Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi povijesnom pojavom Isusa iz Nazareta: (1) njegovom veličajnom objavom stvaranja novog svijeta, (2) izostankom brzog ostvarenja njegove zamisli i (3) sadašnjim dobrim izgledima provedbe njegova izvornog nauma. Kako bi ovaj prikaz bio prihvatljiv čitateljima, njima bi valjalo ukloniti religijsku ljusku, u koju je kršćanska baština pohranila sjećanje na pravog, povijesnog čovjeka Isusa iz Nazareta. To se posebice tiče uporabe starozavjetnog pojmovlja i nazivlja, koje su nepotrebno, ali i iz razumljivih razloga rabili svjedoci događaja i pisci sjećanja vezanih uz Isusa.

Usto, dodatne poteškoće u razumijevanju Isusove najave stvorio je izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je Isus često rabio. Isus nije porekao, da je on kralj, ali je i naglasio da „njegova kraljevina nije od ovoga svijeta“ i da je došao služiti. Isus sprva nije znao, koje bi izraze rabio umjesto starozavjetnih izričaja. (Poslije se uspjelo prihvatio „prispodoba“, usporedbi, parabola ili analogija.) Isus i njegovi učenici bili su neuki, ali su bili dovoljno mudri i pronicljivi, da shvate, da dolazi novo vrijeme, vrijeme presudne promjene. To su bili shvatili mnogi Izraelci. Ivan Krstitelj je govorio: „Sjekire su već položene na korijenje stabala“.

Ondašnju presudnu promjenu izazvala je „globalizacija“ Sredozemlja, koju su izveli Rimljani. Drevni Izraelci su mnoga stoljeća prebivali u „obećanoj zemlji“ ili u prostoru, kojim zbog ravnoteže ondašnjih velikih sila (Egipta, Asirije i Babilona) nije uspjela zavladati nijedna obližnja velesila. Rim je uspio zavladati ne samo „obećanom zemljom“, nego i spomenutim nekadašnjim područnim velesilama. Rimljani su došli u Palestinu, kako bi se u njoj trajno zadržali. Dolazak rimskih postrojbi prelomio je povijest Izraela.

Ipak, u znamenitom Govoru na gori (Mt 5, 3-11) Isus iz Nazareta je „nebesko kraljevstvo“ jasno odredio kao sustav ljudskih vrijednosti, na kojemu će počivati politički sustav budućih, obnovljenih životnih zajednica. Isus je naveo kakvi trebaju biti ljudi, kako bi se izgradio novi svijet (s novim političkim sustavom). Isus je u Govoru na gori  iznio svoju „antropologiju“. Ako se umjesto izraza „od ovoga svijeta“ uzme primjereniji izraz „od ovakvoga svijeta“ prestaje pomutnja spram izraza „nebeska kraljevina“. (Navedena preinaka je potrebna, ali i zanemarljivo sitna, ako je se usporedi sa starozavjetnim svetovnim (sakralnim) predrasudama, kojima su dobronamjerni izvjestitelji Isusova povijesnog zahvata mlatnuli uspomenu na povijesnog Isusa iz Nazareta.)

[Govor na gori glasi: Blago gladnima duha: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!/ Blago ucviljenima: oni će naći utjehu!/ Blago skromnima: oni će napučiti zemlju!/ Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se je naužiti!/ Blago velikodušnima: njima će se uzvratiti istom mjerom!/ Blago dobronamjernima: oni će Boga gledati!/ Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!/ Blago progonjenima na pravdi Boga: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!]

Kako bi se dostojno prosudilo Isusove nakane, treba uvažiti to, da je judejstvo kao državotvorna mitohistorija postalo neizdašnim nakon rimskog zaposjedanja Palestine. Zauvijek se bila raspršila nada u obnovu davne judejske kraljevine, koja je bila imala samo četiri vladara. Beznađe Izraelaca je razotkrilo izlišnost njihove vjere u obnovu vlastite države, obnovi koje su trebali služiti starozavjetni spisi. Pitanje je bilo: Jesu li Izraelci uistinu „odabrani narod“, ako su ih Rimljani pokorili i ako su zauzeli njihovu „obećanu zemlju“? Ozbiljnost stanja Izraela potvrdio je rasap njegovih političkih ljudi u četiri nepomirljive sljedbe: saduceje, farizeje, zelote i esene. Izraelci su se kao ljudi teško osjećali u svojoj nutrini. U umovima Izraelaca nastala je velika pomutnja. Bilo je došlo vrijeme za preokret i za obraćenje.

Isus iz Nazareta je nedvojbeno bio obraćenik, koji je dramatičnim krštenjem usred goleme svjetine u rijeci Jordanu samo potvrdio svoje obraćenje. Tko se unio u pitanje obraćeništva i u stanje obraćenika poslije obraćenja, dobro zna da puki čin obraćenja znači samo raskid sa starim, dotrajalim zamislima i sa svijetom, za koji su one bile smišljene. Taj raskid stvara prazninu u obraćenikovu umu. Obraćeniku dolazi vrijeme preispitivanja: natrag ili naprijed i s kojim zamislima naprijed? Stara pripovijest je odbačena. Treba iskovati novu životnu zamisao. Zapravo, treba se mučiti oko nje i čekati da ona sine.

Isus je kod krštenja stekao utisak Božjeg očinstva spram ljudi i ujedno svojega osobnog i općeg ljudskog sinovstva spram Boga. Kod Isusova krštenja čuo se, navodno, glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ Što je Božje očinstvo, „pitanje je sad“. Doonda je u Izraelu Bog bio vladar, silnik, sudac i osvetnik, a po Isusu ispada, da je Bog samo otac. Dolazi li milina samo od spremnog odziva ili i od dobro obavljena posla. Isus je ta pitanja trebao razmrsiti, kako bi sebe oslobodio, odvezao ili otputao pa se povukao u osamu.

Isus je slutio, da ima poslanje, ali se u osami „pustinje“ suočio s tri teška pitanja: (1) hoće li on preživjeti to, u što se upušta, (2) treba li se prikloniti kojoj vlasti i (3) kakvu bi novu priču trebao ispresti, kojom bi privukao sljedbenike? (Mt, 4,1-11) U Isusovu umu je nakon četrdeset dana unutarnjih pustinjskih okršaja planula prava zamisao, što se može zaključiti po tomu, što se Isus u svoju zajednicu vratio ozaren i pun samopouzdanja. Sva Evanđelja tvrde, da je Isus bio pri riječi. Odriješen „jezik“ znak je nove zamisli, koja je upravo sinula.

Ako je po povratku u svoju zajednicu Isus ikomu povjerio svoje „pustinjske“ ili životne muke, neuki ljudi koji nisu upućeni u pitanje obraćenja tomu su dali svoje objašnjenje: Isusa iz Nazareta jamačno je žestoko iskušavao glavom Sotona, nekadašnji Jahvin sustolnik, a poslije predvodnik nebeskih pobunjenika proti Jahve. (Valja naglasiti, da su evanđeoski opisi događaja Isusova krštenja i njegova povlačenja u osamu bili navučeni na okorjele starozavjetne uzorke objašnjenja iznimnih pojava.)

Ipak, Isus je bio našao odgovore na svoje dvojbe. Prvo, zaključio je, da je važnije obaviti poslanje, za koje je bio pozvan, nego spašavati vlastiti život. Važnije je život dobro rabiti, nego ga čuvati. (Govorio je, da najviše što čovjek može učiniti za bližnjega je dati za nj vlastiti život.)

Drugo, Isus je u osami zaključio, da političke vlasti nisu važne, ako je Bog uistinu otac ljudima. (Isus je jedini povijesni utemeljitelj sustava uvjerenja, koji se nije priklonio nijednoj vlasti. „Caru carevo, Božje Bogu!“) Dapače, Isusa su zaredom na smrt osudile sve tri vlasti u Izraelu: židovska vjerska, samoupravna kraljevska i rimska carska. Treće, Bog za Isusa nije bio dalekom skrivenom silom, nego duh koji dopire do duše i uma svakog čovjeka te koji u njima boravi i u njima opći s čovjekom. Isus je rekao Nikodemu, uglednom članu židovskog Velikog vijeća, da se mora „ponovo roditi“ i to po duhu. Isus je poučio Nikodema, koji je već bio u godinama, da je suradnja ljudi s Božjim duhom zemaljsko, a ne nebesko pitanje.

[Ako se razgoli Isusovo okapanje u „pustinji“, vidi se da je bila riječ o troje: kruhu, vlasti i vjeri u daleko, nevidljivo božanstvo. U izvornim civilizacijama (Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, Kini) jaki i naoružani ljudi, koji su bili pripravni rabiti silu navukli su ili prisilili ljude, da prihvate njihovu vlast, kako bi se dobro hranili radom u postrojbama na poslovima navodnjavanja i odvodnjavanja uz velike rijeke, koje su nanosile plodan mulj. Usto, novi, samozvani vladari su u svrhu lakšeg vladanja uveli obveznu vjeru u božanstva, koja su to sprva znali bili i ti isti svjetovni, politički vladari. Isus je u kušnjama nedvojbeno odbacio trojstvo vlasti, opstanka i vjere. U tomu se sastojao Isusov protivcivilizacijski „obračun u pustinji“. Isusu je bila neprihvatljiva svaka vlast nad ljudima, jer ona nadomješta Božje očinstvo spram njih.]

