Postaje li vrsta Homo sapiens važnom?
Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. U osvrtu ću se nastojati udubiti u pitanje pripadnosti jedinačnih ljudi i naroda vrsti života Homo sapiens. Tu pripadnost sad zanemaruju i čak niječu zapadni političari, politolozi, mudrosne zaklade, mediji i pismoznalci. (Budući da oni niječu i postojanje živih naroda, može li se od njih očekivati pridavanje važnosti vrsti?) Zanemarivanje postojanja vrste daje kapitalu slobodu, koju mu ne bi dopuštalo uvažavanje uloge vrste, koja nije ljudska tvorevina kao što je „društvo“, nego živ organizam sastavljen od ljudi.
Zapadni politolozi bi i nadalje željeli dijeliti našu živu vrstu unatoč tomu, što se je ona konačno globalizirala. Zapadni politolozi dijele vrstu na Zapad i na ostatak svijeta, koji je Zapadu vrijedan, samo ako se da pokoriti i podložiti kapitalu koji već vlada Zapadom. Kapital i kapitalizam su zasade Zapada. Nedvojbeno je to, da je sadašnje držanje zapadnih političara posljedica njihove obveze služenja kapitalu, jer kapitalu odgovaraju dioba i usitnjivanje vrste. Do produbljivanja postojeće podjele među narodima posebno je stalo neokonzervativcima.
Dodatno tomu, drevni izraelski narod otkad je napisao ili domislio svoje „svete“ knjige sebe smatra odabranim među narodima i to za vijeke vjekova. Ne tako davno puritanci – koje su engleske kraljevske vlasti kao pripadnike opake vjerske sljedbe početkom sedamnaestog stoljeća iz Engleske „presadile“ u Ameriku – su smatrali, da su oni izniman soj ljudi. Oni su se smatrali novim odabranim narodom, koji će u Americi izgraditi Grad na gori, Novi Jeruzalem, koji će u tmini svijeta svijetliti svim narodima te koji će sve narode privesti pravoj vjeri i u njima stvoriti poželjan i osobit politički sustav. (Po Suđenju vješticama iz Salema 1692.-1693. godine zna se kakav su politički sustav puritanci bili uspostavili: na strogo vjersko sudište bilo je izvedeno 200 osoba.) Tako vrstu dijele i kapital i pojedini narodi ili vjere, koje se nastoje uzdignuti nad druge narode ili nad druge vjere u vrsti.
Kod drevnih Izraelaca kao i kod novovjekih puritanaca uporište njihova neprirodnog pristupa uređenju odnosa među čovjekovim životnim zajednicama bila je vjera, a ne stvarno stanje života. U pristupu uređenju odnosa u svijetu oni se nisu upirali u život, nego u domišljenu vjeru. Američki vladajući sloj je od puritanaca preuzeo zasadu iznimnosti, koju je prenio na novu američku političku zajednicu, Sjedinjene Američke Države.
Znakovito je to, što je poslije Drugoga svjetskog rata uspostavljena tijesna sprega Sjedinjenih Američkih Država, koje su bile velike pobjednice tog rata i židovskog naroda, koji je bio velikom žrtvom u tom ratu, ali koji je odmah poslije rata dobio svoju državu. Židovski narod i američka država povezali su se putem privatnog kapitala nakupljenog i usredotočenog u SAD u čvrst, ali neiskren i niskonačelan savez, koji je više od tri četvrtine stoljeća upravljao svjetskom politikom.
SAD i Izrael su saveznici i u sadašnje vrijeme, u kojemu je nasreću vrsta Homo sapiens globalizirana, što znači da ona unutar sebe postaje nepovratno i sve tješnje povezana. Sprega SAD i Izraela je prigodan politički savez, a povezivanje vrste u životnu cjelinu je trajan učinak kulturne evolucije vrste Homo sapiens. Sad se u „podijeljenom“ svijetu odvija nadmetanje oholog Zapada, kojemu politički pripada i Izrael te skromne Svjetske većine, koja budućnost svijeta vidi u općoj suradnji naroda i njihovih političkih zajednica bez izricanja prijetnji i bez zapodijevanja ratova. Zapad je sad u okruženju Svjetske većine. (Kulturna evolucije je evolucija u vrsti Homo sapiens, koja prvobitno dolazi od uporabe čovjekova uma. Primjerice, čovjekovo tijelo se počelo brzo mijenjati kad je čovjek naučio rabiti vatru i kad više nije trebao žvakati sirovo meso ubijene divljači. Čovjek je ranije bio i strvinar.)
