Archive | veljača 26th, 2024

26 veljača 2024 ~ 0 Comments

Jalovost političkog sustava Zapada

Predmet ovog osvrta je neizdašnost političkog sustava zapadnih zemalja. Sadašnji politički sustav ne omogućuje zapadnim narodima, da dobro i korisno obavljaju svoj posao putem svojih država. Nije riječ o jednom, istovjetnom političkom sustavu, jer je svaka zapadna država sama postavljala svoj politički sustav. Međutim, razlike među jedinačnim sustavima su zanemarljive, jer je svim državama zajedničko to, da su uvele „liberalnu demokraciju“ i da im je politika u vlasti istog kapitala, koji je u svakoj zapadnoj državi stvarni suveren ili vrhovnik.

U svakom zapadnom narodu politika se vodi za probitke kapitala. S jedne strane politike je kapital, a s druge su država i narod. Stoga se treba pitati, što bi i kakva bi trebala biti država, kako bi pravo služila narodu. Država ili politička zajednica je jedino sredstvo naroda, kojim on može obavljati svoj zahtjevan posao. Zato svaki narod i želi imati svoju državu. Za međunarodno priznatu državu se očekuje, da samo ona ima pravo i slobodu djelovanja u svojem prostoru i na ljude u njemu. Umetanje privatnoga svjetskog kapitala u politiku skrnavi to načelo.

Po meni, pripadnici jedne države čine životnu zajednicu ili narod, koji ne treba imati zajedničke pređe ili krv, ali koji snažno, životno povezuju zajednički jezik, zajednička povijest, pripadnost istom povijesnom prostoru i najčešće ista povijesna politička misao. Narodu pripada suverenost u državi. Bitno je to, da građani jedne države od nje očekuju određene dobrobiti, ali i da imaju snažan smisao za svoje obveze i dužnosti prema državi.

Bitnom značajkom države treba biti životno zajedništvo njezinih ljudi. Država ima dužnosti i obveze prema svojim pripadnicima kao cjelini. Takav se pristup državi resko razlikuje od pristupa Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je uveo pojam „društvenog ugovora“ (contrat social), po kojemu svaki „građanin“ kao pojedinac posebno ugovora svoj odnos s državom. (Rousseau je počeo razgrađivati narode ili životne zajednice u samožive pojedince, u čemu se nedvojbeno „vide prsti kapitala“.)

Što bi trebala biti politika? Ona bi trebala biti sredstvo naroda za obavljanje njegova posla. Stoga bi politika morala izvirati iz naroda, kako bi mogla služiti narodu, koji je organizam, koji kao i svaki organizam ima potrebe. U zapadnim kapitalističkim zemljama politika izvire iz nakupljenog kapitala. Ona je sredstvo kapitala i služi kapitalu za stvaranje probitaka, a to su njegovo daljnje nakupljanje i usredotočivanje te jamčenje njegove političke vlasti nad državama i narodima.

Za obavljanje narodnog posla država treba imati primjeren politički sustav. Politički sustav čine ustav države, ostali državni zakoni, administrativni ustroj koji uključuje vojsku i policiju, porezni sustav koji omogućuje vođenje državnih poslova, ali i očekivanja pučanstva. Politički sustav mora biti prilagođen prilikama u državi i međunarodnim okolnostima. Budući da se prilike i okolnosti neprestance mijenjaju, politički sustav treba povremeno promijeniti, dotjerati i ugoditi stvarnim promjenama.

Nedvojbeno je to, da zapadne države i zapadni narodi propadaju odnosno da ih uništava vladavina svjetskog kapitala. Kapital ne vlada izravno, nego putem političkog sloja u svakoj državi. Iako se politika vodi na dobrobit kapitala, kapitalisti i njihovi mediji stvaraju privid da se politika vodi za dobrobit naroda ili životne zajednice. Međutim, takva prividno narodna politika se obično pogrešno vodi i to često u mjeri, koja može pobuniti narod i okomiti na nositelje kapitala i na kapitalizam kao sustav uređenja zajednica.

