Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi povijesnom pojavom Isusa iz Nazareta: (1) njegovom veličajnom objavom stvaranja novog svijeta, (2) izostankom brzog ostvarenja njegove zamisli i (3) sadašnjim dobrim izgledima provedbe njegova izvornog nauma. Kako bi ovaj prikaz bio prihvatljiv čitateljima, njima bi valjalo ukloniti religijsku ljusku, u koju je kršćanska baština pohranila sjećanje na pravog, povijesnog čovjeka Isusa iz Nazareta. To se posebice tiče uporabe starozavjetnog pojmovlja i nazivlja, koje su nepotrebno, ali i iz razumljivih razloga rabili svjedoci događaja i pisci sjećanja vezanih uz Isusa.

Usto, dodatne poteškoće u razumijevanju Isusove najave stvorio je izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je Isus često rabio. Isus nije porekao, da je on kralj, ali je i naglasio da „njegova kraljevina nije od ovoga svijeta“ i da je došao služiti. Isus sprva nije znao, koje bi izraze rabio umjesto starozavjetnih izričaja. (Poslije se uspjelo prihvatio „prispodoba“, usporedbi, parabola ili analogija.) Isus i njegovi učenici bili su neuki, ali su bili dovoljno mudri i pronicljivi, da shvate, da dolazi novo vrijeme, vrijeme presudne promjene. To su bili shvatili mnogi Izraelci. Ivan Krstitelj je govorio: „Sjekire su već položene na korijenje stabala“.

Ondašnju presudnu promjenu izazvala je „globalizacija“ Sredozemlja, koju su izveli Rimljani. Drevni Izraelci su mnoga stoljeća prebivali u „obećanoj zemlji“ ili u prostoru, kojim zbog ravnoteže ondašnjih velikih sila (Egipta, Asirije i Babilona) nije uspjela zavladati nijedna obližnja velesila. Rim je uspio zavladati ne samo „obećanom zemljom“, nego i spomenutim nekadašnjim područnim velesilama. Rimljani su došli u Palestinu, kako bi se u njoj trajno zadržali. Dolazak rimskih postrojbi prelomio je povijest Izraela.

Ipak, u znamenitom Govoru na gori (Mt 5, 3-11) Isus iz Nazareta je „nebesko kraljevstvo“ jasno odredio kao sustav ljudskih vrijednosti, na kojemu će počivati politički sustav budućih, obnovljenih životnih zajednica. Isus je naveo kakvi trebaju biti ljudi, kako bi se izgradio novi svijet (s novim političkim sustavom). Isus je u Govoru na gori  iznio svoju „antropologiju“. Ako se umjesto izraza „od ovoga svijeta“ uzme primjereniji izraz „od ovakvoga svijeta“ prestaje pomutnja spram izraza „nebeska kraljevina“. (Navedena preinaka je potrebna, ali i zanemarljivo sitna, ako je se usporedi sa starozavjetnim svetovnim (sakralnim) predrasudama, kojima su dobronamjerni izvjestitelji Isusova povijesnog zahvata mlatnuli uspomenu na povijesnog Isusa iz Nazareta.)

[Govor na gori glasi: Blago gladnima duha: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!/ Blago ucviljenima: oni će naći utjehu!/ Blago skromnima: oni će napučiti zemlju!/ Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se je naužiti!/ Blago velikodušnima: njima će se uzvratiti istom mjerom!/ Blago dobronamjernima: oni će Boga gledati!/ Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!/ Blago progonjenima na pravdi Boga: oni spadaju u nebesko kraljevstvo!]

