Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put neuobičajeno i neočekivano oklijevanje zapadnih pobornika rata, da od ratnog huckanja prijeđu na ratovanje. Zapadni političari, zapadne mudrosne zaklade (think tanks) i zapadni mediji žestoko prijete ratom, ali se još ne ufaju s riječi prijeći na djelo.

Sadašnje raspoloženje političara je u velikoj opreci s ushitom i žurbom, koji su resili političare i generale uoči početka Prvoga svjetskog rata. U rat se pošlo samo zbog ubojstva austrijskog prjeslonasljednika nadkneza Franje Ferdinanda u Sarajevu na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine. Francuzi, Britanci, Austrijanci, njihovi saveznici Nijemci i Rusi žestoko su jurnuli u rat, koji je počeo 28. srpnja 1914. godine objavom rata Austro-mađarske Kraljevini Srbiji.

Turci su stupili u rat 29. listopada 1914. godine napadom na ruske ratne luke u Crnom moru. Talijani su birali ratnu stranu, kojoj bi se pridružili pa su počeli ratovati na strani Antante istom u svibnju 1915. godine. (Italija je objavila rat Austro-mađarskoj, Osmanskoj carevini i Bugarskoj do 19. listopada 1914. godine, a njemačkom Drugom Reichu istom 28. kolovoza 1916. godine.

Sve europske sile jurnule su u rat očekujući brzu pobjedu. Generali i ratnici su obećavali: „Vraćamo se kući do Božića!“ Sve europske političke stranke su u parlamentima poduprle nacionalne ratne proračune, uključujući i socijalističke stranke te njihove radničke udruge, koje su prije prijetile općom europskom obustavom rada, kako bi spriječile izbijanje rata. Ratni zahvati u Prvomu svjetskom ratu ipak su trajali do 11. studenoga 1918. godine.

Ukupan broj vojnih i građanskih ratnih gubitaka bio je veći od 40 milijuna ljudi: do 22 milijuna poginulih osoba i do 23 milijuna ranjenih. Računa se da je smrtno stradalo od 9 do 11 milijuna vojnih osoba. (Posebno su teško stradali neuvježbani britanski dragovoljci, dvije divizije kojih su pohrlile na francusko bojište, jer su se tajne službe Britanije i Francuske bile dogovorile, da Britanija stupi u rat, ako Francuska bude napadnuta. Britanska vlada je za taj sporazum doznala tri mjeseca, a britanski parlament samo tri tjedna prije izbijanja rata. Britanski dragovoljci su bili žrtve stvorenog ratnog ushita.) U ratu su prestale (postojati) sve četiri europske carevine: Njemačka, Austro-mađarska, Rusija i Turska.

U naše dane Atlantski savez je nepromišljeno izazvao rat u Ukrajini državnim udarcem u Kijevu 2014. godine, ne uzimajući u obzir posljedice dugotrajnog ratovanja ne samo za sve europske zemlje i narode, nego i za cijeli svijet. Osvetoljubljivost i ratobornost Izraela navele su Izraelske „obrambene“ snage (IDF), da na kratkotrajnu smrtonosnu i otmičarsku provalu Hamasa u Izrael odgovore pravim ratom protiv Hamasa i pučanstva Gaze. Tom ratu se ne vidi kraj, a njegove posljedice jamačno će biti teške. Čini se, da je malo državnih dužnosnika upućeno u razmišljanja drevnog kineskog generala, političara i politologa Sun Cua (544.-496.) o potrebi izbjegavanja rata pod svaku cijenu.

Ljudi koji su prošli težak rat, generali koji su ga vodili i vojnici koji su ratovali ne žele novi rat, iako se mnogi ljudi koji nisu iskusili rat znaju veseliti novom ratu. General Douglas MacArthur (1880.-1964.) je navodno rekao, da bi „generala, koji predsjedniku predloži stupanje Amerike u rat trebalo hitno uputiti na pregled glave“. Američki predsjednik Dwight Eisenhower i ruski prvak Nikita Hruščov obustavili su Korejski rat za manje od šest mjeseci odnosno za manje od tri mjeseca od preuzimanja dužnosti. Obojica su vodila težak rat.

