23 ožujak 2024 ~ 0 Comments

SAD – Trovlast Dijaspore, Izraela i domaćih Židova

Ovaj se osvrt bavi vlasti, koju su nad SAD skupno uspostavili Dijaspora, Izrael i domaći Židovi. Politika se u Americi ne vodi za napredak zemlje, za probitke države ni na dobrobit naroda, nego za sve veće nakupljanje kapitala. To vrijedi i za unutarnju politiku i za vanjsku. Stoga se stanje u Americi vidno pogoršava, a položaj Amerike u svijetu stalno slabi.

Do takvog stanja Amerike došlo je zato, što je Amerika kapitalistička država. U takvim državama ne vladaju „čovjekoliki“ vladari kao što su knezovi, kraljevi, carevi, predsjednici, predstavnička tijela ili skupine visokih vojnih časnika, nego nakupljeni privatni (skriveni) kapital. Kapital vlada tako, što političari – koji bi politiku trebali voditi odgovorno i za narod – vođenje politike ustupaju kapitalu i to sebi na korist. Nijedna zemlja ne može bez politike pa u kapitalizmu politiku vodi kapital, koji je narodu pravi gospodar. Svrha nakupljanja privatnog kapitala nije prvobitno osobna potrošnja, nego upravo uspostava i obnašanje političke vlasti.

Stisak kojim kapital vlada američkom politikom je vrlo jak, jer je Amerika još uvijek prva država svijeta po snazi politike, veličini gospodarstva, sastavu i opremljenosti vojnih snaga i po žestini, kojom ona kao ideologiju rabi neokonzervativnu podvrstu liberalizma. U Americi postoji golema nakupina privatnog kapitala, koji nadvlada svako moguće jedinačno nastojanje, da se politika vodi za narod, a geopolitika za državu.

Savezništvo SAD i Izraela dugo je temelj američke geopolitike, jer je država Izrael kao otok umetnuta u more arapskih i islamskih naroda, pod čijim su tlom odavno velike pričuve nafte. Nafta je postala dragocjenim vojnim izvorom otkad su od 1911. godine „prvi gospodar“ zapovjedništva britanske mornarice Winston Churchill i admiral John Fisher počeli u brodovima i podmornicama ugljen zamjenjivati naftom. Izrael je poslije svojeg utemeljenja postao posebnim američkim policajcem za područje Bliskog Istoka, od kojega dugo nije bilo važnijeg područja u svijetu. Amerika se ujedno postavila kao velika zaštitnica ključnih proizvođača nafte, posebice Saudijske Arabije.

Usredotočenje kapitala u SAD je tako veliko, da je nakupljeni kapital odande mogao voditi ne samo američku domaću politiku, nego i vanjsku politiku golemog broja zemalja „slobodnog svijeta“, koje su prihvatile američku hegemoniju kao zlo znatno manje od komunizma.

Međutim, američki kapital se zatekao uglavnom kod Dijaspore. To se nije dogodilo slučajno, jer je seobeni i neizvjestan život Židova u njih usadio potrebu za nakupljanjem gotovine. Zbog čestih progona za drevnih carevina, za rimske vladavine Sredozemljem i za vladanja kršćanskih kraljeva u Europi Židovi se nisu usudili ulagati u nekretnine i u proizvodnju tvarnih dobara (osim svile), nego su se bavili trgovinom te obradbom dragog kamenja i plemenitih kovina. Poslovanje Židova bilo je sračunato na prikupljanje i nakupljanje gotova novca i zlata, koje se razmjerno lako prenosi.

Iako Židovi odavno sele u Ameriku, oni su se onamo počeli naveliko useljavati koncem devetnaestog stoljeća kad je Amerika postajala najjačom industrijskom silom svijeta. Amerika se industrijski razvila, jer je branila uvoz dobara, ali je dopuštala unos kapitala. Osim običnih pripadnika židovskog naroda iz siromašnih dijelova Središnje i Istočne Europe, u Ameriku su useljavali i nositelji židovskog kapitala, kojih je bilo i u Britaniji i u kopnenoj Europi. Industrijski razvitak Amerike omogućio je Dijaspori dodatno i obilno nakupljanje kapitala. Kapital Dijaspore zagospodario je Amerikom i prije Drugoga svjetskog rata. (Taj kapital je dobrim dijelom skrivio pojavu Velike depresije 1929. godine.)