Izravna posljedica Božjeg očinstva spram ljudi i čovjekova sinovstva spram Boga je potreba obnove zajedništva među ljudima. Umjesto da ljude u cjelinu povezuje vlast, koja vodi račun ponajviše o svojim probitcima, ljude u zajednicu treba povezivati život. Postoje mnoge vrste zajednica („međunarodna“ zajednica, zajednica vjernih, poslovna zajednica, tržišna zajednica, građanska zajednica, vatrogasna zajednica pa čak i „hibridna“ zajednica), a našoj vrsti je prijeko potrebna životna zajednica. U ljudskom životnom zajedništvu nema mjesta za vlast koja bi se nadmetnula nad narod ili životnu zajednicu. Povijesni zahvat Isusa iz Nazareta bio je sračunat na obnovu ljudskog životnog zajedništva. Životno zajedništvo je baština evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa.

Kako bi slušateljima objasnio što je životno zajedništvo, Isus iz Nazareta je iznio pomno smišljenu vlastitu prispodobu. „Kraljevstvo je nebesko poput domaćina, koji rano ujutro iziđe najmiti radnike za svoj vinograd. Pogodi se s njima po denar na dan i uputi ih u vinograd. Iziđe opet o trećoj uri i vidje druge kako na trgu stoje besposleni pa i njima reče: ,Idite i vi u moj vinograd pa ću vam dati što bude pravo.‘ I oni odoše. Tako je postupio i o šestoj i o devetoj uri. Kad iziđe o jedanaestoj uri nađe druge gdje stoje i reče im: ,Zašto stojite ovdje besposleni cijeli dan?‘ Kažu mu: ,Jer nas nitko ne najmi.‘ Gospodar i njih posla u vinograd. Gospodar je uvečer svim radnicima dao po denar, kolikogod su dugo ili kratko radili. Kad su se pobunili radnici, koji su dugo radili po žezi gospodar reče jednomu od njih: ,Zamjeraš mi što sam dobar.‘ “ Po Isusu iz Nazareta, životno zajedništvo je sustav u kojemu nitko nije izostavljen ili zapostavljen, jer svi ljudi imaju životne potrebe.

Vlast je u civilizacijama zarobila Boga. Bog otad ne pomaže ljudima, nego služi vlastima. Dobar primjer uporabe Boga od vlasti bila je izraelska teokracija ili bogovlašće. Izraelom nije vladao Bog, jer Bog uopće ne vlada, nego uvriježeni politički sloj. Okomljujući se na vlasti, koje iskorištavaju pojam ili postojanje Boga, Isus je nastojao osloboditi i Boga i čovjeka.

Bog nije čak ni stožer životnog zajedništva ljudi, jer je Bog kao duh nazočan u svakom čovjeku. Naime, čovjek kao pripadnik vrste nema u sebi samo um, koji se temelji na iznimno razvijenu mozgu i na stečenom pojmovnom mišljenju. Čovjek ima i svijest o sebi, koju nazivam ljudskim duhom. (Ljudski duh je čovjekov dobri duh, koji upozori čovjeka kad mu um griješi i bludi, kad se razmeće obmanama i lažima te kad ljudima nanosi zlo. Čovjek nema urođeno ponašanje kao što imaju životinje pa ga poročni um može navesti na zle postupke.) Čovjek u ljudskom duhu ima sredstvo za prihvat Božjeg duha u sebi i za snažno općenje s njim. Tako se čovjek osposobljava za unošenje dobra u vrstu i za unapređivanje ljudskog životnog zajedništva. Isusova pustinjska „kušnja“ bila je općenje Božjeg duha i Isusova ljudskog duha.

Za promicanje svoje zamisli obnove životnog zajedništva Isus iz Nazareta nije utemeljio ustanovu, jer vjerske ustanove traže vlast s kojom će se upariti. Broj vlasti u svijetu bio je golem. Tako su bili postupili upravo Isusovi Židovi, koji su – „kako bi bili kao i ostali narodi“ – pristali da se u odabranom narodu, koji je bio savez dvanaest plemena i koji je živio u dogovornom zajedništvu uspostavi kraljevina, kojom je prvo kraljevao Saul. Isus je ustanovio svjetski pokret, koji ne uvažava državne granice te pripadnici kojega trebaju svojom dobrotom i svojim životnim naporom zavrijediti zadovoljstvo životom i steći ljudskost. „Zato pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“

Isus iz Nazareta se tijekom pustinjskog obračuna sa samim sobom pitao, hoće li preživjeti svoj pohod za obnovu ljudskog zajedništva. Nije preživio. Bio je smaknut. Poslije Isusove smrti sve je ipak teklo kako je Isus predviđao. Pokret se širio Sredozemljem i obližnjim zemljama. Isusovi sljedbenici, kršćani, živjeli su među drugim ljudima u svojim ili tuđim narodima, ali su činili prave mjesne životne zajednice. [Zanimljivo je to, da su se među kršćane sprva novačili dobrostojeći ljudi (trgovci, obrtnici, liječnici i pripadnici drugih cijenjenih struka), a da su se kršćanima među posljednjima pridružili izraelski siromašni staleži i na kraju talijanski siromašni staleži. Dobrostojeći ljudi su najviše trpjeli pod rimskom legionarskom stegom: njihove jake i bogate izvorne zajednice su bile uništene. Trgovci su pod cijenu života nosili diljem Carevine pisma ili poslanice Pavla iz Tarza.]

Poslije se dogodilo dvoje. Prvo, 66. godine u Izraelu je došlo do pobune protiv Rima i do Prvoga židovsko-rimskog rata (66.-74.), u kojemu je 70. godine razrušen Jeruzalem. Godine 132. Bar Kokhba je počeo novu veliku pobunu protiv Rima. Rat je trajao do 136. godine, pri koncu kojega je bila razorena gotovo cijela Palestina. Otad je počelo mnoštveno iseljavanje Židova, koji su se razmilili po cijeloj Rimskoj carevini i po savjetu farizeja upriličili trgovanje diljem Carevine. Tako je nastala Dijaspora, koja je išla za nakupljanjem zlata, dragocjenog kamenja i ostalog lako prenošljivog bogatstva.

Farizeji su nastavili obračun s kršćanima i izvan Palestine pa su kod carskih vlasti klevetali kršćane kao buntovnike. Otad se pojačao progon kršćana, koji su doživljavali goleme nevolje i trpjeli mučeništvo. Kršćanskim zajednicama i imućnijim kršćanima oduzimana je imovina (poslovi, crkve, škole). Vrhunac sustavnog progona bio je pod Dioklecijanom (284.-305.).

Drugo, 313. godine rimski sucarevi Konstantin i Licinije objavili su takozvani Milanski ukaz, po kojemu su prestali progoni kršćana, kojima je na račun države vraćena oduzeta osobna i skupna imovina. Kad je Licinije u svojem dijelu Carevine, koju je car Dioklecijan podijelio 293. godine, nastavio progoniti kršćane Konstantin je zaratio protiv Licinija, pobijedio ga i dao ga pogubiti kao zarobljenika. Otad je Konstantin vladao sam, ali se dao pokrstiti u Nikomediji istom uoči smrti 337. godine.

Konstantin je bio prvobitno vladar. On je obustavio progon kršćana, kako bi „uživao potporu čim više bogova“ pa među njima i kršćanskoga. Tako piše u Milanskom ukazu. Konstantin je „kupio“ Isusovu Crkvu „povratom imovine“. Crkva se pod Konstantinom iz pokreta prometnula u ustanovu. Kršćanstvo je postalo vjerom Carevine, a Isus iz Nazareta je s pravom bio zazirao od te mogućnosti. Kad je propala Carevina s njom se srozala i Crkva kao ustanova.

Međutim, u Crkvi je preživio pokret. Naime, kad se Crkva priljubila uz Carevinu mnogi kršćani su se povukli iz kršćanske matice i iz matice rimskog života, iako progona kršćana više nije bilo. Takvi su se ljudi držali ruba Crkve kao „pustinjaci“. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim. Carevina se bila rasula na latifundije ili obiteljske posjede (OPG), a u Crkvi je počeo jačati pokret, koji se zanosio „pustinjačkim idealom“. Među pripadnicima pokreta posebno mjesto zauzimao je Benedikt iz Nursije u Italiji.

Crkva je, kad se konačno pokrenula, uz pomoć Benediktinskog reda „globalizirala“ Europu. Globalizacija i posljedično pretvaranje čvrstih granica u „meke“ omogućuju međusobno povezivanje ljudi, plemena i naroda. Crkva i Benediktinski red su pokršćanili ne samo stare europske narode, nego i brojne doseljene narode, koji su se odrekli ne samo svojih zastarjelih bogova, nego i plemenske pripadnosti te prigrlili pripadnost prostoru.