Poslije Drugoga svjetskog rata vodili su se teški područni ratovi (Korejski rat, Vijetnamski rat), koji su bili posljedicama poslijeratne podjele svijeta na kapitalistički i na komunistički dio. Izvedeni su i mnogi državni udarci uglavnom u islamskih zemalja: Iran (1953.), Egipat (1953. i 1954.), Irak (1958.), Nepal (1960.), Sirija (1963.), Libija (1969.) i Afganistan (1973.), u kojima su obično bivale uklanjane monarhije. Indija i Pakistan su triput međusobno ratovali. Ta tri rata bila su posljedicama britanske kolonijalne politike. Svi spomenuti ratovi bili su područni ratovi i nisu se proširili u svjetski vojni sukob. Izveden je i ozbiljan trojni napad Francuske, Britanije i Izraela na egipatski Sueski kanal 1956. godine, ali je taj rat brzo prestao zajedničkim političkim zahvatom SAD pod Eisenhowerom i Sovjetskog Saveza pod Hruščovom. Opet dva ista bivša ratnika!

Mnogi narodi su podigli antikolonijalne osloboditeljske ratove (u Keniji, Kongu, Alžiru, Angoli, Mozambiku i u drugim europskim kolonijalnim posjedima), ali se nijedan od tih ratova nije proširio izvan pripadnoga kolonijalnog posjeda. Zapadne tajne službe podignule su niz pobuna protiv država, koje imaju politički sustav drukčiji od liberalne demokracije. Takve su bile pobune u Čečeniji, spriječene pobune u Tibetu i Šinđangu, obojene ili cvjetne revolucije u arapskim zemljama i državni udar u Ukrajini. Neke pobune kao i napad na Tornjeve-blizance u New Yorku skrivile su ideološki usmjerene skupine.

Prestanak Hladnog rata unio je u svijet veliku promjenu, jer je došlo do sloma komunizma i do rasapa komunističkog bloka. Kapital, koji je putem vlastitoga političkog sustava vladao zapadnim narodima i državama u toj je promjeni vidio prigodu, da svoju vladavinu proširi na cio svijet. Američke mudrosne zaklade – u koje se je postupno pretvorio drevni pismoznalački ili svećenički stalež – pogrešno su zaključile, da zemlje koje su se odrekle komunizma trebaju za politički sustav uzeti liberalnu demokraciju.

Međutim, u mnogim bivšim komunističkim zemljama iza komunizma se je skrivao nacionalizam, jer su ranije te zemlje komunizmom „niz vjetar“ (oportuno) štitile svoje narode od kapitala. Tomu su dobri primjeri Kina, Rusija, Sjeverna Koreja i posebice Vijetnam. S druge strane, Sirijska Arapska Republika je građanska država brojnih narodnih skupina i vjera, koja mora čuvati i njegovati svoj osjetljivi politički sustav. Sirija ne smije prijeći na liberalnu demokraciju. Islamska Republika Iran je država šijita, koji su uvijek bili državotvorni i to u opreci sa sunitima, koji su nastojali imati nadnacionalnu arapsku carevinu. Iranci su nepokolebljivi nacionalisti. Primjer afganistanskog nacionalizma jedva valja spomenuti. Sadašnji veliki preporod Indije i procvat njezina gospodarstva nadahnuti su hinduskim nacionalizmom. Nacionalizam je zakleti dušmanin liberalizma.

Samo tri godine od rasapa Sovjetskog Saveza uspostavljeno je svjetsko slobodno tržište putem Svjetske trgovinske organizacije. Globalnost poslovanja otvorila je i postupak globalizacije naše vrste. Tržište je povezalo korporacije, ali je tijesno povezalo i narode. Često spominjem međusobnu povezanost četiriju izvora vlasti u političkim zajednicama: politiku, gospodarstvo, zaštitu i svjetonazor. Tijesna međusobna sprega četiriju izvora vlasti, koju nameće život ne dopušta odvajanje gospodarstva i tržišta od života odnosno od ljudskih odnosa. Zapanjuje brzina kojom je globalnost poslovanja dovela do globalnosti naše vrste.

Globalnost poslovanja donijela je mnogim narodima napredak, a njihovima gospodarstvima rast. Stvoreni su novi gospodarski divovi kao što su Kina i Indija te niz iznimno jakih nacionalnih gospodarstava kao što su brazilsko, južnokorejsko, indonezijsko, saudijsko, nigerijsko, tajlandsko i vijetnamsko. U najnovije vrijeme došlo je do očitog propadanja zemalja Europske unije te do njihova znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, djelomice i zbog upornog nastojanja SAD, da spriječe suradnju EU s ostatkom svijeta, posebice s Kinom i Rusijom. Skupina sedam (G7) prestala je biti predvodnicom svjetskog gospodarskog i tehnološkog napretka. Gospodarsko težište svijeta premješteno je u Aziju.