Nažalost ili nasreću, politički sloj nije jedinstven nego je podijeljen u političke stranke, koje se dodvoravaju kapitalu, kako bi kapital jednu od njih uzeo za izvršiteljicu svoje politike. Najgore je to, što se stranke međusobno razlučuju ne samo po zamišljenoj prividnoj politici, nego po ideologiji ili svjetonazoru. Svjetonazorsko razlučivanje među strankama ima za svrhu trajno privlačenje birača, koji tobože dovode političke stranke na vlast. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani biraju, ali se prije toga obavi odabir“. Josif Staljin je navodno rekao, da „ako se izbori dobro priprave, njih ne treba ni držati“.)

Višestrukost mogućih političkih rješenja u kapitalističkom višestranačju kao da jamči, da se ne može doći do najboljeg rješenja, a to je obično dogovorno rješenje. Narodu su potrebni političke odluke, politička rješenja i politički zahvati koji se ne temelje na ideologijama, nego na zdravom umu. Spomenut ću sadašnju paneuropsku pobunu poljoprivrednika, koja je izazvana ideološkim pobudama predvodnika Europske unije. (Pogledati prilog na digitalnoj stranici konsunzus.com pod naslovom „Na Zapadu nešto novo – nova vrsta rata“.) Političko višestranačje služi za izigravanje demokracije. (Prije su u apsolutnim monarhijama postojale dvorske političke struje, koje su uz posredovanje vladara međusobno razgovarale i dogovarale se.)

U zapadnim se zemljama vodi pogrešna politika, koja šteti i narodima i njihovim državama. Stoga se političari, njihove stranke i njihovi mediji odaju lažima i obmanama. Ako ne bi lagali, ne bi opstali. Mnogi stariji birači po navici glasuju za istu stranku. Ipak, mlađi birači se ne daju obmanjivati. Oni nemaju prošlost u kojoj bi našli utjehu, a imaju tešku sadašnjost i iznimno neizvjesnu budućnost, posebice zbog pogoršavanja klime. (Odatle su kod mladih ljudi česti duševni poremećaji.) Zreliji birači znaju podnijeti sadašnjost, a budućnošću se preveć ne opterećuju.

Laž i obmana su bitni sastojci sadašnje stranačke politike, čiji nositelji skrivaju istinu. (Drevni mudrac Zaratustra, koji je živio oko tisućite godine prije Isusa, dobro je prosudio, da svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego Istine i Laži. Iz laži izvire zlo.) Primjeri obmana u sadašnjoj unutarnjoj politici i u geopolitici su neprebrojni. Primjerice, zapadni političari i zapadni mediji i uz sadašnje teško stanje na ukrajinskom bojištu, koje je nepovoljno za Ukrajinu, uporno tvrde, da će Rat za Ukrajinu svršiti velikom pobjedom Ukrajine i teškim porazom Rusije. Oni obmanjuju i sebe i Ukrajince, u čijoj vojsci očito vlada rasulo.

U SAD i u EU vladini političari i mediji su donedavno tvrdili, da je nenadzirano useljavanje u sjevernoatlantske zemlje dobro za domaće narode. Američki Demokrati postupaju dvolično u pitanju uspostave i priznanja palestinske države: potajice podupiru vjersku zagriženost izraelskog vodstva, koje ne želi uspostavu palestinske države, a javno plaho zagovaraju uspostavu palestinske države, jer se plaše da će o skorim predsjedničkim izborima izgubiti glasove zakonito useljenih ljudi iz arapskih i islamskih zemalja.