Kako bi se dostojno prosudilo Isusove nakane, treba uvažiti to, da je judejstvo kao državotvorna mitohistorija postalo neizdašnim nakon rimskog zaposjedanja Palestine. Zauvijek se bila raspršila nada u obnovu davne judejske kraljevine, koja je bila imala samo četiri vladara. Beznađe Izraelaca je razotkrilo izlišnost njihove vjere u obnovu vlastite države, obnovi koje su trebali služiti starozavjetni spisi. Pitanje je bilo: Jesu li Izraelci uistinu „odabrani narod“, ako su ih Rimljani pokorili i ako su zauzeli njihovu „obećanu zemlju“? Ozbiljnost stanja Izraela potvrdio je rasap njegovih političkih ljudi u četiri nepomirljive sljedbe: saduceje, farizeje, zelote i esene. Izraelci su se kao ljudi teško osjećali u svojoj nutrini. U umovima Izraelaca nastala je velika pomutnja. Bilo je došlo vrijeme za preokret i za obraćenje.

Isus iz Nazareta je nedvojbeno bio obraćenik, koji je dramatičnim krštenjem usred goleme svjetine u rijeci Jordanu samo potvrdio svoje obraćenje. Tko se unio u pitanje obraćeništva i u stanje obraćenika poslije obraćenja, dobro zna da puki čin obraćenja znači samo raskid sa starim, dotrajalim zamislima i sa svijetom, za koji su one bile smišljene. Taj raskid stvara prazninu u obraćenikovu umu. Obraćeniku dolazi vrijeme preispitivanja: natrag ili naprijed i s kojim zamislima naprijed? Stara pripovijest je odbačena. Treba iskovati novu životnu zamisao. Zapravo, treba se mučiti oko nje i čekati da ona sine.

Isus je kod krštenja stekao utisak Božjeg očinstva spram ljudi i ujedno svojega osobnog i općeg ljudskog sinovstva spram Boga. Kod Isusova krštenja čuo se, navodno, glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ Što je Božje očinstvo, „pitanje je sad“. Doonda je u Izraelu Bog bio vladar, silnik, sudac i osvetnik, a po Isusu ispada, da je Bog samo otac. Dolazi li milina samo od spremnog odziva ili i od dobro obavljena posla. Isus je ta pitanja trebao razmrsiti, kako bi sebe oslobodio, odvezao ili otputao pa se povukao u osamu.

Isus je slutio, da ima poslanje, ali se u osami „pustinje“ suočio s tri teška pitanja: (1) hoće li on preživjeti to, u što se upušta, (2) treba li se prikloniti kojoj vlasti i (3) kakvu bi novu priču trebao ispresti, kojom bi privukao sljedbenike? (Mt, 4,1-11) U Isusovu umu je nakon četrdeset dana unutarnjih pustinjskih okršaja planula prava zamisao, što se može zaključiti po tomu, što se Isus u svoju zajednicu vratio ozaren i pun samopouzdanja. Sva Evanđelja tvrde, da je Isus bio pri riječi. Odriješen „jezik“ znak je nove zamisli, koja je upravo sinula.

Ako je po povratku u svoju zajednicu Isus ikomu povjerio svoje „pustinjske“ ili životne muke, neuki ljudi koji nisu upućeni u pitanje obraćenja tomu su dali svoje objašnjenje: Isusa iz Nazareta jamačno je žestoko iskušavao glavom Sotona, nekadašnji Jahvin sustolnik, a poslije predvodnik nebeskih pobunjenika proti Jahve. (Valja naglasiti, da su evanđeoski opisi događaja Isusova krštenja i njegova povlačenja u osamu bili navučeni na okorjele starozavjetne uzorke objašnjenja iznimnih pojava.)

Ipak, Isus je bio našao odgovore na svoje dvojbe. Prvo, zaključio je, da je važnije obaviti poslanje, za koje je bio pozvan, nego spašavati vlastiti život. Važnije je život dobro rabiti, nego ga čuvati. (Govorio je, da najviše što čovjek može učiniti za bližnjega je dati za nj vlastiti život.)

