Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt nastoji prikazati uzroke i posljedice izostanka zapadne diplomacije. Na pisanje ovakvog osvrta navela me je zabrana Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjske poslove i politiku zaštite, da se redoviti polugodišnji sastanak ministara vanjskih poslova i obrane EU održi u Budimpešti. Bilo je predviđeno, da se sastanak drži od 28. do 30. kolovoza pod predsjedanjem Viktora Orbana, sadašnjeg predsjednika Vijeća EU. Sastanak će se održati u Bruxellesu, iako u ovom polugodištu Mađarska predsjeda Vijećem Europske unije.

Visoki predstavnik Borrell kaznio je mađarskog premijera Orbana i mađarsku državu, jer je premijer Orban napravio mirovni put oko svijeta posjetivši predsjednika Zelenskog u Kiivu 2. srpnja, predsjednika Putina u Moskvi 5. srpnja i predsjednika Šija u Beiđingu 8. srpnja. Premijer Orban je sudjelovao u radu sastanka na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu od 9. do 11. srpnja, a na kraju svojega mirovnog puta 11. srpnja posjetio je ranijeg američkog predsjednika Donalda Trumpa na njegovu posjedu u Floridi. Premijer Orban je kažnjen, jer se bavio diplomacijom, koja je sad očito zabranjena na Zapadu.

Diplomacija kao sredstvo uklanjanja političkih naprezanja i rješavanja političkih prijepora među državama i nadalje postoji u svijetu, iako je više nema na Zapadu. Diplomacija je donedavno postojala i na Zapadu. Primjerice, dugim diplomatskim postupkom bilo je 2015. godine riješeno pitanje nuklearnog programa Irana, u kojemu su sudjelovale stalne članice Vijeća sigurnosti UN i Njemačka, s jedne strane i Iran s druge. Neka vrsta postupka (lažne) diplomacije poznatog kao Minsk 1 i Minsk 2 godinama je rabljena u neuspjelom mirenju Ukrajine i Rusije poslije državnog udarca u Kiivu i ruskog zauzimanja Krima te dijelova oblasti Donbasa, Hersona i Zaporožja 2014. godine.

Turska je uspostavila postupak mirenja Ukrajine i Rusije ubrzo poslije početka ruskog Posebnog vojnog zahvata u Ukrajini. Taj postupak je donio plod kad su pregovaratelji stavili svoje skraćene potpise na napisani nacrt ugovora o uspostavi primirja, ali je naglim dolaskom u Kiiv britanski premijer Boris Johnson, kao glasnik Amerike odvratio predsjednika Zelenskog od prihvata i potpisivanja Istambulskog ugovora.

Johnsonov dolazak u Kiiv označio je raskid Zapada s diplomacijom. Rat za Ukrajinu iz temelja je potresao Europu, a potresa i cio svijet. Od 7. listopada 2013. godine kad je Hamas provalio u Izrael i napravio teška zlodjela postoji dodatno ratno žarište i to na zapaljivom Bliskom Istoku. Ni ondje se ne rabi puna, nego krnja diplomacija, koja se bavi samo privremenim prekidom paljbe i na koju Izrael pristaje samo zbog izraelskih talaca, koje je Hamas nasilu odveo u Gazu.

Što je izravni uzrok nedavnog izostanka ili nedavne zabrane uporabe diplomacije na Zapadu? Prijelomna točka bio je početak Rata za Ukrajinu. Rusija je u krajnji čas počela svoj Poseban vojni zahvat i to istom kad je uvidjela, da Zapad pregovorima Minsk 1 i Minsk 2 „kupuje vrijeme za pripravu ukrajinskog napada na rusku vojsku u Ukrajini“, kako je poslije rekla nekadašnja njemačka savezna kancelarka Angela Merkel. Rat za Ukrajinu trese cio svijet i taj se rat, po prosudbi Zapada, ne smije okončati diplomacijom, nego samo pobjedom Ukrajine uz svesrdnu političku potporu i vojnu pomoć zemalja NATO-a.

