Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi zamisli o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju i posljedicama provedbe te zamisli za Europu i za svijet. Posljedice europske preobrazbe su propadanje Europe i prestanak Europe kao važne političke i gospodarske sastavnice svijeta. Te bi se posljedice dogodile i bez sadašnjeg uključenja Europske unije u Rat za Ukrajinu. Propadanje Europe postalo jer očiglednim, kad je Unija 2014. godine počela određivati političke i gospodarske kazne Rusiji. Te kazne nisu kaznile Rusiju, nego su bile sredstvo samokažnjavanja Unije.

Utemeljenje Europske zajednice bila je izvorna europska zamisao. Zajednica je trebala spriječiti i spriječila je izbijanje novoga europskog i trećega svjetskog rata. To je Zajednica postigla zamjenom političkih prijetnji i ratovanja dijalogom i suradnjom. Takva je bila Europska zajednica, a sad slaba Europska unija stalno nekomu prijeti te želi, podupire i potpiruje rat. Nasuprot zametanju u Europi zamisli o utemeljenju Europske (gospodarske) zajednice, zamisao o preobrazbi Zajednice u Uniju došla je iz Amerike. Tu je zamisao objeručke prihvatila ponovo ujedinjena Njemačka, koja se lakomisleno ponadala, da će ona u ime Amerike preuzeti nadzor nad Europom i tako postati Četvrtim Reichom. Ipak, Amerika je za predvođenje Unije izabrala Bruxelles, a ne Berlin.

Preinaka Europske zajednice u Uniju nije bila dar Njemačkoj, nego nastavak jačanja američke hegemonije u Europi. Americi (i kapitalu Dijaspore) nije bilo dovoljno poslijeratno političko i vojno zauzimanje Zapadne Europe. Na red za uništenje došli su gospodarstvo i ljudskost cijele Europe, a ne samo zapadne. Zapad se je nakon sloma komunizma i Istočnog bloka protegnuo i na ostatak Europe, koji je uključivao i Rusiju do pojave Vladimira Putina u ruskoj politici.

Na katolički Božić 1991. godine došlo je do raspuštanja Sovjetskog Saveza, koji je za utjehu Rusiji bio olako zamijenjen Zajednicom neovisnih država. Međutim, prije tog raspuštanja, već 10. prosinca 1991. godine u Maastrichtu u Nizozemskoj održana je Međuvladina konferencija tadašnjih 12 članica Europske zajednice, na kojoj je odlučeno, da se Zajednica prometne u Uniju. Danska se nije složila s izvornim nacrtom Sporazuma u Maastrichtu, ali je 7. veljače 1992. godine isto u Maastrichtu prihvatila neznatno izmijenjen izvorni sporazum pa je mogla biti donesena odluka, da se Zajednica 1. studenoga 1993. godine pretvori u Uniju. Takav slijed događaja bio je nedvojbeno omogućen ponovnim ujedinjenjem Njemačke (Deutsche Wiedervereinigung). Europska unija je uz pomoć Njemačke trebala za Ameriku čvrstim stiskom držati cijelu Europu.

Doprinos Njemačke ujedinjavanju Europe postupno se povećavao. Helmut Kohl, koji je u času nastanka Unije kao savezni kancelar bio u dvanaestoj godini svoje službe, bio je neosporno čovjek Zajednice. Takav je bio i Gerhard Schröder, koji je naslijedio Kohla koncem 1998. godine i služio do 2005. godine. Ipak, za kancelara Kohla obavljena je priprava za uvođenje eura (€) kao zajedničkog novca većine članica Unije, koji je uveden 1. siječnja 1999. godine. Uvođenje eura bio je prekoatlantski zahvat i važan vidik „euroatlantske integracije“.

Za svoj udio u uvođenju eura njemački financijski dužnosnik Horst Köhler je prvo nagrađen položajem direktora Međunarodnog monetarnog fonda (2000.-2004.), a zatim položajem saveznog predsjednika Njemačke (2004.-2010.). Predsjednik Köhler je iznenada podnio ostavku na svoj položaj, zbog prijepora koji je izazvao tvrdnjom, da njemačka vojska treba biti uključena u inozemne vojne zahvate, unatoč činjenici, da je kancelar Schröder 2003. godine odbacio američko traženje, da se Njemačka uključi u napad na Irak. (Köhlerova izjava je u njemačkoj javnosti shvaćena kao odustajanje od poslijeratne njemačke vojne doktrine obrambenog rata, kojoj je Njemačka bila odana poslije Hitlerovih napadačkih ratova u Europi, koji su i biološki unazadili njemački narod.)

Međutim, uloga Njemačke u europskim poslovima se iznenada promijenila i povećala izborom Angele Merkel za saveznu kancelarku, koja je tu dužnost obnašala od 2005. do 2021. godine. Kancelarka je bila osoba Unije. Dana 13. prosinca (na blagdan sv. Lucije) 2007. godine napravljen je Lisabonski sporazum o daljnjoj preobrazbi Europske unije. Tim su sporazumom dopunjeni Sporazum iz Maastrichta (1992.) te Rimski sporazum (1957.) i Sporazum o uspostavi europske atomske zajednice (EUROATOM). Lisabonskim sporazumom napušteno je jednoglasno odlučivanje u nekim tijelima Unije i uvedena tropetinska većina za odlučivanje u najmanje 45 područja vladanja Unijom. Europski parlament dobio je veće ovlasti te su utemeljeni položaj stalnog predsjednika Europskog vijeća i položaj visokog predstavnika Unije za vanjske i sigurnosne poslove. Uvedeno je pravo članica Unije, da je napuste i određen postupak napuštanja Unije. (Predsjednika Europskog vijeća bira sâmo Vijeće i to na dvije i pol godine s mogućnosti jednokratnog produženja.)

Lisabonski sporazum bio je nadomjestak za pobačeni Ustav Europske unije, koji je pripravljan od 2001. godine te koji su francuski glasači odbacili većinom od 55% glasova na referendumu održanom 29. svibnja 2005. godine, a nizozemski građani na referendumu održanom 1. lipnja iste godine većinom od 61% glasova.

Njemačka je za kancelarske službe Angele Merkel nastojala stegnuti monetarnu politiku ostalih članica Unije i na taj način kočiti njihov gospodarski rast i razvitak. Članice se nisu smjele godišnje zadužiti više od 3% ukupnog domaćeg proizvoda ni za poticaje gospodarstvu. To nije odveć pogađalo Njemačku, koja je imala obilje privatnoga ulagateljskog kapitala. Takav pristup imao je vrhunac 2014. godine u teškoj vladinoj dužničkoj krizi u Grčkoj. Sputanost europske monetarne politike znatno je pridonijela ukupnom nazadovanju Europske unije, u kojoj se stanje počelo ozbiljno pogoršavati upravo 2014. godine uvođenjem političkih i gospodarskih kazni Ruskoj Federaciji.

(Tko je Angela Merkel? Rođena je 1954. godine u Hamburgu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj u obitelji evangeličkog pastora. Dok je Angela Merkel bila dijete njezina se obitelj preselila u Istočnu Njemačku, u vrijeme kad su istočni Nijemci dovodili u pogibelj vlastiti život, kako bi pobjegli u Zapadnu Njemačku. Merkel je 1986. godine stekla doktorat u području kvantne kemije i radila kao istraživačica u tom području. Merkel se u politiku uključila uoči Istočnonjemačke revolucije 1989. godine. Poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine Merkel je kao štićenica Helmuta Kohla izabrana u Bundestag. Kao njemačka kancelarka služila je 16 godina. Odigrala je važnu ulogu u uklanjanju Helmuta Kohla iz vodstva Demokršćanske stranke i iz njemačke politike. Pomogla je uklanjanje s mjesta glavnog tajnika stranke i Wolfganga Schäublea, kojega je na tom mjestu i naslijedila. Angela Merkel je znatno pridonijela čvrstom američkom nadzoru nad Unijom. Po meni, Angela Merkel je obavljala tuđi posao.)

Što je Europa i kakva je ona? Europom je od Isusova vremena gotovo pet stoljeća vladala Rimska carevina. Potkraj rimske vladavine u Europu su s istoka i sa sjevera nahrupila brojna plemena. Ta su se plemena premještala Europom i poslije sloma rimske vlasti. Primjerice, Vizigoti („zapadni“ Goti) su doprli ne samo do Iberijskog poluotoka, nego se bili prisiljeni premjestiti se u Sjevernu Afriku. Međutim, unatoč selidbi i premještanju, doseljena plemena su s vremenom prigrlila određene prostore, koje su počela smatrati svojim, a djelomice su sačuvala i svoje jezike, po kojima su se međusobno razlučivala.