U novoj Europi napravljena je podjela vlasti. Od četiriju vidika javnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) Crkvi je prirodno pripao sustav uvjerenja, ali i politika, jer nije bilo nikoga drugog tko bi se prihvatio tog posla. Države ili cara nije bilo: bili su samo OPG-ovi i benediktinske opatije, kojih je do jedanaestog stoljeća osnovano više od 37.000 (trideset sedam tisuća). Velikaši su preuzeli zaštitu i veći dio gospodarstva. Europa je bila jedinstvena, napredovala je posebice u poljoprivredi i školstvu te je živjela u miru. Sve to se događalo u sjeni arapskog osvajanja Bliskog Istoka i Južnog Sredozemlja.

Tako je bilo do jedanaestog stoljeća, kad je novo bogatstvo Europe dovelo do podjele posla, do utemeljenja prvih novih gradova poslije sloma Rima i do osnivanja sveučilišta. Kasnije je nastojanjem Crkve i njezinih sveučilišta u Europi stvorena prava znanost, koja nije počivala na nagađanjima, nego na matematici, motrenju, pokusima i na mjerenju.

Od šestog do jedanaestog stoljeća u Europi su se ostvarivale temeljne zamisli Isusa iz Nazareta. Europsko zajedničarsko nastojanje pokazalo je u najmanju ruku, da zamisli Isusa iz Nazareta nisu neostvarljive. Moglo bi se reći, da su Isus i njegove zamisli više i od koga drugoga odnosno više i od čega drugoga pridonijele uklanjanju opake i poročne Rimske carevine. Isusov pokret srušio je najjaču i najdugotrajniju političku zajednicu, koja je dosad vladala Sredozemljem. Isus se svojih povijesno i civilizacijski jedincatih političkih zamisli dokopao u vrijeme rimske „globalizacije“ Sredozemlja. Te su zamisli došle do daha u vrijeme crkvene ili kršćanske „globalizacije“ Europe. Pred našim je očima izvedena prva, prava i nepovratna globalizacija svijeta odnosno naše vrste. Kako će u globalnom svijetu uistinu proći zamisli Isusa iz Nazareta?

Kasniji razvitak Europe doživio je veliku promjenu. Utemeljenjem novih gradova nastala je potreba za vlasti zemljopisno širom od vlastelinstava. Jaki i bogati feudalci postajali su kraljevima, koji su rješavali razmirice između gradova i feudalaca, koji su smatrali da imaju vlast i nad gradovima. (Gradovi su od kraljeva dobivali povelje, kojima je jamčena njihova sloboda. Europa se učas od zajednice vlastelinstava prometnula u skup suprotstavljenih monarhija, koje su neprestano međusobno ratovale. (Ratovanje je unapređivalo europsku kovinarsku i drugu tehnologiju.)

U isto vrijeme došlo je do nakupljanja novca ili kapitala putem obrta, trgovine, rukotvorbe (manufakture) i gole pljačke. Golem dio nakupljenog kapitala došao je u privatno vlasništvo. Crkva je također imala velik kapital. Dio kapitala bio je u vlasništvu Dijaspore. Neke su kraljevine jačale prostorno i po veličini pučanstva, a neke su slabile. Tako se dogodilo, da su oslabile kraljevska vlast u Sjevernoj Italiji i bizantska carska vlast na Jadranu.

Privatni poduzetnici u dijelu Italije i u dijelu Jadrana dokopali su se slobode. Pomorskom trgovinom s Istokom, bankovnim poslovima u Europi, velikom proizvodnjom oružja za europske vladare i proizvodnjom skupih tkanina golem se kapital od četrnaestog stoljeća nakupljao u Dubrovniku te u Genovi, Milanu, Firenci, Mletcima i u nekim drugim talijanskim gradovima. Talijanske i jadranske republike bile su znatno bogatije od mnogih europskih kraljeva, koji su za svoje ratove posuđivali novac od privatnih banaka. Usto, zbog golemog uvoza skupocjene istočne robe (svilenih tkanina, začina, miomirisa, predmeta od jantara, porculana, keramike i slonokosti, pokoštenih ukrasnih i uporabnih predmeta i drugoga), Europa je počela oskudijevati u plemenitim kovinama, kojima je plaćana uvezena roba. Istovremeno, Osmanski Turci su bili prodrli u Središnju Europu.

Nakupljanje kapitala – koji ne bi pripao političkim zajednicama, nego privatnim poduzetnicima – označilo je nastanak kapitalizma kao političkog sustava, u kojemu politikom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja ne ravna čovjekoliki politički vladar poput cara, kralja ili kneza, nego nečovjekoliki kapital. Kapital je sve više utjecao na vođenje politike, ali je utjecaj kapitala sprva bio ograničen na nacionalne države, iako je izazivao ratove među njima.

Međutim, od konca petnaestog stoljeća kapital je gurnuo europske atlantske sile u kolonijalna osvajanja. Tako je kolonijalizam uz neprestano izazivanje ratova postao važnom značajkom europskog kapitalizma. Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska su međusobno podijelile svijet i počele upravljati njime. Kolonijalizam je bio skupni europski pothvat.

Kapital osim nagona za daljnjim nakupljanjem ima i nagon za usredotočenjem. Kapital se od početnog nakupljanja u Sjevernoj Italiji i na Jadranu bio usredotočio u Genovi. Kasnije je usredotočeni kapitala prenesen u Nizozemsku i poslije u Englesku, gdje se dodatno oplodio u postupku Industrijske revolucije. Konačno se kapital usredotočio u Americi, koja je koncem devetnaestog stoljeća postala pravom političkom, gospodarskom i trgovinskom velesilom. Poslije Drugoga svjetskog rata kapital usredotočen u Americi uspostavio je putem američke geopolitike svjetsku hegemoniju nad „slobodnom“ polovicom svijeta.

Poslije prestanka Hladnog rata, rasapa Sovjetskog bloka i sloma komunizma u Europi te nakon mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza američki kapital je za svoj probitak nastojao američku hegemoniju protegnuti na cio svijet. To je još uvijek važeća zapovijed kapitala američkoj geopolitici, iako su SAD u službi svjetskog privatnoga kapitala rasule silno bogatstvo na neprestano i uzaludno vođenje ratova diljem svijeta, posebice u Aziji. Sad Amerika ratuje protiv Rusije za Ukrajinu.

Ipak, globalizacijom poslovanja korporacija i posljedičnom globalizacijom vrste Homo sapiens u svijetu je nastala silna preobrazba. Otad se međunarodna trgovina silno povećala. Mnoga gospodarstva su se počela naglo razvijati pa su države s takvim gospodarstvima nastojale stupiti i na svjetsku političku pozornicu. Neke od takvih zemalja su se riješile siromaštva (Indija, Kina i druge), a neke se nastoje osloboditi američke hegemonije (Saudijska Arabija i većina zaljevskih zemalja, Egipat i brojne afričke zemlje). Kina je već nekoliko godina prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta. Globalizacija poslovanja korporacija preobrazila je ne samo svjetsko gospodarstvo, nego i geopolitiku.

Iako su gospodarstvo i naša vrsta nepovratno globalizirani kapital usredotočen u SAD uzalud nastoji ponovo podijeliti svijet i našu vrstu, koja sad „opasno živi“. Vrsta se neće olako odreći svoje mukotrpno stečene globalnosti. Što je vrsta sve podnijela samo u razdoblju kapitalizma kao uzorka civilizacije?! Zašto je morala biti uvučena u dva stravična svjetska rata? Stoga vrstu valja ohrabriti u nastojanju da sačuva svoju globalnost, koja je sredstvo stvaranja životnog zajedništva.

Mislim, da je dobar, ako ne i najbolji način da se ojača privrženost vrste globalnosti predstavljanje ranog nastojanja Isusa iz Nazareta za povratak vrste iz civilizacije općenito u životno zajedništvo. Životno zajedništvo je prirodno stanje svake vrste života i ono je baština evolucije života. Zajedništvo je bilo prirodno stanje i u našoj vrsti, dok ga nije zamijenila civilizacija. Nedvojbeno je, da je pothvat Isusa iz Nazareta presudno pridonio uklanjanju nakazne rimske legionarske hegemonije. Zašto u naše vrijeme ne bi nastojanje poput Isusovog moglo ukloniti hegemoniji kapitala? Kapital je ranjiv: samo mu ne treba dopustiti usredotočenje. Kapital treba raspršiti u narode ili životne zajednice.

Početak ovog osvrta bio je uvelike posvećen pitanju Božjeg očinstva spram ljudi. Međutim, Isus iz Nazareta je Božje očinstvo spram ljudi uzeo samo kao podlogu i opravdanje za zagovaranje povratka naše vrste iz civilizacije u prirodno ljudsko životno zajedništvo. (Isus je zatvorio nebo čim je Boga proglasio ocem. U Isusovu nebu nema nikoga i ničega osim Oca.) Tako je Isus iz Nazareta morao postupiti u svijetu, koji je vjerovao u božansko. On je i uz to bio izniman, neobičan i nepravovjeran prevratnik. Ljudima koji bi u naše vrijeme htjeli zagovarati životno zajedništvo dosta je da ustrajavaju na zajedništvu kao prirodnom stanju života. Pritom bi morali biti jednako gorljivi i jednako nepopustljivi kao što je u pitanju zajedništva bio Isus iz Nazareta. Pod cijenu života. Koliko dugo bi se kapitalizam i civilizacija trebali potezati našom vrstom i upropaštavati je?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i svi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Ovaj put to su političko stanje i novo geopolitičko usmjerenje Japana, koji je poslije Drugoga svjetskog rata imao važnu ulogu u razvitku tehnologije i u svjetskom gospodarstvu, iako ne i u geopolitici i zaštiti ili obrani. Tijekom minulog desetljeća uloga Japana u svijetu i njegova geopolitička silina ili dinamika vidno su se promijenile. Te promjene valja vezati uz novo američko uzimanje Kine kao gospodarskog suparnika i političkog protivnika Amerike i Zapada općenito. Japan je – kao dio „Zapada“, kojim je postao koncem devetnaestog stoljeća – od Amerike nedavno dobio novu zadaću.