Došlo je i do venuća američke svjetske političke hegemonije, jer države s ojačalim gospodarstvima ne mogu svoju vanjsku politiku i nadalje podlagati političkoj volji SAD, koje nisu postavile ni svoje opće nacionalne svrhe primjerene novom stanju svijeta. Amerika samo pravi štetu drugim zemljama. Slabljenje američke političke hegemonije posljedica je slabljenja same Amerike, koja više ne može obavljati svjetski politički i redarstveni posao za kapital, koji je u njoj nakupljen. Golem broj zemalja, koje politički napreduju i koje se gospodarski brzo uspinju ne može nad sobom podnositi hegemoniju nikakve moguće velesile. Takvim državama nije više potrebna zaštita hegemona, jer su one zaštićene svojim gospodarskim rastom i blagostanjem. Slaba Amerika, koja se je sama zapustila i koja je zanemarila svoj razvitak trebala bi se okaniti spašavanja i pogotovo obnove svoje uvele hegemonije.

Međutim, presudan politički utjecaj u Americi još uvijek imaju neokonzervativci ili suvremeni trockisti, koji su opsjednuti „izvozom američke demokracije“ kao sredstvom uspostave svjetske vladavine kapitala. Tako su postupali i izvorni trockisti – nazvani po Lavu Trockom (1879.-1940.) – koji su nastojali svijetom zavladati putem izvoza boljševičke revolucije. Neokonzervativci zauzimaju ili su zauzimali visoke položaje u američkoj administraciji, ali oni imaju ili su imali i niz saveznika na visokim političkim položajima u Europi i Izraelu.

Neokonzervativci su opsjednuti uspostavom svjetske vladavine kapitala i posljedično kršenjem svakog otpora uspostavi takve vladavine. Goropadnost, žestina, fanatičnost (lat. nadahnutost bogom), mržnja, izazovnost i osvetoljubljivost neokonzervativaca neprestance pune medijske mreže. Za neokonzervativce je važnije to, što je utuvljeno u njihove umove, nego što vide oko sebe u širokom globaliziranom svijetu, koji se uvelike promijenio od vremena začetka i javne objave neokonzervatizma 1979. godine.

Međutim, američki političari i američke mudrosne zaklade sve više uviđaju posljedice globalnosti poslovanja i naše vrste. Jedan od učinaka globalnosti poslovanja i vrste je novi način ponašanja i postupanja država i naroda, koji su se otresli američke hegemonije i koji mogu slobodno djelovati. Sve slobodne zemlje njeguju uključivanje drugih zemalja, kako bi jedne na druge djelovale putem diplomacije i suradnje. Suradnja je sredstvo pitomljenja mogućih neugodnih država i poboljšavanja njihova političkog sustava. Među „novim“ zemljama nema nepoćudnih političkih sustava: postoje sustavi koji se daju poboljšati i učiniti susretljivijim. Nije li primjereno i pravedno to, da narodi sami određuju svoj politički sustav umjesto da im takav sustav daljinski nameće kapital uporabom američke politike? Takav novi pristup odnosu među državama i narodima ne može promaknuti pozornosti ni najtvrdokornijih neokonzervativaca. Zapad vene, a Svjetska većina buja.

Druga kost razdora u zajednici naroda je takozvana ugroženost Amerike, iako su ugroženi samo američki probitci, koji se mogu lako unaprijediti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i ulaganjem u prijevoznu podlogu. Američki političari i posebice neokonzervativci stalno naglašavaju, da je Amerika ugrožena te da ona mora suzbijati moguće nastojanje drugih zemalja da je ugroze. Tobožnja ugroza Amerike je izlika za vođenje grube i neprijateljske politike prema nekim zemljama. Amerika je druga najmnogoljudnija demokracija na svijetu, iza Indije i ispred Indonezije. Je li moguće to, da Kina i Ruska Federacija svojim političkim sustavom ne ugrožavaju Indiju i Indoneziju, a ugrožavaju upravo Ameriku i njezinu „demokraciju“? Je li takozvana američka demokracija jedina i iznimna dragocjenost među političkim sustavima? Čini se, da je američka demokracija je vrlo osjetljiva politička tvorevina, iako služi kao batina za premlaćivanje država s nepoćudnim političkim sustavom.

Europska unija kao cjelina je pod snažnim utjecajem SAD i ona se je jako odalečila od ostatka svijeta. U Aziji postoji ASEAN, udruga deset zemalja jugoistočne Azije, koja nastoji povezati u gospodarsku cjelinu i ostale jake azijske i tihooceanske zemlje: Kinu, Japan, Južnu Koreju i Australiju. Oprečno takvom pristupu suradnji, Europska unija odbacuje Rusiju i od Rusije putem Rata za Ukrajinu nastoji po svojim i američkim zamislima napraviti slabu državu, bez obzira na stvarno stanje Rusije i na raspoloženje ruskog naroda. Vodstvo EU je opsjednuto neokonzervativnim opsjenama. EU treba prihvatiti Rusiju kakva jest i – ako je želi mijenjati – na nju utjecati uspostavom i njegovanjem suradnje.