Od jedanaestog stoljeća, kad su se počele uspostavljati europske kraljevine, jamačno se moglo govoriti o europskim narodima, kao što su bili Franci, Sasi, Austrijanci, Česi, Hrvati i Mađari, a da se ne spominje stare domaće, sjedilačke narode kao što su bili Rimljani, Germani, Grci, Gali, Britoni (od kojih su nastali Velšani, Kornvalci i Bretonci), izvorni narodi Iberijskog poluotoka i Longobardi (Lombardijci). Narodi su živjeli jedni uz druge, ali su čuvali svoju posebnost i istovjetnost. (Na galskom jeziku riječ „german“ značila je susjed.)

Stoga se može reći, da je Europa bar donedavno bila starosjedilački, a ne useljenički kontinent za razliku od Amerike, koja je dugo bila useljenička zemlja. Pohvale je vrijedna odluka američkih useljenika 1776. godine, da postanu narod, ali riječ je o narodu koji je sad star samo 248 godina. Ipak, Europa se minulih desetljeća temeljem urote svjetskog kapitala postupno pretvara u useljenički kontinent ili useljeničko kopno.

U Europi je otvoreno pitanje identiteta, istovjetnosti ili pripadnosti. Hoće li doseljenici nastojati imati dvije pripadnosti: pripadnost domovini iz koje su potekli i pripadnost prostoru u kojemu su se milom ili silom zatekli? Europa kao cjelina nema svoju istovjetnost ili identitet, jer su dosad istovjetnost imali europski narodi. „Europljani“ prije nisu postojali, iako bi američka politika htjela, da Europljani sad naglo nastanu, kao što su Amerikanci prije naglo nastali od useljenika. Američki useljenici su dolazili kao pojedinci, koji se – kako bi postali Amerikancima – nisu trebali odreći pripadnosti svojim dotadašnjim narodima (u Europi ili u Africi), koje su očito već bili napustili.

Europa se utrkuje s vremenom. Hoće li Europa postati useljeničkim kontinentom? Hoće li se Europska unija stići preobraziti u novu europsku zajednicu naroda, koji bi nevoljnim doseljenicima mogli pružiti svoj nacionalni identitet i jednoznačnu pripadnost svojem prostoru? Europa ne može useljenicima pružiti identitet, a europski narodi bi to još mogli. Ljudima teško pada biti bez identiteta i pripadnosti, ali kapitalu to odgovara, jer je životno zajedništvo zapreka raspršenju naroda ili životnih zajednica u samožive potrošače. Svjetskom privatnomu kapitalu smetaju pripadnost, identitet i zajedništvo ljudi. Treba li Europa ostati bez ikakve istovjetnosti?

Za rješenje svojih pitanja i za izlazak iz svojega jadnog stanja Europa ne treba tuđi savjet. U Europi se treba javno govoriti o svemu što tišti njezine narode i njezine ljude, uključujući nove useljenike. Dijalog s useljenicima je isto važan. Oni često prosvjeduju ili nasilno postupaju, jer se s njima ne razgovara. Dijalog i diplomacija mogu Europu izvesti na put poboljšanja. Čini se, da je po američkom naputku diplomacija u Europi gotovo usahnula. Europa treba otvoriti dijalog i unutar sebe i s vanjskim svijetom te prestati stalno nekomu prijetiti.

Kakvo je sadašnje stanje Europe? Najupadnija značajka stanja Europe, koja je dugo bila svjetskom radionicom, je iznenadna deindustrijalizacija njezina gospodarstva. U Europi je smanjen broj djelatnih proizvodnih grana. Skučen je sastav cijelog gospodarstva. Nestaju i znanstvena i tehnološka podloga. Izumiteljstvo slabi. U Europi nema korporacija, koje su svjetske predvodnice u svojim industrijskim ili uslužnim granama.

Dobru sliku gospodarstva Unije pruža stanje njemačkog gospodarstva, koje je dugo prednjačilo u Europi i znalo biti „svjetskom gospodarskom lokomotivom“. Zbog skupoće energenata, njemački industrijski proizvodi su sve manje konkurentni na svjetskim tržištima. Krivnju za sadašnje stanje njemačkog i europskog gospodarstva nedvojbeno snosi Amerika, jer je ona opsjednuta opasnosti, koja joj navodno prijeti od Rusije pa je nasilno Europu gospodarski odvojila od Rusije. Pitanje je, koliko dugo može trajati propadanje Europe i posebice Njemačke.

Prije Potsdamske mirovne konferencije (srpanj-kolovoz 1945.) Rooseveltov dugogodišnji ministar financija Henry Morgenthau predlagao je, da se Njemačku silom pretvori u poljoprivrednu zemlju. Nasreću, Morgenthau je smijenjen uoči Konferencije pa se njegov naum nije ostvario. Oprečno tomu, George Kennan, koji je bio strateg Ministarstva vanjskih poslova SAD, zagovarao je brzu obnovu i reindustrijalizaciju gospodarstava Njemačke i Japana kao najbolje zaštite SAD i kapitalizma. To što Morgenthau nije imao priliku napravili u Potsdamu, napravili su neokonzervativci pod predsjednicima Obamom, Trumpom i Bidenom. Njemačka i Europa se opako i nepovratno deindustrijaliziraju: korporacijama je vrlo teško povratiti izgubljena tržišta. To što prije nije napravljeno vojnim i političkim sredstvima sad je napravljeno naoko gospodarskim sredstvima.

Njemačka je sad (putem EU) pokorna Americi: politički, gospodarski, vojno i ideološki. Njemačka se u takvom položaju ne nalazi prvi put u svojoj povijesti. Ipak, vremena njemačke pokornosti su se u prošlosti redovito izmjenjivala s političkim propinjanjem Njemačke nad okolne narode. Tako bi Nijemci naizmjence bili pokorni carskom Rimu i služili mu, a zatim bi slali svoju vojsku da osvoji Rim i Italiju. (Nijemci su imali i Drang nach Süden, a ne samo Drang nach Osten.) Njemačka se politika kolebala i prema Rimskoj crkvi: njemački su vladari ili bili pokorni Papi ili su nastojali prisvojiti papinske ovlasti. Čak je i carski kancelar Otto von Bismarck od 1871. do 1878. godine – od krunidbe njemačkog cara Wilhelma I u Versaillesu do Berlinskog kongresa – vodio Kulturkampf protiv pape Pija IX. Njemačka je poslije Drugoga svjetskog rata bila podijeljena u četiri zasebna područja pod upravom četiriju velikih sila, ali se je 1990. godine ipak ponovo ujedinila. Sad je njemačka politika u dvojbi glede američke politike prema Europi i uloge usredotočenoga svjetskog kapitala.

Kolebanje njemačke politike od strpljivog pokorničkog rada do usiljenog i kratkotrajnog gospodstva i natrag presudna je značajka njemačke političke misli. (To su pokazali uspon i pad Trećeg Reicha.) Međutim, njemačka politička misao uvijek je bila mjesna, unutareuropska i pokrajinska odnosno provincijska. Takve nisu bile engleska, francuska i američka politika, jer su Engleska, Francuska i Amerika zemlje na obalama oceana, a Njemačka izbija na zatvoreno Baltičko more. „Pitanje je sad“: Kad će se njemački narod propeti iz sadašnje pokornosti svjetskom kapitalu i neokonzervatizmu te kao veliki i središnji europski narod prokrčiti Europi novi put? Prije rasapa Unije ili poslije?

Europska unija je sad u vrlo teškom stanju i još se nije počela odupirati hegemoniji Amerike kao sluškinje svjetskog kapitala. Međutim, izvan Europe je otpor svjetskom, kozmopolitskom kapitalu u punom jeku. Europa će se nedvojbeno uskoro priključiti tom otporu, iako je preveć slaba da bi ga sama počela. Svjetska antiamerička revolucija Globalne većine predvođene Kinom već teče. Ta će revolucija ograničiti i silu svjetskog privatnoga kapitala, koji sad vlada Amerikom. Stoga, europski narodi trebaju svoj pogled vinuti izvan Europe, pogledati što se događa u svijetu i pravo prosuditi svoju provincijsku politiku, koja ih je sapela u neprijateljstvo prema Rusiji.

Zato valja očekivati i novo europsko buđenje. Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu. Vrijeme europskog gospodstva nad svijetom već je minulo pa će Europi dobro doći uključenje u Globalnu većinu, jer se u Globalnoj većini ne može pojaviti novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku. Europa treba ispod američke hegemonije prebjeći u Globalnu većinu. Usto, čini se i da slabi izlišna želja Amerike, da i nadalje vlada globaliziranom svijetom, koji sad sastavljaju probuđeni stari i krepki novi narodi. Za pojavu novog hegemona bilo bi potrebno novo veliko usredotočenje svjetskog kapitala, koji je nasreću zauvijek raspršen po Globalnoj većini, koja će i Europu osloboditi američke hegemonije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi vlasti, koju su nad SAD skupno uspostavili Dijaspora, Izrael i domaći Židovi. Politika se u Americi ne vodi za napredak zemlje, za probitke države ni na dobrobit naroda, nego za sve veće nakupljanje kapitala. To vrijedi i za unutarnju politiku i za vanjsku. Stoga se stanje u Americi vidno pogoršava, a položaj Amerike u svijetu stalno slabi.

