Europa tihne
Ovaj se osvrt bavi očitim smanjenjem u Europi i u SAD ratobornosti prema Rusiji. „Euroatlantska“ ratobornost primjetno sahne. Taj je postupak naglo počeo prošle jeseni slomom ukrajinskog protivnapada, koji je prvo nazvan proljetnim pa zatim ljetnim, jer je njegov početak bio predviđen za mjesec veljaču 2023. godine, a počeo je 8. lipnja. Taj je protivnapad trebao ukrajinsku vojsku dovesti na Krim.
Poslije odlaska nadneokonzervativke Viktorije Nuland iz američke djelatne politike došlo je do dodatnog naglog pada „neuroatlantske“ ratobornosti. Minula tri tjedna kričali su samo ukrajinski predsjednik Zelenski i francuski predsjednik Macron, koji je bio zaprijetio upućivanjem francuskih vojnih postrojbi u Ukrajinu. Ipak, francuski predsjednik je već 14. ožujka u razgovoru s francuskom televizijom napravio obrat nakon što je ruski predsjednik rekao: (1) da će Rusija smatrati dolazak naoružanih francuskih postrojbi u Ukrajinu kao njihov upad u ratno poprište, (2) da ni Rusija neće imati „crvenu crtu“ prema Francuskoj, ako je Francuska ne bude imala prema Rusiji, (3) da i Rusija ima oružje, (4) da Rusija ima najjače i najsuvremenije nuklearne snage na svijetu te (5) da će postrojbe članica NATO-a biti uništene u Ukrajini kao što je uništeno i oružje tih članica.
Francuski je predsjednik u televizijskom razgovoru naglasio, da je za Francusku ruski predsjednik protivnik, a ne neprijatelj. Predsjednik je za svoj obrat nedvojbeno dobio mig iz SAD. Na slijednom trojnom sastanku premijera Njemačke i Poljske te francuskog predsjednika 15. ožujka u Berlinu domaćin je naglasio, da Njemačka nije u ratu s Rusijom i da neće ni biti. Trojica predvodnika su se dogovorili, da će nastaviti pružati materijalnu pomoć Ukrajini.
Nova euroatlantska tišina me podsjetila na naslov i početak pjesme Dobriše Cesarića: „Tiho, o tiho govori mi jesen:/šuštanjem lišća i šapatom kiše./Al zima srcu govori još tiše./I kada sniježi, a spušta se tama,/U pahuljama tišina je sama.“
Po svemu što se događa u Ukrajini biva očitim slabljenje obrane Ukrajine. Ukrajinska se vojska povlači pod ruskim pritiskom, a nakon ruskog zauzimanja grada Avdejevke (Avdiivke) ruskim postrojbama je širom otvoren put na zapad, jer nisu postavljene tvrde crte obrane, a zemljište je prikladno za uporabu teških vojnih vozila. Iako, ni sadašnje ukrajinsko povlačenje nije dobro smišljeno, predsjednik i vojne vlasti Ukrajine ponovo pomišljaju na protivnapade, iako bi im valjalo početi mirovne pregovore dok još ima nade za opstanak Ukrajine kao države. Čini se, da su njemački generali dogovarali napad na most preko tjesnaca Kerč, a posebne postrojbe ukrajinske vojske nastoje uz velike gubitke u ljudima i vojnoj opremi provaliti u Rusiju u područjima Belgoroda i Kurska. Pregovarački položaj Ukrajine slabi pomicanjem bojišnice na zapad.
Sadašnje stanje na ukrajinskom bojištu otvara pitanje ukrajinskog načina vođenja rata. Rat za Ukrajinu počeo je 2014. godine državnim udarom na trgu Majdan u Kijevu, kojim je potjeran zakonito izabrani predsjednik Ukrajine te usporednim ruskim prisvajanjem Krima i osamostaljenjem ukrajinskih pokrajina Luhansk i Donjeck. Nakon toga je Ukrajina tobože pregovarala za mir (Minsk I i Minsk II), kako bi imala vremena za naoružavanje i uvježbavanje vojske. Ukrajina je usporedo topovskim zrnima zasipala građanske mete u Donjecku i Donbasu te time zastrašivala pučanstvo. Takvo ukrajinsko „ratovanje“ trajalo je osam godina dok Rusija 2022. godine nije počela poseban vojni zahvat u Ukrajini.