Rat za Ukrajinu donio je svijetu vrhunac političke zbrke i gospodarskog nereda, stvaranje kojih je bilo zamišljeno početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad je Rusija uistinu postala odana miru. Zapad je pogrešno prosudio, da mu je novi pristup Rusije pružio prigodu za njezino slamanje i za istovremeno suzbijanje napretka Kine. To je bila zamisao američkih neokonzervativaca. Oni su iskoristili vladavinu predsjednika Clintona (1993.-2001.), da stvaranjem svjetskog tržišta ujednače ili „pobranaju“ političke sustave svih zemalja svijeta i da te zemlje pretvore u zemlje liberalne demokracije, koja je najprikladniji politički sustav za slobodan privatni kapital. Taj naum neokonzervativaca donio je Americi velike nevolje, a zemljama u razvitku veliki opći napredak.

Neokonzervativci su slabog predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) iskoristili  ne za gospodarsko potkopavanje svijeta, nego za izravne, ali izbježne vojne zahvate u Afganistanu i Iraku. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su i predale sudu predsjednika Iraka Sadama Huseina, koji je bio obješen u prosincu 2006. godine. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su u Pakistanu i same uklonile Osamu bin Ladena, koji je bio okrivljen za smišljanje napada na Tornjeve-blizance u New Yorku 2001. godine. Međutim, u oba vojna zahvata predsjednika Busha američka vojska doživjela je težak poraz: najveći politički utjecaj u Iraku danas ima Iran, a Talibani su se 2021. godine vratili na vlast u Afganistan.

Neokonzervativci su iskoristili vladavinu predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) za potkopavanje brojnih država s nepoćudnim (nacionalističkim) političkim sustavima ili za izvedbu „obojenih revolucija“ (Tunis, Egipat, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina). Tomu valja dodati i neuspio pokušaj državnog udarca u Turskoj 15. i 16. srpnja 2016. godine, poslije kojega se Turska počela politički i gospodarski tješnje vezati uz Rusiju.

Rat za Ukrajinu, koji je začet za predsjednika Obame i koji se je zahuktao u veljači 2022. godine toliko je potresao svijet – poremetio je čak i hranidbene opskrbne mreže – da su neokonzervativci zaključili, da je najbolje da se rat nastavlja u nedogled. Upravo zato je diplomacija na Zapadu postala nepoželjnom i zabranjenom. Mađarska i mađarski premijer Orban su kažnjeni, jer su se prihvatili diplomacije. Zapad pod predvodništvom neokonzervativaca nastoji izvoziti „revoluciju“ ili potkopavanje tuđih političkih sustava. Neokonzervativci bi željeli, da narodi, a ne oni neprekidno ratuju. Rat pogoni kapitalizam. Neokonzervativci su pravi, istinski predstavnici kapitala i kapitalizma. Slogan neokonzervativaca je: „Rat do konačne pobjede!“ Do konačne pobjede, ali čije?

U zemljama koje ne pripadaju Zapadu buja uporaba diplomacije. Do političkog i gospodarskog prodora Kine na Bliski Istok nije došlo prijetnjama, ucjenama i urotama, nego putem diplomacije. Pomirba donedavno „nepomirljivih“ protivnika Saudijske Arabije i Irana učinak je tihe kineske diplomacije. Veliki energetski i prijevozni pothvati Kine u Saudijskoj Arabiji plodovi su diplomacije, koja pomaže da se uvide zajednički probitci, koje donosi suradnja država. Izgradnja nove egipatske prijestolnice plod je marljive diplomacije, koja pomaže da se uvide goleme sposobnosti kineskog graditeljstva. Isto vrijedi za izgradnju autoceste u brdovitom i planinskom Alžiru, koja je dugačka 1.216 kilometara, koja ima šest voznih trakova, koja povezuje alžirsko-tunisku granicu s krajnjim zapadnim dijelom Alžira i koja je građena od 2008. do 2023. godine. Ne treba naglašavati kineske pothvate u postavljanju prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke, mostovi, tuneli) diljem Afrike.

Kina i Rusija zdušno pomažu afričkim državama, da uspostave vlastito rudarstvo i da počnu industrijsku preradu svojeg mineralnog blaga i energenata. Dosad su u mnogim afričkim državama prirodno blago iskorištavale zapadne korporacije putem niskih ustupnih (koncesijskih) naknada. Novi prodor Rusije u Afriku, s čestom zamjenom francuskih i američkih vojnih snaga ruskima, posljedica je nastojanja afričkih država, da se oslobode neokolonijalizma prijašnjih kolonijalnih sila. Kina i Rusija nikad nisu bile kolonijalne sile. Rusija s nekim afričkim državama ima sporazume o suradnji u mnogim područjima, uključujući obranu i nuklearnu energetiku. Kina, Rusija i ostale zemlje u razvitku vode Realpolitik.