Do takvog stanja Amerike došlo je zato, što je Amerika kapitalistička država. U takvim državama ne vladaju „čovjekoliki“ vladari kao što su knezovi, kraljevi, carevi, predsjednici, predstavnička tijela ili skupine visokih vojnih časnika, nego nakupljeni privatni (skriveni) kapital. Kapital vlada tako, što političari – koji bi politiku trebali voditi odgovorno i za narod – vođenje politike ustupaju kapitalu i to sebi na korist. Nijedna zemlja ne može bez politike pa u kapitalizmu politiku vodi kapital, koji je narodu pravi gospodar. Svrha nakupljanja privatnog kapitala nije prvobitno osobna potrošnja, nego upravo uspostava i obnašanje političke vlasti.

Stisak kojim kapital vlada američkom politikom je vrlo jak, jer je Amerika još uvijek prva država svijeta po snazi politike, veličini gospodarstva, sastavu i opremljenosti vojnih snaga i po žestini, kojom ona kao ideologiju rabi neokonzervativnu podvrstu liberalizma. U Americi postoji golema nakupina privatnog kapitala, koji nadvlada svako moguće jedinačno nastojanje, da se politika vodi za narod, a geopolitika za državu.

Savezništvo SAD i Izraela dugo je temelj američke geopolitike, jer je država Izrael kao otok umetnuta u more arapskih i islamskih naroda, pod čijim su tlom odavno velike pričuve nafte. Nafta je postala dragocjenim vojnim izvorom otkad su od 1911. godine „prvi gospodar“ zapovjedništva britanske mornarice Winston Churchill i admiral John Fisher počeli u brodovima i podmornicama ugljen zamjenjivati naftom. Izrael je poslije svojeg utemeljenja postao posebnim američkim policajcem za područje Bliskog Istoka, od kojega dugo nije bilo važnijeg područja u svijetu. Amerika se ujedno postavila kao velika zaštitnica ključnih proizvođača nafte, posebice Saudijske Arabije.

Usredotočenje kapitala u SAD je tako veliko, da je nakupljeni kapital odande mogao voditi ne samo američku domaću politiku, nego i vanjsku politiku golemog broja zemalja „slobodnog svijeta“, koje su prihvatile američku hegemoniju kao zlo znatno manje od komunizma.

Međutim, američki kapital se zatekao uglavnom kod Dijaspore. To se nije dogodilo slučajno, jer je seobeni i neizvjestan život Židova u njih usadio potrebu za nakupljanjem gotovine. Zbog čestih progona za drevnih carevina, za rimske vladavine Sredozemljem i za vladanja kršćanskih kraljeva u Europi Židovi se nisu usudili ulagati u nekretnine i u proizvodnju tvarnih dobara (osim svile), nego su se bavili trgovinom te obradbom dragog kamenja i plemenitih kovina. Poslovanje Židova bilo je sračunato na prikupljanje i nakupljanje gotova novca i zlata, koje se razmjerno lako prenosi.

Iako Židovi odavno sele u Ameriku, oni su se onamo počeli naveliko useljavati koncem devetnaestog stoljeća kad je Amerika postajala najjačom industrijskom silom svijeta. Amerika se industrijski razvila, jer je branila uvoz dobara, ali je dopuštala unos kapitala. Osim običnih pripadnika židovskog naroda iz siromašnih dijelova Središnje i Istočne Europe, u Ameriku su useljavali i nositelji židovskog kapitala, kojih je bilo i u Britaniji i u kopnenoj Europi. Industrijski razvitak Amerike omogućio je Dijaspori dodatno i obilno nakupljanje kapitala. Kapital Dijaspore zagospodario je Amerikom i prije Drugoga svjetskog rata. (Taj kapital je dobrim dijelom skrivio pojavu Velike depresije 1929. godine.)

Američka država nastala je u revoluciji protiv tuđe vlasti. Američka revolucija nije bila sračunata na promjenu političkog sustava u postojećoj državi, kakve su bile Francuska revolucija ili Velika oktobarska revolucija. U Američkoj revoluciji stvorena je nova država i to od 13 (trinaest) posjeda na istočnoj obali Sjeverne Amerike, kojima su Britanci pojedinačno upravljali. To nije bila pregradnja ili „izgradnja države“ (state building) u zatečenom prostoru. Kako bi stvorili Sjedinjene Američke Države doseljenici su stvorili ili odredili i prostor nove države. Budući da je svaka država u velikoj mjeri određena pripadnim prostorom, Amerikanci su sami probrali novi, cjelovit prostor za svoju državu i privremeno ostavili Britance bez posjeda u Sjevernoj Americi.

Doseljenici se u postupku osamostaljenja od Britanije nisu odmetnuli posebno u svakom od 13 kolonijalnih posjeda. Oni su stvorili novu državu, Ameriku. [Uobičajeno je, da se osamostaljenje 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi smatra revolucijom ili prevratom. Ipak, izvorni smisao riječi „revolucija“ je „vratiti u prethodno stanje“ (odmotati, povrnuti, vratiti na staro) pa se valja s pravom pitati, je li se 1776. godine u Americi odigrala revolucija. U postupku osamostaljenja Amerike nije bilo „povratka na prijašnje stanje“. Osamostaljenje doseljenika i uspostava Sjedinjenih Američkih Država bio je nedvojbeno izumiteljski, stvaralački zahvat.]

U Američkoj revoluciji nastao je i američki narod. Do revolucije 1776. godine doseljenici su bili podanici britanske krune. Osamostaljenjem od krune doseljenici su se sastavili u narod. Oni su od podanika krune postali pripadnici novog naroda. Stoga nije neobično to, što su američki doseljenici svoj ustav, koji su „odredili i uspostavili“ 4. ožujka 1789. godine, počeli riječima Mi, narod.

Mi, narod Sjedinjenih Država, u nastojanju da utemeljimo što savršeniju Zajednicu, uspostavimo Pravdu, jamčimo domaći Spokoj, pobrinemo se za zajedničku obranu, promičemo opću dobrobit, namaknemo Blagoslov Slobode sebi i svojem potomstvu, određujemo i uspostavili smo ovaj Ustav Sjedinjenih Američkih Država.

Tim riječima počinje Ustav Sjedinjenih Američkih Država, koji je vrhovni zakon države. Ustav je 4. ožujka 1789. godine zamijenio Članke Konfederacije, privremenog američkog ustava. Ustav je izvorno imao sedam članaka, koji su odredili okvir i ograničenja ovlasti savezne vlade. Tako su u Američkoj revoluciji stvoreni i nova država i novi narod.

(Godine 1912. Vladimir Lenjin zatražio je od Josifa Staljina, da za novi politički sustav u višenacionalnoj Rusiji, koja će biti bez cara, smisli rješenje nacionalnog pitanja. Lenjin se pitao, što će poslije revolucije biti ljudi, koji su tad bili carski podanici. Staljin je svim narodima koji su imali svoj prostor dao kulturnu autonomiju s pravom javne uporabe majčinskog jezika. Rusija u revoluciji nije namaknula dodatan prostor, nego je čak dotadašnji „carski kulturni prostor“ pridjenula narodima, koji su i dotad bili narodi.)

Američki doseljenici su čudesnim stvaralačkim zahvatom utemeljili novu državu i od sebe stvorili novi narod. To je vjerojatno jedincat zahvat u povijesti Zapada. Američki doseljenici su poslije svojeg zahvata odredili i smisao stvaranja Sjedinjenih Američkih Država: utemeljenje što savršenije Zajednice, uspostava Pravde, jamčenje domaćeg Spokoja, briga za zajedničku obranu, promicanje opće dobrobiti i namicanje Blagoslova Slobode njima i njihovu potomstvu  …  . Stoga je upravo na ovom mjestu u osvrtu potrebno spomenuti sadašnje stanje vlasti u Americi, koje se s pravom može nazvati posljedicom nebrige kapitala za državu SAD i za američki narod. [Sa spomenutim zahvatom doseljenika može se usporediti samo zahvat Čin Ši Huangdija (221-210.), koji je 221. godine prije Isusa stvorio novu kinesku carevinu, Središnju kraljevinu, poslije razornog bratoubilačkog rata, koji je gotovo tri stoljeća vodilo sedam suprotstavljenih kineskih kraljevina.]