Drugo, Isus je u osami zaključio, da političke vlasti nisu važne, ako je Bog uistinu otac ljudima. (Isus je jedini povijesni utemeljitelj sustava uvjerenja, koji se nije priklonio nijednoj vlasti. „Caru carevo, Božje Bogu!“) Dapače, Isusa su zaredom na smrt osudile sve tri vlasti u Izraelu: židovska vjerska, samoupravna kraljevska i rimska carska. Treće, Bog za Isusa nije bio dalekom skrivenom silom, nego duh koji dopire do duše i uma svakog čovjeka te koji u njima boravi i u njima opći s čovjekom. Isus je rekao Nikodemu, uglednom članu židovskog Velikog vijeća, da se mora „ponovo roditi“ i to po duhu. Isus je poučio Nikodema, koji je već bio u godinama, da je suradnja ljudi s Božjim duhom zemaljsko, a ne nebesko pitanje.

[Ako se razgoli Isusovo okapanje u „pustinji“, vidi se da je bila riječ o troje: kruhu, vlasti i vjeri u daleko, nevidljivo božanstvo. U izvornim civilizacijama (Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, Kini) jaki i naoružani ljudi, koji su bili pripravni rabiti silu navukli su ili prisilili ljude, da prihvate njihovu vlast, kako bi se dobro hranili radom u postrojbama na poslovima navodnjavanja i odvodnjavanja uz velike rijeke, koje su nanosile plodan mulj. Usto, novi, samozvani vladari su u svrhu lakšeg vladanja uveli obveznu vjeru u božanstva, koja su to sprva znali bili i ti isti svjetovni, politički vladari. Isus je u kušnjama nedvojbeno odbacio trojstvo vlasti, opstanka i vjere. U tomu se sastojao Isusov protivcivilizacijski „obračun u pustinji“. Isusu je bila neprihvatljiva svaka vlast nad ljudima, jer ona nadomješta Božje očinstvo spram njih.]

Izravna posljedica Božjeg očinstva spram ljudi i čovjekova sinovstva spram Boga je potreba obnove zajedništva među ljudima. Umjesto da ljude u cjelinu povezuje vlast, koja vodi račun ponajviše o svojim probitcima, ljude u zajednicu treba povezivati život. Postoje mnoge vrste zajednica („međunarodna“ zajednica, zajednica vjernih, poslovna zajednica, tržišna zajednica, građanska zajednica, vatrogasna zajednica pa čak i „hibridna“ zajednica), a našoj vrsti je prijeko potrebna životna zajednica. U ljudskom životnom zajedništvu nema mjesta za vlast koja bi se nadmetnula nad narod ili životnu zajednicu. Povijesni zahvat Isusa iz Nazareta bio je sračunat na obnovu ljudskog životnog zajedništva. Životno zajedništvo je baština evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa.

Kako bi slušateljima objasnio što je životno zajedništvo, Isus iz Nazareta je iznio pomno smišljenu vlastitu prispodobu. „Kraljevstvo je nebesko poput domaćina, koji rano ujutro iziđe najmiti radnike za svoj vinograd. Pogodi se s njima po denar na dan i uputi ih u vinograd. Iziđe opet o trećoj uri i vidje druge kako na trgu stoje besposleni pa i njima reče: ,Idite i vi u moj vinograd pa ću vam dati što bude pravo.‘ I oni odoše. Tako je postupio i o šestoj i o devetoj uri. Kad iziđe o jedanaestoj uri nađe druge gdje stoje i reče im: ,Zašto stojite ovdje besposleni cijeli dan?‘ Kažu mu: ,Jer nas nitko ne najmi.‘ Gospodar i njih posla u vinograd. Gospodar je uvečer svim radnicima dao po denar, kolikogod su dugo ili kratko radili. Kad su se pobunili radnici, koji su dugo radili po žezi gospodar reče jednomu od njih: ,Zamjeraš mi što sam dobar.‘ “ Po Isusu iz Nazareta, životno zajedništvo je sustav u kojemu nitko nije izostavljen ili zapostavljen, jer svi ljudi imaju životne potrebe.

Vlast je u civilizacijama zarobila Boga. Bog otad ne pomaže ljudima, nego služi vlastima. Dobar primjer uporabe Boga od vlasti bila je izraelska teokracija ili bogovlašće. Izraelom nije vladao Bog, jer Bog uopće ne vlada, nego uvriježeni politički sloj. Okomljujući se na vlasti, koje iskorištavaju pojam ili postojanje Boga, Isus je nastojao osloboditi i Boga i čovjeka.