Kina u ostalim zemljama u razvitku ne ide samo za gradnjom prijevozne podloge i za zakupom pojedinih vrijednih nalazišta prirodnog blaga, nego i za stvaranjem opskrbnih mreža za proizvodnju presudnih novih proizvoda. Tako je Kina zauzela vodeću ulogu u takozvanom Litijevom trokutu u pustinji Atakama, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Usto, ortakinja Kini u kopanju i preradi litijeve rude je jedna od kanadskih korporacija. Nedavno je bolivijska vlada napravila s vladama Rusije, Kine i Njemačke ugovore za izvlačenje litijeva rasola i za proizvodnju litija.

Izvor odbacivanja diplomacije u zapadnim zemljama nije Realpolitik, nego ideološko usmjerenje neokonzervativaca. Posljedica zabrane diplomacije na Zapadu je pojava mnoštva neriješenih svjetskih nevolja i stalni nastanak novih. Političke i gospodarske nevolje obično nastaju „same od sebe“ i one se množe, ako ih se diplomacijom ne zatire u njihovu zametku. Zapad izbjegava diplomaciju, upravo kako bi se nevolje u svijetu množile i kako bi, možda, navele svijet, da se iscrpljen nevoljama prepusti američkoj hegemoniji, hegemoniji najjače zapadne sile ili hegemoniji svjetskoga privatnog kapitala. To je jamačno još jedna pogrešna prosudba neokonzervativaca, koji ne uzimaju u obzir stvarno stanje svijeta, nego samo svoje umišljaje. Svijet se uistinu promijenio od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je George H. W. Bush (1989.-1993.) izgubio izbore, iako se  pred njegovim očima i pred očima cijele vrste slomio europski komunizam te iako su se rasuli Istočni blok i Sovjetski Savez.

Neokonzervativci su kao svojeg gromkogovornika odabrali Atlantski savez. NATO od sloma europskog komunizma i rasapa Sovjetskog Saveza nema obrambene zadaće. To je politička ustanova za stvaranje stege unutar američke hegemonije, za upućivanje prijetnji državama s političkim sustavima nepoćudnim kapitalu te za stvaranje izlišnih i nepotrebnih političkih napetosti diljem svijeta, a ne samo u Europi. Tako su na spomenuti sastanak na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu bili domišljeno pozvani Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja. Upućivanje pozivnica za sastanak u Washingtonu četirima spomenutim tihooceanskim, a ne atlantskim zemljama je jamačno izazov, koji možda nagovješćuje proširenja NATO-a na Tihi ocean, stvaranje na tom oceanu dodatnog „obrambenog“ saveza ili uspostavu dodatne stegovne političke ustanove u Tihom oceanu.

Riječ je o američkoj i neokonzervativnoj voljnoj opsjednutosti ugrozom. Ispada, da Tihi ocean sad ugrožava Atlantski ocean. Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, koji će u listopadu prepustiti dužnost Marku Rutteu dosadašnjem premijeru Nizozemske, u sebi ima „umjetnu inteligenciju“, koja se neprestance razbacuje prijetnjama. Stoltenberg je u nedavnom razgovoru s britanskim dnevnikom Guardian izjavio, da „trebamo biti pripravni za dugi – možda desetgodišnji – rat u Ukrajini“, čime je potvrdio postavku o nastojanju neokonzervativaca, da se neprestance stvaraju nove napetosti i da se u našoj vrsti trajno ratuje.

Ipak, uminuo je svijet iz početka devedesetih godina, u kojemu su neokonzervativci bili zamislili osvajanje cijelog svijeta. Oni su tad od bavljenja američkom unutarnjom politikom i to s ljevice prešli na bavljenje vanjskom politikom s desnice. U tomu se očitovala njihova trockistička baština: „izvoz revolucije“ u obliku liberalne demokracije. U novom svijetu koji se rodio i koji se dobro razvija prijetnje, ucjene i iznude padaju pred naletom diplomacije, koja pogoni zemlje Svjetske većine.