Ukrajinsko vođenje rata svedeno je uglavnom na izazivačke napade, koji se izvode sve jačim i opasnijim oružjem, koje Zapad doprema Ukrajini. Povremeni, ali redoviti zastoji u ukrajinskom vojnom djelovanju otkrivaju nepripravljenost Ukrajine za duži rat. Ukrajina nema vlastitu vojnu industriju, iako je naslijedila mnogo sovjetskog oružja. Ukrajina nije u stanju provoditi pravovremeno i redovito novačenje i uvježbavanje postrojbi za rat. U Ukrajini nema dragovoljaca, na kakvima je uglavnom počivao hrvatski Domovinski rat. Ukrajinci uključujući muškarce sposobne za rat su se naveliko iselili iz svoje zemlje. (Iz Hrvatske su tijekom rata u inozemstvo polazili samo prognani starci, žene i djeca.) U Ukrajini je na djelu i vidjelu pravi nepatvoreni uzorak neokonzervativnog načina ratovanja, kakav je već viđen u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu. To je rat bez jasno postavljene ratne svrhe i bez predviđenog načina privođenja rata kraju. To je rat iz osvete: neotrockisti ili neokonzervativci se svete i svojoj Majčici Rusiji. Usto su nepoćudnim i protivničkim zemljama nametane političke, trgovinske i financijske kazne ili sankcije.
Zapad je obilno, ali neredovito poslije gorkih i prijetećih vapaja predsjednika Zelenskog opskrbljivao ukrajinsku vojsku sve ubitačnijim oružjem i sve dalekometnijim sredstvima za zabacivanje. Međutim, oružje koje je na mahove dopremano u Ukrajinu (tenkovi, borbena vozila, višecijevni bacači, protivzračni obrambeni sustavi, rakete, dronovi i drugo) nisu tijek rata preokrenuli u prilog Ukrajini. Ukrajini nedostaje njihov vlastiti sustav vođenja rata. Rat se ne može voditi po daljinski dobivanim naputcima. Ukrajinska vojska nije sposobna pravo rabiti zapadne napadačke i obrambene strojeve. Očito je, da u rukama ukrajinskog „Mandušića Vuka“ nijedna puška nije ubojita. Ukrajina vodi tuđi rat.
Gubitak volje zapadnih političara za ratnu potporu Ukrajini opravdava se potrebom suočavanja Amerike s Kinom, koja joj se čini opasnijom od Rusije. Ujedno dolazi i do pretresa američke potpore Izraelu u ratu protiv Gaze. Primjerice, najutjecajniji židovski i demokratski prvak Chuck Schumer, predvodnik Demokrata u američkom Senatu, zatražio je hitno raspisivanje izvanrednih izbora u Izraelu, kako bi se mogla sastaviti nova vlada bez Netanyahua u njoj. Demokrati potporom Izraelu gube potporu islamskih, arapskih i ostalih manjinskih glasača, koji su siti američke pomoći sadašnjem izraelskom režimu, koji usto u Gazi provodi genocid. Americi se razbio njezin lonac za taljenje doseljenika u američki narod. Osvrt koji sam napisao 8. listopada prošle godine, dan poslije opakog napada Hamasa na Izrael, naslovio sam: „Problem Izraela je Bibi“(Netanyahu).