Stanje vlasti u Americi je slabo po sva četiri vidika vlasti: politici, gospodarstvu, zaštiti i sustavu uvjerenja. Unutarnja politika u SAD je potpuno rastrojena, jer su Demokrati prije smislili, a sad izvode prijelaz američke životne zajednice od demokracije u lijevi totalitarizam, u kojemu bi građani potpuno ovisili o vlasti. Jedno sredstvo prelaska u totalitarizam je potpuno otvaranje južne američke granice, koju nadziru meksičke udruge koje raspačavaju opake i smrtonosne opijate. Otvaranje granice vodi uništenju američkog naroda. Popustljivost mjesnih tužitelja i sudaca prema počiniteljima zlodjela samo povećava broj i težinu zlodjela. Mjesni sudci proizvoljno donose odluke, koje nose teške političke posljedice za cijeli narod. Osnovnim i srednjim školama upravljaju sindikati učitelja, koji su potpuno zadojeni ljevičarstvom. Tijela državne uprave su u službi Demokratske stranke i neokonzervativaca, a ne građana i naroda.

Američko gospodarstvo se deindustrijalizira, a proizvodne korporacije se financijaliziraju, što znači da nastoje veću zaradu napraviti izravnom uporabom kapitala, a ne smišljanjem („dizajnom“), pravljenjem i prodajom tvarnih proizvoda. To vodi nepouzdanosti američkih industrijskih proizvoda i sustava, posebice u zračnom i željezničkom prijevozu. Američka prijevozna podloga je zastarjela, zanemarena i neprimjerena sadašnjim potrebama građana, gospodarstva i zaštite.

U američkim vojnim snagama širenje lijeve ideologije budnosti (wokism) je važnije od priprave vojnika i postrojbi za rat. SAD su smanjile broj djelatnih vojnika, jer novačenje za vojsku ide slabo: mladi ljudi ne žele služiti pod nepouzdanim i pustolovnim političkim vodstvom, koje je pod nadzorom neokonzervativaca. Poslijeratna politika Demokrata (Truman, Johnson, Clinton, Obama, Biden) uvukla je američku vojsku u niz nepotrebnih i nedomišljenih ratova, koji su svi odreda bili izgubljeni (Koreja, Vijetnam, Kambodža, Somalija, Afganistan, Irak, Sirija, Ukrajina). Ratobornim demokratskim predsjednicima pridružio se i republikanac George W. Bush, čijom administracijom su isto gospodarili neokonzervativci. Američki generali i sigurnosni savjetnici u Bijeloj kući izravno i putem NATO-a prijete svijetu, ali se više ne ufaju uvući Ameriku u rat. Učestale prijetnje su očit znak slabosti.

Amerikom je minulih desetljeća vladao neokonzervatizam, koji je najnakaznija podvrsta liberalizma od pojave protestantstva u šesnaestom stoljeću do danas. Neokonzervativci su baštinici trockista, koji su „izvozom boljševičke revolucije“ nastojali rastresti i poremetiti sve narode, sve nacionalne države i cijelu vrstu Homo sapiens, kako bi je mogli ujarmiti i njom upravljati te tako uspostaviti svjetsko gospodstvo. Nakane za izvoz revolucije iz boljševičke Rusije, za koju su trockisti smatrali da će postati najjačom svjetskom velesilom, su se izjalovile i zbog Lenjinova i zbog Staljinova stava prema tom zahvatu. Stoga su se trockisti premjestili u SAD, koje su od kraja devetnaestog stoljeća uistinu bile prva svjetska velesila. Oni sad pod imenom neokonzervativaca potkopavaju svijet prijetnjama, ratovima i obavještajnim pothvatima.

Imajući u vidu nastanak i dobro rano djelovanje Sjedinjenih Američkih Država valja se pitati: „Postoje li još američka država i američki narod?“ Američka država i američki narod ostavljeni su kapitalu „na milost i nemilost“. Kako bi se poboljšalo stanje američkog naroda i kako bi u svijetu ojačao položaj američke države, Amerika mora promijeniti svoj zastarjeli politički sustav. Sad američkom narodu nije potrebno novo stvaranje države. Potrebno je samo u postojećoj državi preinačiti i poboljšati politički sustav.

Pisanje ovog osvrta bilo je djelomice potaknuto nedavnom izjavom Chucka Schumera o stanju u izraelskoj politici. Schumer je predvodnik Demokrata u Senatu, neosporni politički prvak židovske zajednice u SAD i nedvojbeno najutjecajniji političar u redovima demokrata. Schumer je bio krajnje osoran prema politici i djelovanju Izraela u Gazi te zatražio hitno održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora u Izraelu, kako bi se poslije izbora mogla sastaviti nova izraelska vlada bez Netanyahua u njoj. Schumerova izjava bila je toliko neočekivana i oštra, da su i mnogi republikanci navalili na Schumera, zbog navodnog potkopavanja pravedne borbe Izraela protiv Hamasa.

Po meni, Schumer je govorio u ime domaće židovske zajednice, a ne u ime Izraela ili Dijaspore. Čini se, da je Schumerov Lebensraum Amerika, a ne Izrael ili kapital Dijaspore. Schumerov neočekivani istup je posljedica straha običnih Židova od poplave antisemitizma i u SAD i u svijetu. Dolazi do širenja antisemitizma, ali ne više vjerskoga, nego pučkog i političkog antisemitizma.

U vrijeme pojave cionizma, sredinom devetnaestog stoljeća, došlo je do novog rasapa Židova u sljedbe, kakav se dogodio i u Isusovo vrijeme, kad su se u Judeji pojavile četiri „prirodne“ sljedbe: saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Takva podjela životnih zajednica je uobičajena kod naglih političkih promjena, kakva se dogodila dolaskom rimske vlasti u Judeju. Jedni ljudi odbijaju prihvatiti promjenu, drugi joj se prilagode. I jedni i drugi promjeni pristupe ili djelatno ili trpno („pasivno“). U Isusovo vrijeme saduceji, koji su bili bliski zemljoposjednicima trpno su prihvatili rimsku vlast, kako bi vlasnici sačuvali imanja. Farizeji, koji su bili bliski trgovcima i obrtnicima, djelatno su surađivali s Rimljanima, kako bi se proširila postojeća judejska tržišta. Eseni su se povukli iz matice političkog života „u pustinju“. Zeloti su se oružjem počeli suprotstavljati Rimljanima.

Sredinom devetnaestog stoljeća sličan se rasap ponovio među Židovima u Europi, koji je bio prouzročen pojavom Industrijske revolucije i njezinim širenjem na istok Europe, gdje je u Ruskoj carevini živjelo mnoštvo Židova. Jedni Židovi, poput nekadašnjih saduceja, izabrali su ujednačenje ili „asimilaciju“ s domaćim pučanstvom, kako bi – ne razlikujući se od njega – sačuvali svoje dobro stanje. Drugi su – poput nekadašnjih farizeja – izabrali da se drže skupa i da kao cjelina, a ne kao pojedinci poboljšavaju svoje stanje. Oni su postali Dijasporom, koja je skupno nakupljala kapital u krugu bankara i veletrgovaca. Treći su bili cionisti, koji su se poput nekadašnjih esena nastojali povući iz neugodne Europe u stari zavičaj ili nekamo drugamo – spominjala se Afrika – kako bi na miru njegovali judejstvo i zajedništvo. Cionisti su se novačili uglavnom u Istočnoj Europi, gdje su Židovi često bili žrtve pogroma, koje je pravio domaći puk, a ne državna vlast. Četvrti su bili marksisti, koji su poput nekadašnjih zelota (gorljivih) izabrali nasilno, revolucijsko suprotstavljanje kapitalističkom sustavu u Europi.

S druge strane, u Rusiji su se od poraza Bonapartea kod Moskve i dolaska ruske carske vojske u Pariz javljali pokreti za preobrazbu ruskog političkog sustava. Prvo su se javili decembristi (dekabristi), koji su okupljali aktivne časnike i koji su bili potučeni 26. prosinca („декабрь“) 1825. godine. Pokret su 1816. godine utemeljili časnici Carske ruske straže na čelu s Pavelom Pestelom putem Sjeverne udruge i Južne udruge. (Pestel je pogubljen 1826. godine). Nakon sloma Decembrista prevratnički posao preuzeli su intelektualci.