Američka država nastala je u revoluciji protiv tuđe vlasti. Američka revolucija nije bila sračunata na promjenu političkog sustava u postojećoj državi, kakve su bile Francuska revolucija ili Velika oktobarska revolucija. U Američkoj revoluciji stvorena je nova država i to od 13 (trinaest) posjeda na istočnoj obali Sjeverne Amerike, kojima su Britanci pojedinačno upravljali. To nije bila pregradnja ili „izgradnja države“ (state building) u zatečenom prostoru. Kako bi stvorili Sjedinjene Američke Države doseljenici su stvorili ili odredili i prostor nove države. Budući da je svaka država u velikoj mjeri određena pripadnim prostorom, Amerikanci su sami probrali novi, cjelovit prostor za svoju državu i privremeno ostavili Britance bez posjeda u Sjevernoj Americi.

Doseljenici se u postupku osamostaljenja od Britanije nisu odmetnuli posebno u svakom od 13 kolonijalnih posjeda. Oni su stvorili novu državu, Ameriku. [Uobičajeno je, da se osamostaljenje 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi smatra revolucijom ili prevratom. Ipak, izvorni smisao riječi „revolucija“ je „vratiti u prethodno stanje“ (odmotati, povrnuti, vratiti na staro) pa se valja s pravom pitati, je li se 1776. godine u Americi odigrala revolucija. U postupku osamostaljenja Amerike nije bilo „povratka na prijašnje stanje“. Osamostaljenje doseljenika i uspostava Sjedinjenih Američkih Država bio je nedvojbeno izumiteljski, stvaralački zahvat.]

U Američkoj revoluciji nastao je i američki narod. Do revolucije 1776. godine doseljenici su bili podanici britanske krune. Osamostaljenjem od krune doseljenici su se sastavili u narod. Oni su od podanika krune postali pripadnici novog naroda. Stoga nije neobično to, što su američki doseljenici svoj ustav, koji su „odredili i uspostavili“ 4. ožujka 1789. godine, počeli riječima Mi, narod.

Mi, narod Sjedinjenih Država, u nastojanju da utemeljimo što savršeniju Zajednicu, uspostavimo Pravdu, jamčimo domaći Spokoj, pobrinemo se za zajedničku obranu, promičemo opću dobrobit, namaknemo Blagoslov Slobode sebi i svojem potomstvu, određujemo i uspostavili smo ovaj Ustav Sjedinjenih Američkih Država.

Tim riječima počinje Ustav Sjedinjenih Američkih Država, koji je vrhovni zakon države. Ustav je 4. ožujka 1789. godine zamijenio Članke Konfederacije, privremenog američkog ustava. Ustav je izvorno imao sedam članaka, koji su odredili okvir i ograničenja ovlasti savezne vlade. Tako su u Američkoj revoluciji stvoreni i nova država i novi narod.

(Godine 1912. Vladimir Lenjin zatražio je od Josifa Staljina, da za novi politički sustav u višenacionalnoj Rusiji, koja će biti bez cara, smisli rješenje nacionalnog pitanja. Lenjin se pitao, što će poslije revolucije biti ljudi, koji su tad bili carski podanici. Staljin je svim narodima koji su imali svoj prostor dao kulturnu autonomiju s pravom javne uporabe majčinskog jezika. Rusija u revoluciji nije namaknula dodatan prostor, nego je čak dotadašnji „carski kulturni prostor“ pridjenula narodima, koji su i dotad bili narodi.)

Američki doseljenici su čudesnim stvaralačkim zahvatom utemeljili novu državu i od sebe stvorili novi narod. To je vjerojatno jedincat zahvat u povijesti Zapada. Američki doseljenici su poslije svojeg zahvata odredili i smisao stvaranja Sjedinjenih Američkih Država: utemeljenje što savršenije Zajednice, uspostava Pravde, jamčenje domaćeg Spokoja, briga za zajedničku obranu, promicanje opće dobrobiti i namicanje Blagoslova Slobode njima i njihovu potomstvu  …  . Stoga je upravo na ovom mjestu u osvrtu potrebno spomenuti sadašnje stanje vlasti u Americi, koje se s pravom može nazvati posljedicom nebrige kapitala za državu SAD i za američki narod. [Sa spomenutim zahvatom doseljenika može se usporediti samo zahvat Čin Ši Huangdija (221-210.), koji je 221. godine prije Isusa stvorio novu kinesku carevinu, Središnju kraljevinu, poslije razornog bratoubilačkog rata, koji je gotovo tri stoljeća vodilo sedam suprotstavljenih kineskih kraljevina.]