Očito je, da je Rat za Ukrajinu nanio teške posljedice Ukrajini. Rat i kazne nametnute Rusiji donijeli su joj gubitak ljudi, ali i istinski napredak gospodarstva (MMF), snažan razvitak tehnologije i nacionalno okupljanje oko vlasti odnosno oko predsjednika Putina. Ipak, rat je nanio goleme poteškoće i nevolje Europskoj uniji, koja je kažnjavala Rusiju, a nije je kaznila, ali je kaznila samu sebe. Zemlje Europske unije se ubrzano deindustrijaliziraju, a nemaju potrebne prirodne izvore, posebice energetske, te nisu u stanju svijetu pružati i u svijet izvoziti usluge. Kina naširoko izvozi i financira poslove izgradnje prijevozne podloge.
Zbog skupoće (američkog) plina, mala i srednja poduzeća u Europi se zatvaraju, a velika i bogata premještaju proizvodnju u Kinu i Ameriku. (Michelin premješta proizvodnju automobilskih guma za kinesko tržište iz Njemačke u Kinu.) Poljoprivreda, selo i seljaci propadaju pa poljoprivrednici priliče prosvjede diljem EU, od Poljske do Portugala. Islamski doseljenici predstavljaju veliku nevolju za Europu, koja se svrstala uz Izrael u Ratu za Gazu.
Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu nose teške posljedice i Americi. Promašena američka politika prema Ukrajini i prema Izraelu vodi slomu neokonzervatizma, na kojemu je desetljećima počivala ukupna američka geopolitika. Došlo je do duboke političke i životne podjele u SAD i do nezadovoljstva puka, što će najvjerojatnije prouzročiti smjenu u Bijeloj kući početkom 2025. godine. Amerika ratuje na dug, što vodi poskupljenju dobara. Stoga Savezne pričuve (Središnja banka) predviđaju podignuti prihvatljivu inflaciju od 2% na 3%, jer bi to dopustilo tiskanje više novca. Američki željeznički i zračni promet su sve slabije zaštićeni (iskakanje vlakova iz tračnica i nevolje sa zrakoplovom Boeing 737). Snižavanje kvalitete i pouzdanosti proizvoda posljedica je financijalizacije proizvodnih korporacija, po kojoj korporacije višu zaradu prave izravnom uporabom kapitala, nego smišljanjem, proizvodnjom i prodajom proizvoda. Južna granica SAD je širom otvorena useljenicima sa svih kontinenata, što je već stvorilo ne samo veće izdatke za građane, nego i opću javnu nesigurnost.
Propadanje Europe i Amerike događa se u žestokom geopolitičkom prelasku od američke hegemonije do višestožernog svijeta, koji ponajviše čini Globalna većina i koji predvode zemlje BRICS-a. Prije su ljudi prosvjedovali kad bi bio izveden državni udarac, a danas se diljem Afrike puk veseli i podržava prevratnike kad uklanjaju domaće režime, koje su bile potkupile neokolonijalne sile. Usprkos očitom vlastitom propadanju, SAD i EU kao političke tvorevine još ne žele svoje političko nasilje i ratovanje zamijeniti diplomacijom i međudržavnom suradnjom. Kapital i neokonzervativci još ne mogu bez rata. (Izraz Globalna većina je primjereniji od izraza Globalni jug.)
Svima naočigled odvija se očajničko nastojanje kapitala i neokozervativaca da izazovu sukobe mnogo šire od sadašnjih, a možda i novi svjetski rat. Međutim, osim kapitala i neokonzervativne ideologije postoje narodi te još uvijek postoje politika i vojska, bez kojih ni kapital ni neokonzervativci ne mogu ništa napraviti. Vidljivo smanjenje potpore Ukrajini i neskrivane nevolje Bijele kuće sa sadašnjim izraelskim vlastima pokazuju, da američki i europski političari i generali nemaju „petlju“ za širi rat. Svijet je sad na ratnom rubu, ali sam uvjeren temeljem svega što znam i razumijem, da će posljedicom sadašnje opasne i opake neizvjesnosti biti uspostava trajnog mira, o kojemu je pisao Immanuel Kant. Usredotočeni kapital se u svijetu, koji ga sve manje cijeni isto može pokolebati, a neokontervativci su to već napravili.
Najnoviji komentari