Oni su bez mnogo provjere iz inozemstva preuzimali zamisli o promjeni političkog sustava u Rusiji i proglašavali ih neupitnima. Četrdesetih godina bilo je razglašeno hegelijanstvo, jer je Hegel promicao pruski politički sustav kao vrhunac uređenja države. Nakon hegelijanskog razdoblja u Rusiji se pojavio nihilizam. U Rusiji nije bila nevrijedna samo carska vlast. Sve je valjalo razoriti. Mihail Bakunjin je govorio o „stvarateljskoj nuždi da se sve razori“. Od sredine šezdesetih godina ruski intelektualci su se pomamili za darvinizmom. Ruski intelektualni apsolutizam bio je posljedicom otočenosti Rusije i bio je zrcalnom slikom carskog apsolutizma. Za vodeće ruske umove – Dostojevskog, Tolstoja, Černiševskog i Lenjina – nisu bili važni pojedinci, nego je apsolutnim postao narod. Tad se počeo širiti Pokret narodnjaka („populista“). Poslije objave 1872. godine prvog sveska Marxova Kapitala u prijevodu Mihaila Bakunjina, apsolutnim ili nesvezanim postao je marksizam.

Marksisti su općenito preuzeli zadaće nekadašnjih judejskih zelota. Marksisti su nastojali razoriti kapitalizam, kao što su izvorni zeloti htjeli razoriti Rimsku carevinu. Marksizam je u Rusiji očekivano privukao velik broj školovanih Židova, koji su se s vremenom okupili kao „menjševici“ ili komunistički manjinci. Ruski Židovi su znatno utjecali na komunistički pokret u Rusiji i na izvedbu Velike oktobarske revolucije. Struja se ustalila u trockizam, koji je u SAD presađen kao neokonzervatizam. [Židovsko krilo Lenjinove Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRS), koje su vodili Plehanov i Martov imalo je u stranci većinu, ali su mnogi pripadnici tog krila prije glasovanja na Drugom kongresu RSDRS 1903. godine u Londonu iz prkosa napustili dvoranu pa je to krilo ostalo u manjini. Tako je većinska struja nazvana manjinskom, menjševičkom.]

Ovog časa Izraelom vladaju zeloti ili zagriženi, koji žele Veliki Izrael i koji ne mogu podnijeti suživot s Palestincima, Arapima ili muslimanima. Ovog časa Amerikom vladaju neokonzervativci, neotrockisti ili suvremeni zeloti. Neokonzervatizam ili neotrockizam parazitira na opsjednutosti Amerike vlastitom iznimnosti, koju su još u kolonijalnu Ameriku unijeli puritanci kao protestantski zeloti ili zagriženi. Uspostavljena je privremena, ali jaka sprega zagriženih u Izraelu i zagriženih u Americi. Ta se sprega odvaja od Globalne većine, osamljuje se i sahne kao par, par SAD-Izrael.

Nasuprot zamisli o Velikom Izraelu treba uspostaviti samostalnu Palestinsku državu u granicama iz 1967. godine sa sjedištem u Jeruzalemu. Globalna većina ima „dovoljno ruku“ u Glavnoj skupštini UN, da nametne priznanje samostalne palestinske države. Priznanje Palestinske države je zadaća koju treba hitno obaviti, kako bi se zauvijek uklonilo najpogibeljnije žarište nepostojanosti i neizvjesnosti u svijetu te kako bi se uklonili i izraelski vjersko-politički fanatizam i američki neokonzervatizam. Taj bi zahvat preduhitrio pojavu i širenje diljem svijeta pučkog i političkog antisemitizma, kojega se pribojava Chuck Schumer.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi očitim smanjenjem u Europi i u SAD ratobornosti prema Rusiji. „Euroatlantska“ ratobornost primjetno sahne. Taj je postupak naglo počeo prošle jeseni slomom ukrajinskog protivnapada, koji je prvo nazvan proljetnim pa zatim ljetnim, jer je njegov početak bio predviđen za mjesec veljaču 2023. godine, a počeo je 8. lipnja. Taj je protivnapad trebao ukrajinsku vojsku dovesti na Krim.

Poslije odlaska nadneokonzervativke Viktorije Nuland iz američke djelatne politike došlo je do dodatnog naglog pada „neuroatlantske“ ratobornosti. Minula tri tjedna kričali su samo ukrajinski predsjednik Zelenski i francuski predsjednik Macron, koji je bio zaprijetio upućivanjem francuskih vojnih postrojbi u Ukrajinu. Ipak, francuski predsjednik je već 14. ožujka u razgovoru s francuskom televizijom napravio obrat nakon što je ruski predsjednik rekao: (1) da će Rusija smatrati dolazak naoružanih francuskih postrojbi u Ukrajinu kao njihov upad u ratno poprište, (2) da ni Rusija neće imati „crvenu crtu“ prema Francuskoj, ako je Francuska ne bude imala prema Rusiji, (3) da i Rusija ima oružje, (4) da Rusija ima najjače i najsuvremenije nuklearne snage na svijetu te (5) da će postrojbe članica NATO-a biti uništene u Ukrajini kao što je uništeno i oružje tih članica.

Francuski je predsjednik u televizijskom razgovoru naglasio, da je za Francusku ruski predsjednik protivnik, a ne neprijatelj. Predsjednik je za svoj obrat nedvojbeno dobio mig iz SAD. Na slijednom trojnom sastanku premijera Njemačke i Poljske te francuskog predsjednika 15. ožujka u Berlinu domaćin je naglasio, da Njemačka nije u ratu s Rusijom i da neće ni biti. Trojica predvodnika su se dogovorili, da će nastaviti pružati materijalnu pomoć Ukrajini.

Nova euroatlantska tišina me podsjetila na naslov i početak pjesme Dobriše Cesarića: „Tiho, o tiho govori mi jesen:/šuštanjem lišća i šapatom kiše./Al zima srcu govori još tiše./I kada sniježi, a spušta se tama,/U pahuljama tišina je sama.“

Po svemu što se događa u Ukrajini biva očitim slabljenje obrane Ukrajine. Ukrajinska se vojska povlači pod ruskim pritiskom, a nakon ruskog zauzimanja grada Avdejevke (Avdiivke) ruskim postrojbama je širom otvoren put na zapad, jer nisu postavljene tvrde crte obrane, a zemljište je prikladno za uporabu teških vojnih vozila. Iako, ni sadašnje ukrajinsko povlačenje nije dobro smišljeno, predsjednik i vojne vlasti Ukrajine ponovo pomišljaju na protivnapade, iako bi im valjalo početi mirovne pregovore dok još ima nade za opstanak Ukrajine kao države. Čini se, da su njemački generali dogovarali napad na most preko tjesnaca Kerč, a posebne postrojbe ukrajinske vojske nastoje uz velike gubitke u ljudima i vojnoj opremi provaliti u Rusiju u područjima Belgoroda i Kurska. Pregovarački položaj Ukrajine slabi pomicanjem bojišnice na zapad.

Sadašnje stanje na ukrajinskom bojištu otvara pitanje ukrajinskog načina vođenja rata. Rat za Ukrajinu počeo je 2014. godine državnim udarom na trgu Majdan u Kijevu, kojim je potjeran zakonito izabrani predsjednik Ukrajine te usporednim ruskim prisvajanjem Krima i osamostaljenjem ukrajinskih pokrajina Luhansk i Donjeck. Nakon toga je Ukrajina tobože pregovarala za mir (Minsk I i Minsk II), kako bi imala vremena za naoružavanje i uvježbavanje vojske. Ukrajina je usporedo topovskim zrnima zasipala građanske mete u Donjecku i Donbasu te time zastrašivala pučanstvo. Takvo ukrajinsko „ratovanje“ trajalo je osam godina dok Rusija 2022. godine nije počela poseban vojni zahvat u Ukrajini.

Ukrajinsko vođenje rata svedeno je uglavnom na izazivačke napade, koji se izvode sve jačim i opasnijim oružjem, koje Zapad doprema Ukrajini. Povremeni, ali redoviti zastoji u ukrajinskom vojnom djelovanju otkrivaju nepripravljenost Ukrajine za duži rat. Ukrajina nema vlastitu vojnu industriju, iako je naslijedila mnogo sovjetskog oružja. Ukrajina nije u stanju provoditi pravovremeno i redovito novačenje i uvježbavanje postrojbi za rat. U Ukrajini nema dragovoljaca, na kakvima je uglavnom počivao hrvatski Domovinski rat. Ukrajinci uključujući muškarce sposobne za rat su se naveliko iselili iz svoje zemlje. (Iz Hrvatske su tijekom rata u inozemstvo polazili samo prognani starci, žene i djeca.) U Ukrajini je na djelu i vidjelu pravi nepatvoreni uzorak neokonzervativnog načina ratovanja, kakav je već viđen u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu. To je rat bez jasno postavljene ratne svrhe i bez predviđenog načina privođenja rata kraju. To je rat iz osvete: neotrockisti ili neokonzervativci se svete i svojoj Majčici Rusiji. Usto su nepoćudnim i protivničkim zemljama nametane političke, trgovinske i financijske kazne ili sankcije.