Bog nije čak ni stožer životnog zajedništva ljudi, jer je Bog kao duh nazočan u svakom čovjeku. Naime, čovjek kao pripadnik vrste nema u sebi samo um, koji se temelji na iznimno razvijenu mozgu i na stečenom pojmovnom mišljenju. Čovjek ima i svijest o sebi, koju nazivam ljudskim duhom. (Ljudski duh je čovjekov dobri duh, koji upozori čovjeka kad mu um griješi i bludi, kad se razmeće obmanama i lažima te kad ljudima nanosi zlo. Čovjek nema urođeno ponašanje kao što imaju životinje pa ga poročni um može navesti na zle postupke.) Čovjek u ljudskom duhu ima sredstvo za prihvat Božjeg duha u sebi i za snažno općenje s njim. Tako se čovjek osposobljava za unošenje dobra u vrstu i za unapređivanje ljudskog životnog zajedništva. Isusova pustinjska „kušnja“ bila je općenje Božjeg duha i Isusova ljudskog duha.

Za promicanje svoje zamisli obnove životnog zajedništva Isus iz Nazareta nije utemeljio ustanovu, jer vjerske ustanove traže vlast s kojom će se upariti. Broj vlasti u svijetu bio je golem. Tako su bili postupili upravo Isusovi Židovi, koji su – „kako bi bili kao i ostali narodi“ – pristali da se u odabranom narodu, koji je bio savez dvanaest plemena i koji je živio u dogovornom zajedništvu uspostavi kraljevina, kojom je prvo kraljevao Saul. Isus je ustanovio svjetski pokret, koji ne uvažava državne granice te pripadnici kojega trebaju svojom dobrotom i svojim životnim naporom zavrijediti zadovoljstvo životom i steći ljudskost. „Zato pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“

Isus iz Nazareta se tijekom pustinjskog obračuna sa samim sobom pitao, hoće li preživjeti svoj pohod za obnovu ljudskog zajedništva. Nije preživio. Bio je smaknut. Poslije Isusove smrti sve je ipak teklo kako je Isus predviđao. Pokret se širio Sredozemljem i obližnjim zemljama. Isusovi sljedbenici, kršćani, živjeli su među drugim ljudima u svojim ili tuđim narodima, ali su činili prave mjesne životne zajednice. [Zanimljivo je to, da su se među kršćane sprva novačili dobrostojeći ljudi (trgovci, obrtnici, liječnici i pripadnici drugih cijenjenih struka), a da su se kršćanima među posljednjima pridružili izraelski siromašni staleži i na kraju talijanski siromašni staleži. Dobrostojeći ljudi su najviše trpjeli pod rimskom legionarskom stegom: njihove jake i bogate izvorne zajednice su bile uništene. Trgovci su pod cijenu života nosili diljem Carevine pisma ili poslanice Pavla iz Tarza.]

Poslije se dogodilo dvoje. Prvo, 66. godine u Izraelu je došlo do pobune protiv Rima i do Prvoga židovsko-rimskog rata (66.-74.), u kojemu je 70. godine razrušen Jeruzalem. Godine 132. Bar Kokhba je počeo novu veliku pobunu protiv Rima. Rat je trajao do 136. godine, pri koncu kojega je bila razorena gotovo cijela Palestina. Otad je počelo mnoštveno iseljavanje Židova, koji su se razmilili po cijeloj Rimskoj carevini i po savjetu farizeja upriličili trgovanje diljem Carevine. Tako je nastala Dijaspora, koja je išla za nakupljanjem zlata, dragocjenog kamenja i ostalog lako prenošljivog bogatstva.

Farizeji su nastavili obračun s kršćanima i izvan Palestine pa su kod carskih vlasti klevetali kršćane kao buntovnike. Otad se pojačao progon kršćana, koji su doživljavali goleme nevolje i trpjeli mučeništvo. Kršćanskim zajednicama i imućnijim kršćanima oduzimana je imovina (poslovi, crkve, škole). Vrhunac sustavnog progona bio je pod Dioklecijanom (284.-305.).