Kao što mlađi ljudi u zapadnim državama nastoje samostalno razmišljati, tako i „mlađi“ ili novi narodi nastoje voditi samostalnu politiku temeljem svoje ocjene stanja svijeta. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva je 19. veljače ove godine s govornice Afričke unije, koja povezuje 55 zemalja rekao, da se „u Gazi odvija obračun između visoko uvježbane vojske te žena i djece“. Predsjednik Lula je dodao: „To što se palestinskom narodu događa u Pojasu Gaze nije slično nijednom povijesnom času. U stvari, tako je bilo samo u slučaju kad je Hitler odlučio ubijati Židove.“ Izraelske vlasti učas su optužile predsjednika Lulu, da je zanijekao postojanje Holokausta, što Lula jamačno nije napravio. (Brazil je podupro južnoafričku prijavu Izraela za genocid u Gazi, a naknadno je povukao svojeg veleposlanika iz Tel Aviva).

Postojanje dviju različitih i oprečnih „istina“ u istom svijetu potvrđeno je 20. veljače na godišnjem sastanku Konfederacije indijske industrije u Delhiju. Estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna je ustvrdio, da je smjenjivanje vlada u njegovoj zemlji dokaz vrijednosti demokracije. Indijski ministar je uz veliko odobravanje slušatelja poslije ustvrdio, da je „u njegovoj zemlji dokaz vrijednosti demokracije ponovni izbor postojeće vlade“. Političke odluke koje se donose u zapadnim političkim sustavima – omogućivali oni smjenu ili ponovni izbor vlada – često stvaraju teške posljedice za narode i veliko nezadovoljstvo birača. Tako je i u Indiji i u Europi.

Nevolje koje stvaraju uvedeni zapadni politički sustavi teško se uklanjaju. Prvi razlog tomu je izostanak vrijednih novih političkih zamisli, jer novo teško stanje traži nove zamisli za vođenje poslova u budućnosti. Međutim, i kad bi postojale svježe, nove politički zamisli njih bi se teško moglo provesti, jer politički sustav, koji omogućuje donošenje pogrešnih i štetnih odluka, sprječava ispravljanje takvih odluka. Primjerice, kako nakon tri godine ispraviti pogrešnu američku odluku o potpunom otvaranju južne granice ili kako nakon gotovo dva desetljeća ispraviti pogrešnu odluku Zapada o pristupu Ukrajine Atlantskom savezu, posebice ako se zna za američki državni udarac u Kijevu 2014. godine i ruski „poseban vojni zahvat“ koji traje od veljače 2022. godine? Moguća nova politika ne može se osloniti na postojeći politički sustav.

Obično se kaže, da postoji „trodioba vlasti“, ali se čini da u SAD postoji „stodioba vlasti“, jer su podijeljene i suprotstavljene različite razine izvršne vlasti te svi savezni i državni domovi takozvane zakonodavne vlasti, koji često donose izvršne odluke. Podjele su očite i u pravosudnoj vlasti. Vrhovni sud SAD je u vrlo teškom položaju, jer mora donositi odluke, koje nemaju i ne mogu imati uzor u njegovu prijašnjem postupanju.

Američki politički sustav u biti je uređen Ustavom, koji je donesen 4. ožujka 1789. godine, gotovo 150 dana prije Francuske revolucije, i koji je star 235 godina. Američki političari svoj ustav smatraju političkom svetinjom, ali je očito da taj okamenjeni ustav nije temelj za donošenje važnih, strategijskih odluka u globalnom svijetu, koji se odmeće od američke umiruće hegemonije i koji se sam ustavlja u slobodan višestožerni svijet suradnje i uzajamnosti naroda i njihovih država. Na Europsku uniju ne treba tratiti prostor. Ona će kao unija propasti prije nego što uspije svoj „ustav“ ili Ugovor iz Lisabona sklopljen 13. prosinca 2007. godine preobraziti u dio političkog sustava, koji će omogućiti rast i razvitak Europe kao kontinenta.

Budući da nova politika koja je potrebna Zapadu ne može imati potporu u sadašnjem zapadnom političkom sustavu, taj je sustav potrebno promijeniti i ugoditi ga sadašnjim svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim okolnostima. Međutim, prije svega treba postojeći zapadni svjetonazor i postojeći zapadni čovjekonazor ili pogled na čovjeka i na vrstu Homo sapiens uskladiti s potrebom vođenja Realpolitik.

Continue Reading