Presudna uloga vrste Homo sapiens spram uloge svjetskog „društva“, čovječanstva ili „međunarodne zajednice“ u životu ljudi i u trajanju naroda ne može se pravo vrjednovati bez oslonca na jasne odredbe života, evolucije života i postupka nastanka novih vrsta života te bez uočavanja osobitosti svake vrste života i otkrivanja smisla trajanja vrsta.
Jedinačni ljudi su jednoznačno određeni samo pripadnošću našoj vrsti, a ne „društvu“, političkoj zajednici, carevini ili hegemoniji. Budući da ne postoje dvije jednake političke zajednice, uvažavanje pripadnosti ljudi prvobitno političkim zajednicama nužno bi vodilo različitim odredbama ljudskosti i stvaranju u vrsti podjela, kakvih nema i ne može biti u ostalim vrstama života.
Ako bi se pripadnike naše vrste određivalo ičim osim pripadnošću vrsti Homo sapiens, unosio bi se razdor u vrstu, među ljude ili u „čovječanstvo“. U prošlosti su vlasti iz političkih ili vladavinskih razloga dijelile ljude i po rasi ili po boji kože. Danas se ta navada izbjegava, jer je za diobu ljudi nađena druga, pogibeljnija i djelotvornija dioba na temelju javnih ili političkih razloga.
Unatoč naglašavanju važnosti vrste Homo sapiens spram ostalih spominjanih domišljenih i izmišljenih n akupina ljudi, ne može se preveć naglasiti važnost jedinki u svim vrstama života. Tako je zato, što se život ne javlja u razvučenoj ili u rasutoj tvari, tekućini ili u plazmi, nego samo u prostorno omeđenim organizmima, koji nose život i koji su svrstani u razlučene vrste života. Vrste života namnožile su se račvanjem jednih vrsta od drugih temeljem nasumičnih promjena u rodnoj tvari jedinki te slijednim genskim pomakom i neizostavnom prilagodbom okolnostima života. Preinaka organizma jedinki vrste ne vodi nužno do nastanka nove vrste. (U jedinkama svih vrsta odnosi među organima i organskim sustavima su ustaljeni. Kad se ti odnosi poremete jedinke prestaju. One prestaju, kako bi vrsta mogla trajati.) Ipak, jedinke svih vrsta pa tako i pripadnici vrste Homo sapiens su organizmi, koji ovise o okolini, ali i o vrsti kojoj pripadaju. Jedinke svih vrsta žive, a vrste traju putem životnog zajedništva u skupinama jedinki. Veličine životnih skupina za svaku vrstu nameću okoliš i prilike života u njemu.
Jedinke svih vrsta razmjeno kratko žive, kako bi njihove vrste dugo trajale. S druge strane, smisao postojanja i trajanja brojnih vrsta života je u uspostavi hranidbene mreže unutar sustava života na Zemlji. Svaka jedinka svake vrste ima životne potrebe. Te potrebe jedinka zadovoljava ili uporabom tvari iz okoliša ili uzimanjem jedinki drugih vrsta odnosno njihovih dijelova. Zauzvrat, svaka jedinka može i sama biti uzeta za hranu od koje jedinke koje druge vrste. U sustavu života na Zemlji svaka jedinka je ovisna o okolini, o svojoj vrsti, ali i o ostalim vrstama. Uključenost svih vrsta života u hranidbenu mrežu je stvarnost i uvjet života na Zemlji.
Za održavanje ustaljenih odnosa u organizmu te za rast, razvitak i za množidbeno dozrijevanje organizma brine se unutarnji komunikacijski sustav organizma, koji dodatno omogućuje njegovanje i odnosa u vrsti i odnosa sa širom okolinom. Kod bilja taj sustav počiva na kemijskim vezama, a kod životinja (i čovjeka) na nervnom sustavu, koji kod većine životinja posredovanjem mozga prenosi organizmom velikom brzinom obavijesti, znakove i upozorenja.
Bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Biljke i životinje temeljem svojih unutarnjih sustava razmjene obavijesti odrastanjem stječu urođeno i stoga predvidljivo ponašanje i postupanje. Urođeno ponašanje u životinjskim vrstama utemeljeno je na njihovom slikovnom znanju, jer su slike stvarnosti pouzdane i jednake su u svakoj jedinki vrste. Kod životinja sve je sušta istina.