Stanje vlasti u Americi je slabo po sva četiri vidika vlasti: politici, gospodarstvu, zaštiti i sustavu uvjerenja. Unutarnja politika u SAD je potpuno rastrojena, jer su Demokrati prije smislili, a sad izvode prijelaz američke životne zajednice od demokracije u lijevi totalitarizam, u kojemu bi građani potpuno ovisili o vlasti. Jedno sredstvo prelaska u totalitarizam je potpuno otvaranje južne američke granice, koju nadziru meksičke udruge koje raspačavaju opake i smrtonosne opijate. Otvaranje granice vodi uništenju američkog naroda. Popustljivost mjesnih tužitelja i sudaca prema počiniteljima zlodjela samo povećava broj i težinu zlodjela. Mjesni sudci proizvoljno donose odluke, koje nose teške političke posljedice za cijeli narod. Osnovnim i srednjim školama upravljaju sindikati učitelja, koji su potpuno zadojeni ljevičarstvom. Tijela državne uprave su u službi Demokratske stranke i neokonzervativaca, a ne građana i naroda.

Američko gospodarstvo se deindustrijalizira, a proizvodne korporacije se financijaliziraju, što znači da nastoje veću zaradu napraviti izravnom uporabom kapitala, a ne smišljanjem („dizajnom“), pravljenjem i prodajom tvarnih proizvoda. To vodi nepouzdanosti američkih industrijskih proizvoda i sustava, posebice u zračnom i željezničkom prijevozu. Američka prijevozna podloga je zastarjela, zanemarena i neprimjerena sadašnjim potrebama građana, gospodarstva i zaštite.

U američkim vojnim snagama širenje lijeve ideologije budnosti (wokism) je važnije od priprave vojnika i postrojbi za rat. SAD su smanjile broj djelatnih vojnika, jer novačenje za vojsku ide slabo: mladi ljudi ne žele služiti pod nepouzdanim i pustolovnim političkim vodstvom, koje je pod nadzorom neokonzervativaca. Poslijeratna politika Demokrata (Truman, Johnson, Clinton, Obama, Biden) uvukla je američku vojsku u niz nepotrebnih i nedomišljenih ratova, koji su svi odreda bili izgubljeni (Koreja, Vijetnam, Kambodža, Somalija, Afganistan, Irak, Sirija, Ukrajina). Ratobornim demokratskim predsjednicima pridružio se i republikanac George W. Bush, čijom administracijom su isto gospodarili neokonzervativci. Američki generali i sigurnosni savjetnici u Bijeloj kući izravno i putem NATO-a prijete svijetu, ali se više ne ufaju uvući Ameriku u rat. Učestale prijetnje su očit znak slabosti.

Amerikom je minulih desetljeća vladao neokonzervatizam, koji je najnakaznija podvrsta liberalizma od pojave protestantstva u šesnaestom stoljeću do danas. Neokonzervativci su baštinici trockista, koji su „izvozom boljševičke revolucije“ nastojali rastresti i poremetiti sve narode, sve nacionalne države i cijelu vrstu Homo sapiens, kako bi je mogli ujarmiti i njom upravljati te tako uspostaviti svjetsko gospodstvo. Nakane za izvoz revolucije iz boljševičke Rusije, za koju su trockisti smatrali da će postati najjačom svjetskom velesilom, su se izjalovile i zbog Lenjinova i zbog Staljinova stava prema tom zahvatu. Stoga su se trockisti premjestili u SAD, koje su od kraja devetnaestog stoljeća uistinu bile prva svjetska velesila. Oni sad pod imenom neokonzervativaca potkopavaju svijet prijetnjama, ratovima i obavještajnim pothvatima.