Zapad je obilno, ali neredovito poslije gorkih i prijetećih vapaja predsjednika Zelenskog opskrbljivao ukrajinsku vojsku sve ubitačnijim oružjem i sve dalekometnijim sredstvima za zabacivanje. Međutim, oružje koje je na mahove dopremano u Ukrajinu (tenkovi, borbena vozila, višecijevni bacači, protivzračni obrambeni sustavi, rakete, dronovi i drugo) nisu tijek rata preokrenuli u prilog Ukrajini. Ukrajini nedostaje njihov vlastiti sustav vođenja rata. Rat se ne može voditi po daljinski dobivanim naputcima. Ukrajinska vojska nije sposobna pravo rabiti zapadne napadačke i obrambene strojeve. Očito je, da u rukama ukrajinskog „Mandušića Vuka“ nijedna puška nije ubojita. Ukrajina vodi tuđi rat.

Gubitak volje zapadnih političara za ratnu potporu Ukrajini opravdava se potrebom suočavanja Amerike s Kinom, koja joj se čini opasnijom od Rusije. Ujedno dolazi i do pretresa američke potpore Izraelu u ratu protiv Gaze. Primjerice, najutjecajniji židovski i demokratski prvak Chuck Schumer, predvodnik Demokrata u američkom Senatu, zatražio je hitno raspisivanje izvanrednih izbora u Izraelu, kako bi se mogla sastaviti nova vlada bez Netanyahua u njoj. Demokrati potporom Izraelu gube potporu islamskih, arapskih i ostalih manjinskih glasača, koji su siti američke pomoći sadašnjem izraelskom režimu, koji usto u Gazi provodi genocid. Americi se razbio njezin lonac za taljenje doseljenika u američki narod. Osvrt koji sam napisao 8. listopada prošle godine, dan poslije opakog napada Hamasa na Izrael, naslovio sam: „Problem Izraela je Bibi“(Netanyahu).

Očito je, da je Rat za Ukrajinu nanio teške posljedice Ukrajini. Rat i kazne nametnute Rusiji donijeli su joj gubitak ljudi, ali i istinski napredak gospodarstva (MMF), snažan razvitak tehnologije i nacionalno okupljanje oko vlasti odnosno oko predsjednika Putina. Ipak, rat je nanio goleme poteškoće i nevolje Europskoj uniji, koja je kažnjavala Rusiju, a nije je kaznila, ali je kaznila samu sebe. Zemlje Europske unije se ubrzano deindustrijaliziraju, a nemaju potrebne prirodne izvore, posebice energetske, te nisu u stanju svijetu pružati i u svijet izvoziti usluge. Kina naširoko izvozi i financira poslove izgradnje prijevozne podloge.

Zbog skupoće (američkog) plina, mala i srednja poduzeća u Europi se zatvaraju, a velika i bogata premještaju proizvodnju u Kinu i Ameriku. (Michelin premješta proizvodnju automobilskih guma za kinesko tržište iz Njemačke u Kinu.) Poljoprivreda, selo i seljaci propadaju pa poljoprivrednici priliče prosvjede diljem EU, od Poljske do Portugala. Islamski doseljenici predstavljaju veliku nevolju za Europu, koja se svrstala uz Izrael u Ratu za Gazu.

Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu nose teške posljedice i Americi. Promašena američka politika prema Ukrajini i prema Izraelu vodi slomu neokonzervatizma, na kojemu je desetljećima počivala ukupna američka geopolitika. Došlo je do duboke političke i životne podjele u SAD i do nezadovoljstva puka, što će najvjerojatnije prouzročiti smjenu u Bijeloj kući početkom 2025. godine. Amerika ratuje na dug, što vodi poskupljenju dobara. Stoga Savezne pričuve (Središnja banka) predviđaju podignuti prihvatljivu inflaciju od 2% na 3%, jer bi to dopustilo tiskanje više novca. Američki željeznički i zračni promet su sve slabije zaštićeni (iskakanje vlakova iz tračnica i nevolje sa zrakoplovom Boeing 737). Snižavanje kvalitete i pouzdanosti proizvoda posljedica je financijalizacije proizvodnih korporacija, po kojoj korporacije višu zaradu prave izravnom uporabom kapitala, nego smišljanjem, proizvodnjom i prodajom proizvoda. Južna granica SAD je širom otvorena useljenicima sa svih kontinenata, što je već stvorilo ne samo veće izdatke za građane, nego i opću javnu nesigurnost.

Propadanje Europe i Amerike događa se u žestokom geopolitičkom prelasku od američke hegemonije do višestožernog svijeta, koji ponajviše čini Globalna većina i koji predvode zemlje BRICS-a. Prije su ljudi prosvjedovali kad bi bio izveden državni udarac, a danas se diljem Afrike puk veseli i podržava prevratnike kad uklanjaju domaće režime, koje su bile potkupile neokolonijalne sile. Usprkos očitom vlastitom propadanju, SAD i EU kao političke tvorevine još ne žele svoje političko nasilje i ratovanje zamijeniti diplomacijom i međudržavnom suradnjom. Kapital i neokonzervativci još ne mogu bez rata. (Izraz Globalna većina je primjereniji od izraza Globalni jug.)

Svima naočigled odvija se očajničko nastojanje kapitala i neokozervativaca da izazovu sukobe mnogo šire od sadašnjih, a možda i novi svjetski rat. Međutim, osim kapitala i neokonzervativne ideologije postoje narodi te još uvijek postoje politika i vojska, bez kojih ni kapital ni neokonzervativci ne mogu ništa napraviti. Vidljivo smanjenje potpore Ukrajini i neskrivane nevolje Bijele kuće sa sadašnjim izraelskim vlastima pokazuju, da američki i europski političari i generali nemaju „petlju“ za širi rat. Svijet je sad na ratnom rubu, ali sam uvjeren temeljem svega što znam i razumijem, da će posljedicom sadašnje opasne i opake neizvjesnosti biti uspostava trajnog mira, o kojemu je pisao Immanuel Kant. Usredotočeni kapital se u svijetu, koji ga sve manje cijeni isto može pokolebati, a neokontervativci su to već napravili.

Continue Reading

Dana 5. ožujka ove godine američki državni tajnik Antony Blinken objavio je, da Viktorija Nuland – koja je bila državna podtajnica za političke poslove Ministarstva vanjskih poslova SAD i koja je poznata po žestokoj ratnoj potpori Ukrajini – „uskoro napušta dužnost“. Viktoriju Nuland zamijenit će John Bass, podtajnik za upravne poslove Ministarstva. Državni tajnik Blinken naveliko je hvalio Nuland, koja je bila diplomatkinja po zanimanju te koja je ranije služila kao glasnogovornica Ministarstva, bila zadužena za euroazijske poslove i bila veleposlanica SAD pri Atlantskom savezu. Nuland je na sastanku NATO-a u Bukureštu 2008. godine uspjela nagovoriti dotadašnje članice, da tijekom godine razmotre pristup Gruzije i Ukrajine Atlantskom savezu, ali to je bilo uzalud. Pozivnice za pristup NATO-u dobile su samo Albanija i Hrvatska.

Tajnik Antony Blinken je objavivši vijest o odlasku podtajnice Nuland naglasio, da će „diplomati i znanstvenici za područje vanjskih poslova u budućnosti proučavati ‚Torijino‘ predvodništvo glede Ukrajine“, nedvojbeno misleći na vatrenu potporu Ukrajini koju je Nuland pružala posebice od 2022. godine. Ipak, uza sve Blinkenove pohvale Viktorija Nuland nije svoj položaj napustila milom. Do 12. veljače ove godine Nuland je bila i vršiteljica dužnosti zamjenika državnog tajnika, kad je na to mjesto mimo njezina očekivanja postavljen Kurt Campbell, poslovni čovjek i diplomat, koji je od siječnja 2021. godine služio u Vijeću za nacionalnu sigurnost kao voditelj poslova za područje Tihog oceana i Indijskog oceana.

John Bass je dosadašnju dužnost preuzeo istom 29. prosinca 2021. godine, a s mjesta veleposlanika u Kabulu sam se zbog bolesti u obitelji povukao 6. siječnja 2020. godine. Međutim, u kolovozu 2021. godine Wendy Sherman, tadašnja zamjenica državnog tajnika Blinkena, javila je Johnu Bassu dok je on poučavao mlade diplomate u Virdžiniji, da smjesta otputuje u Kabul kako bi nadgledao povlačenje američke vojske te američkih i drugih ugroženih građana. Bass je navodno tom zapovijeđu bio toliku zbunjen, da je bez pozdrava odjurio u obližnju trgovinu kupiti odjeću i obuću prikladne za novu zadaću te novo prijenosno računalo. Zatim se vratio u učionicu, oprostio se od polaznika i rekao im da ih mora napustiti. (U MVP su smatrali, da novoimenovani veleposlanik Ross Wilson nije pripravljen za posao, koji bi ga čekao u Kabulu.) Zbog njegova povratka u Kabul i nadzora američkog povlačenja iz Afganistana mnogi novinari nazivaju Johna Bassa „pogrebnikom“. Pri tomu misle i na Bassov mogući nadzor povlačenja Zapada iz Ukrajine.