Iako jedinke biljaka i životinja znaju što mogu očekivati od ostalih jedinki svoje vrste, kod čovjeka koji je ranije spadao među životinje mozak kao organ za razmjenu obavijesti je toliko razvijen, da je čovjek postao sposoban slikama pridruživati pojmove. Pojmovima je čovjek kasnije dodavao izgovarane slogove i riječi, a mnogo poslije toga je izmislio slikovno pa zatim i glasovno pismo (alfabet ili abecedu).
Zbog obilja pojmova koje je stvorio i koje još uvijek stvara te koje čuva u svojem umu, čovjek je u velikoj mjeri izgubio urođeno ponašanje i postupanje. Čovjekovo postupanje prvobitno dolazi od sadržaja njegova uma, koji je spremnik, ali i obradnik ili procesor povezanih i spletenih pojmova. Sadržaj i rad ljudskog uma predložak je za rad elektroničkih računala, kojima upravljaju programi pohranjeni u njihove spremnike.
Životinje štiti njihovo slikovno znanje, koje je pouzdano i u svakoj vrsti ujednačeno. Međutim, čovjeka njegov um ne štiti: u čovjekov um jednakom lakoćom uđe istina i uđu zablude i laži. Zato čovjekov um zovem razmetnim. Ljudi ne znaju što jedni od drugih mogu očekivati. Nepouzdani čovjekov um unio je među ljude nepovjerenje. [Stoga je Zaratustra (?624.-552.) naučavao, da svijet nije poprište dobra i zla, nego Istine i Laži. On je tražio od svojih sljedbenika da marljivo uče i da uporno stječu znanje, kako ih ne bi mogli obmanjivati ni tuđinci ni domaći lažni proroci.]
Za ponašanje ljudi bi se moglo reći, da je „odrođeno“. U ljudske umove se može unijeti tuđe znanje ili tuđa, neizvorna, umjetna umnost (umjetna inteligencija – AI), koja nije niknula u zajednici. Tijekom cijele civilizacije vlasti su na svojem prostoru određivale istinu, tako da su jedinačni narodi imali različito znanje. U stvaranju i nametanju ljudima umjetnog znanja ili umjetne umnosti prednjačili su vjerski sustavi i vjerske vlasti, koje su se oslanjale na političke vlasti. To je uistinu stvaralo podjele u vrsti. Posao vjerskih vlasti danas na Zapadu obavljaju ideološke vlasti, koje svoje ustanove imaju u mudrosnim zakladama i u medijima.
Nepouzdanost, razmetnost, iskvarenost ili poročnost čovjekova uma, koja dolazi od iznimno razvijena čovjekova mozga, koji je evolucija osposobila za pojmovno mišljenje, je najslabija crta vrste Homo sapiens. Nepouzdanost čovjekova uma stvara u vrsti podjele i raskole, kakvih nema i ne može biti u ostalim vrstama. Kao nijedan drugi vladar prije njega kapital je iskorištavao taj nedostatak vrste, kako bi u vrsti stalno stvarao podjele i usitnjavao je. Kapitalistička ideologija liberalizma potiče ljude na samoživost, a vrstu na nejedinstvo.
Za tu svoju veliku boljku vrsta mora naći djelotvoran lijek. Po meni, kao što razmetnost čovjekova uma stvarajući mogućnost podjela u vrsti ugrožava životno zajedništvo vrste, tako je namjerno stvaranje i njegovanje zajedništva jedini način, da vrsta ublaži i konačno obiđe poročnost pojmovnog mišljenja. Nepouzdano pojmovno mišljenje može razdrti zajedništvo vrste, ali životno zajedništvo može nadoknaditi nepouzdanost pojmovnog mišljenja.
Na ovom mjestu u osvrtu, moram naglasiti to, da ni u jednoj vrsti života ne postoje dvije jednake jedinke. To pogotovo vrijedi za čovjeka, kojemu je evolucija na razvijen mozak dogradila um, koji je „spremnik i obradnik“ pojmova. Sposobnost pojmovnog mišljenja navodi ljude, čak i da drukčije vide iste predmete i pojave oko sebe. To što jedni ljudi uoče jedne pojedinosti na predmetima i u pojavama, a drugi ljudi druge ne dolazi prvobitno od njihova vida, nego od stupnja uvježbanosti njihova uma. Život vodi ljude, da imaju različito znanje, različito pamćenje i da su skloni donositi različite odluke u istom pitanju ili predmetu. Višeznačnost u odlučivanju u vrsti može se i mora se uklanjati razgovorom, raspravom, objašnjavanjem i posljedično suglasjem. Pripravnost na razgovor i na postizanje suglasja treba biti potaknuto nastojanjem za stvaranje zajedništva u malim, srednjim i velikim životnim zajednicama te konačno u cijeloj našoj vrsti, koja u mnogim svojim životnim pitanjima nema izbor. Vrsta mora donositi prave, jedine moguće odluke.