Novo političko ponašanje i postupanje država i naroda očituje se i u njihovim gospodarskim odnosima. Ukupan obujam brazilsko-kineske trgovine je triput veći od obujma brazilsko-američke trgovine, iako je Kina znatno više od Amerike udaljena od Brazila. Brazil je pretakao Ameriku po izvozu kukuruza u Kinu, koja uzima 72% brazilskog izvoza soje. Brazil u Kinu neveliko izvozi pamuk, a dvije kineske korporacije drže 84% uvoza električnih automobila u Brazil. Politička bliskost postaje važnijom od zemljopisne blizine, iako se dosad smatralo, da su položaj zemlje i njezina blizina tržištima presudni čimbenici njezina gospodarskog rasta. Prošle godine Kina je umjesto Japana postala najvećim svjetskim izvoznikom automobila. Amerika ima samo 6% svjetskog izvoza automobila.

Države BRICS-a, koji imaju 42% svjetske proizvodnje žita jedne drugima će žito prodavati temeljem međudržavnih ugovora bez uključenja svjetskih trgovinski posrednika, koji proizvoljno barataju cijenama žita. Nedavno su i zemlje ASEAN-a i zemlje BRICS-a preporučile svojim članicama, da se plaćanje za prodaju proizvoda unutar tih udruga obavlja u nacionalnom novcu tih zemalja.

Ukupan domaći proizvod zemalja Skupine sedam (G7) iznosio je 2023. godine 46 trilijuna američkih dolara, a ukupan domaći proizvod pet tadašnjih zemalja BRICS-a bio je 2022. godine 26 trilijuna američkih dolara. Ukupan domaći proizvod Kine po sposobnosti kupnje po usporednim cijenama (PPP) bio je 2022. godine 28 trilijuna dolara, a SAD 22 trilijuna dolara. Ranija gospodarska prevaga Zapada (uključujući Japan) nad zemljama Azije mogla bi se obnoviti samo uništenjem znatnog dijela gospodarstva Azije, BRICS-a i Svjetske većine, ali takav zahvat ne bi uspio. Gospodarsku prevagu Svjetske većine nad Zapadom slijedit će i njezina politička prevaga. Stoga bi gospodarstvu i politici Zapada koristili prestanak podjele svijeta te potpuno i slobodno uključivanje Zapada u svjetsko gospodarstvo i u svjetsku politiku.

Čini se, da Zapad svojim oklijevanjem da stupi u veliki rat uzima vrijeme za razmišljanje o svojem stanju, o svrhovitosti novog rata i o stvarnim izgledima da rat dobije. Kapitalu nije lako odbaciti staru i uvriježenu navadu da ratuje i zatomiti nagon za „ratnim profiterstvom“, ali je od toga teže pretrpjeti poraz. Kapital je u dosadašnjim ratovima uvijek pobjeđivao bez obzira na to, koje su države dobile, a koje izgubile rat. Kapital bi novi rat vjerojatno izgubio, što bi dovelo do raspršenja kapitala diljem svijeta, a dosadašnja vlast kapitala počivala je i na njegovoj nagomilanosti i na njegovoj usredotočenosti. Za vrstu nije opasno postojanje kapitala, nego njegova usredotočenost. Vrsta će odahnuti kad kapital bude raspršen.

Mislim da je kapital već zakasnio stupiti u rat. Za kapital bi možda bilo bolje, da je novi rat počeo odmah po prestanku Hladnog rata, umjesto da je globalizacijom poslovanja korporacija tad globalizirao našu vrstu i geopolitički promijenio svijet. (U podijeljenom je svijetu područni rat lako prostorno omeđiti, ali to je teško izvesti u globalnomu i u sebi povezanom svijetu.) Kapital toliko kasni sa stupanjem u rat, da mu je prekasno to sad učiniti. To je dobro za vrstu Homo sapiens.

Možda bi jedini razlog američkog mogućeg stupanja u rat bila nesposobnost američke politike, da i nadalje održava svjetsku vlast kapitala. Rat bi bio zamjena za uvelu američku politiku. Stupanje u rat obično nije počivalo na razboritosti političara, generala, mudrosnih zaklada i medijskih urednika, nego prvobitno na ideološkom opsjenama i na osjećajima. Ako SAD bezumno stupe u veliki rat i ako u njemu pobijede, to bi bila Pirova pobjeda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put odnos ili čak opreka svjetonazora ili ideologije i politike ili posla koji bi država morala obavljati za svoj narod. Ljudi i sve živo imaju potrebe. (Tvar je „mrtva“ i nema potreba.) Zato bi država ili politička zajednica kao sredstvo naroda morala omogućiti zadovoljenje potreba jedinačnih ljudi i cijelog naroda.