Imajući u vidu nastanak i dobro rano djelovanje Sjedinjenih Američkih Država valja se pitati: „Postoje li još američka država i američki narod?“ Američka država i američki narod ostavljeni su kapitalu „na milost i nemilost“. Kako bi se poboljšalo stanje američkog naroda i kako bi u svijetu ojačao položaj američke države, Amerika mora promijeniti svoj zastarjeli politički sustav. Sad američkom narodu nije potrebno novo stvaranje države. Potrebno je samo u postojećoj državi preinačiti i poboljšati politički sustav.

Pisanje ovog osvrta bilo je djelomice potaknuto nedavnom izjavom Chucka Schumera o stanju u izraelskoj politici. Schumer je predvodnik Demokrata u Senatu, neosporni politički prvak židovske zajednice u SAD i nedvojbeno najutjecajniji političar u redovima demokrata. Schumer je bio krajnje osoran prema politici i djelovanju Izraela u Gazi te zatražio hitno održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora u Izraelu, kako bi se poslije izbora mogla sastaviti nova izraelska vlada bez Netanyahua u njoj. Schumerova izjava bila je toliko neočekivana i oštra, da su i mnogi republikanci navalili na Schumera, zbog navodnog potkopavanja pravedne borbe Izraela protiv Hamasa.

Po meni, Schumer je govorio u ime domaće židovske zajednice, a ne u ime Izraela ili Dijaspore. Čini se, da je Schumerov Lebensraum Amerika, a ne Izrael ili kapital Dijaspore. Schumerov neočekivani istup je posljedica straha običnih Židova od poplave antisemitizma i u SAD i u svijetu. Dolazi do širenja antisemitizma, ali ne više vjerskoga, nego pučkog i političkog antisemitizma.

U vrijeme pojave cionizma, sredinom devetnaestog stoljeća, došlo je do novog rasapa Židova u sljedbe, kakav se dogodio i u Isusovo vrijeme, kad su se u Judeji pojavile četiri „prirodne“ sljedbe: saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Takva podjela životnih zajednica je uobičajena kod naglih političkih promjena, kakva se dogodila dolaskom rimske vlasti u Judeju. Jedni ljudi odbijaju prihvatiti promjenu, drugi joj se prilagode. I jedni i drugi promjeni pristupe ili djelatno ili trpno („pasivno“). U Isusovo vrijeme saduceji, koji su bili bliski zemljoposjednicima trpno su prihvatili rimsku vlast, kako bi vlasnici sačuvali imanja. Farizeji, koji su bili bliski trgovcima i obrtnicima, djelatno su surađivali s Rimljanima, kako bi se proširila postojeća judejska tržišta. Eseni su se povukli iz matice političkog života „u pustinju“. Zeloti su se oružjem počeli suprotstavljati Rimljanima.

Sredinom devetnaestog stoljeća sličan se rasap ponovio među Židovima u Europi, koji je bio prouzročen pojavom Industrijske revolucije i njezinim širenjem na istok Europe, gdje je u Ruskoj carevini živjelo mnoštvo Židova. Jedni Židovi, poput nekadašnjih saduceja, izabrali su ujednačenje ili „asimilaciju“ s domaćim pučanstvom, kako bi – ne razlikujući se od njega – sačuvali svoje dobro stanje. Drugi su – poput nekadašnjih farizeja – izabrali da se drže skupa i da kao cjelina, a ne kao pojedinci poboljšavaju svoje stanje. Oni su postali Dijasporom, koja je skupno nakupljala kapital u krugu bankara i veletrgovaca. Treći su bili cionisti, koji su se poput nekadašnjih esena nastojali povući iz neugodne Europe u stari zavičaj ili nekamo drugamo – spominjala se Afrika – kako bi na miru njegovali judejstvo i zajedništvo. Cionisti su se novačili uglavnom u Istočnoj Europi, gdje su Židovi često bili žrtve pogroma, koje je pravio domaći puk, a ne državna vlast. Četvrti su bili marksisti, koji su poput nekadašnjih zelota (gorljivih) izabrali nasilno, revolucijsko suprotstavljanje kapitalističkom sustavu u Europi.