Danas se u našoj vrsti vode dva „svjetska“ rata. Ti ratovi su po mjestu i širini vojnih zahvata područni ratovi, koji nažalost imaju „svjetske“ posljedice. Jedna od vidljivih „svjetskih“ posljedica je propadanje brojnih zapadnih nacionalnih gospodarstava. Propadaju američko i japansko gospodarstvo, ali propada i gospodarstvo cijele Europske unije, koje je u recesiji od izbijanja pandemije koronavirusa. U gospodarsku recesiju stupaju Kanada i Australija.
Usto, Amerika je nedavno u Kini otkrila opakog takmaca pa je Kinu proglasila protivnicom i čak neprijateljicom. Amerika je odredila političke i gospodarske kazne nizu zemalja, koje ne pogađaju samo označene takmace ili protivnike, nego i mnoge američke saveznike kao što su Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Britanija i zemlje Europske unije.
Dionice na tokijskoj burzi Nikkei su do podneva 5. kolovoza bile izgubile 12% vrijednosti. Cijena nafte je u mjesec dana smanjena 11%, očito zbog smanjene potražnje. U SAD počela je rasprodaja dionica industrijskih korporacija, jer kapitalisti svoje blago pretvaraju u gotovinu. Osjetno je smanjena i cijena potajnog novca kao što je Bitcoin, koji jamačno ne može postati sredstvom za pohranu nakupljenog kapitala. Kapitalisti su u nedoumici, jer ne znaju u kojemu bi obliku čuvali svoje bogatstvo, koje ne služi njihovoj osobnoj potrošnji, nego vladanju vrstom.
Spomenuti događaji pokazuju, da nastupa recesija, a možda i depresija svjetskog gospodarstva. Neposredan uzrok recesije je očito smanjenje međunarodne trgovine. (Na prelasku u sadašnje stoljeće svjetsko gospodarstvo je snažno raslo, jer je nakon uspostave Svjetske trgovinske organizacije bujala međunarodna robna razmjena.) Smanjenje svjetske trgovine je u golemoj mjeri prouzročeno gospodarskim kaznama, koje SAD proizvoljno određuju. Američko gospodarstvo pluta zahvaljujući zaduživanju države i namjerno visokim javnim izdatcima. (Državni dug SAD će se u četiri godine vladavine Demokrata povećati od 31 trilijun na 35 trilijuna dolara.)
Zapadna politika nije u stanju stvoriti novo svjetsko gospodarstvo, a pušta da sadašnje gospodarstvo, posebice na Zapadu propada. Zapadna politika je napustila svoje narode i svoje države te se brine samo za više vlasti u zapadnim zemljama i za više vlasti u svijetu. Takva je zapovijed kapitala. Velika nevolja svijeta je zapadni privatni kapital, koji se ne trudi, da se svijetu vrati mir, koji remete Ukrajina i Izrael uz svesrdnu potporu Amerike. Ratovi su kapitalistima potrebni.
Jedna od vidljivih značajki današnjeg svijeta je raskorak između toga, što žele narodi naše vrste i što čine zapadni političari. Postoji golema provalija između toga, što su politički predvodnici Zapada i posebice američki neokonzervativci izmislili i umislili i što provode te toga, što zapadni ljudi i narodi trebaju i što očekuju da im politika pruži. Ne treba ni spominjati što od zapadne politike očekuju narodi Svjetske većine.
Očito je, da će Zapad još jedno vrijeme propadati, a da će svjetska većina jačati. Sadašnji razvitak geopolitike jamačno nosi napredak Svjetskoj većini nauštrb Zapada, koji je pod nadzorom svjetskog kapitala. Smatram, da će se propadanje Zapada i nadalje nastaviti te da se kapital neće odvažiti zapodjenuti pravi, vrući svjetski rat, kako bi zaustavio propadanje Zapada. Kad ne bi bilo hitnih poslova koji čekaju našu vrstu Svjetska većina bi mogla čekati dok Zapad ne uvidi, da mu je jedino rješenje u dobronamjernom i dobroćudnom otvaranju prema širokom svijetu. Zapad mora prigrliti Svjetsku većinu, koja bi pozdravila dužno otvaranje Zapada svijetu. Treba li Svjetska većina malo pogurnuti Zapad?