Stanje i geopolitičko usmjerenje Japana ipak se ne mogu ocijeniti, ako se ne uvaži lom – doslovce lom, a ne slom – koji je Japan doživio 1945. godine. Japan je bio prelomljen ne samo teškim događajima, koji su ga naveli na vojnu predaju, nego i porazom od triju velikih sila (SAD, Sovjetskog Saveza i nacionalističko-komunističke Kine), koje je Japan prije napao te uvjetima mirovnog sporazuma, koji su mu nametnule SAD. Do tog loma je došlo malo više od godinu i pol otkad su prve japanske postrojbe dotaknule obale Australije kad se Japancima činilo, da će postati gospodarima Istočne Azije, Oceanije i Australije.

Kako je Japan nastao i kako je počeo? Oko trećeg stoljeća prije Isusa s azijskog kopna je na Japansko otočje doselio narod Jajoi, koji je donio uporabu željeza i koji se bavio zemljoradnjom, u opreci sa zatečenim narodom Jomon, koji se bavio lovom. Narod Jajoi se zbog pouzdane ishrane brzo množio pa je brojevno daleko nadmašio zatečeno pučanstvo. Od četvrtog do devetog stoljeća u Japanu su se mnoge kraljevine i brojni narodi ujedinili pod jednom, usredištenom vlasti, koju je prividno obnašao car Japana. Carska loza koja je tad uspostavljena vlada Japanom i danas, iako joj je uloga bila i jest uglavnom obredna. Car je 794. godine počeo stolovati u mjestu Heian-kyo, suvremenom Kyotu. To razdoblje Japana trajalo je do konca dvanaestog stoljeća. Iz tog „zlatnog razdoblja“ Japana potječe religija Japana, koja je smjesa izvornih običaja šinto i budizma.

U stoljećima koja su uslijedila vlast carske kuće bila je smanjena i djelomice prenesena prvo na građanske velikaše, a poslije na ratničke rodove i na njihove ratnike samuraje. U ratu 1180.-1185. godine između ratničkih rodova pobijedio je rod Minamoto, a predvodnik roda uzeo je naslov šoguna (nasljednog vojnog zapovjednika) i mjesto Kamakuru kao sjedište. Godine 1333. vlast je preuzeo rod Muromači. U tom su razdoblju ojačali područni gospodari rata, daimio. Japan je zapao u pravi građanski rat, iz kojega su ga izbavili daimio Oda Nobunaga i slijedno Tojotomi Hidejoši.

Po smrti Tojotomija 1598. godine vlast je preuzeo bajkoviti Tokugava Iejasu, koji je za sjedište uzeo Edo, današnji Tokyo i kojega je za šoguna postavio tadašnji car Azuči-Momojama. Šoguni iz roda Tokugava uveli su „plansko gospodarstvo“, održavali su mir i puku upriličili blagostanje, ali su uspostavili i održavali strogu podjelu na staleže te prekinuli gotovo sve doticaje Japana s vanjskim svijetom. [Tuđi trgovci su mogli trgovati samo na umjetnom otoku Cukišimi uz luku Nagasaki, a nadzor nad trgovinom su imali (protestantski) nizozemski trgovci, koji su odande uklonili (katoličke) portugalske i španjolske trgovce. U razdoblju vladavine Eda, velikaši su morali uzdržavati samuraje, koji su se morali pridržavati svojih pravila života i postupanja, ali koji nisu smjeli nositi oružje. Japan je imao 30.000 dobro odgojenih i dobro školovanih besposličara.]

Na ovom mjestu u osvrtu treba spomenuti Kinu ili Središnju kraljevinu. Kineska civilizacija uživala je velik ugled među okolnim narodima i vladarima. Ona je bila nedokučljiv uzor. Kinezi su se sa svoje strane ponosili svojom civilizacijom i vjerovali u svoj politički sustav. Kinezi su ostale narode vrjednovali po njihovoj sposobnosti svladavanja i uporabe kineskog slikovnog pisma. (Usto, Kinezi su uviđali, da bi pripadnici naroda koji su zemljopisno bili dalje od Kine mogli naučiti manje znakova složenog kineskog pisma, ali i to da su imali tamniju put.) Japanci su bili u prvom krugu oko Kine, ali su po drevnim Kinezima ipak bili manje vrijedni od njih. Japanske vlasti su sa svoje strane, unatoč gotovo potpunoj odvojenosti od svijeta pomno pratile što se događa u Kini, a nabavljene kineske knjige i prikupljeni kineski spisi su iz Nagasakija morali biti krijumice i žurno dopremljeni u prijestolnicu na uvid dužnosnicima.

Šoguni Tokugava su čvrsto držali vlast, iako su se nevolje množile u puku, ali i u političkom sustavu. Od Bitke kod Segahare 1600. godine i uspostave šogunata Tokugava do sredine devetnaestog stoljeća svijet se bio silno promijenio, bar utoliko što su europske pomorske sile bile kolonizirale svijet, uključujući Indiju i Kinu. Na red je bio došao i Japan. Američki pomorski zapovjednik Matthew Perry u srpnju 1853. godine doplovio je s četiri parna broda pred luku Edo (Tokyo) kao izaslanik američkog predsjednika Millarda Fillmorea i zatražio, da Japan otvori svoje luke za američke brodove. Perry se poslije prijema kod cara i prestolonasljednika povukao. Vratio se nakon šest mjeseci i uspio napraviti ugovor o pravu uporabe japanskih luka za američke brodove i trgovce.

(U morima oko Japana bilo je mnogo američkih kitolovaca, kojima bi dobro došlo uplovljavanje u japanske luke. Kitove se lovilo radi njihova ulja, koje je služilo kao gorivo za kućnu i javnu rasvjetu. Na nesreću lovcima na kitove, nafta je otkrivena u jednom potoku u državi Pennsylvaniji već 1858. godine, a proizvodnja nafte počela je 1859. godine, nakon čega je uglavnom prestala uporaba kitovog ulja za rasvjetu.)

Početkom devetnaestog stoljeća u japanske poslovne i učene krugove počela se uvlačiti nelagoda, zbog silnog napredovanja Europe putem Industrijske revolucije. Stoge se i u Japanu tražila promjena, rekao bih, političkog sustava. Seišisai Aizava u djelu Nove postavke (1825.) najavio je procvat Japana. Seišisai je u konfucijskoj predaji preslikavao kinesko poimanje države na Japan. Seišasai je govorio, da posebnost Japana ne dolazi od staleža samuraja, nego od neprekidnosti japanske vladarske loze.

Japan se počeo pripravljati za obranu od moguće navale Zapada. Priprava je uključivala prikupljanje novog znanja i nove tehnologije, reformu staleža samuraja, imenovanje vojnih zapovjednika po sposobnosti a ne po položaju u zajednici, novi način poticanja vojnih zapovjednika i novi način financiranja obrane. Vodeći japanski „stručnjak za obranu“ bio je Sakuma Šozan, koji je kao bogat baštinik prodao sav imetak i dobivenim novcem financirao vlastitu privatnu političku školu, u kojoj se polaznike poučavalo i topništvo i kineske klasike.

U javnoj raspravi o budućem usmjerenju Japana kristalizirala se izvorna i spasonosna zamisao: prihvatiti zapadno znanje i tehnologiju, a sačuvati japansku mudrost, japanski način života i baštinjene ljudske vrijednosti. Japan je odlučio uključiti se u svijet, koji se sve više preplitao unutar sebe, ali je uključenje izvedeno na japanski, a ne na zapadni način. Godine 1867. u Japanu je ukinut šogunat, a 1868. godine vlast je predana petnaestogodišnjem caru Meiđiju. Japan se otad žurno industrijalizirao, a samuraji su postajali poslovnim, administrativnim i znanstvenim predvodnicima. Japan je u samo četvrt stoljeća od početka svoje industrijske revolucije postao područnom, a na prelasku u novo stoljeće i svjetskom velesilom. Tad su počele nevolje susjednih država s Japanom. Četrdeset godina kasnije počele su nevolje svijeta s Japanom. Japan se upustio u imperijalizam i kolonijalizam po europskom uzoru.