Usred Svjetske većine je BRICS. Uspostava i širenje BRICS-a te suradnja u toj dragovoljnoj udruzi je prava, čista, sušta diplomacija bez unutarnjeg pritiska, zapovijedanja i nadglasavanja. Ni neokonzervativce ni Ameriku koju su oni stvorili ne može spasiti sadašnje prijeteće siktanje Atlantskog saveza. Neokonzervativci će nestati, a Amerika se treba primiti diplomacije, kojom bi se mogla utkati u našu vrlu vrstu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt istražuje vrlo često i sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na zaštitu, čuvanje ili obranu nacionalnih interesa ili probitaka. U novije vrijeme na zaštitu probitaka pozivaju se i izvršitelji državnih udaraca u Africi, koji se nastoje osloboditi neokolonijalne ovisnosti o nekadašnjim (zapadnim) kolonijalnim gospodarima. Oni se pozivaju na probitke naroda.

Čuvanju nacionalnih probitaka posebice se utiču dužnosnici SAD, koji smatraju da je njihova država – koja je dvama oceanima odijeljena od ostatka svijeta ne računajući Meksiko i Kanadu – najugroženija država svijeta, posebice, ako se prostoru same Amerike dodaju nebrojena američka kopnena, pomorska i zračna vojna uporišta razmetnuta diljem svijeta. Izgleda, da su američki nacionalni probitci dragocjeniji od probitaka bilo kojeg drugog naroda ili bilo koje druge države.

U SAD se smatra, da američke probitke ugrožava i svaki prijepor bilo koje države s jednom od američkih saveznica. (Primjerice, prijepor Kine i Filipina ugrožava SAD.) Savezništvo je za SAD izvrsna izlika za zapodijevanje neprijateljstva s nepoćudnim državama. U američkom primjeru pozivanje na ugrozu je objava neprijateljstva zemlji, za koju se uzima da ugrožava Ameriku. Tobožnja ugroza američkih probitaka pruža izliku za proizvoljno i svojevoljno postupanje američke države. SAD ugrožava i TikTok.

U najavi predmeta osvrta naveo sam izraz „nacionalni probitci“. To je doslovan prijevod engleskog izraza „national interests“. Ipak, u engleskom govornom području, posebice u SAD, postoji zbrka u uporabi pojmova „država“ (state), narod (nation) i nacionalna država (nation-state). Država je određena međunarodno priznatom vladavinom nad određenim prostorom i nad ljudima u njemu. Države se zbog toga često naziva zemljama. Države uzajamno dodjeljuju priznanje. Narodi počivaju na identitetu ili istovjetnosti ljudi i na njihovoj pripadnosti prostoru. Narodi su velike skupine ljudi koji imaju zajedničku povijest, vjeru i kulturu, najčešće zajednički jezik te zajedničko gospodarstvo i ista prava. Nacionalnu državu bi sastavljali zaseban priznati prostor i skupina ljudi, koji imaju zajedničke pređe i zajedničku povijest. Takvu državu je danas teško naći, jer u gotovo svakoj državi živi više naroda i narodnosti.

Kad se gleda iz američkog prostora teško je govoriti o američkom narodu, iako američki ustav – koji je napisan 1787. godine i proglašen 1788. godine, a koji je stupio na snagu 1789. godine – počinje riječima Mi, Narod. Amerikanci su nastali od doseljenika, koji su pojedinačno ili u malim skupinama dolazili u Sjevernu Ameriku, koja je dotad pripadala urođenim indijanskim plemenima ili plemenskim savezima. Da Amerikanci nisu narod, vidi se po tomu što sve političke stranke imaju posebne izborne predloške za birače, koje se razlučuje po rasi i boji kože, majčinskom jeziku, narodnosti, zemlji podrijetla i po rodu ili spolu, s kojim su rođeni ili koji su naknadno odabrali.

Stoga je dobro umjesto o „nacionalnim“ probitcima govoriti o državnim probitcima. To nije samo moj zaključak, nego i mišljenje zapadnih stručnih ljudi. Oni kažu, da su nacionalni probitci „svrhe i nakane suverene države, kako ih vidi vlada države“. To što se danas naziva nacionalnim probitcima prije se zvalo „državnim razlozima“. Talijani su imali izraz ragione degli stati, Francuzi su govorili o raison d’État, a Niccolò Machiavelli je rabio izraz „državni razlog“ (ragion di stato).

Državne probitke najčešće određuje ili proglašuje vlada. Taj izraz se rabi kad se traži potpora za posebne državne poteze, posebice u vanjskoj politici. Zazivanje državnih probitaka je snažno oružje vlade, ako se ima u vidu vezanost države uz „narod kao životni i politički organizam“. Za vlast nije dobro kad se narod protivi njezinim nakanama. Izraz se odveć ne svojata u postizanju unutarnjih političkih svrha, jer države ili političke zajednice obiluju političkim podjelama i prijeporima.