Međutim, državna politika najčešće nije Realpolitik ili politika u skladu s okolnostima i s potrebama naroda pa životne potrebe ljudi obično ostaju nezadovoljene. U kapitalističkim političkim zajednicama, koje ne služe narodu, nego nakupljenom privatnomu novcu država se brine za ispunjenje prohtjeva nositelja kapitala, a potrebitim ljudima velikodušno dodjeljuje izlišna ljudska prava.

Političke zajednice imaju četiri izvora vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Ta četiri izvora vlasti ili utjecaja trebala bi biti međusobno usklađena. Gospodarstvo bi trebalo jamčiti blagostanje naroda. Zašita bi trebala čuvati ljude i državni prostor. Sustav uvjerenja bi trebao stvarati unutarnju sljubljenost u narodu ili životnoj zajednici. Politika treba obujmiti tri ostala izvora vlasti u djelatnu cjelinu za dobro naroda i za opstanak političke zajednice.

Ipak, u zbilji nije tako. Europski narodi već stoljećima, a ostali narodi desetljećima traju u kapitalizmu. Kapitalizam je uzorak civilizacije, u kojemu vlada nakupljeni slobodan privatni novac i to prvobitno za dobro nositelja kapitala. Općenito, u civilizaciji vlast ne pripada životnoj zajednici, nego imućnom staležu, koji državi daje vladara, koji je kakav-takav čovjek. U kapitalizmu je vladar nečovjekoliki novac.

Tako je u kapitalizmu s politikom. Kako je s ideologijom? Ideologija ili svjetonazor kapitalizma je liberalizam. Liberalizam zagovara samoživost pojedinaca, a ne unutarnju sljubljenost, ujednačenost, homogenost ili „istovrsnost“ naroda. U kapitalizmu se smatra, da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke odnosno ako svatko sam za sebe predano i nametljivo nakuplja novac ili bogatstvo. Samoživost ne vodi suradnji i uzajamnosti jedinačnih ljudi, nego nadmetanju među njima. Nadmetanje se u mnogim zajednicama zavuklo i u obitelji. Nadmetljivost je u kapitalizmu najcjenjenija ljudska vrlina. (Mnoge korporacije, uviđajući nedaće koje nosi potpuno nadmetanje i unutar njih samih, običavale su priličiti radionice za „izgradnju momčadi“ ili za team building.)

Velika nedaća kapitalizma je postojanje naroda ili životnih zajednica, iako liberalni filozofi i politolozi niječu postojanje naroda. Za takve ljude postoje samo „društva“, za koje je poželjno da budu „otvorena“. Društvo je ljuska, a ne organizam kao što je narod. Liberalni mislitelji smatraju, da je svako djelovanje vlasti, države ili politike „urota zajedničarskih snaga“. Budući da su narodi trajni organizmi – koji obično imaju vlastiti jezik, koji imaju svoju povijest, posebnu političku misao i trajno prebivalište – liberalistički ideolozi nastoje svaki narod posebno zauzdati liberalnom demokracijom, koja je jedini politički sustav prihvatljiv kapitalizmu. Ujednačivanje ili poravnavanje političkih sustava bitna je crta liberalizma kao ideologije.

Nevolja kapitalizma je veća otkad su nastali novi narodi poslije rasapa svjetskog kolonijalnog sustava, koji su bile uspostavile europske velesile. S druge strane, dolazi – na korist kapitalizmu – do rastroja američkog naroda, koji nije potpuno odrastao, a za koji su se doseljenici uzalud nadali da će niknuti i razrasti se stvaranjem Sjedinjenih Američkih Država. Zato je američki ustav, koji je proglašen 1789. godine počeo riječima: Mi, narod. Sadašnje potpuno otvaranje američkih državnih granica sračunato je na odnarođivanje američkih građana i na stvaranje „otvorenog društva“. U Kongresu je u pitanju stanja granice minulih tjedana uspostavljeno dvostranačko suglasje. Otvorenost američkih granica nije više nevolja ni za Republikance.