U središtu gospodarstva i industrije Japanske carevine od početka brze industrijalizacije u razdoblju Meiđi bili su zaibatsu, privatni „uspravni“ karteli, koji su pod jednim krovom okupljali osiguravajuću kuću, banku, proizvodnu korporaciju i korporaciju za prodaju napravljenih proizvoda, koji su bili financirani kapitalom nakupljenim osiguravateljskim poslom. Zaibatsu su presudno utjecali na japansku unutarnju i vanjsku politiku, posebice nakon pobjede Japana u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i nakon više pobjeda Japana nad Njemačkom tijekom Prvoga svjetskog rata u okršajima vezanim uz dotadašnje njemačke tihooceanske posjede. U vremenu između svjetskih ratova zaibatsu su pomagali japanski militarizam i imali korist od japanskog osvajanja Istočne Azije sklapanjem unosnih ugovora s državom. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Prostorno širenje i širenje utjecaja Japana počeli su u Koreji. Od 1910. do 1945. godine Koreja je bila dijelom Japanske carevine. Koreja je pala pod utjecaj Japana koncem devetnaestog stoljeća dokad je bila kineskom vazalnom državom. Japan i Koreja su do 1853. godine bili namjerno odijeljeni od svijeta. Koreja je ostala odijeljenom od svijeta do 1876. godine kad je s Japanom potpisala ugovor o svojem otvaranju. Poslije toga Japan se posvetio ratovanju protiv svojih obližnjih suparnika. Godine 1895. japanski obavještajci ubili su prkosnu kraljicu Koreje Min i uključili se u gušenje pobune korejskog seljaštva. Japan je pobijedio Kinu u Prvomu kinesko-japanskom ratu 1894.-1895. godine pa je Koreja nakratko postala samostalnom državom. Japan je potukao Rusiju u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i postao jedinom područnom silom. Korejski car Gojong se 1907. godine odrekao prijestola pa je Koreja po sporazumu 1910. godine postala japanskom kolonijom.

Japan je sustavno provodio japanjenje (japanizaciju) Koreje. Zabranio je uporabu korejskih naziva i imena te uporabu korejskog jezika. Nebrojene korejske umjetnine bile su opljačkane i odnesene u Japan. Brojne povijesne zgrade bile su ili djelomice ili potpuno razorene. Japan je već u Koreji otkrio svoje pravo lice. Međutim, Japan je u Koreji napravio potrebnu prijevoznu podlogu i izgradio industriju, proizvodi koje su trebali poslužiti daljnjem japanskom osvajanju Azije. Od 1939. godine i tijekom Drugoga svjetskog rata Japan je u Koreji unovačio pet i pol milijuna ljudi za potporu ratu. Mnogi Korejci su bili odvučeni iz vlastitih domova i stavljeni u vrlo teške radne ili ratne uvjete.

Poslije spomenutog Prvoga kinesko-japanskog rata Kina je Sporazumom u Šimonosekiju Japanu prepustila otok Tajvan i odrekla se prava na Koreju. Japan je pripojio Otočje Senkaku (kineski Diaoju) i pokušao uzeti poluotok Liaodong, ali su se tomu usprotivile Francuska, Njemačka i Rusija. U Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine Japan je Rusiji oduzeo Južni Sahalin. Mirovni sporazum potpisan je 1905. godine u Portsmouthu u Engleskoj nakon posredovanja američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, koji je 1906. godine za svoj trud dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dobro je na ovom mjestu u osvrtu pozabaviti se rusko-japanskim odnosno sovjetsko-japanskim odnosima. Prvo treba spomenuti japansko upletanje u Građanski rat u Rusiji, koji je trajao od siječnja 1918. do lipnja 1922. godine. Japanci su bili zauzeli velik dio ruskog Dalekog Istoka uključujući Sjeverni Sahalin. Sovjetske vlasti bile su uspostavile Dalekoistočnu Republiku, koja je slovila kao „samostalna“ država, ali koja je bila pod strogim nadzorom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) i Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRP kasnije KPSS) te koja je trebala biti međupodručje između RSFSR i japanskih osvajača. Sovjetske vlasti su potjerale japanske napadače u studenomu 1922. godine. Japanski upad u ruski prostor bio je sračunat na potporu Bijelima u Ruskom građanskom ratu. Japanci su tim napadom preduhitrili združeni američko-britanski napad na ruski Daleki Istok. Iako je otprije postojao savez Japana i Britanije za suradnju u Tihom oceanu, Britanija je pripremala napad na Rusiju bez znanja Japanaca. Poslije Sovjetsko-japanskog sporazuma 15. svibnja 1925. godine japanske vojne postrojbe napustile su i Sjeverni Sahalin.

Valja spomenuti i Sovjetsko-japanski granični rat od svibnja do rujna 1939. godine. Japan je napao Sovjetski Savez, kako bi se dokopao južnog kraka Sibirske željeznice. Sovjetske postrojbe predvodio je budući maršal Georgij Žukov, koji je ranije kao bojnik bio časnik za vezu između Crvene armije i njemačkih tenkovskih postrojbi generala Heinza Guderiana, koje su i za Vajmarske republike u Sovjetskom Savezu uvježbavale „munjeviti rat“. Žukov je protiv Japana poveo i dobio prvi „munjeviti rat“ u povijesti ratovanja. Primirje je sklopljeno 15. rujna. Stupilo ja na snagu 16. rujna, a postrojbe Sovjetskog Saveza su 17. rujna 1939. godine ušle u Poljsku, 16 dana nakon ulaska njemačkih postrojbi. SSSR i Japan sklopili su 13. travnja 1941. godine Sporazum o izbjegavanje međusobnog napada i o neutralnosti. Tim sporazumom Staljin je Japanu dao slobodu djelovanja u Aziji, a Sovjetskom Savezu vrijeme za pripravu obrane od očekivanog napada Trećeg Reicha.

Tijekom Potsdamske konferencije koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine američki predsjednik Truman je 26. srpnja u razgovoru nasamo obavijestio sovjetskog premijera Staljina, da SAD imaju „novo oružje iznimno velike razorne sile“ i da će to oružje uskoro uporabiti protiv Japana, kako bi skratile rat. Staljin se pretvarao da ne zna o čemu je riječ. Međutim, odmah po povratku u Moskvu Staljin se 3. kolovoza javio zapovjedniku sovjetskih snaga na Dalekom Istoku generalu Aleksandru Vasiljevskom i pitao ga koliko mu vremena treba za pripravu napada na Japan. Odgovor je glasio: „Jedan puni dan pa napad može početi 5. kolovoza!“ Dana 6. kolovoza SAD su svoje „novo oružje iznimno velike razorne sile“ spustile na Hirošimu.

Dana 8. kolovoza 1945. godine u 23 sata po prekobajkalskom vremenu sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov obavijestio je japanskog veleposlanika u Moskvi Naotake Satoa, da će od ponoći između osmog i devetog kolovoza SSSR biti u ratu s Japanom, iako je 5. travnja 1945. godine SSSR obavijestio Japan, da kani ponovo na godinu dana produžiti Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Crvena armija je 9. kolovoza, na dan napada na Nagasaki, stupila u Mandžukuo, japansku paradržavu u Mandžuriji. Do 2. rujna oslobođeni su spomenuti dio Mandžurije, Unutarnja Mongolija i Sjeverna Koreja. SSSR je zauzeo cijeli Sahalin do 25. kolovoza, a Kurilske otoke do 1. rujna. Tako se SSSR temeljem Trumanove „povjerljive“ obavijesti Staljinu uvrstio među pobjednike rata i u Aziji.

U jesen 1945. godine Japan nije samo pretrpio slom, nego je doživio i golemo poniženje. Gospodarice japanske države poslije predaje japanske vojske bile su SAD. Upravitelj Japana sprva je bio general Douglas MacArthur, čiji su ljudi napisali novi japanski ustav, po kojemu je Japan smio imati samo slabu obrambenu vojsku. Japanski industrijski zavodi i pogoni bili su razoreni u ratu pa je neposredno poslije rata Japanu ostala samo mogućnost kućne proizvodnje ili „kućne radinosti“. General MacArthur bio je kanio raspustiti zaibatsu kao prijašnji oslonac japanskog militarizma.

Međutim, vodeći ljudi administracije predsjednika Trumana su uvidjeli, da je dotadašnju japansku opasnost zamijenila nova, sovjetska. SSSR je zavladao istočnom polovicom Europe, ali je svoj utjecaj nastojao proširiti na jug Europe, posebice na Balkan te na cijelu Aziju. Predvođeni prokušanim diplomatom Georgeom Kennanom, koji se dugo bavio sovjetskim pitanjem, američki vanjskopolitički ljudi su predložili jačanje zapadnoeuropskog i posebice njemačkog gospodarstva te gospodarstva Japana kao dviju brana daljnjem prodoru komunizma i širenju sovjetskog utjecaja.

Za Europu je bio upriličen Marshallov plan nazvan po Georgeu Marshallu, američkom državnom tajniku (1947.-1949.), koji je za rata pod predsjednicima Rooseveltom i Trumanom bio zapovjednik združenog stožera američke vojske. General MacArthur bio je prisiljen sačuvati zaibatsu, koji su ipak od obiteljskih korporacija postali javnim dioničkim družbama, a bili su i preimenovani u keiretsu. (Riječ „keiretsu“ znači prošireno ortaštvo ili proširena družba.) Ipak, unatoč promjeni američkog pristupa japanskom gospodarstvu, Japan je do danas ostao djelomice vojno i potpuno politički zaposjednut od SAD. Carevina izlazećeg sunca je poslušna Sjedinjenim Američkim Državama.