Izraz „nacionalni probitci“ rabi se umjesto izraza „javni probitci“, ako se želi naglasiti odnose s ostalim državama. Među ugroze Amerike u najnovije vrijeme ubrajaju se sadašnja međunarodna zbrka, ograničenja u vanjskoj politici koja dolaze od sporazuma s drugim zemljama, snaga i probitci ostalih sila te čimbenici, koji nisu u vlasti države kao što su položaj zemlje i ovisnost o vanjskoj trgovini. Čini se, da je Amerika iznimno nježna država.

To što američki političari, politolozi i mediji nazivaju „političkom zbrkom“ je nepovratno stvaranje višestožernog svijeta, koji potiskuje dosadašnju dotrajalu američku hegemoniju ili hegemoniju svjetskog kapitala, koji se sve više raspačava po državama u razvitku. Nije teško zaključiti, da je sadašnje često američko pozivanje na „nacionalne probitke“ prouzročeno upravo sahnjenjem američke hegemonije. Jedan od sporazuma, koji smetaju Americi je i sporazum o uspostavi Svjetske trgovinske organizacije.

Sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na „nacionalne probitke“ stvara ozračje prikladno za izricanje državama s nepoćudnim političkim sustavima političkih i gospodarskih kazni, koje ipak ne donose zapažen učinak. Gospodarstva kažnjavanih zemalja u razvitku dovoljno su krepka i izdržljiva, da se ona brzo prilagode izrečenim kaznama, posebice zato što kažnjavane države pojačaju međusobnu suradnju i suradnju s ostalim zemljama u razvitku. (Kažnjavani Iran naveliko posluje s Indijom i Kinom, a od ove godine je i član je BRICS-a.)

Zametanje političkih i gospodarskih svađa i sukoba pod izlikom zaštite nacionalnih probitaka je pogrešna i jalova zamisao. Za takav prilaz rješavanju nastalih američkih nevolja je kasno. Svijet se u minula tri desetljeća promijenio upravo nastojanjem Amerike, koja je ujedinila i bila uredila svjetsko tržište, koje je donijelo veliku silinu (dinamiku) gospodarstvima zemalja u razvitku, koje sad sastavljaju Svjetsku većinu. Kako sam ranije napisao, „gospodarsko težište svijeta nije više na Atlantskom oceanu, nego je sredina svjetskog gospodarstva u Aziji“.

Iako se uistinu ne smije umanjivati snagu gospodarstava mnogih država u razvitku (Indije, Indonezije, Nigerije, Irana, Malezije, Saudijske Arabije, Tajlanda i drugih), Kina je postala ne samo najjačom industrijskom i trgovinskom silom svijeta, nego i rasadnikom suvremene tehnologije. Usto, Kina nadzire najvažnije opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda bilo zakupom prirodnih izvora u Aziji, Africi i Južnoj Americi bilo razvijanjem tehnologije za proizvodnju presudnog gradiva za pravljenje suvremenih proizvoda kao što su kovine, koje se izlučuju iz rijetke zemlje. Mnoge zemlje Svjetske većine imaju velike pričuve energenata. Prevaga u novom svijetu, koji je stvorila upravo Amerika, već je na strani zemalja u razvitku.

Američki vodeći političari okrivljuju Kinu, da ugrožava američke nacionalne probitke prevelikim industrijskim mogućnostima, koje Kini omogućuju da jeftino proizvodi i po svijetu jeftino prodaje svoje industrijske proizvode. Zašto i Amerika ne stvori velike mogućnosti industrijske proizvodnje te zašto i ona svojim proizvodima ne natrpa svjetsko tržište? Time bi američki automobili bili jeftiniji i pristupačniji američkim ljudima. Problem Amerike nije samo u malim proizvodnim mogućnostima, nego prvobitno u nedostatku proizvoda, koje svjetsko tržište traži, a koje Kina ima: iznimno brze željezničke vlakove, vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne automobile i pripadne akumulatore te dotjeran sustav postavljanja prometne podloge (autocesta, željezničkih pruga, mostova, tunela i luka).

