem. Poslije rata zvanog Yom Kippur (1973.), u kojemu Izraelci nisu dobro prošli i koji je svršio posredovanjem UN, sklopljena su dva posebna mirovna sporazuma s Izraelom: Egiptu je vraćen Sinaj, a Jordan je Zapadnu obalu prepustio Palestincima za utemeljenje njihove države, ali je taj prostor sad natrpan ozidanim židovskim naseljima.
Minulih trideset godina izraelskom politikom gospodari krajnji nacionalist, jastreb i „zelot“ Benjamin Netanyahu, koji je čisti političar ili borac za vlast, a ne državnik koji bi štitio svoj narod i pružao mu blagostanje. Netanyahu je više i od koga drugog pridonio stvaranju političke strategije Izraela, nad kojom se snebiva svjetska javnost. Kao što sam već pisao, napadaj Hamasa na Izrael i odgovor Izraela na taj napadaj, traže temeljit pretres političke strategije Izraela.
Od vremena utemeljenja Izraela, od njegova prostornog širenja i od zauzimanja vlasti u Izraelu od Netanyahua i njegovih gorljivih pristaša svijet se stubokom promijenio. Globalizacija svjetskog poslovanja i još više naše vrste donijela je prelazak američkoga jednostožernog svijeta u višestožerni. Svjetska vlast nije više usredotočena u SAD, nego je raspačana na mnoštvo naroda i država, politiku kojih više ne nadziru ni SAD ni kapital skupljen u njima.
Sad kad Izrael više nije i ne može biti korisno sredstvo SAD i Dijaspore Izraelci se trebaju pitati, kakav Izrael trebaju oni sami. Usto je vezano i pitanje: „Kakav Izrael treba višestožernom svijetu?“ Izraelu je potrebno veliko političko pospremanje.