Kapital nastoji rastrojiti sve narode. To mu je u dobroj mjeri uspjelo u prostorno usitnjenoj Europi, ali mu u mnogim drugim primjerima to ne uspijeva. Kapitalu je uspjelo oslabiti američki narod, jer su američko pučanstvo sprva sastavljali doseljenici iz svih dijelova Europe: anglikanci i puritanci iz Engleske, katolici iz Irske i s juga Europe, evangelici iz Njemačke i Nizozemske, kalvinci iz Švicarske te Židovi odasvud iz Europe uključujući Rusiju, a da se ne spominje dopremanje crnog roblja. Za doseljenike u Ameriku se kaže, da su bili „presađeni“ iz Europe. Zato je u Americi teško stvoriti životno zajedništvo. Smjesa pučanstva doseljenog u Ameriku izvrsno je poslužila kapitalu i Slobodnim zidarima, da naprave neobičan politički sustav, kakav bi po njima valjalo rasađivati u ostale prostore i narode. Samoniklo, izvorno ili urođeno američko pučanstvo bilo je iskorijenjeno. „Nema sreće na tuđoj nesreći!“

Može li se očekivati, da Kinezi prestanu biti narod, ako oni kao narod postoje već 2.245 godina? Kinezi su sebe smatrali velikom obitelji, kojoj je car glava. Može li se očekivati iznarođivanje Perzijanaca, koji kao narod traju više od 2.500 godina, koji su djelomice – kako bi se razlučili od imperijalnog, sunitskog islama – nasilu prihvatili šijitski islam, a djelomice od poislamljenja pobjegali u Indiju, gdje kao Farsi ili Parsi još uvijek imaju veliku i uspjelu životnu i poslovnu zajednicu? Tko razborit može očekivati od Rusa, da prestanu biti narod u svojoj golemoj bogomdanoj zemlji? Kapitalu ne uspijeva ni iznarođivanje Mađara, iako se oko toga trsi i Europska unija, koja je i utemeljena, kako bi jednim europskim tržištem obezvrijedila i iznarodila europske narode. Mađari imaju čiste narodne korijene, svoj jedincati jezik koji ih međusobno povezuje i koji ih razlučuje od ostalih naroda te dugu povijest u Europi, koja ih je potvrdila kao narod. Svaki je narod kao narod mnogo važniji od njegova političkog sustava, koji treba stalno ugađati. Nekadašnji turski predsjednik Mustafa Kemal (1923.-1938.) je rekao, da su „Turci bili narod i prije nego što su primili islam“. Narod je povrh političkog sustava.

Svaka država ima svoj prostor, na kojemu se vodi državna politika. Gospodarsko djelovanje isto traži primjeren prostor. Vojska treba prostor za smještaj osoblja, oružja, opreme i streljiva te za svoje zahvate; vojske su zaokupljene prostorom, svojim ili tuđim. Međutim, četvrti vidik vlasti, ideologija, ne treba za svoje djelovanje prostor. Ideologija prodire samo u umove ljudi i zaokuplja ih. Ideologija – to je u početku civilizacije bila obvezna vjera – je i bila smišljena, da zaposjedne umove ljudi, da ljude ujednačuje i da ih kao podanike veže uz vlast.

Gotovo sve životinjske vrste imaju mozak kao tjelesni organ. Mozak životinja dobro barata slikama stvarnosti, što životinjama omogućuje primjereno ponašanje i postupanje, a njihovim vrstama trajanje. Međutim, evolucija je donijela čovjeku toliko razvijen mozak, da je čovjek postao sposoban stvarati pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi i pisane znakove. Tako čovjek osim što primjereno barata slikama dobro barata i pojmovima. Čovjek svoje riječi i znakove slaže u rečenice, kojima iznosi svoje znanje i izražava svoje zamisli.

Pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljene čini čovjeka i ranjivim. Putem pojmovnog mišljenja u umove ljudi mogu se lako unijeti varka i laž. Primjerice, tvrdnja „da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke“ je lažna, jer je životno zajedništvo baština biološke evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa. Lažna je i tvrdnja, da su američki Sjevernjaci zapodjenuli Građanski rat, kako bi oslobodili ropstva Crnce na Jugu, iako su uistinu nastojali – u čemu su i uspjeli – dokopati se južnjačkog bogatstva i kapitala. Od početka civilizacije, kad je vlast bila oteta životnim zajednicama, u ljudske se umove smišljeno trpaju obmane i neistine, koje služe lakšem vladanju podanicima.

U ljudske umove su umeće ili utiskuje tuđe znanje, koje kad se raširi umovima postaje opće i obvezujuće znanje, svjetonazor, ideologija ili vjera. Izmišljeno znanje često se neopazice uvlači u ljudske umove. Moglo bi se govoriti o umjetnom znanju, o umjetnoj umnosti ili o „umjetnoj inteligenciji“, koja je sad razglašena. Umjetna inteligencija je stara koliko i civilizacija, ali je ona ljudskim umovima vladala i bez digitalnih računala. „Računalima“ ili računalcima bili su pismoznalci ili svećenici, koji su sažimali postojeće znanje – zar nisu bili pismoznalci? – u svakoj jedinačnoj zgodi, kad se je varka trebala ljudima podmetnuti kao istina.