Japansko se gospodarstvo uz stvarnu pomoć Amerike brzo razvijalo i ono je u Americi imalo zajamčeno tržište. Japan je s vremenom postao svjetskom industrijskom radionicom. Japanci su postali vješti u stvaranju nove tehnologije, a bili su još vještiji u smišljanju („design“) proizvoda za tržišta. (Korporacije najčešće prodaju proizvode, a ne tehnologiju.) S vremenom su proizvodi japanske industrije bili preplavili i ostala tržišta počevši od europskog, koje je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imalo golemu sposobnost kupnje proizvoda. Japansko gospodarstvo je putem izvoza svojih proizvoda nakupilo golem kapital, a japanska je država imala na raspolaganju zamjerne pričuve tuđeg novca. Amerika se koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela zaduživati u Japanu u godišnjim iznosima od oko 50 milijardi dolara. To je nastavila raditi i početkom osamdesetih godina. Japan je za Ameriku postao ozbiljnom opasnosti.

Američki predsjednik Ronald Reagan i predsjednik nadzornog odbora američkih Saveznih pričuva Paul Volcker počeli su voditi strogu novčarsku politiku s visokim temeljnim kamatnjakom, kako bi spriječili zaduživanje Amerike, na koje su Japanci bili računali. Međutim, na sastanku održanom 22. rujna 1985. godine u njujorškom hotelu Plaza sastali su se ministri financija Francuske, Japana, Njemačke, SAD i Ujedinjene Kraljevine. Ministri su „odlučili“, da se američki dolar obezvrijedi u odnosu na francuski franak, njemačku marku, britansku funtu i posebice u odnosu na japanski jen. Američko je tržište bilo gotovo zatvoreno za europske i posebice za japanske industrijske proizvode i stručne usluge. „Odluka“ ministara nazvana je Sporazum Plaza.

Posljedicom Sporazuma Plaza bio je poremećaj vrijednosti mnogog nacionalnog novca, što je nepovoljno utjecalo na svjetsku trgovinu i stvaralo potrebu za čestim ugovorima za stabilizaciju tog novca. Nazvana nenamjernom, a očito namjerna posljedica Sporazuma Plaza bilo je „Izgubljeno desetljeće“ u Japanu, koje je bilo označeno gospodarskom zbrkom i deflacijom ili ozbiljnim padom cijena. Sporazum Plaza pokazao je tko je gospodar Europi i posebice Japanu. Japan i danas mora slušati SAD.

Japan je pao u dodatne nevolje koncem devedesetih godina prošlog stoljeća neodgovornim ulaganjem u Jugoistočnu Aziju. U Istočnoj Aziji i u Jugoistočnoj Aziji 1997. godine izbila je financijska kriza, koja se iz Tajlanda brzo proširila cijelim područjem. Kriza je bila dosegnula i Jeljcinovu Rusiju. Poslovni ljudi područja bili su uzimali kratkoročne vanjske kredite, kako bi financirali dugoročne domaće poslove, kao što je podizanje stambenih i poslovnih zgrada. Krediti nisu bili uzimani za proizvodnju. Prije izbijanja krize mnoge japanske privatne banke ulagale svoj novac u tuđe nekretnine. Banke iz sustava keiretsu čupale bi zdrav novac iz svojih lanaca osiguranje-banka-proizvodnja-prodaja i isto ga ulagale u tuđe nekretnine. Kriza je jenjala do 2000. godine zahvaljujući golemom zahvatu Međunarodnog monetarnog fonda, ali je japanska država morala otkupiti dugove japanskih banaka pa je bila postala vlasnicom 70% (sedamdeset) japanskog bankarstva. Stoga je Japan i sad u velikoj strategijskoj i geopolitičkoj nedoumici. Japansko se gospodarstvo još nije oporavilo od dvaju spomenutih udaraca.

Američki političari razglašavaju, da je Amerika stalno ugrožena. U prvoj polovici prošlog stoljeća Ameriku je ugrožavao fašizam uključujući i japanski. Poslije sovjetske opće opasnosti došla je japanska gospodarska ugroza pa je Amerika tad morala prelomiti samo japansko gospodarstvo, a ne više i japansku državu. Sad je Amerika ponovo ugrožena. Najnovija opasnost za Ameriku je Kina.

Kad je riječ o razvikanoj trajnoj ugrozi Amerike valja naglasiti dvoje. Prvo, Amerika je navodno sad istovremeno oštro ugrožena od Irana i od nekih drugih islamskih država na Bliskom Istoku, od Rusije u Europi te od Kine svagdje u svijetu i posebice u Tihom oceanu. Okosnica obrane (probitaka) SAD na Bliskom Istoku je Izrael. To je u Europi Ukrajina, a u Tihom oceanu Tajvan. Drugo, SAD su uvijek za svoju „obranu“ stvarale saveze kao što je sad Atlantski savez ili kao što su od pedesetih godina prošlog stoljeća bili CENTO (Bagdadski ugovor) u Južnoj Aziji i SEATO u Jugoistočnoj Aziji. Za napad na Afganistan 2001. godine SAD su rabile Atlantski savez, a za napad na Irak 2003. godine „savez voljnih“.

Stoga je Americi i za suzbijanje kineske opasnosti i za mogući vojni okršaj s Kinom potrebna „družba voljnih“. Države u Tihom oceanu, koje su voljne udružiti se s Amerikom protiv Kine su nedvojbeno Južna Koreja, Filipini i Australija. Među takve države uvijek i svagdje spada Ujedinjena Kraljevina. Japan je već unovačen u protivkinesku družbu, ali svijet još ne zna koliko je ta država voljno, a koliko nevoljko ili prisilno članica družbe. Japan i Južna Koreja moraju slušati Ameriku, jer su te države još uvijek vojno i politički zaposjednute od Amerike.

Međutim, izmišljena ili stvarna kineska ugroza Amerike nosi nove zadaće Japanu. Amerika treba saveznice, jer se sama ne ufa stupati u ratove. S druge strane, Japan dosad nije bio pod zaštitom svojega, nego američkog militarizma. Nedvojbeno je to, da SAD sad od Japana traže stanovitu mjeru militarizacije. Tu mjeru je teško odrediti i Japanu i SAD, a pogotovo je u tu mjeru teško proniknuti ostatku svijeta.

Zanimljivo je to, da u Japanu nema javne rasprave, unatoč dvojbama u pitanjima (1) stupnja vojne suradnje sa SAD, (2) odnosa prema Kini koja je prva i u svemu dobromu golema susjeda Japanu i (3) ponovne militarizacije zemlje. Pogotovo nema silovite i široke javne rasprave, kakva se je u Japanu vodila od početka devetnaestog stoljeća do ukidanja šogunata. To je dokaz, da Japan nije slobodna i samostalna država. Možda je Japanu bilo lakše ukloniti šogunat i obnoviti carevanje, nego što će mu biti ukloniti američko gospodstvo. Nasreću, snaga Amerike brzo kopni.

Sudeći po mnogočemu, Japan objeručke prihvaća američki zahtjev. Taj zahtjev ipak stavlja Japan u veliku dvojbu. Međutim, japanska politika i geopolitika povijesno su podložne snažnim i naglim zaokretima. Dvojba političkih krugova Japana je u tomu, što oni ne znaju bi li novi snažan i nagao zaokret japanske geopolitike Japanu donio korist ili novu nevolju. Ako politički krugovi Japana ozbiljno uzimaju očito opće slabljene Amerike, možda prosuđuju, da bi im dobro došao vlastiti militarizam kad ozbiljno oslabi ili usahne američki.

Postupak militarizacije Japana tražit će toliko vremena, da bi tijekom tog postupka mogao nastati i novi svijet. Teško je očekivati, da bi u novom, vrlom svijetu bio prihvaćen ikakav i ičiji militarizam. Militarizam i ratobornost će pasti u prošlost čak i u Izraelu. Međutim, napast militarizma je u Japanu iznimno jaka, ako se uzmu u obzir japanska povijest i japanska politička misao, koja kao da zapovijeda snažne i nagle zaokrete i u unutarnjoj i u vanjskoj politici. Od Drugoga svjetskog rata u Japanu nije bilo takvog zaokreta.

Ipak, pri određivanju buduće japanske geopolitike treba uzeti u obzir to, da će se Japan kao i mnoge druge države uključujući SAD uskoro zateći usred Svjetske većine i da se Japanu prije toga valja osposobiti za opću, svjetsku suradnju naroda i država. Militarizam bi se ispriječio pred takvu suradnju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt bavi Indijom i njezinim ponovnim probojem među svjetske političke, gospodarske, vojne i ljudske velesile. Posebno se bavi načinom, kojim se Indija izbavila iz kolonijalne pokornosti i iz velikog siromaštva.