Drugo, 313. godine rimski sucarevi Konstantin i Licinije objavili su takozvani Milanski ukaz, po kojemu su prestali progoni kršćana, kojima je na račun države vraćena oduzeta osobna i skupna imovina. Kad je Licinije u svojem dijelu Carevine, koju je car Dioklecijan podijelio 293. godine, nastavio progoniti kršćane Konstantin je zaratio protiv Licinija, pobijedio ga i dao ga pogubiti kao zarobljenika. Otad je Konstantin vladao sam, ali se dao pokrstiti u Nikomediji istom uoči smrti 337. godine.

Konstantin je bio prvobitno vladar. On je obustavio progon kršćana, kako bi „uživao potporu čim više bogova“ pa među njima i kršćanskoga. Tako piše u Milanskom ukazu. Konstantin je „kupio“ Isusovu Crkvu „povratom imovine“. Crkva se pod Konstantinom iz pokreta prometnula u ustanovu. Kršćanstvo je postalo vjerom Carevine, a Isus iz Nazareta je s pravom bio zazirao od te mogućnosti. Kad je propala Carevina s njom se srozala i Crkva kao ustanova.

Međutim, u Crkvi je preživio pokret. Naime, kad se Crkva priljubila uz Carevinu mnogi kršćani su se povukli iz kršćanske matice i iz matice rimskog života, iako progona kršćana više nije bilo. Takvi su se ljudi držali ruba Crkve kao „pustinjaci“. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim. Carevina se bila rasula na latifundije ili obiteljske posjede (OPG), a u Crkvi je počeo jačati pokret, koji se zanosio „pustinjačkim idealom“. Među pripadnicima pokreta posebno mjesto zauzimao je Benedikt iz Nursije u Italiji.

Crkva je, kad se konačno pokrenula, uz pomoć Benediktinskog reda „globalizirala“ Europu. Globalizacija i posljedično pretvaranje čvrstih granica u „meke“ omogućuju međusobno povezivanje ljudi, plemena i naroda. Crkva i Benediktinski red su pokršćanili ne samo stare europske narode, nego i brojne doseljene narode, koji su se odrekli ne samo svojih zastarjelih bogova, nego i plemenske pripadnosti te prigrlili pripadnost prostoru.

U novoj Europi napravljena je podjela vlasti. Od četiriju vidika javnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) Crkvi je prirodno pripao sustav uvjerenja, ali i politika, jer nije bilo nikoga drugog tko bi se prihvatio tog posla. Države ili cara nije bilo: bili su samo OPG-ovi i benediktinske opatije, kojih je do jedanaestog stoljeća osnovano više od 37.000 (trideset sedam tisuća). Velikaši su preuzeli zaštitu i veći dio gospodarstva. Europa je bila jedinstvena, napredovala je posebice u poljoprivredi i školstvu te je živjela u miru. Sve to se događalo u sjeni arapskog osvajanja Bliskog Istoka i Južnog Sredozemlja.

Tako je bilo do jedanaestog stoljeća, kad je novo bogatstvo Europe dovelo do podjele posla, do utemeljenja prvih novih gradova poslije sloma Rima i do osnivanja sveučilišta. Kasnije je nastojanjem Crkve i njezinih sveučilišta u Europi stvorena prava znanost, koja nije počivala na nagađanjima, nego na matematici, motrenju, pokusima i na mjerenju.