Uz djelovanje Viktorije Nuland veže se pitanje: „Komu je ona služila i čemu je poslužila?“ Nedvojbeno je to, da je Nuland služila neokonzervativcima, a pitanje je, je li im pomogla ili odnemogla. Nuland je bila preveć gorljiva i nametljiva, a pretjerivanje se uvijek teško plati. Nuland je bila udarna sila neokonzervativaca i to upravo u vanjskim poslovima, koji su pravo mjesto za neokonzervativce.

Nuland je (1993.-1996.) u administraciji predsjednika Clintona bila predstojnica ureda zamjenika ministra vanjskih poslova Strobea Talbotta, nakon čega je bila zamjenica ravnatelja ureda za sovjetske poslove. Ona je (2003.-2005.) u administraciji predsjednika Georgea W. Busha bila savjetnica za sigurnost potpredsjednika Cheneyja i značajno je utjecala na vođenje rata u Iraku. Od 2005. do svibnja 2008. godine Nuland je bila američka veleposlanica u Atlantskom savezu. U tom razdoblju NATO je već bio prestao biti vojnom i jamačno obrambenom ustanovom te se pretvorio u američku političku ustanovu za držanje Europe u stezi.

Nuland je od svibnja 2011. do travnja 2013. godine bila glasnogovornica MVP. To je bilo razdoblje izvedbe obojenih ili cvjetnih revolucija od Tunisa preko Egipta, Sirije i Libije do Jemena. Nuland je tad služila pod državnom tajnicom Clinton. Pravi vrhunac svojeg neokonzervativnog trka Nuland je imala u razdoblju od 2013. do 2017. godine kad je bila pomoćnica ministra za europske i euroazijske poslove. Tad je Nuland (2014.) smislila i upriličila državni udar u Kijevu, kojim je s vlasti potjeran zakonito izabrani predsjednik i konačno skrivila sadašnji Rat za Ukrajinu.

Nuland je po svemu sudeći svršila svoju državničku trku, utrku, karijeru ili curriculum. Očekujem, da će nastaviti novu, čistu neokonzervativnu jurnjavu, možda i u Institutu za proučavanje rata u Washingtonu, koji je 2007 godine utemeljila Kimberly Kagan, jetrva Viktorije Nuland. Viktorija i Kimberly su se udale za braću Roberta i Fredericka Kagan. Robert je Viktorijin suprug. Pretpostavljam, da će Nuland i nadalje zagovarati trockističko-neokonzervativni politički svjetonazor ili ideologiju. Matični mediji koji su u vlasništvu kapitala i u rukama neokonzervativaca tražit će pisane i govorne priloge Viktorije Nuland.

Tko su neokonzervativci? Neokonzervatici se nerado bave unutarnjim poslovima, jer im je pravo poslanje upravo u vanjskim poslovima, u kojima ti suvremeni trockisti mogu obavljati pravi posao izvornih trockista, a to je „izvoz revolucije“. Danas neokonzervativci ne izvoze revoluciju, nego „izgradnju države“ (state building), kojom se potkopava i mijenja politički sustav dotad nepoćudnih država, kakvima su bile Tunis, Libija, Egipat, Sirija, Jemen i Ukrajina.

Izvorni neokonzervativci su gotovo svi bili židovski doseljenici iz Rusije. Bili su se okupili oko časopisa Commentary, kojemu je utemeljitelj i vlasnik bio Američki židovski odbor (American Jewish Committee). Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Usponom takozvane Nove ljevice pod predsjednikom Carterom pripadnici tog novoga pokreta su shvatili, da nemaju što tražiti na američkoj političkoj ljevici pa su se premjestili na desnicu i postali neokonzervativcima.

Prvi pravi uspjeh neokonzervativaca bilo je osvajanje administracije Georgea W. Busha. Probrani neokonzervativci zauzeli su vrlo važne položaje u Bijeloj kući, Pentagonu i Vijeću nacionalne sigurnosti: potpredsjednik Cheney, ministar obrane Rumsfeld, Tobin, Kirkpatrick, Wolfowitz, Bolton, Perle, Frith i Bremer. (Paul Bremer je bio na čelu Savezničke privremene uprave u Iraku poslije „savezničkog“ zaposjedanja te države 2003. godine. Bremer je kao „suveren“ i kao vrhovni zapovjednik vojske Iraka raspustio dotadašnju iračku vojsku i time pridonio neokonzervativnom postupku „izgradnje države“. Raspuštanje iračke vojske stvorilo je prazninu, koju su popunjavale osobne vojske, ISIL i al-Qaida.)

Tko su bili trockisti? Izvorni trockisti bili su sljedbenici Lava Trockoga, koji su kao Židovi poslije uspostave vlade Aleksandra Kerenskog u veljači 1917. godine dobili politička prava te kao pripadnici židovske staleške udruge Bund skupno pristupili Lenjinovoj marksističkoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Židovi dotad u Rusiji nisu imali politička prava, ali su – kad su ih dobili – postali većinom u Lenjinovoj stranci.

Trockisti su napravili veliki politički zamah za vladavine Lenjina i upravo su oni zagovarali uvedbu Nove ekonomske politike (NEP), za koje su židovski trgovci i poslovni posrednici dobro prolazili. (To je bilo vrijeme Ilje Iljfa i Jevgenija Petrova, „Zlatnog teleta“ i Ostapa Bendera.) Trockisti su bili ne samo protiv značajne uloge i važnosti naroda, nego i protiv značajne uloge i važnosti države. Slabašan politički sustav svagdje odgovara dijaspori. Druga politička odrednica trockista bio je izvoz (trockističke) revolucije, kako bi se i u drugim zemljama oslabili narod i država te stvorila mogućnost „daljinskoga“ privatnog upravljanja životnim zajednicama.

[Od 11 povjerenika u prvom Vijeću narodnih povjerenika Rusije ili vladi samo Lenjin i Staljin nisu bili Židovi. Židovi koji su bili u vladi su predložili, da službeni jezici u Rusiji budu ruski i jidiš. Tomu se usprotivio povjerenik za narodnosti Josif Staljin, koji je rekao da Židovi nemaju pravo na svoj jezik, jer nemaju svoje područje u Rusiji. Ostalim narodima Sovjetskog Saveza Lenjin je na preporuku Staljina dao kulturnu samostalnost i pravo uporabe majčinskog jezika.]

Idejni predvodnik neokonzervativaca ili suvremenih trockista bio je politolog i ideolog Leo Strauss (1899.-1973.), profesor Sveučilišta u Chicagu. Mnogi ljudi smatraju, da je Strauss bio filozof. Ipak, on namjerno svoja razmišljanja nije povezao u suvisao sustav. Usto je zagovarao, da iznesena razmišljanja trebaju stvarati dvojbe, kako bi čitatelji ili slušatelji mogli donositi zaključke u skladu sa svojim potrebama. Strauss je zagovarao „pokajanje i povratak na početak“, jer je smatrao da je „ljudski rod“ u početku bio dobar, ali da se kasnije iskvario. Strauss se u mladosti bio zagrijao za cionizam, komunizam pa i za fašizam, ali se za svoje otpadništvo „pokajao pred Bogom i židovskim narodom“. Stoga je Strauss nijekao postojanje evolucije, jer evolucija kaže da život i životne vrste imaju svoje zakone te da treba uvažavati prirodni tijek razvitka vrsta i čovjeka.

Straussu je nijekanje evolucije služilo za opravdanje njegove postavke, po kojoj se čovjekom treba upravljati čak i uz uporabu prisile. Čovjeku treba izvana nametati promjene i ne smije ga se prepustiti prirodnom zakonu, a posebno ne zajedništvu, jer je, po Straussu, zajedništvo uvijek upereno protiv nekoga pa samo po sebi stvara podjele. Ipak, Straussov izopačeni um privlačio je mnoge mlade ljude. (Straussova predavanja u Chicagu slušao je, primjerice, Donald Rumsfeld.)