Međutim, naša vrsta koja se je netom globalizirala i koja se je uspostavila kao organizam ima neizostavne poslove vezane uz zaštitu Zemlje i zaštitu života na Zemlji. U te poslove spadaju obnova okoliša i oporavak klime. U obavljanju tog hitnog i presudnog posla našu vrstu ne može nitko zamijeniti. Taj posao može obaviti samo vrsta kao cjelina, jer sadašnje životne nevolje pogađaju sve pa i najsitnije dijelove vrste.
Te bi poslove trebali obavljati države odnosno politika te kapital, koji se je prekomjerno nakupio upravo industrijskim poslovanjem, koje je glavni, ako ne i jedini krivac onečišćenja okoliša i poremećaja klime. Međutim, to se od politike i kapitala ne može očekivati, ako se uoči čime su oni zaokupljeni. Politika i kapital žele samo više vlasti i u zapadnim zemljama i u svijetu. Kapitalisti i njihovi sluge političari uzrujali su sve ljude i uzbunili sve narode stalnim izricanjem prijetnji, nametanjem političkih i gospodarskih kazni, poticanjem političkih napetosti i sukoba među narodima, podupiranjem i vođenjem područnih ratova te konačno prijetnjom svjetskog nuklearnog rata. Kapital je opsjednut zlodusima vlasti. Mogu li se kapitalisti prihvatiti suradnje s vrstom?
Politika i kapital zaokupljeni su svojim probitcima, koji su sitni u odnosu na dobrobiti, koje bi vrsti donijeli obnova okoliša i oporavak klime. Privatni kapital, koji je sprva bio u nekretninama i uz koji je uvijek bila vezana politička vlast, bio je od početka civilizacije „tuđe“ tijelo u vrsti odnosno u mjesnim životnim zajednicama. Država ili politika je također „tuđe“ tijelo u vrsti, ako nije pod nadzorom naroda ili životne zajednice. Vrsti nisu potrebni ni kapital ni država koja služi kapitalu.
Vrsta može sama nakupljati kapital, koji bi nužno bio skupni ili zajednički. Vrsta mora preuzeti nakupljanje kapitala, a dosadašnje privatne kapitaliste natjerati, da sav svoj kapital uporabe ili potroše na spašavanje Zemlje i života na njoj. Kapital koji je u razdoblju kapitalizma bio iscrpljen iz Zemlje i iz života treba im biti vraćen.
Ukratko, vrsta treba preuzeti vlast nad Zemljom, ali i odgovornost za Zemlju. (Kapital ne zna za odgovornost i stalo mu je samo do vlasti.) Kapital nije zavladao vrstom čim se je bio nakupio, nego istom kad se je usredotočio. Vrstu je pokorila usredotočenost kapitala. Ne treba se bojati, da će vlast vrste biti nasilna. Vrsta kao mreža životnih zajednica ne će nametnuti usredotočenu vlast, nego vlast raspačanu na narode ili životne zajednice. Vrsta će biti dobar gospodar Zemlji i ljudima na njoj, jer će njezina vlast počivati na životnom zajedništvu. Njezin „jaram će biti ugodan“ kako je Isus iz Nazareta govorio za svoj sustav uvjerenja, koji je išao za obnovom životnog zajedništva u vrsti.
Moje predviđanje budućnosti vrste nekim će se čitateljima ovog osvrta jamačno učiniti nestvarnim i neostvarljivim. Ipak, takvo predviđanje je jedino spasonosno rješenje za vrstu, Zemlju i život, ako se unaprijed u malodušnosti ne uzme, da je kapital nepobjedljiv. Kapitalizma nije bilo do četrnaestog stoljeća. Zašto bi samo kapitalistička civilizacija bila vječna, ako su prestale sve civilizacije, koje su se pojavile prije kapitalizma. Vrsti ne treba ni civilizacija. Vrsti treba životno zajedništvo, koje je civilizacija zatrla. Vrsta Homo sapiens je živi organizam, koji će u zajedništvu prokrčiti put u budućnost, unatoč slabosti svojega pojmovnog mišljena. Vrste su otporni organizmi, a Homo sapiens je usto pronicljiva, stvarateljska i izumiteljska vrsta.
Najnoviji komentari