Od šestog do jedanaestog stoljeća u Europi su se ostvarivale temeljne zamisli Isusa iz Nazareta. Europsko zajedničarsko nastojanje pokazalo je u najmanju ruku, da zamisli Isusa iz Nazareta nisu neostvarljive. Moglo bi se reći, da su Isus i njegove zamisli više i od koga drugoga odnosno više i od čega drugoga pridonijele uklanjanju opake i poročne Rimske carevine. Isusov pokret srušio je najjaču i najdugotrajniju političku zajednicu, koja je dosad vladala Sredozemljem. Isus se svojih povijesno i civilizacijski jedincatih političkih zamisli dokopao u vrijeme rimske „globalizacije“ Sredozemlja. Te su zamisli došle do daha u vrijeme crkvene ili kršćanske „globalizacije“ Europe. Pred našim je očima izvedena prva, prava i nepovratna globalizacija svijeta odnosno naše vrste. Kako će u globalnom svijetu uistinu proći zamisli Isusa iz Nazareta?

Kasniji razvitak Europe doživio je veliku promjenu. Utemeljenjem novih gradova nastala je potreba za vlasti zemljopisno širom od vlastelinstava. Jaki i bogati feudalci postajali su kraljevima, koji su rješavali razmirice između gradova i feudalaca, koji su smatrali da imaju vlast i nad gradovima. (Gradovi su od kraljeva dobivali povelje, kojima je jamčena njihova sloboda. Europa se učas od zajednice vlastelinstava prometnula u skup suprotstavljenih monarhija, koje su neprestano međusobno ratovale. (Ratovanje je unapređivalo europsku kovinarsku i drugu tehnologiju.)

U isto vrijeme došlo je do nakupljanja novca ili kapitala putem obrta, trgovine, rukotvorbe (manufakture) i gole pljačke. Golem dio nakupljenog kapitala došao je u privatno vlasništvo. Crkva je također imala velik kapital. Dio kapitala bio je u vlasništvu Dijaspore. Neke su kraljevine jačale prostorno i po veličini pučanstva, a neke su slabile. Tako se dogodilo, da su oslabile kraljevska vlast u Sjevernoj Italiji i bizantska carska vlast na Jadranu.

Privatni poduzetnici u dijelu Italije i u dijelu Jadrana dokopali su se slobode. Pomorskom trgovinom s Istokom, bankovnim poslovima u Europi, velikom proizvodnjom oružja za europske vladare i proizvodnjom skupih tkanina golem se kapital od četrnaestog stoljeća nakupljao u Dubrovniku te u Genovi, Milanu, Firenci, Mletcima i u nekim drugim talijanskim gradovima. Talijanske i jadranske republike bile su znatno bogatije od mnogih europskih kraljeva, koji su za svoje ratove posuđivali novac od privatnih banaka. Usto, zbog golemog uvoza skupocjene istočne robe (svilenih tkanina, začina, miomirisa, predmeta od jantara, porculana, keramike i slonokosti, pokoštenih ukrasnih i uporabnih predmeta i drugoga), Europa je počela oskudijevati u plemenitim kovinama, kojima je plaćana uvezena roba. Istovremeno, Osmanski Turci su bili prodrli u Središnju Europu.

Nakupljanje kapitala – koji ne bi pripao političkim zajednicama, nego privatnim poduzetnicima – označilo je nastanak kapitalizma kao političkog sustava, u kojemu politikom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja ne ravna čovjekoliki politički vladar poput cara, kralja ili kneza, nego nečovjekoliki kapital. Kapital je sve više utjecao na vođenje politike, ali je utjecaj kapitala sprva bio ograničen na nacionalne države, iako je izazivao ratove među njima.

Međutim, od konca petnaestog stoljeća kapital je gurnuo europske atlantske sile u kolonijalna osvajanja. Tako je kolonijalizam uz neprestano izazivanje ratova postao važnom značajkom europskog kapitalizma. Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska su međusobno podijelile svijet i počele upravljati njime. Kolonijalizam je bio skupni europski pothvat.

Kapital osim nagona za daljnjim nakupljanjem ima i nagon za usredotočenjem. Kapital se od početnog nakupljanja u Sjevernoj Italiji i na Jadranu bio usredotočio u Genovi. Kasnije je usredotočeni kapitala prenesen u Nizozemsku i poslije u Englesku, gdje se dodatno oplodio u postupku Industrijske revolucije. Konačno se kapital usredotočio u Americi, koja je koncem devetnaestog stoljeća postala pravom političkom, gospodarskom i trgovinskom velesilom. Poslije Drugoga svjetskog rata kapital usredotočen u Americi uspostavio je putem američke geopolitike svjetsku hegemoniju nad „slobodnom“ polovicom svijeta.