Prostor Indije bio je kao stvoren za provale i za osvajanje. Prvi dvonožni došljaci u Indiju bili su pripadnici vrste Homo sapiens. Oni su se, navodno, pojavili između 73000. i 55000. godine. Najraniji poznati ljudski ostatci u Južnoj Aziji stari su 30.000 godina. Prva stalna ljudska naselja u Južnoj Aziji nastala su oko 7.000 godina prije Isusa. Sjedilački život ljudi se počeo širiti oko 4.500 godina prije Isusa, što je postupno dovelo do uspostave izvorne civilizacije u dolini Inda, u današnjem Pakistanu i sjeverozapadnoj Indiji. Početkom drugog tisućljeća prije Isusa suše su prouzročile propast te civilizacije i raspršenje dotadašnjeg gradskog pučanstva okolnim prostorom.

U to su vrijeme indoarijska plemena u valovima prodirala iz Središnje Azije u Pundžab. U razdoblju 1500.-500. godine spjevane su Vede, najstarije hindusko sveto štivo, napisano na sanskritu, jeziku i pismu sastavljenom u svrhu čuvanja i širenja tog štiva. Vede su golema zbirka spjevova, filozofskih razgovora, mitova i obrednih napjeva. Indoarijske zajednice bile su strogo podijeljene na staleže: (1) učeni ljudi, svećenici i učitelji; (2) upravljači, dužnosnici i ratnici; (3) poljodjelski stručnjaci, seljaci i trgovci; te (4) obrtnici, radnici i sluge. S vremenom se indoarijsko pučanstvo raširilo po ravnici oko rijeke Gangesa. Oko 600 godina prije Isusa pojavila se šira, međupodručna kultura, koja je omogućila da se manje političke zajednice povežu u prostrane države. Pojavili su se i novi vjerski pokreti džainizam i budizam. Kasnije je budizam spregnut s ranijim područnim vjerama u hinduizam (hindustvo).

Koncem četvrtog stoljeća prije Isusa Čandragupta Maurija stvorio je dugovječnu Maurijsku carevinu (po riječi „paun“), koja je imala uspjele okršaje s vojskom Aleksandra Makedonskog. Čandraguptina carevina protezala se od Bengala preko cijele Indije do Afganistana. Utjecaj Indije tad se širio velikim dijelovima Azije. Od sedmog do jedanaestog stoljeća sastavljale su se i rastavljale indijske države. U jedanaestom stoljeću vladarska loza Čola osvojila je i krajnji jug Indije. U tom vremenu došlo je do procvata matematike (aritmetike i algebre) i tad je nastao indijsko-arapski sustav brojeva, koji je bio preuzet i na Zapadu.

Ubrzo je došlo do novog, islamskoga prodora u Indiju. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski sultanat, koji je trajao duže od tri stoljeća. Godine 1526. – godine Bitke kod Mohača – Babur („Tigar“), vladar Uzbekistana i unuk Timura Velikoga, osvojio je gotovo cijelu Indiju i uspostavio Mogulsku carevinu (Mughalsku). Tad je počeo i snažan razvitak tehnologije i manufakture (rukotvorbe) dobara, što je uobičajeno u doba ratova. Međutim, taj se razvitak dogodio u neprikladno vrijeme, jer su u šesnaestom stoljeću naveliko počela europska prekooceanska osvajanja.

Europska prekooceanska osvajanja bila su skupni europski pothvat, u kojemu su sudjelovale sve europske atlantske velesile: Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska. Kako bi se uspostavio kakav-takav red u jagmi Europljana za tuđim prostorom, papa Aleksandar VI (Rodrigo Borgia ili Borja, 1492.-1503.) objavio je 1493. godine okružnicu Inter caetera (Između ostalih stvari), kojom je zemaljsku kuglu podijelio u portugalsku i u španjolsku polukuglu meridijanom (podnevnom polukružnicom), koji je pao 814 kilometara od Zelenoratskih otoka prema zapadu.

Podnevna polukružnica padala je posred Atlantskog oceana. Portugal i Španjolska su 1493. godine Papinu zamisao potvrdile Sporazumom u Tordesillasu. Tako su se Afrika te Indija, Jugoistočna Azija, Kina i Japan našli u području dodijeljenom Portugalu. Portugalci su doplovili do Indije već 1497. godine i počeli trgovati u luci Surat. Poslije su napravili uporište u području Goe, odakle je Družba Isusova hindusko pučanstvo privodila katolištvu. Prvi engleski brod doplovio je do Indije 1608. godine, iako je Elizabeta I (1558.-1603.) ranije neuspjelo slala svoje brodove u Indiju. Francuzi su prvo doplovili do Indije 1664. godine za vladavine Louisa XIV (1643.-1715.) i njegova prvog ministra Roberta Colberta (1661.-1683.), iako je već François I (1515.-1547.) poslao dva broda u Indiju, ali se poslije njihova isplovljenja iz luke Le Havre za njih više nije čulo.

Za razliku od Portugala i Španjolske, u kojima su kolonijalne pothvate predvodile i izvodile krune, u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj osvajanje prekooceanskih zemalja bilo je prepušteno ovlaštenim privatnim tvrtkama: engleskoj East India Company (1600.), nizozemskoj Verenigde Oostindische Companie (1602.) i francuskoj Compagnie française pour le commerce des Indes orientales (1664.).

[O snazi ovlaštenih korporacija dobro svjedoče mogućnosti Verenigde Oostindische Companie. Ona je imala gotovo 5.000 brodova, a u Aziju je na posao bila uputila gotovo milijun ljudi. Imala je 10.000 vojnika i najamnika, koji su štitili mornare i trgovce. Verenigde Oostindische Companie bila je zauzela Australiju (prvo nazvanu New Holland), imala je posjede u Sjevernoj Americi – New York se prvo zvao New Amsterdam – i zauzela Indoneziju, u kojoj je luka Džakarta bila preimenovana u Bataviju po pokrajini Batavija (Betuwe) u Nizozemskoj.]

U Indiju su se za naklonost islamskih vladara borili britanska East India Company i francuska Compagnie française pour le commerce des Indes orientales. One su se konačno međusobno vojno sukobile u Bitci kod Plasseyja (Palašija) 1757. godine. Pobijedile su engleske postrojbe, koje je predvodio Robert Clive (1725.-1774.) te koje su sebi podložile i dotadašnju francusku saveznicu Mogulsku carevinu. Tako je privatna tvrtka East India Company postala gospodaricom Indije, u kojoj je upravljala politikom i gospodarstvom, vojskom i policijom, pravosuđem i školstvom.

Posebno prljavu i opaku ulogu East India Company (EIC) izvela je u Kini. Ona je prisilila kineske vlasti da uvoze opijum, a za dobiveno zlato ona je jeftino kupovala čaj, koji je skupo prodavala u Indiji i Europi. EIC je upriličila dva „opijumska“ rata 1839.-1832. i 1856.-1860. godine. U Prvomu opijumskom ratu britanski željezni parni brodovi učas su potopili drveno carsko brodovlje, a na kopnu je bilo ubijeno više od 300.000 Kineza. Godine 1844. nizozemski kralj Willem II poslao je pismo japanskom šogunu Tokugawa Iejoshiju, u kojemu je tražio, da Japan otvori svoje luke za zapadne trgovce, ako ne želi da ga zadesi zla kob Kine.

Vlast EIC nad Indijom bila je dozlogrdila i Indijcima i Britancima. Indijci su podigli veliku pobunu protiv East India Company 1857. godine. Britanija je 1858. godine oduzela EIC ovlast da upravlja Indijom te stavila Indiju pod britanski krunu i time okončala sramotnu vladavinu jedne privatne korporacije nad golemim indijskim prostorom i nad tadašnjih oko 200 milijuna Indijaca.

Vladavina krune nad Indijom bila je nešto blaža od vladavine EIC, ali je ipak bila teško podnošljiva Indijcima. Britanska vlada je u upravni ustroj Indije uključivala ponajviše Parse ili Farse, koji su u osmom stoljeću od poislamljenja pobjegli iz Irana u indijsku pokrajinu Gudžarat. Međutim, britanske vlasti su tražile od svojih podanika Indijaca, da se u sklopu britanske vojske bore u Prvomu svjetskom ratu, koji je bio tuđi, europski rat. Britanija je istom koncem rata imala vojsku od 240.000 vojnika, a plaćena dobrovoljačka indijska vojska imala je početkom rata oko 250.000 vojnika. U ratu je izravno poginulo više od 11.000 Indijaca, a ranama je podleglo još 4.000 vojnika. Nestalo je 13.500 indijskih vojnika, a bilo ih je ranjeno gotovo 52.000. Indijski vojnici su se borili u Egiptu, Singapuru i Kini.

Poslije Prvoga svjetskog rata indijski intelektualci, koji su mahom bili školovani u Engleskoj povezali su se u političku stranku Indijsku narodni kongres (Kongres) i počeli borbu za samostalnost Indije. (Kongres su osnovali Škoti, koji su živjeli u Indiji.) Predvodnik pokreta otpora ili građanskog neposluha bio je Mahatma Gandhi, pravnik koji je bio školovan u Engleskoj. Jedan od poteza Kongresa bilo je odbijanje Indijaca da se uključe u Drugi svjetski rat. Otpor uključenju Indijaca u rat bio je tako žestok, da su britanske vlasti pristale, da Indijci samo brane Indiju, ako je Japan bude napao.