S druge strane, u Rusiji su se od poraza Bonapartea kod Moskve i dolaska ruske carske vojske u Pariz javljali pokreti za preobrazbu ruskog političkog sustava. Prvo su se javili decembristi (dekabristi), koji su okupljali aktivne časnike i koji su bili potučeni 26. prosinca („декабрь“) 1825. godine. Pokret su 1816. godine utemeljili časnici Carske ruske straže na čelu s Pavelom Pestelom putem Sjeverne udruge i Južne udruge. (Pestel je pogubljen 1826. godine). Nakon sloma Decembrista prevratnički posao preuzeli su intelektualci.

Oni su bez mnogo provjere iz inozemstva preuzimali zamisli o promjeni političkog sustava u Rusiji i proglašavali ih neupitnima. Četrdesetih godina bilo je razglašeno hegelijanstvo, jer je Hegel promicao pruski politički sustav kao vrhunac uređenja države. Nakon hegelijanskog razdoblja u Rusiji se pojavio nihilizam. U Rusiji nije bila nevrijedna samo carska vlast. Sve je valjalo razoriti. Mihail Bakunjin je govorio o „stvarateljskoj nuždi da se sve razori“. Od sredine šezdesetih godina ruski intelektualci su se pomamili za darvinizmom. Ruski intelektualni apsolutizam bio je posljedicom otočenosti Rusije i bio je zrcalnom slikom carskog apsolutizma. Za vodeće ruske umove – Dostojevskog, Tolstoja, Černiševskog i Lenjina – nisu bili važni pojedinci, nego je apsolutnim postao narod. Tad se počeo širiti Pokret narodnjaka („populista“). Poslije objave 1872. godine prvog sveska Marxova Kapitala u prijevodu Mihaila Bakunjina, apsolutnim ili nesvezanim postao je marksizam.

Marksisti su općenito preuzeli zadaće nekadašnjih judejskih zelota. Marksisti su nastojali razoriti kapitalizam, kao što su izvorni zeloti htjeli razoriti Rimsku carevinu. Marksizam je u Rusiji očekivano privukao velik broj školovanih Židova, koji su se s vremenom okupili kao „menjševici“ ili komunistički manjinci. Ruski Židovi su znatno utjecali na komunistički pokret u Rusiji i na izvedbu Velike oktobarske revolucije. Struja se ustalila u trockizam, koji je u SAD presađen kao neokonzervatizam. [Židovsko krilo Lenjinove Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRS), koje su vodili Plehanov i Martov imalo je u stranci većinu, ali su mnogi pripadnici tog krila prije glasovanja na Drugom kongresu RSDRS 1903. godine u Londonu iz prkosa napustili dvoranu pa je to krilo ostalo u manjini. Tako je većinska struja nazvana manjinskom, menjševičkom.]

Ovog časa Izraelom vladaju zeloti ili zagriženi, koji žele Veliki Izrael i koji ne mogu podnijeti suživot s Palestincima, Arapima ili muslimanima. Ovog časa Amerikom vladaju neokonzervativci, neotrockisti ili suvremeni zeloti. Neokonzervatizam ili neotrockizam parazitira na opsjednutosti Amerike vlastitom iznimnosti, koju su još u kolonijalnu Ameriku unijeli puritanci kao protestantski zeloti ili zagriženi. Uspostavljena je privremena, ali jaka sprega zagriženih u Izraelu i zagriženih u Americi. Ta se sprega odvaja od Globalne većine, osamljuje se i sahne kao par, par SAD-Izrael.

Nasuprot zamisli o Velikom Izraelu treba uspostaviti samostalnu Palestinsku državu u granicama iz 1967. godine sa sjedištem u Jeruzalemu. Globalna većina ima „dovoljno ruku“ u Glavnoj skupštini UN, da nametne priznanje samostalne palestinske države. Priznanje Palestinske države je zadaća koju treba hitno obaviti, kako bi se zauvijek uklonilo najpogibeljnije žarište nepostojanosti i neizvjesnosti u svijetu te kako bi se uklonili i izraelski vjersko-politički fanatizam i američki neokonzervatizam. Taj bi zahvat preduhitrio pojavu i širenje diljem svijeta pučkog i političkog antisemitizma, kojega se pribojava Chuck Schumer.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: