Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt nastoji prikazati uzroke i posljedice izostanka zapadne diplomacije. Na pisanje ovakvog osvrta navela me je zabrana Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjske poslove i politiku zaštite, da se redoviti polugodišnji sastanak ministara vanjskih poslova i obrane EU održi u Budimpešti. Bilo je predviđeno, da se sastanak drži od 28. do 30. kolovoza pod predsjedanjem Viktora Orbana, sadašnjeg predsjednika Vijeća EU. Sastanak će se održati u Bruxellesu, iako u ovom polugodištu Mađarska predsjeda Vijećem Europske unije.

Visoki predstavnik Borrell kaznio je mađarskog premijera Orbana i mađarsku državu, jer je premijer Orban napravio mirovni put oko svijeta posjetivši predsjednika Zelenskog u Kiivu 2. srpnja, predsjednika Putina u Moskvi 5. srpnja i predsjednika Šija u Beiđingu 8. srpnja. Premijer Orban je sudjelovao u radu sastanka na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu od 9. do 11. srpnja, a na kraju svojega mirovnog puta 11. srpnja posjetio je ranijeg američkog predsjednika Donalda Trumpa na njegovu posjedu u Floridi. Premijer Orban je kažnjen, jer se bavio diplomacijom, koja je sad očito zabranjena na Zapadu.

Diplomacija kao sredstvo uklanjanja političkih naprezanja i rješavanja političkih prijepora među državama i nadalje postoji u svijetu, iako je više nema na Zapadu. Diplomacija je donedavno postojala i na Zapadu. Primjerice, dugim diplomatskim postupkom bilo je 2015. godine riješeno pitanje nuklearnog programa Irana, u kojemu su sudjelovale stalne članice Vijeća sigurnosti UN i Njemačka, s jedne strane i Iran s druge. Neka vrsta postupka (lažne) diplomacije poznatog kao Minsk 1 i Minsk 2 godinama je rabljena u neuspjelom mirenju Ukrajine i Rusije poslije državnog udarca u Kiivu i ruskog zauzimanja Krima te dijelova oblasti Donbasa, Hersona i Zaporožja 2014. godine.

Turska je uspostavila postupak mirenja Ukrajine i Rusije ubrzo poslije početka ruskog Posebnog vojnog zahvata u Ukrajini. Taj postupak je donio plod kad su pregovaratelji stavili svoje skraćene potpise na napisani nacrt ugovora o uspostavi primirja, ali je naglim dolaskom u Kiiv britanski premijer Boris Johnson, kao glasnik Amerike odvratio predsjednika Zelenskog od prihvata i potpisivanja Istambulskog ugovora.

Johnsonov dolazak u Kiiv označio je raskid Zapada s diplomacijom. Rat za Ukrajinu iz temelja je potresao Europu, a potresa i cio svijet. Od 7. listopada 2013. godine kad je Hamas provalio u Izrael i napravio teška zlodjela postoji dodatno ratno žarište i to na zapaljivom Bliskom Istoku. Ni ondje se ne rabi puna, nego krnja diplomacija, koja se bavi samo privremenim prekidom paljbe i na koju Izrael pristaje samo zbog izraelskih talaca, koje je Hamas nasilu odveo u Gazu.

Što je izravni uzrok nedavnog izostanka ili nedavne zabrane uporabe diplomacije na Zapadu? Prijelomna točka bio je početak Rata za Ukrajinu. Rusija je u krajnji čas počela svoj Poseban vojni zahvat i to istom kad je uvidjela, da Zapad pregovorima Minsk 1 i Minsk 2 „kupuje vrijeme za pripravu ukrajinskog napada na rusku vojsku u Ukrajini“, kako je poslije rekla nekadašnja njemačka savezna kancelarka Angela Merkel. Rat za Ukrajinu trese cio svijet i taj se rat, po prosudbi Zapada, ne smije okončati diplomacijom, nego samo pobjedom Ukrajine uz svesrdnu političku potporu i vojnu pomoć zemalja NATO-a.

Rat za Ukrajinu donio je svijetu vrhunac političke zbrke i gospodarskog nereda, stvaranje kojih je bilo zamišljeno početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad je Rusija uistinu postala odana miru. Zapad je pogrešno prosudio, da mu je novi pristup Rusije pružio prigodu za njezino slamanje i za istovremeno suzbijanje napretka Kine. To je bila zamisao američkih neokonzervativaca. Oni su iskoristili vladavinu predsjednika Clintona (1993.-2001.), da stvaranjem svjetskog tržišta ujednače ili „pobranaju“ političke sustave svih zemalja svijeta i da te zemlje pretvore u zemlje liberalne demokracije, koja je najprikladniji politički sustav za slobodan privatni kapital. Taj naum neokonzervativaca donio je Americi velike nevolje, a zemljama u razvitku veliki opći napredak.

Neokonzervativci su slabog predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) iskoristili  ne za gospodarsko potkopavanje svijeta, nego za izravne, ali izbježne vojne zahvate u Afganistanu i Iraku. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su i predale sudu predsjednika Iraka Sadama Huseina, koji je bio obješen u prosincu 2006. godine. Američke posebne vojne postrojbe pronašle su u Pakistanu i same uklonile Osamu bin Ladena, koji je bio okrivljen za smišljanje napada na Tornjeve-blizance u New Yorku 2001. godine. Međutim, u oba vojna zahvata predsjednika Busha američka vojska doživjela je težak poraz: najveći politički utjecaj u Iraku danas ima Iran, a Talibani su se 2021. godine vratili na vlast u Afganistan.

Neokonzervativci su iskoristili vladavinu predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.) za potkopavanje brojnih država s nepoćudnim (nacionalističkim) političkim sustavima ili za izvedbu „obojenih revolucija“ (Tunis, Egipat, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina). Tomu valja dodati i neuspio pokušaj državnog udarca u Turskoj 15. i 16. srpnja 2016. godine, poslije kojega se Turska počela politički i gospodarski tješnje vezati uz Rusiju.

Rat za Ukrajinu, koji je začet za predsjednika Obame i koji se je zahuktao u veljači 2022. godine toliko je potresao svijet – poremetio je čak i hranidbene opskrbne mreže – da su neokonzervativci zaključili, da je najbolje da se rat nastavlja u nedogled. Upravo zato je diplomacija na Zapadu postala nepoželjnom i zabranjenom. Mađarska i mađarski premijer Orban su kažnjeni, jer su se prihvatili diplomacije. Zapad pod predvodništvom neokonzervativaca nastoji izvoziti „revoluciju“ ili potkopavanje tuđih političkih sustava. Neokonzervativci bi željeli, da narodi, a ne oni neprekidno ratuju. Rat pogoni kapitalizam. Neokonzervativci su pravi, istinski predstavnici kapitala i kapitalizma. Slogan neokonzervativaca je: „Rat do konačne pobjede!“ Do konačne pobjede, ali čije?

U zemljama koje ne pripadaju Zapadu buja uporaba diplomacije. Do političkog i gospodarskog prodora Kine na Bliski Istok nije došlo prijetnjama, ucjenama i urotama, nego putem diplomacije. Pomirba donedavno „nepomirljivih“ protivnika Saudijske Arabije i Irana učinak je tihe kineske diplomacije. Veliki energetski i prijevozni pothvati Kine u Saudijskoj Arabiji plodovi su diplomacije, koja pomaže da se uvide zajednički probitci, koje donosi suradnja država. Izgradnja nove egipatske prijestolnice plod je marljive diplomacije, koja pomaže da se uvide goleme sposobnosti kineskog graditeljstva. Isto vrijedi za izgradnju autoceste u brdovitom i planinskom Alžiru, koja je dugačka 1.216 kilometara, koja ima šest voznih trakova, koja povezuje alžirsko-tunisku granicu s krajnjim zapadnim dijelom Alžira i koja je građena od 2008. do 2023. godine. Ne treba naglašavati kineske pothvate u postavljanju prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke, mostovi, tuneli) diljem Afrike.

Kina i Rusija zdušno pomažu afričkim državama, da uspostave vlastito rudarstvo i da počnu industrijsku preradu svojeg mineralnog blaga i energenata. Dosad su u mnogim afričkim državama prirodno blago iskorištavale zapadne korporacije putem niskih ustupnih (koncesijskih) naknada. Novi prodor Rusije u Afriku, s čestom zamjenom francuskih i američkih vojnih snaga ruskima, posljedica je nastojanja afričkih država, da se oslobode neokolonijalizma prijašnjih kolonijalnih sila. Kina i Rusija nikad nisu bile kolonijalne sile. Rusija s nekim afričkim državama ima sporazume o suradnji u mnogim područjima, uključujući obranu i nuklearnu energetiku. Kina, Rusija i ostale zemlje u razvitku vode Realpolitik.

Kina u ostalim zemljama u razvitku ne ide samo za gradnjom prijevozne podloge i za zakupom pojedinih vrijednih nalazišta prirodnog blaga, nego i za stvaranjem opskrbnih mreža za proizvodnju presudnih novih proizvoda. Tako je Kina zauzela vodeću ulogu u takozvanom Litijevom trokutu u pustinji Atakama, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Usto, ortakinja Kini u kopanju i preradi litijeve rude je jedna od kanadskih korporacija. Nedavno je bolivijska vlada napravila s vladama Rusije, Kine i Njemačke ugovore za izvlačenje litijeva rasola i za proizvodnju litija.

Izvor odbacivanja diplomacije u zapadnim zemljama nije Realpolitik, nego ideološko usmjerenje neokonzervativaca. Posljedica zabrane diplomacije na Zapadu je pojava mnoštva neriješenih svjetskih nevolja i stalni nastanak novih. Političke i gospodarske nevolje obično nastaju „same od sebe“ i one se množe, ako ih se diplomacijom ne zatire u njihovu zametku. Zapad izbjegava diplomaciju, upravo kako bi se nevolje u svijetu množile i kako bi, možda, navele svijet, da se iscrpljen nevoljama prepusti američkoj hegemoniji, hegemoniji najjače zapadne sile ili hegemoniji svjetskoga privatnog kapitala. To je jamačno još jedna pogrešna prosudba neokonzervativaca, koji ne uzimaju u obzir stvarno stanje svijeta, nego samo svoje umišljaje. Svijet se uistinu promijenio od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je George H. W. Bush (1989.-1993.) izgubio izbore, iako se  pred njegovim očima i pred očima cijele vrste slomio europski komunizam te iako su se rasuli Istočni blok i Sovjetski Savez.

Neokonzervativci su kao svojeg gromkogovornika odabrali Atlantski savez. NATO od sloma europskog komunizma i rasapa Sovjetskog Saveza nema obrambene zadaće. To je politička ustanova za stvaranje stege unutar američke hegemonije, za upućivanje prijetnji državama s političkim sustavima nepoćudnim kapitalu te za stvaranje izlišnih i nepotrebnih političkih napetosti diljem svijeta, a ne samo u Europi. Tako su na spomenuti sastanak na vrhuncu Atlantskog saveza u Washingtonu bili domišljeno pozvani Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja. Upućivanje pozivnica za sastanak u Washingtonu četirima spomenutim tihooceanskim, a ne atlantskim zemljama je jamačno izazov, koji možda nagovješćuje proširenja NATO-a na Tihi ocean, stvaranje na tom oceanu dodatnog „obrambenog“ saveza ili uspostavu dodatne stegovne političke ustanove u Tihom oceanu.

Riječ je o američkoj i neokonzervativnoj voljnoj opsjednutosti ugrozom. Ispada, da Tihi ocean sad ugrožava Atlantski ocean. Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, koji će u listopadu prepustiti dužnost Marku Rutteu dosadašnjem premijeru Nizozemske, u sebi ima „umjetnu inteligenciju“, koja se neprestance razbacuje prijetnjama. Stoltenberg je u nedavnom razgovoru s britanskim dnevnikom Guardian izjavio, da „trebamo biti pripravni za dugi – možda desetgodišnji – rat u Ukrajini“, čime je potvrdio postavku o nastojanju neokonzervativaca, da se neprestance stvaraju nove napetosti i da se u našoj vrsti trajno ratuje.

Ipak, uminuo je svijet iz početka devedesetih godina, u kojemu su neokonzervativci bili zamislili osvajanje cijelog svijeta. Oni su tad od bavljenja američkom unutarnjom politikom i to s ljevice prešli na bavljenje vanjskom politikom s desnice. U tomu se očitovala njihova trockistička baština: „izvoz revolucije“ u obliku liberalne demokracije. U novom svijetu koji se rodio i koji se dobro razvija prijetnje, ucjene i iznude padaju pred naletom diplomacije, koja pogoni zemlje Svjetske većine.

Usred Svjetske većine je BRICS. Uspostava i širenje BRICS-a te suradnja u toj dragovoljnoj udruzi je prava, čista, sušta diplomacija bez unutarnjeg pritiska, zapovijedanja i nadglasavanja. Ni neokonzervativce ni Ameriku koju su oni stvorili ne može spasiti sadašnje prijeteće siktanje Atlantskog saveza. Neokonzervativci će nestati, a Amerika se treba primiti diplomacije, kojom bi se mogla utkati u našu vrlu vrstu.