Leo Strauss sudjelovao je 1950. godine u osnivanju Antistaljinističkog saveza SAD. Nije bila riječ o „antikomunističkom savezu“, nego upravo o antistaljinističkomu. Josif Staljin se nije zamjerio Židovima i trockistima samo njihovim protjerivanjem iz Sovjetskog Saveza, nego i jačanjem sovjetske države. Staljin je do 1939. godine bio samo glavni tajnik Komunističke stranke SSSR-a, ali je tad radi jačanja države preuzeo i dužnost premijera, a dugogodišnjeg prijatelja i premijera Vjačeslava Molotova uzeo je za ministra vanjskih poslova. (Nakon te promjene Graf von der Schulenburg, njemački veleposlanik u Moskvi javio je u Berlin državnom tajniku MVP Ernstu von Weizsäckeru, da je Molotov prvi sovjetski ministar vanjskih poslova koji nije Židov, poslije Trockoga, Čičerina i Litvinova.)

Jačanje države bilo je prije „crvenom krpom“ za trockiste, kao što je sad za neokonzervativce. Smisao Straussove politologije i ideologije je uspostava ne samo vladavine kapitala, nego vladavine kapitala Dijaspore. Leo Strauss je bio ideolog kapitala Dijaspore. Neokonzervativci su, a ne Republikanci ili Demokrati stranka Dijaspore. Stoga neokonzervativci po potrebi mijenjaju stranu u uvriježenoj, ali danas nevažnoj podjeli na političke stranke u SAD.

Buduće djelovanje Viktorije Nuland ovisit će ponajviše od stava ili buduće geopolitičke strategije vladajućih krugova Amerike, koja je naveliko upletena u dva sadašnje područna rata: Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu. Prvi rat je uvelike skrivila Nuland. Drugi rat je skrivio Hamas, ali su u oba rata SAD dale veliku vojnu, financijsku i ljudsku pomoć jednoj strani. Pitanje je, kako će ti ratovi proći i što će donijeti Americi. Čini se, da će Rat za Ukrajinu, kojemu se sudeći po općoj iscrpljenost Ukrajine primiče kraj, svršiti pobjedom Ruske Federacije, u mjeri u kojoj će prvobitno ona odrediti budućnost Ukrajine.

Rat za Gazu se otegnuo, protivno očekivanju izraelskih i američkih vlasti, da će se pitanje Gaze riješiti izraelskim munjevitim napadom ili Blitzkriegom. Budući da se tom ratu još ne vidi kraj, čini se da je sadašnjim vlastima u Washingtonu više stalo, da dobiju skore predsjedničke izbore, nego da se pitanje Gaze brzo riješi. (Ako Biden izgubi izbore, Netanyahu će za predsjednika SAD imati „prijatelja“ Donalda Trumpa.)

Nedavno je američka potpredsjednica ponovo tražila uspostavu i priznanje Palestinske države. Dodala je, da valja „jamčiti zaštitu Izraelu, ali i razlučiti Izraelce od vlasti u Izraelu“. Predsjednik Biden nije gospodar premijeru Netanyahuu, nego je obrnuto. Pitanje je, hoće li Biden uspjeti namoliti Netanyahua, da mu pruži prigodu za pobjedu na predsjedničkim izborima u studenomu ove godine stanovitim popuštanjem u Gazi i otezanjem rata; ili će Netanyahu nastojati čim prije uspostaviti vlast izraelske vojske u Gazi, kako bi spasio sebe i svoju političku budućnost.

Temeljni propust u prosudbi daljnjeg tijeka obaju spomenutih ratova, je u tomu što se oba rata pogrešno i po navici uzima kao ratove za prostor. Besmisleno je Rat za Ukrajinu uzeti kao rat za prostor, jer Rusi imaju više prostora, nego ijedan drugi narod. Rat za Ukrajinu je rat svjetonazora, ideologija i geopolitičkih strategija. Kapital nakupljen u Americi želi pokoriti ruski narod i zagospodariti Rusijom te je u najboljem slučaju raspačati na privatne poslovne korporacije. Nasuprot tomu, Rusi žele imati mir i spokoj na svojim granicama, kao što su nastojali imati tijekom cijele svoje duge povijesti, kad su okolne (islamske) narode, koji bi ih uznemiravali na poticaj velesila stavili pod vlast Moskve. Tako se Rusija prostorno širila. Rat za Ukrajinu protiv Rusije vode SAD i NATO, a Ukrajinci i europski narodi koji zaludu podupiru Ukrajince su velike žrtve.

Ni Rat za Gazu nije rat za prostor, nego je rat između dvaju svjetonazora, dviju ideologija i dviju vjera: islama i judejstva. Izraelske vlasti nastoje Izraelu namaknuti dodatni prostor, iako u prostoru koji je dodijeljen Izraelcima 1948. godine mogu upriličiti rast, razvitak i napredak pučanstva. Cionisti su sprva u Palestini ili bilo gdje u svijetu tražili za Židove samo „zavičaj“. Židovi su od 1948. godine koristili i izraelsku i američku državu za uklanjanje Palestinaca, kako bi sami uživali zemlju svojih praotaca. (Palestinci isto žele živjeti u zemlji svojih pradjedova.)

Međutim, izraelske vlasti ne žele da Židovi u Palestini budu izmiješani s Palestincima, a žele i gospodariti Jeruzalemom, koji za vjerski zagrižene Izraelce nije mjesto ili prostor, nego svetište. Međutim, Arapi isto imaju svoju „svetu“ knjigu. U časnom Kuranu piše, da se „taj kojeg su dušmani protjerali iz njegove zemlje treba u nju vratiti, kako bi on protjerao te koji su prije protjerali njega“. U Izraelu i Palestini se mnogo više ratuje „svetim“ knjigama, nego što se ratuje za prostor.

Izrael će najvjerojatnije vojno pobijediti Hamas i poniziti islamske prvake, koji su privrženi Palestincima, ali će na se zauvijek navući geopolitičku osvetu islamskog svijeta i odbojnost Globalnog juga. Osveta nije značajka samo Izraelaca. Ako se tomu doda ubrzano političko slabljene Amerike, kapital Dijaspore nakupljen u SAD neće ubuduće imati izdašno i poslušno političko i geopolitičko sredstvo za vojnu zaštitu Izraela, koji izaziva druge narode i koji se ozbiljno sumnjiči za genocid u Gazi.

O ishodu sadašnjih područnih ratova, proširili se oni ili ne proširili, ovisit će budućnost neokonzervatizma. Neokonzervativci su ujarmljivanjem američke geopolitike stvorili sadašnju političku i geopolitičku zbrku u svijetu. Stanje u globalnom svijetu je preveć ozbiljno i osjetljivo, da bi se jednoj skupini političkih zagriženjaka ili zelota i nadalje pružala mogućnost da remete miran rast, razvitak i napredak naroda te mir u dušama ljudi, kojima život kao život neizbježno nosi tegobe i nevolje. Liječenje naše vrste, njezinih naroda i jedinačnih ljudi je u životnom zajedništvu, koje neokonzervativci – kako je zlobno naučavao i iskreno razglašavao Leo Strauss – smatraju velikim zlom i neoprostljivim grijehom. Kappital i neokonzervatizam podijelili su države u dva tabora, koje stoje u opreci po pristupu geopolitici. Umjesto te i takve podjele na tabore država, našoj je vrsti potrebna skupna zaštita, u kojoj će sudjelovati sve države.

Neokonzervatizam je krajnja i očajnička ideologija kapitalizma, koja je sračunata upravo na stvaranje zbrke, nereda ili kaosa u našoj vrsti. Protestantstvo, prosvjetiteljstvo, liberalizam, marksizam, nacionalizam, fašizam, nacionalni socijalizam pa čak i staljinizam kao ideologije bili su sračunati na stvaranje kakvog-takvog reda u svijetu, koji bi odgovarao kapitalu ili jakim narodima, kao što su prije bili Nizozemci, Englezi, Francuzi i Rusi, a u novije vrijeme Amerikanci. Čak je i predsjednik Clinton nastojao putem Svjetske trgovinske organizacije uspostaviti red u svijetu nazvan Pax americana. Tad neokonzervativci još nisu bili jaki. Neokonzervatizam je ideologija svjetskog nereda ili kaosa osim što je ideologija kapitala Dijaspore.

Sad je do svijeta, naše vrste, naroda i medija da prepoznaju zlo koje dolazi od prevelikog usredotočenja privatnog kapitala i jednako od neokonzervatizma, koji je kapital uperio u sve narode i sve ljude. Kad se prepoznaju ti izvori zla vrsta treba odmah i zauvijek zatući neokonzervatizam te postupno raspačati kapital po narodima. Globalizacija vrste donijela je mogućnost, da se trockističko-neokonzervativno političko nasilje i otvoreni rat zamijene diplomacijom i suradnjom među životnim zajednicama i njihovim državama. Naša vrsta žudi za mirom.

Continue Reading