Umjetna umnost ne dopušta, da se čovjekova naravna umnost razvije, potvrdi i da dođe na svoje. Naravna umnost je sputana umjetnom, tuđom umnošću. Čovjek ipak ima naravnu ili prirodnu umnost, koja znanje temelji na motrenju života, a ne na preuzimanju tuđe domišljene istine. (Zato je Isus iz Nazareta, koji je zdušno nagovarao svoje slušatelje da motre život govorio, da je „njegov jaram udoban, a njegovo breme lagano“. Isus je kudio svoje „pismoznalce i farizeje“, koji su svojim objašnjenima Božjih zakona „tovarili ljudima na pleća teška bremena, a sami ni prstom ne bi maknuli da ljudima olakšaju nošenje bremena“.

Kapitalizam je materijalistički politički sustav, a liberalizam materijalistička ideologija. Kapitalizam i liberalizam vežu život ljudi uz stvari. Tako je, jer je bit kapitalizma u nakupljanju novca, koje je od početka Industrijske revolucije počivalo uglavnom na proizvodnji tvarnih dobara. Kapital treba kupce. Prije toga nakupljanje je počivalo na trgovini. (Sad se širi pružanje usluga, koje ima granice i koje sve više zamjenjuje rad unutar obitelji, a poslovanju se stalno dodaju nove, izlišne i sve skuplje usluge, što vodi vitoperenju kapitalizma i njegovu kraju.)

Čovjek kao vrsta je dugom uporabom uma, koji je i spremnik i obradnik pojmova koje je čovjek sam stvarao, došao i do pojma svrhe. Riječ je o svrhama čovjekovih običnih nakana i postupaka, ali i o svrsi i smislu čovjekova kratkog, jednokratnog, nepovratnog i neponovljivog života. Čovjek se odavno pita: Čemu život općenito i čemu život svakog jedinačnog čovjeka? Čovjek je izumiteljska i stvarateljska vrsta. Svrha je namjerno stvaranje nečeg novoga. Drevne religije su svrhom života bile proglasile stjecanje blaženstva u nevidljivom svijetu duša preminulih ljudi, a opstale „svjetske“ religije tu svrhu i sad ispovijedaju. Ipak, takve religije više ne mogu pomoći vrsti. Što novo čovjek kao vrsta može sad stvoriti? Vrsta se mora pozabaviti sama sobom, jer je kapitalizam kao uzorak civilizacije razotkrio njezinu razmetnost i nevoljnost. Kad se pozabavi sama sobom vrsta će ugledati pravu svrhu. Pred vrstom je težak, ali i zahvalan posao, koji će joj donijeti velebnu budućnost.

(Svjetska religija bi trebala biti religija za cijelu vrstu, ali takve religije sad nema, jer je jedna „svjetska“ religija bila napravljene samo za Židove, druga samo za Arape, a svaka je religija bila vezana uz političku vlast, koja bi je uspostavila, iskorištavala i štitila. Svjetska vlast se nikako ne može ustaliti pa „svjetska“ religija neće biti uspostavljena. Iznimkom je bio sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta. Taj sustav je bio plod čovjekove prirodne umnosti. Od Isusova sustava uvjerenja bi se dalo napraviti sustav uvjerenja za cijelu vrstu.)

Kapitalizam je svojim materijalizmom naveo i jamačno prisilio čovjeka kao vrstu, da se bavi stvarima, predmetima, nepomičnom i pomičnom imovinom te nakupljanjem novca, kojim se stvari mogu kupiti. Usredotočenjem na tvarno čovjek je zanemario dušu. Čovjek ima dušu, bez obzira na to, smatra li se duša smrtnom ili besmrtnom.

Dobru sliku stanja čovjeka, koji zanemari svoju dušu, svoju umnost, svoj unutarnji život dao je William Shakespeare (1564.-1616.) kad je u Hamletu (IV. čin, 4. prizor) napisao: „Što je čovjek,/ Ako mu glavno dobro i svrha života/ U postelji i za stolom jesu? Samo zvijer./ Jamačno, Bog koji nas je obdario tako snažnim umom/ Da gledamo naprijed i nazad/ Nije nam tu sposobnost i bogoliki um dao/ Da u nama pljesnive nerabljeni.“ (Za opstanak svake vrste važne su hranidba i množidba. Hranidba omogućuje jedinkama da dođu do životne zrelosti, a množidba jamči trajanje vrste. Čovjek kao vrsta može postići više od hranidbe i množidbe. Čovjek zna više od „u se, na se i poda se“. Shakespeare je bio katolik, a hamlet u engleskom jeziku znači naselje bez crkve pa nije teško zaključiti što je Shakespeare mislio o Engleskoj kad je svoje najpoznatije djelo nazvao Hamlet.)