Drugi svjetski rat je financijski iscrpio Britaniju, koja je bila nakupila golem ratni dug. Ona nije bila u stanju održavati prijašnju političku i policijsku stegu nad pobunjenim Indijcima. Britanija je odlučila dati Indiji samostalnost, ali je prije podijelila potkontinent, koji je stoljećima bio političkom cjelinom. Dva rubna dijela Indije s muslimanskim pučanstvom postali su državom Pakistan, koja je s istoka i zapada stezala golem sjeverni dio potkontinenta, u kojemu je kao i u ostatku potkontinenta živjelo hindusko pučanstvo. Taj dio je pripao Republici Indiji. Cijeli potkontinent se osamostalio 1947. godine. Godine 1971. Istočni Pakistan se osamostalio u državu Bangladeš u ratu, u kojemu je sudjelovala i Indija.

Za razliku od goleme većine bivših europskih kolonija u Africi, Indija nije postala neokolonijom. Indija se sprva štitila suradnjom sa Sovjetskim Savezom, koji je Indiji pomogao stvaranje teške industrije. Ubrzo poslije osamostaljenja Indije utemeljen je Pokret nesvrstanih država, država koje nisu kanile postati socijalističkim zemljama niti su pristale biti pod nadzorom zapadnog kapitala i zapadnih korporacija. Zanimljivo je to, da su se i druge dvije glavne utemeljiteljice novog pokreta, Indonezija i Egipat, uspjele othrvati navali neokolonijalizma. Pokret nesvrstanih država nije bio samo politička ustanova, nego se među pripadnicama Pokreta razvila trgovinska, tehnološka i industrijska suradnja. (Pokretu je pripadala i Jugoslavija, koja je u ostalim zemljama Pokreta imala važna izvozna tržišta.)

Indija se pod predvodništvom premijera Džavaharlala Nehrua posvetila uklanjaju životnih nevolja indijskog pučanstva. Prva zadaća bila je proizvoditi čim više hrane, jer su nestašica hrane i glad ozbiljno prijetili i Indiji i mnogim drugim državama. Indija je rano prihvatila sudjelovanje u zapadnim dobrotvornim pothvatima za stvaranje vrsta riže, koje su otporne na nametnike, a koje daju i velik prinos. (Pedesetih godina se na Zapadu, po Malthusu, pisalo da će do kraja stoljeća Indijci pomrijeti od gladi, jer Indija ima visok prirodan priraštaj pučanstva bez primjerenog rasta proizvodnje hrane. Koncem prošlog stoljeća Indija je počela izvoziti rižu, a sad je najveća izvoznica riže i izvozi 20 milijuna tona riže godišnje u oko 150 zemalja.

Druga zadaća Indije bila je briga za zdravlje ljudi, koji obolijevaju i zbog siromaštva i zbog slabe hranidbe. Indija se pobrinula, da razvije proizvodnju lijekova. Koncem prošlog stoljeća indijske korporacije su proizvodile gotovo sve lijekove, koje rabi pučanstvo, a tijekom pošasti koronavirusa Indija je postala važnom svjetskom proizvođačicom cjepiva i zaštitnih sredstava.

Indija je stupila u žestoku borbu za stvaranje vlastite tehnologije u svim gospodarskim područjima, što se prvo očitovalo u snažnoj proizvodnji programskih sustava za računala, prijenosne telefone, oružje, svemirske pothvate i komunikacije. Međutim, Indija se posebno iskazala primjernim svemirskim programom. (Indijci imaju snažne i gipke matematičke umove.) Za razliku od kineskih raketa za zabacivanje satelita u Svemir, indijske rakete rabe čvrsto, a ne tekuće gorivo, koje stvara teško rješljive nevolje u pripravi zabacivanja satelita. (Prve domaće satelite Indija je rabila za nastavu putem satelitske televizije, jer Indija nije imala mrežu za raspačavanje električne struje: veliki gradovi su imali svoje elektrane, a u selima su školski televizori bili napajani baterijama, koje je Indija proizvodila u golemim količinama i koje su škole mogle kupiti budzašto.)

Indijci su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća posvetili izvozu projekata u teškoj industriji i energetici. Oni su spočetka rabili sovjetsku tehnologiju, ali su s vremenom razvili i svoju pa su diljem Azije i Afrike pravili rafinerije, termoelektrane, željezare i čeličane. Za prodaju projekata u islamske zemlje indijske korporacije su novačile muslimane. Usto se zna, da su Indijci spretni i domišljati trgovci.

U novije vrijeme Indija je zaštićena članstvom u BRICS-u, kao što je prije bila zaštićena članstvom u Pokretu nesvrstanih država. Indija i sad putem BRICS-a nastavlja politiku nesvrstavanja. Zemlje BRICS-a sad proizvode 42% svjetske hrane, pri čemu su velike izvoznice hrane Rusija, Indija i Brazil. Države BRICS-a troše 40% hrane proizvedene u svijetu, jer neke od mnogoljudnih zemalja BRICS-a (Saudijska Arabija, Egipat, Iran) ne proizvode veće količine nasušne hrane.

Ipak, Indija koja brzo raste i koja se brzo razvija nije bez nevolja. Jedna od nevolja Indije je to, što ona pošto-poto i na vrat na nos nastoji imati velik politički utjecaj u „Indopacifiku“, Aziji i Africi. Umjesto da kao Kina zatomi velike geopolitičke zamisli pri suradnji s ostalim državama, Indija želi ne samo postati važan geopolitički čimbenik, nego u tomu želi i nadigrati Kinu, s kojom kao i s Pakistanom ima graničnih okapanja. Umjesto da predano provodi svoju nacionalnu misao vodilju u priličenju suradnje s drugim zemljama, Indija se stalno osvrće na Kinu. Indija pritom sudjeluje u snubljenju Amerike, koja bi trebala biti određenom protivtežom Kini, iako je Indija kao dio BRICS-a jedan od oslonaca Globalne većine, koja je inačica američkoj hegemoniji. Po meni, za Indiju je presudno važno, da riješi svoje granične prijepore – koji su dio baštine kolonijalizma – upravo kako bi postala sposobnom za slobodno vođenje vanjske politike.

Za indijsku geopolitiku treba imati razumijevanja. Indija je od nekadašnje političke i gospodarske velesile u razdoblju od Maurijske carevine do Mogulske carevine „preko noći“ postala pokornom kolonijom, ali se minulih desetljeća ponovo prometnula u velesilu. (Takve političke uspone i padove imao je i njemački narod, koji se smatrao arijskim.) Indiji se teško snaći u svijetu koji se upravo sad bjesomučno mijenja, zahvaljujući i rastu Indije. Stoga se čini, da kolebanje indijske geopolitike dolazi i od toga, što Indija još nije objavila svoju nacionalnu misao vodilju ili strategiju. Svijetu su nepoznate indijska državna i indijska nacionalna strategija.

(Za razliku od Indije, Kina je uvijek – osim u „stoljeću“ poniženja od Prvoga opijumskog rata do proglašenja republike 1. siječnja 1912. godine – bila velesilom, Središnjom kraljevinom. Kina je postala velikom civilizacijom, a Kinezi velikim narodom, jer su na vrijeme napravili vlastitu velebnu političku i prijevoznu podlogu. Sad Kina stvara trokontinentalnu prijevoznu podlogu, kako bi se mogla uspostaviti opća suradnja među narodima i njihovim državama. To je misao vodilja kineskog pristupa geopolitici.)

Indijom sad vladaju Bharatiya Janata Party (Indijska pučka stranka) i premijer Narendra Modi. Stranka je odana političkoj misli hindustva (hindutva), koja uključuje kulturno opravdanje hinduskog nacionalizma i uspostavu hinduske hegemonije u Indiji. Znak Stranke je cvijet biljke lotos, koji u Indiji ima i kulturni i vjerski smisao. Lotos su rabili hinduski nacionalisti kao znak borbe protiv Britanskog Radža. (Danas i u Turskoj vladaju vjerski usmjerena Stranka pravde i razvitka, koja je slična Indijskoj pučkoj stranci i predsjednik Erdogan, koji je također iznimno snažan predvodnik.) Većina članica BRICS-a ima jake predvodnike: premijera Modija, premijera Etiopije kršćanina Abiya Ahmeda, predsjednike Putina, el-Sisija, Ramaphosu i Lulu, prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, a Kina i Iran imaju jake predvodničke sustave, koji neizostavno stvaraju snažne predvodnike.

Budući da su pravi predvodnici velika rijetkost i u velikim narodima – kakvi su sadašnji prvaci u američkoj, britanskoj, francuskoj i njemačkoj politici? – pitanje je, hoće li Indija poslije sedamdeset četverogodišnjeg Narendre Modija dobiti njemu dostojnog slijednika. Može li se Indija vratiti u politiku sitnih i suvišnih međustranačkih svađa, kakve su označile razdoblje od odlaska iz politike Džavaharlala Nehrua do uspona Narendre Modija?

Continue Reading