Kako bi spriječila prodaju kineskih električnih automobila na svojem tržištu, Amerika je uvozne trošarine na njih povisila od 25% na 100%, a Europska unija je na takve automobile uvela uvozne trošarine od 40%. Sad se na američkom tržištu mogu prodavati samo skupi automobili domaće proizvodnje. Zbog skupoće američkog plina, koji je zamijenio jeftin ruski plin, njemački automobili su silno poskupjeli pa njemački proizvođači premještaju u SAD proizvodnju automobila za američko, a u Kinu za kinesko tržište. Michelin je iz istog razloga proizvodnju automobilskih guma za Kinu iz Njemačke premjestio u Kinu. Stanje u kakvom su se zatekla zapadna gospodarstva je posljedica političkih odluka zapadnih zemalja. Ako su nacionalni probitci zapadnih zemalja u jačanju, a ne u slabljenju industrijske proizvodnje, jasno je da nacionalne probitke ugrožava nerazborita zapadna politika, a ne prevelike industrijske mogućnosti Kine.

Međutim, takvi postupci zapadne politike otvaraju pitanje o tomu, što čini nacionalne probitke ili interese. Poslije namjernog samoranjavanja zapadnih zemalja njihove nacionalne vlade ne bi smjele i nadalje određivati nacionalne probitke. Što, zapravo, mogu biti nacionalni probitci?

U nastojanju da se odgovori na to pitanje valja poći od smisla države i važnosti postojanja naroda. Međunarodno priznata država je izravno odgovorna za svoj prostor i za ljude na njemu. Odgovornost države je uparena s njezinom vlašću nad prostorom i nad ljudima. Za obnašanje vlasti država ima politički sustav, koji određuje način vladanja te državni ustroj, koji je sredstvo države za vladanje prostorom i ljudima.

Usto, pučanstvo države treba imati svijest o zajedništvu putem pripadnosti istom prostoru i pripadnosti istom narodu, koji država treba sama stvoriti, ako njezino pučanstvo nema zajedničke pređe. K tomu, pučanstvo države sastavlja životnu zajednicu u smislu skupnog sudjelovanja ljudi u obavljanju dužnosti i u uživanju dobrobiti. Tijesna sprega vladara i naroda bila je bitna značajka svake države do pojave kapitalizma. Svaka država imala je i svoju, najčešće posebnu vjeru, koja je služila uspostavi i njezi životnog zajedništva. [Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-210.) počeo je stvarati kineski narod, koji postoji odonda do danas kao što postoji i kineska država. Car Čin je uveo jedno pismo i počeo postavljati prijevoznu podlogu, kako bi svoj narod učinio cjelinom. Kinezi su uvijek bili svjesni da su narod.]

U opreci s prijašnjim odnosom naroda i države, u kapitalizmu se nakupljeni privatni kapital uklinio između države i naroda. Država i narod više nisu sami i nisu više upućeni samo jedno na drugo. Kapital je tuđe tijelo u dvojstvu države i naroda. Kapital je prigrabio i prisvojio državu i državnu politiku, a narod je ostao bez pokroviteljice i bez zaštite. Iznimkom su bile zapadnoeuropske kapitalističke države poslije Drugoga svjetskog rata, u kojima je narod uživao stanovitu zaštitu države ili politike, ali to je bilo zato, što je kapitalizam kao politički sustav bio ugrožen od sovjetskog komunizma. Takva zaštita ili „dobrotvorni kapitalizam“ je trajala samo do sloma komunizma u Europi.

Zapadnim političarima i politolozima te djelatnicima medija i mudrosnih zaklada je prirodno i neupitno to, da su nacionalni probitci jednaki „svrhama i nakanama međunarodno priznate države, kako ih vidi vlada države“. Po njima, državne probitke treba određivati i proglašavati vlada. Takvi ljudi su rođeni, odrasli i školovani u kapitalizmu, a kapital ih je i unajmio pa su slijepi da vide i priznaju to, da nacionalne probitke ne mora određivati vlada. U kapitalizmu nacionalne probitke određuje vlada, ali tako ne mora biti u političkim sustavima različitim od kapitalističkoga.

U zapadnim državama političari su zadojeni liberalizmom kao ideologijom kapitalizma. U političkim sustavima, u kojima političari nisu ideološki zadojeni, nego u kojima se vodi razumna politika ili Realpolitik probitci i dobrobiti naroda te svrhe narodne politike su unaprijed ili sami od sebe određeni. To su (1) čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice u odnosu na druge narode; (2) zaštita naroda i njegove države; i (3) stvaranje blagostanja ili životnog obilja. (Dok su u našoj vrsti postojale obitelji svrhe svake obitelji bile su njegovanje osobitosti, zaštita i stvaranje blagostanja. Zato su Kinezi smatrali, da je Kina velika obitelj, kojoj je car glava te da ljudi caru duguju ljubav dok god on dobro obavlja „mandat Nebesa da se brine za zemlju i ljude“. Svaki narod je velika obitelj.)