Poslije prestanka Hladnog rata, rasapa Sovjetskog bloka i sloma komunizma u Europi te nakon mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza američki kapital je za svoj probitak nastojao američku hegemoniju protegnuti na cio svijet. To je još uvijek važeća zapovijed kapitala američkoj geopolitici, iako su SAD u službi svjetskog privatnoga kapitala rasule silno bogatstvo na neprestano i uzaludno vođenje ratova diljem svijeta, posebice u Aziji. Sad Amerika ratuje protiv Rusije za Ukrajinu.

Ipak, globalizacijom poslovanja korporacija i posljedičnom globalizacijom vrste Homo sapiens u svijetu je nastala silna preobrazba. Otad se međunarodna trgovina silno povećala. Mnoga gospodarstva su se počela naglo razvijati pa su države s takvim gospodarstvima nastojale stupiti i na svjetsku političku pozornicu. Neke od takvih zemalja su se riješile siromaštva (Indija, Kina i druge), a neke se nastoje osloboditi američke hegemonije (Saudijska Arabija i većina zaljevskih zemalja, Egipat i brojne afričke zemlje). Kina je već nekoliko godina prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta. Globalizacija poslovanja korporacija preobrazila je ne samo svjetsko gospodarstvo, nego i geopolitiku.

Iako su gospodarstvo i naša vrsta nepovratno globalizirani kapital usredotočen u SAD uzalud nastoji ponovo podijeliti svijet i našu vrstu, koja sad „opasno živi“. Vrsta se neće olako odreći svoje mukotrpno stečene globalnosti. Što je vrsta sve podnijela samo u razdoblju kapitalizma kao uzorka civilizacije?! Zašto je morala biti uvučena u dva stravična svjetska rata? Stoga vrstu valja ohrabriti u nastojanju da sačuva svoju globalnost, koja je sredstvo stvaranja životnog zajedništva.

Mislim, da je dobar, ako ne i najbolji način da se ojača privrženost vrste globalnosti predstavljanje ranog nastojanja Isusa iz Nazareta za povratak vrste iz civilizacije općenito u životno zajedništvo. Životno zajedništvo je prirodno stanje svake vrste života i ono je baština evolucije života. Zajedništvo je bilo prirodno stanje i u našoj vrsti, dok ga nije zamijenila civilizacija. Nedvojbeno je, da je pothvat Isusa iz Nazareta presudno pridonio uklanjanju nakazne rimske legionarske hegemonije. Zašto u naše vrijeme ne bi nastojanje poput Isusovog moglo ukloniti hegemoniji kapitala? Kapital je ranjiv: samo mu ne treba dopustiti usredotočenje. Kapital treba raspršiti u narode ili životne zajednice.

Početak ovog osvrta bio je uvelike posvećen pitanju Božjeg očinstva spram ljudi. Međutim, Isus iz Nazareta je Božje očinstvo spram ljudi uzeo samo kao podlogu i opravdanje za zagovaranje povratka naše vrste iz civilizacije u prirodno ljudsko životno zajedništvo. (Isus je zatvorio nebo čim je Boga proglasio ocem. U Isusovu nebu nema nikoga i ničega osim Oca.) Tako je Isus iz Nazareta morao postupiti u svijetu, koji je vjerovao u božansko. On je i uz to bio izniman, neobičan i nepravovjeran prevratnik. Ljudima koji bi u naše vrijeme htjeli zagovarati životno zajedništvo dosta je da ustrajavaju na zajedništvu kao prirodnom stanju života. Pritom bi morali biti jednako gorljivi i jednako nepopustljivi kao što je u pitanju zajedništva bio Isus iz Nazareta. Pod cijenu života. Koliko dugo bi se kapitalizam i civilizacija trebali potezati našom vrstom i upropaštavati je?