Čovjekova duša je utemeljena na iznimno razvijenom čovjekovu mozgu, koji je čovjeku omogućio pojmovno mišljenje. Dugom uporabom uma čovjek se dokopao i svijesti o svijetu i o samomu sebi. Ja svijest nazivan ljudskim duhom, jer ona nije tvarna i nije bitak. To je neprekidan postupak, koji otkriva svakom jedinačnom čovjeku što je s njim samim odnosno što se zbiva u njegovoj duši. Putem ljudskog duha ili svijesti duša trajno nosi vjernu sliku stanja čovjekova osobnog života. Ljudski duh je dobri čovjekov duh, koji neprestance uznemiruje čovjeka i navodi ga, da poboljšava svoj život, svoje nakane, svoje svrhe i svoj životni stav, kako bi stjecao sve veće zadovoljstvo vlastitim životom.

Stanje u dušama ljudi sad je teško. Nedavno je jedan poznati britanski povjesničar, koji je iznimno sklon sadašnjim vlastima u Ukrajini, poslije posjeta toj zemlji u uglednim britanskim novinama objavio podatak, da 50% (pedeset) ukrajinskog pučanstva već boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Jedan umirovljeni hrvatski psihijatar kaže, da „njegovi djelatni kolege ne primaju na liječenje ljude, koji trpe od mnoštvene ratne psihoze vezane uz ratovanje u Ukrajini i u Pojasu Gaze, jer njihova struka nije sposobna liječiti tu bolest“. Hrvatska je nedavno prošla rat, u kojemu su nebrojeni ljudi oboljeli od PTSP-a, jer su se iznenada zatekli u okolnostima, za kakve nisu bili pripravni.

Međutim, evolucija života i posebice kulturna evolucija naše vrste sve više vode čovjeka da živi u duši, bez obzira na napor kapitala, da čovjeka i nadalje veže uz stvari. (Smatram, da su civilizacija općenito i kapitalizam kao vršni i krajnji uzorak civilizacije protivevolucijski napadi na našu vrstu.) Ljudi su najčešće nespremni za život u duši, a kapital ih i odvraća da se upuste u taj život. Ljudi će se ipak morati upustiti u život u duši, ali im u duši spočetka neće biti lako.

Mnogi se ljudi boje unošenja u dušu, jer slute da u njoj mogu naići na zbrku i zlo pa potiskuju i vlastitu potrebu, da bar malko zavire u svoju dušu. Poticaj za upuštanje u život u duši ljudima doći će od dobra, koje se lako doživi, ako čovjek svojoj navici uzimanja doda darivanje ljudima, koji imaju nezadovoljene nasušne potrebe. Uzimanjem jedna osoba dobiva, a druga gubi. Davanjem dobivaju obje. Uviđavnost je zaštićeno sredstvo za ulazak čovjeka u vlastitu dušu i za snalaženje u njoj.

Mladež se treba tako odgajati, da se ona može nositi sa svojom dušom i s tim što u njoj zatiče. Valja mladeži reći, da u duši zna biti i lijepo. Mnogo je ljudi, kojima se na licu vidi da imaju sačuvanu i lijepu dušu. (Djeca imaju lijepu dušu.) Životno zajedništvo sredstvo je stvaranja ljepote u duši, u kojoj svaki čovjek može doživjeti ljudskost i može trajno imati dojam zadovoljstva vlastitim životom. Više od toga čovjek – kao pripadnik jedne od mnogih vrsta života – ne može postići.

Kapitalizam nagoni ljude, da se vežu uz stvari. Međutim, i biologija odnosno sam život kako se je razvio nameće ljudima svoja ograničenja. Čovjek se može iznaroditi, ali se ne može izvrstiti. Čovjek je pripadnik vrste dok ona traje pa čovjekovo tijelo ima životni vijek uobičajen u vrsti. Ipak, čovjek se dušom može vinuti nad svoju biologiju. Temeljno pitanje koje muči čovjeka je, može li se bar njegova lijepa duša, kad je ima, trajno preslikati u pravi svijet Duha, u kojemu ima života i bez tvari. Mi znamo kakve sile djeluju u svijetu, ali ne znamo kakve sile djeluju na svijet. Kako god bilo, isplati se imati lijepu dušu.

Continue Reading