Uspostava razlučenih i obično umjetnim granicama odvojenih država, u kojima prebivaju narodi dio je „prirodnog“ reda. To je posljedica postojanja života i njegove evolucije. Sve životinjske vrste žive u odvojenim životnim skupinama kao što su mravinjaci, rojevi, jata, stada, čopori, krda, povorke (slonova), proširene obitelji i druge zajednice. Naša vrsta sve donedavno nije bila cjelinom. Ona je nedavno globalizirana.

Pripadnici naše vrste oduvijek je živjeli u razlučenim skupinama, sprva odvojenim nenastanjenim prostorom, a poslije prirodnim (rijeke, planinski lanci) ili umjetnim granicama. Čovjek je živio u temeljnim i proširenim obiteljima, skupinama obitelji, plemenima, savezima plemena i u narodima. Takve su bile izvorne zajednice. Podjelu u male zajednice nametala je oskudica hrane. Ljudske zajednice su se povećavale s napretkom uzgoja bilja i životinja. Kasnije, poslije uspostave civilizacije zajednice su bile zamijenjene državama, u kojima je vlast bila vezana uz privatnu imovinu vladajućeg staleža. Države su bile odvojene dogovorenim ili nametnutim granicama.

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do globalizacije naše vrste. Naša vrsta je sad cjelina, golema obuhvatna životna zajednica, živi organizam, u kakvomu unutarnji odnosi trebaju biti ustaljeni kao što su ustaljeni odnosi i među organima i sustavima organa u jedinačnim biljnim i životinjskim organizmima.

Jedna od presudnih posljedica unutarnje povezanosti u našoj vrsti ili ucjelovljenja (integracije) vrste je to, što je dosadašnje poimanje nacionalnih probitaka postalo zastarjelim i štetnim. Države moraju svoje nacionalne probitke usklađivati, a ne ih jednostrano proglašavati. Tako globalizacija naše vrste dodatno jača potrebu napuštanja „kapitalističkog“ shvaćanja nacionalnih probitaka. Osim što život sam od sebe kao narodne probitke nameće suverenost, zaštitu i blagostanje, život različitih naroda u istoj velikoj, globalnoj životnoj zajednici ima i druge zahtjeve.

Prvo, postoji prijeka potreba integracije (ucjelovljenja) i asimilacije (upijanja) manjinskih skupina u životne zajednice i prianjanja cijelog pučanstva uz pripadni životni prostor, koji valja trajno dograđivati. Tako bi se jačala unutarnja sljubljenost ili homogenost naroda ili životnih zajednica, koja je potrebna za dobro obavljanje ljudskog posla.

Drugo, suradnja među životnim zajednicama i njihovim političkim zajednicama (državama) bit će jednako potrebna. Uspjela izgradnja vlastitog životnog prostora otvara put suradnji među državama. Poželjno je, da takva suradnja bude dvojna, dvostrana ili bilateralna. Dvojna suradnja ostavlja narode, koji su u nju uključeni slobodnima i suverenima. Višestrana ili „multilateralna“ suradnja obično traži predvodnika, koji se lako preobrazi u hegemona. Dvojna suradnja počiva na dogovoru, a višestrana na odluci većine.

Treće, uvjet za dobro i uspjelo obavljanje posla koji stoji pred vrstom je uspostava i njegovanje mira. Svaki „rat među narodima“, kakav je sadašnji Rat za Ukrajinu je unutarnji ili „građanski“ rat u vrsti. Našoj vrsti je uistinu potreban trajan ili vječni mir.

Potrebe vrste (1) da se države okane određivanja nacionalnih, javnih ili državnih probitaka; (2) da se provode integracija i asimilacija unutar životnih zajednica; (3) da se uspostavi i njeguje suradnja među životnim zajednicama; i (4) da se u vrsti uspostavi trajan mir nameću vrsti zahtjev, da iz sebe ukloni (1) kapitalizam kao politički sustav i (2) privatni kapital, koji je bio prvi i pravi uzročnik ratova u novijoj povijesti naše vrste.

Continue Reading